Psihosocijalne posljedice boravka u zatvoru na majke i njihovu djecu

Kao aktivnost projekta MA#ME - Osnaživanje zatvorenica za roditeljsku ulogu i uključivanje na tržište rada, a kako bi pokrenula mlade buduće stručnjakinje i stručnjake na aktivan angažman u ovom području, udruga RODA je raspisala nagradu za studentske radove na temu prava i potreba zatvorenika/ca roditelja, njihovih obitelji, a posebno djece.

PSIHOSOCIJALNE POSLJEDICE BORAVKA U ZATVORU NA MAJKE I NJIHOVU DJECU, Marije Knežević je jedan od nagrađenih radova.

U mnogim zemljama je zabilježen trend rasta zatvorske populacije zbog čega su problemi zatvorske populacije postali od velike važnosti (Liebling i Maruna, 2005.; Tonry i Petersilia, 1999., svi prema Murray, Farrington i Sekol, 2012). U SAD-u trend rasta ženske zatvoreničke populacije vidljiv je od 1980-tih. Paralelno s povećanjem žena u zatvoru, povećavao se i broj djece čije se majke nalaze u zatvoru. Uspoređujući broj djece čije su se majke nalazile u zatvoru u 2007. godini s podacima iz 1991., taj broj se povećao za 131 % (Mignon i Ransford, 2012.) Prema procjenama, u Hrvatskoj se u zatvoru nalaze roditelji nekoliko tisuća djece (Izvješće o radu pravobraniteljice za djecu za 2010. godinu, prema Brajša-Žganec i sur., 2011.) Oko 60% zatvorenika ima djecu (pred)školske dobi i gotovo jednak broj njih prijavljuju da ih djeca ne dolaze posjećivati (Gabelica Šupljika, 2009., prema Brajša-Žganec i sur., 2011.) Problem je što je riječ o procjenama i sveobuhvatno prikupljanje podataka o broju djece čiji su roditelji u zatvoru i točan broj posjeta djece nije poznat (Jelavić, 2009., prema Brajša-Ž- ganec i sur., 2011.) Također, unatoč prepoznavanju važnosti, nema sustavnog praćenja djece čiji su roditelji u zatvoru i primjerenog djelovanja, iako je to predviđeno nacionalnim zakonima, preporukama Vijeća Europe i novim europskim zakonskim odredbama (Izvješće o radu pravobraniteljice za djecu za 2010. godinu, prema Brajša-Žganec i sur., 2011.) Propusti su vidljivi i u Akcijskom planu za unaprjeđenje zatvorskog sustava Republike Hrvatske od 2009. do 2014. koji se uopće ne bavi djecom čiji su roditelji u zatvoru niti uključuje mjere kojima bi se ona zaštitila (Ministarstvo pravosuđa, 2009., prema Brajša-Žganec i sur., 2011.) No, zabilježene su i pozitivne promjene, zahvaljujući zalaganju stručnih radnika i čuvara u zatvoru. Kao pozitivan primjer možemo navesti prilagođavanje mjesta namijenjenih posjeti djece (Izvješće o radu pravobraniteljice za djecu za 2010. godinu, prema Brajša-Žganec i sur., 2011.) i projekt Odgovorno roditeljstvo čija je svrha unaprjeđenje obiteljske potpore, podržavanje roditeljske uloge osoba u zatvorima i smanjenje negativnih učinaka razdvojenosti. Ipak, još je puno prostora za unaprjeđenje, uključujući osiguravanje novčanih sredstava za financiranje troškova putovanja do zatvora za djecu koja si to ne mogu priuštiti, osiguravanje stručnog savjetovanja za roditelje i djecu u zatvoru, provođenje provjerenih edukacijskih programa za roditelje koji su u zatvoru, kao i za stručno osoblje koje radi s roditeljskom populacijom u zatvorskom sustavu.

Kaznionica u Požegi je jedina kaznionica u Hrvatskoj u kojoj kaznu izdržavaju žene (Babić, Josipović i Tomašević, 2006.) To je kaznionica zatvorenog tipa s poluotvorenim i otvorenim odjelom. U kaznionici u Požegi je i zatvoreni te poluotvoreni odjel za izvršavanje kazne maloljetničkog zatvora, kao i poluotvoreni odjel za punoljetne muškarce. Postojanje samo jedne kaznionice implicira činjenicu da mnoge žene izvršavaju kaznu zatvora daleko od svog doma i obitelji, što dodatno svrstava žene u posebnu, ranjiviju kategoriju zatvorenika.

Obitelj i djeca zatvorenika doživljavaju mnoge teškoće nakon što je jedan roditelj otišao u zatvor (Murray, Farrington i Sekol, 2012.) Djeca proživljavaju traumatsko odvajanje od roditelja, usamljenost, socijalno su marginalizirana, daju im se netočne i zbrkane informacije o tome gdje im se roditelj nalazi, često im je alternativan smještaj nesiguran i promjenjiv, smanjena su mjesečna primanja obitelji te je moguća i promjena mjesta stanovanja i škole. Majke, kao posebna kategorija zatvorenika, su sklone depresiji, anksioznosti, iskazuju žaljenje, smatraju se nesposobnima i strahuju za budućnost djece (Baunach, 1979.; Chapman, 1980.; Fogel i Martin, 1992.; Greenfeld i Minor-Harper, 1991., svi prema Thompson i Harm, 2000.) Zbog dobrobiti djece i majki u zatvoru nužno je provođenje programa edukacije o roditeljstvu u zatvorskom okružju, poticanje češće i kvalitetnije komunikacije djece i roditelja, osiguravanje sigurnog i djeci prilagođenog posjeta roditelju u zatvoru, no prije svega kvalitetnije i točnije prikupljanje podataka o broju djece čiji su roditelji u zatvoru kako bi bili u mogućnosti zahvatiti cjelokupnu rizičnu populaciju djece i pružiti im pomoć.

Pročitajte cijeli rad.