Krug povezanosti

Saznanja o našim ranim povezujućim odnosima s roditeljima mogu nam pomoći u sagledavanju naših odraslih odnosa, osobito bračnih odnosa. Daju nam naslutiti i kako će se odnos koji njegujemo prema djeci odraziti na njihove buduće odrasle veze, dajući im danas solidnu osnovu na kojoj će graditi sve buduće odnose. Ovaj "krug povezanosti" spominju dva autora koja su povezala obrasce odnosa među odraslima s najranije uspostavljenim odnosima – bebe i roditelja. U svom članku "Hoće li vaše dijete biti sretno u ljubavi?" (Will Your Child be Happy in Love?), objavljenom u veljači 1995. godine u magazinu Child, dr. Robert Karen, klinički psiholog i autor knjige "Becoming Attached" (Warner Books, 1994), tvrdi kako teorija povezanosti daje dijelom odgovor na to pitanje. U svom tekstu tvrdi da "stručnjaci sada znaju kako je 'sigurna povezanost' između bebe i majke (ili oca, ili drugog primarnog njegovatelja) ključna za djetetov psihološki razvoj, kao i točno određen način brige o djetetu – topao, pouzdan i pristupačan."

Što je to "sigurna povezanost"? Djetetu je to osjećaj povjerenja da će njegove potrebe biti uvijek i kontinuirano zadovoljene, s puno pažnje i ljubavi, osjećajno. To je spoznaja da je voljeno i prihvaćeno onakvo kakvo je, i to bezuvjetno. U većini obitelji, prva i najvažnija osoba uz koju se dijete veže je majka, ali i otac ima vrlo važnu ulogu od samog početka. Djeca koja su sigurno vezana uz oba roditelja, odrastaju u odrasle odnose s velikom emotivnom prednošću. Otac je uzor svom sinu, a istovremeno, u posve djetinjem, nevinom smislu, od romantične važnosti kćeri. Otac je svom djetetu prvi korak u svijet, njegov odnos s majkom djeteta snažan je model prema kojem će dijete odlučivati u odabiru bračnog partnera. Prema Karenovom članku, kao odrasli, djeca koja su odrastala u sigurnoj povezanosti "vjerojatnije će biti sposobna voljeti, bit će otvorenija prema svojim partnerima. Osjećat će se ugodnije u međuovisnim vezama s drugim ljudima. Ona sa sobom u život nose velik raspon osjećaja i sjećanja, i pozitivnih i negativnih

Dr. Susan Johnson piše o istoj temi u časopisu Psychology Today, ožujak/travanj 1994. u članku naziva "Ljubav: nepromjenjiva čežnja za kontaktom". Kao terapeut došla je do saznanja zbog kojih vjeruje kako "povezanost daje najbolji uvid u odraslu ljubav ... teorija povezivanja daleko je napredovala u objašnjenju razloga zašto neke veze propadaju i što učiniti kako bi ih se spasilo." Ona vjeruje kako su naše potrebe u odraslim vezama vrlo slične onima iz djetinjstva – zadovoljene potrebe za vizualnim kontaktom, dodirom, maženjem i fizičkom blizinom pružaju nam jednak osjećaj sigurnosti i utjehe koji smo u djetinjstvu tražili od roditelja.

Johnson objašnjava: "Razvoj naše osobnosti povezan je s vezama i odnosima s drugim ljudima: ona ne izvire isključivo i samo iz nas. Naše potrebe za povezanošću čine ovisnost o drugoj osobi sastavnim dijelom naše ljudskosti. Samodostatnost je laž." Ona također upozorava kako je "John Wayne" stereotip samodostatnog muškarca koji nikad ne treba drugo ljudsko biće, mit. Srž intimne veze je ranjivost i pretpostavljanje dodira potrebi za samozaštitom. U bračnim nevoljama događa se upravo suprotno: potreba za samozaštitom pretpostavljena je dodiru.

Oba autora završavaju članke s tračkom nade. Ako možda i nemamo najbolje odnose s roditeljima, nismo osuđeni na ponavljanje prošlosti. Kako u svoje ponašanje uključujemo nova iskustva i kao odrasli izgrađujemo nove, sigurne veze, možemo se mijenjati. Kao što većina nas zna, odgajanje vlastite djece može biti iscjeljujući impuls ka promjeni starih obrazaca ponašanja. Često shvatimo kako povezujuće roditeljstvo dodaje dubinu i našoj vezi s bračnim partnerom. Kako se educiramo o dugoročnim dobrobitima povezujućeg roditeljstva, postajemo motivirani, kao parovi, u prevladavanju kratkoročnih teškoća koje se ponekad javljaju u počecima prakticiranja povezujućeg roditeljstva. Tako sazrijevamo s našim brakom kroz zajedničke izazove i teškoće, kao i kroz ljubav i razumijevanje.