Dijete u razvoju svakodnevno se susreće i može bez problema podnositi veliku količinu frustracije i ljutnje. Kao i svatko od nas u životu. To je normalan dio ljudskog razvojnog iskustva. Svako dijete će razviti i nositi sa sobom određenu količinu ljutnje koja mu neće u većoj mjeri naštetiti ili narušiti njegov razvoj osobnosti. Osoba potpuno slobodna od ljutnje jednostavno ne postoji. Niti postoji osobit razlog da bismo uopće željeli biti takvi "čistunci".
Međutim važno je znati da djeca ne mogu vječno podnositi ljutnju. Različiti su stupnjevi, tj. jačine ljutnje koju možemo osjetiti. Zaista postoji određena količina ljutnje koja može, ako se jednom prekorači, rezultirati nekim iskrivljenjem dječje osobnosti. Kad je u pitanju djetetovo emocionalno zdravlje, prvo što se roditelji moraju uvjeriti jest da se razina djetetove ljutnje ne približi toj kritičnoj točki, niti da ju prijeđe.
Ne postoji jedan postupak kojim roditelj može izazvati odgovarajući stupanj ljutnje da bi se dijete okrenulo delikvenciji. Također, gotovo je nemoguće da bilo koji niz roditeljskih postupaka može proizvesti tako žestoku ljutnju kod djeteta da ono ne bi moglo živjeti s tim i ostati zdravo. Nije potrebno da roditelji žive u stalnom strahu od "traumatiziranja" djeteta zbog jednog nenamjernog krivog postupka, čak ni zbog većeg raspona "manjih" pogrešaka. Ne postoji savršen roditelj. Svi roditelji ponekad će naljutiti svoje dijete: ili nepažnjom ili jednostavno zato što žive u realnom svijetu. Na sreću, da bi odgojili psihički zdravu djecu, roditelji ne moraju biti savršeni. Djeca imaju urođenu toleranciju na propuste.
Pa ipak, roditelji moraju shvatiti da produljeni obrazac ponašanja koji stvara ljutnju u odnosu roditelj - dijete, a ponavlja se i ponavlja jer je temeljen na netočnim pretpostavkama o načinu dječjeg razmišljanja, neminovno proizvodi stupanj ljutnje dovoljan za razvoj delikvencije.
Zamislite dijete kao "banku ljubavi" u koju roditelji mogu izvršiti uplatu ili isplatu. Svaki dan roditelju se nudi bezbroj mogućnosti i na puno načina može "uplatiti" (ljubav) ili tražiti "isplatu" (ljutnja). Sve dok ima dovoljno ljubavi na računu, neće biti većih problema. Međutim ako račun postane ozbiljno iscrpljen ili je minus prekoračen, ljutnja će prevagnuti i omogućiti razvoj delikvencije. Dakle, glavna uloga roditelja je svakodnevno izgrađivanje odnosa s djetetom cijelim svojim bićem tako da je na računu uvijek ljubav značajno u plusu. Nekoliko aspekata u dječjem odgoju, koji inače zbunjuju, postat će razumljiviji ako roditelj ima na umu ovu analogiju.
Roditelji često uvide da ponovljena kazna ili uopće nema povoljan učinak, ili se dijete ponaša još gore. Pa ipak se prisjećaju da je u nekoj sličnoj situaciji prije u djetetovom životu, kazna postigla željeni učinak i smirila loše ponašanje. Tada roditelji ne razumiju zašto kazna više "ne djeluje".
Objašnjenje ovog fenomena krije se u jednom trenutku dječjeg razvoja kada je "minus na računu" prekoračen. Sve što je preostalo (barem u većini) je ljutnja. Zaliha ljubavi je potrošena. Jednom kad je ta točka dosegnuta, kazna više ne pomaže u ograničavanju lošeg ponašanja. Naprotiv, kazna toliko pojačava postojeću ljutnju i tako stvara još gore ponašanje umjesto boljeg. Pa ipak, u nekim prijašnjim situacijama, dok je dovoljno ljubavi još bilo na računu, ista kazna primijenjena u istoj situaciji od istog roditelja, mogla je izvršiti svoju ulogu i postići rezultat koji je roditelj priželjkivao.
Za roditelje bi bilo od neizmjerne pomoći kad bi istraživači mentalnog zdravlja utvrdili opipljivu količinu ljubavi potrebnu da se ostvare dovoljne zalihe, ili količinu ljutnje koja nije podnošljiva. Nažalost, takve mjerljive vrijednosti ne postoje. Roditelji jedino mogu pokušati u svakoj situaciji, tj. kad god je moguće, djelovati tako da povećavaju ljubav i/ili smanjuju ljutnju.
Roditelji se svakodnevno trebaju truditi u stvaranju pozitivnih osjećaja privrženosti i ljubavi, osjećaja koje žele predati djeci. Nepotrebno, neprestano procjenjivanje načina na koji se ophodi prema djetetu, roditelja može dovesti do bjesomučnog preispitivanja i osjećaja krivnje. Osnovni principi zdravorazumskog odgoja vrlo su jednostavni. Sve što Zlatno pravilo traži od roditelja je pristupanje i postupanje prema djetetu s ljudskom toplinom, dobrotom i spremnošću na opraštanje pogrešaka.