Strukturirani dijalog u Zagrebu 24. rujna, što su roditeljske potrebe, a što prepreke sustava

U Zagrebu je 24. rujna 2025. u organizaciji udruge Roda – Roditelji u akciji, u okviru tematske sustavne podrške „Moderni izazovi roditeljstva i demografija“, i uz podršku organizacije OPEN MOSAIC održan strukturirani dijalog s ključnim dionicima s područja Grada Zagreba. Događaj je okupio je predstavnice ključnih gradskih ureda i službi, obrazovnih ustanova, dječjih vrtića, osnovnih škola, zdravstvenih i socijalnih institucija te organizacija civilnog društva. Na popisu sudionica našle su se predstavnice (abecednim redom) Centra za rehabilitaciju Zagreb, dječjeg vrtića Remetinec, Gradskog ureda za obrazovanje, sport i mlade, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Gradske skupština Grada Zagreba, Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, Hrvatskog zavoda za socijalni rad, OŠ Borovje i OŠ Miroslava Krleže te udruga Status M.

Cilj je bio kroz razmjenu iskustava preispitati učinkovitost postojećih mjera podrške roditeljima i identificirati prepreke, neiskorištene potencijale i prilike za njihovo unapređenje na lokalnoj i regionalnoj razini.

Radionica je otvorila važna pitanja o tome koliko su postojeće mjere podrške roditeljima doista u stanju odgovoriti na realne potrebe obitelji. Istraživanje koje je za Rodu napravio IPSOS, a predstavljeno na početku, provedeno krajem 2024. na nacionalno reprezentativnom uzorku, pokazalo je da roditelji visoko vrednuju financijske naknade, dostupno stanovanje i univerzalne doplatke. No već u prvoj diskusiji postalo je jasno da razlika između roditeljskih želja i stvarnih potreba ostaje ključna, a da zadovoljenje financijskih očekivanja ne znači nužno i kvalitetnu podršku djeci.

Dionici su iznijeli niz primjera koji pokazuju da mnoge mjere ostaju na razini formalnog prava, dok u praksi nailaze na ograničenja. Tako su istaknute stipendije i potpore koje jesu povećane i administrativno pojednostavljene, ali su kapaciteti za produženi boravak i dalje premali, pa dio djece ostaje bez osnovne organizirane podrške. Slično vrijedi i za vrtiće – grad kontinuirano ulaže u proširenje kapaciteta, a postoje i kompenzacijski mehanizmi poput sufinanciranja privatnih vrtića ili licenciranih dadilja, no potražnja za mjestom u gradskim vrtićima gdje se provodi službeni odgojno-obrazovni program i dalje višestruko nadmašuje ponudu. Primjeri poput „baka i djed servisa“ u manjim gradovima pokazuju da su lokalne inovacije moguće, ali se one rijetko sustavno šire.

Posebno je osjetljiva situacija djece s teškoćama u razvoju. Iako se formalno osigurava prioritetni upis u vrtiće, stručnjaci upozoravaju da je riječ o heterogenoj skupini i da jedan sat boravka dnevno ne znači inkluziju, nego ponekad i dodatni teret za obitelj te ne omogućava roditeljima barem rad na pola radnog vremena. Unatoč novim zapošljavanjima u školama, i dalje se redovito stvaraju liste čekanja za psihološku i logopedsku podršku u sustavu javnog zdravstva, dok se u školama uglavnom stiže provoditi samo trijaža. Istovremeno, nastavnici i odgojitelji ostaju bez sustavne stručne supervizije koja bi im pomogla da se nose sa potrebama radnog mjesta i razvojnim potrebama djece.

Pitanje informiranosti roditelja ponavljalo se kroz cijelu raspravu. Primjeri roditelja koji mjesecima ili godinama ne koriste pravo jer za njega nisu znali otkrivaju strukturni problem. Digitalni katalog usluga koji se predviđa u gradu Zagrebu mogao bi olakšati pristup, ali je jasno da rješenje nije samo u tehnologiji, nego i u proaktivnoj komunikaciji institucija. U protivnom, mjere ostaju mrtvo slovo na papiru, a roditelji se okreću neformalnim mrežama, gdje je podrška brza, ali informacije često nepouzdane.

Tema mentalnog zdravlja pokazala se jednom od najosjetljivijih. Roditelji najviše strahuju od utjecaja interneta i tehnologije, dok se o drugim poteškoćama djece govori manje. Preventivni programi postoje, ali se rijetko ažuriraju i nisu dovoljno vidljivi. Usluge koje nude bolnice i savjetovališta slabo su povezane sa sustavima odgoja i obrazovanja, a stigmatizacija i birokracija dodatno obeshrabruju roditelje.

U završnici rasprave dionici su, pozivajući se na iskustvo s terena, naveli i vrlo konkretne poteze koje smatraju provedivima bez velikih odgoda. Predloženo je ranije iskazivanje interesa za upis u vrtiće, prije izrade planova upisa, kako bi ustanove imale realne brojke i vrijeme za organizaciju skupina i kadrova. Zatraženo je i preispitivanje prakse ugovora o boravku na sat–dva dnevno za djecu s teškoćama u razvoju, jer takvo rješenje ne zadovoljava ni potrebe djeteta ni roditelja koji se želi vratiti na posao. Naglašeno je da inkluzija pretpostavlja razuman sastav skupina, pomoćne radnike i dodatne odgojitelje – ali i da brojke upisa ne smiju de facto onemogućiti inkluziju.

Više je sugovornika tražilo administrativna rasterećenja ondje gdje je pomoć već prepoznata kao nužna. U području stipendija predložena je stabilnija, višegodišnja dodjela prava, a za bolovanja roditelja u prvim godinama djeteta preporučeno je zadržavanje pune plaće, jer se radi o razdoblju u kojem je fizička prisutnost roditelja ključno djetetovo pravo, a financijski gubitak dodatno destabilizira obitelj.

Tema „no-take-upa“ – nedovoljnog iskorištavanja budžeta predviđenih za već postojeća prava – provlačila se kroz više izlaganja. Kao odgovor, podržana je izrada jedinstvenog digitalnog kataloga usluga s jasnim uputama i poveznicama, ali i proaktivniji kanal prema roditeljima: ciljano informiranje na roditeljskim sastancima, direktna razmjena dokumenata između centara i škola, te prisutnost institucija u komunikacijskim kanalima koje roditelji doista prate. Primjeri roditelja koji godinama ne koriste naknade samo zato što za njih nisu znali, navedeni su kao ilustracija sustavnog propusta, a ne individualne greške.

Za škole i vrtiće naglašena je dvostruka potreba: povećanje broja stručnjaka i sustavna podrška zaposlenicima. Dobar dio onoga što danas postoji – ad hoc edukacije, konferencije, supervizije kroz projekte – ocijenjen je korisnim, ali nedostatnim. Traži se redovita, financirana supervizijska i savjetodavna podrška zaposlenicima, kao i funkcionalne liste prioriteta za djecu kojima je intervencija hitna, kako bi se smanjila duga čekanja na dijagnostiku i terapije.

U području mentalnog zdravlja roditelja i djece dionici su izrijekom tražili jače i ranije preventivne programe. Naglašena je potreba da se roditeljska edukacija započne već u trudnoći i u prvoj godini života djeteta, uz uključivanje očeva, te da se povežu postojeći klinički programi i savjetovališta s odgojno-obrazovnim sustavom. U kontekstu digitalnih rizika pozitivno je ocijenjen model ograničavanja korištenja mobitela u školama, dok se za vrtićku dob istaknulo da sadržaji trebaju biti integrirani u svakodnevni odgojno-obrazovni rad, a ne organizirani kao izolirane radionice.

Više je puta ponovljena potreba jačeg međusektorskog povezivanja i dijaloga kao što je i strukturirani dijalog u organizaciji Rode. Kao primjer dobre prakse navedeni su sporazumi između dječjih vrtića, pedijatara i centara koji omogućuju brzu procjenu i usmjeravanje djece sa sumnjom na teškoću. Istodobno je upozoreno da se neke učinkovite prakse koče rigidnim pravilima o uputnicama i mjestu pružanja usluge; zatraženo je da propisi prate interes djeteta i omogućuju fleksibilniju organizaciju rada. Spomenuta je i uspostava 24-satne linije podrške stručnjacima u kriznim situacijama, kao mjera koju bi trebalo ojačati i jasno povezati s obrazovanjem i socijalnom skrbi.

Kad je riječ o sudjelovanju građana u oblikovanju mjera, sudionici su naveli postojeće kanale, poput javnih savjetovanja i uključivanja vijeća učenika u rad povjerenstava, ali i njihove manjkavosti: nizak odaziv i generičke povratne informacije. Čini se da ipak postoji potreba za strukturiranijim oblicima dijaloga – fokus grupama i tematskim panelima s roditeljima – uz obveznu individualiziranu povratnu informaciju na prijedloge, kako bi participacija imala stvarnu vrijednost.

Sve nabrojeno ne zahtijeva izmišljanje novih programa, koliko traži da se već postojeći elementi spoje u funkcionalan lanac: ranije planiranje, fleksibilna pravila, jasna komunikacija, podrška ljudima koji rade s djecom i dosljedno uključivanje roditelja u odluke koje ih se tiču. Upravo na to su dionici ovog strukturiranog dijaloga vrlo izravno pozvali.

Na temelju ovih rasprava, udruga Roda će izraditi analitički dokument s primjerima dobre prakse i preporukama za unaprjeđenje mjera podrške obiteljima. Dokument će biti korišten u daljnjem zagovaranju prema zakonodavnim tijelima, kako bi politike koje oblikuju život obitelji bile učinkovitije, dostupnije i uistinu prilagođene potrebama roditelja i djece.