Moderni izazovi roditeljstva u fokusu strukturiranog dijaloga s dionicima u Koprivnici

U ponedjeljak 22. rujna 2025. u prostoru Enter Koprivnica održan je strukturirani dijalog u okviru tematske sustavne podrške Moderni izazovi roditeljstva i demografija. Raspravu je organizirala udruga Roda – Roditelji u akciji u suradnji s organizacijom OPEN MOSAIC, a sudjelovali su predstavnici (abecednim redom) Grada Koprivnice, Grada Križevci, Hrvatskog zavoda za socijalni rad (Područni ured Koprivnica), Koprivničko - križevačke županije, PU Koprivničko - križevačka, Zavoda za socijalni rad (Područni ured Koprivnica).

Susret je okupio aktere iz različitih sektora s ciljem sagledavanja učinkovitosti postojećih mjera podrške obiteljima i pronalaženja načina njihova unaprjeđenja u lokalnom i regionalnom kontekstu.

Razgovor se vrlo brzo otvorio pitanjem mentalnog zdravlja djece, koje su svi sudionici označili kao jedno od gorućih. Policijski službenici, koji često rade edukacije u školama, svjedoče sve većem broju djece s psihičkim i ponašajnim poteškoćama, pri čemu se pokazuje da su preventivne intervencije najučinkovitije u najranijoj dobi. Djeca u prvim razredima osnovne škole još su dovoljno otvorena i dostupna, dok kod starijih od 12 godina već postoji uhodana dinamika digitalnih ovisnosti i emocionalnih problema koju je teško prekinuti. Centri za socijalnu skrb i obiteljski centri naglašavaju da im je mandat u najvećoj mjeri kurativan, jer se uključuju tek kada problemi eskaliraju, a ne u fazi kada bi prevencija mogla imati najveći učinak. Roditelji u pravilu sami rijetko traže pomoć – intervencije započinju tek nakon prijava škole, policije ili susjeda. Tako nastaje začarani krug u kojem se sustav pojavljuje tek kada je kriza već na vrhuncu, dok kontinuirana podrška roditeljstvu i sustavni preventivni programi izostaju.

Posebno je naglašeno kako roditeljska uključenost u život djece drastično slabi. Sudionici su opisivali primjere djece koja većinu dana provode uz ekrane, uz roditelje koji nisu u stanju prepoznati ni osnovne znakove emocionalnih teškoća. Zabilježeni su slučajevi pokušaja suicida koje roditelji nisu primijetili, što se ocjenjuje kao alarmantan pokazatelj gubitka komunikacije i povezanosti unutar obitelji. Promijenjena struktura obitelji, u kojoj više ne postoji oslonac na bake, djedove i širu zajednicu, dodatno produbljuje izolaciju mladih roditelja. U tom kontekstu, sudionici su upozorili da se dio roditelja oslanja na izvanškolske aktivnosti kao na supstitut za vlastiti angažman – djeca se preopterećuju tečajevima i sportovima, dok u isto vrijeme izostaje kvalitetno vrijeme provedeno u razgovoru i emocionalnom povezivanju.

Digitalna tehnologija i društvene mreže pokazale su se kao drugo ključno polje zabrinutosti. Sudionici su opisivali primjere djece koja su potpuno isključena iz vršnjačkih grupa jer im roditelji nisu dopustili vlastite mobitele, što je rezultiralo izolacijom i ruganjem. U vrijeme pandemije, kada su digitalni kanali postali jedini oblik socijalne komunikacije, takva isključenost bila je posebno bolna. Istovremeno, roditelji osjećaju snažan pritisak: ako jedino njihovo dijete u razredu nema mobitel ili pristup društvenim mrežama, postaju označeni kao “neodgovorni”. Raspravljalo se i o inicijativama na razini Europske unije koje predviđaju zabranu društvenih mreža za djecu mlađu od 16 godina uz strogu regulaciju i kazne za prekršaje. Ipak, svi su se složili da golema financijska snaga tehnoloških kompanija i interes tržišta maloljetnih korisnika čini takve reforme spornima i teško provedivima.

U raspravi je snažno odjeknula i tema romske zajednice, koja u Koprivničko-križevačkoj županiji čini oko 60 posto korisnika centara za socijalnu skrb. Upozoreno je na niz problema: vrlo rano majčinstvo, visoka stopa napuštanja školovanja, izloženost siromaštvu i socijalnoj isključenosti te izostanak preventivnih programa. Sudionici su apelirali na uvođenje seksualne edukacije i jače programe integracije, naglašavajući da bez ciljane podrške mlade Romkinje i njihova djeca ostaju trajno marginalizirani. Istaknuti su i primjeri pozitivne integracije, kada se romske obitelji uspiju uključiti u zajednicu, zaposliti i osigurati djeci redovito školovanje. No takvi su slučajevi rijetki i ovise o individualnom angažmanu, a ne o sustavnim rješenjima.

Edukacijski i zdravstveni sustav prikazani su kao kronično opterećeni. U cijeloj županiji radi samo jedan dječji psihijatar i jedan dječji psiholog, dok su logopedi i pedijatri također deficitarni. Školski psiholozi su preopterećeni i često bez odgovarajuće specijalizacije za kliničke slučajeve. Sudionici su opisivali scene u kojima psiholozi doslovno imaju redove djece pred vratima, uz kronični nedostatak vremena i resursa. Pomoćnici u nastavi, nužni za inkluziju djece s teškoćama, u velikoj su mjeri financirani iz europskih fondova, što otvara pitanje održivosti kada takvi projekti prestanu. Uz to, skupi tečajevi za stjecanje kvalifikacija (600–800 eura) predstavljaju barijeru, a sustav vaučera Hrvatskog zavoda za zapošljavanje nije dostupan svima, što dodatno usporava stvaranje baze educiranih pomoćnika. Na razini sustava prepoznata je i snažna stigma prema specijaliziranim ustanovama i inkluzivnim mjerama, zbog čega roditelji često odbijaju nužnu podršku.

Problemi infrastrukture i socijalnih mjera dodatno opterećuju obitelji. Sudionici su isticali manjak kapaciteta vrtića i domova za studente, pri čemu u Zagrebu nije izgrađen novi studentski dom od ranih 1990-ih, unatoč značajnom porastu broja studenata. Trošak vrtića i privatnih studentskih stanova ogroman je teret za roditelje. Kao moguće rješenje spominjane su mjere poput financijske naknade za bake i djedove koji preuzmu brigu o unucima (“baka-djed servis”), no i tu su se pojavile dvojbe – mnoge obitelji nemaju dostupne bake i djedove ili su oni još uvijek zaposleni. Sudionici su se složili da bi ključna mjera bila sustavno ulaganje u vrtićku i stambenu infrastrukturu, a ne privremena kompenzacijska rješenja. Posebno su problematične nejednakosti u visini naknada za novorođenčad – razlike su drastične, od nekoliko stotina kuna do više desetaka tisuća, ovisno o općini ili gradu. Zaključeno je da bi država trebala ujednačiti kriterije kako bi djeca bila jednako vrednovana bez obzira na mjesto rođenja.

Kroz cijelu raspravu provlačila se i kritika prevelike birokratiziranosti sustava. Sudionici su navodili primjere nepotrebnih administrativnih procedura kod ostvarivanja prava – od prijave novorođenčadi do korištenja javnog prijevoza za učenike. Iako postoje digitalne platforme, mnogi procesi i dalje zahtijevaju fizičke odlaske i višestruko ponavljanje istih postupaka. Upozoreno je da građani često odustaju od traženja prava jer je proces dugotrajan i nepregledan, što umanjuje učinak socijalnih politika.

Na kraju, zajednički ton rasprave bio je kombinacija zabrinutosti i poziva na promjene. Istaknuto je da se Hrvatska nalazi u situaciji u kojoj se ključni aspekti roditeljstva i demografske politike oslanjaju na projektne cikluse, dok sustavna ulaganja izostaju. Mentalno zdravlje djece, roditeljska uključenost, digitalne ovisnosti, socijalna integracija ranjivih skupina, stambena i obrazovna infrastruktura te administrativna dostupnost prava – sve su to područja koja se moraju sagledati zajedno, a ne fragmentirano. Zaključak je da bez jačanja preventivnih programa, povećanja broja stručnjaka, ulaganja u vrtiće i domove te smanjenja administrativnih barijera, obitelji ostaju prepuštene same sebi, a djeca snose posljedice u vidu emocionalnih, obrazovnih i socijalnih teškoća.

Na temelju ovih rasprava, udruga Roda će izraditi analitički dokument s primjerima dobre prakse i preporukama za unaprjeđenje mjera podrške obiteljima. Dokument će biti korišten u daljnjem zagovaranju prema zakonodavnim tijelima, kako bi politike koje oblikuju život obitelji bile učinkovitije, dostupnije i uistinu prilagođene potrebama roditelja i djece.