Koje djetetove potrebe sport zadovoljava?

Kada sport pogoduje djetetu, a kada mu može čak i štetiti? Odgovor na ovo pitanje umnogome ovisi o tome koje djetetove potrebe sport zadovoljava.

Budući da dan ima samo 24 sata, nije moguće niti poželjno oduzimati sebi ili djetetu vrijeme za odmor i nizati aktivnost na aktivnost. Zato se kvalitetan život sastoji od ograničenog broja aktivnosti u kojima dijete može zadovoljiti istodobno što veći broj potreba. Što više važnih potreba zadovoljava istodobno, neka aktivnost je za njega pogodnija. Zato sportske aktivnosti kojima se dijete bavi moraju biti višenamjenske. Dijete će teško ustrajati u aktivnosti koju voli samo iz jednog razloga. Na primjer, trenirati plivanje samo zato što mu dobro ide nije dovoljan motiv da bi dijete ustrajalo u toj aktivnosti. Ako pak uz plivanje stekne nove prijatelje, uvidi koje mu nove "horizonte" sposobnosti koje plivanjem stječe otvaraju, a pritom ima i bezrezervnu podršku roditelja za svoje odluke, veća je vjerojatnost da će dijete uz potrebu za kretanjem imati i nove ambicije. A sigurno je da će mu sportovi kao aktivnosti i dalje biti privlačni, makar od bavljenja plivanjem jednom i odustalo.

Jednostavno gledano, bavljenje sportom zadovoljava djetetovu primarnu potrebu za kretanjem. Kretanje je iznimno važno za djetetov cjelokupan razvoj, uključujući razvoj spoznaje i rano učenje, što ćemo detaljnije obrazložiti u sljedećim poglavljima. U fizičkom smislu, kretanje omogućuje da se pojača opća razina aktivacije svih fizioloških funkcija i resursa organizma, te se na taj način pospješi i njegovo funkcioniranje, uz izmjenu tvari i bržu eliminaciju štetnih tvari iz organizma (disanjem, ubrzanjem metabolizma, itd.). Najmlađa djeca imaju jako veliku potrebu za kretanjem, jer upravo kretanjem upoznaju okružujući svijet, razvijaju osjetila, uče i stječu kontrolu nad vlastitim tijelom.

No, što je najvažnije, sport omogućuje i ostvarenje viših razina potreba. U sportu dijete stječe samopouzdanje i osjeća se sigurnije, upoznaje druge ljude i djecu te se s njima zbližava, potvrđuje svoje sposobnosti, postiže društveno priznanje itd. Dakle, zadovoljava motive sigurnosti, ljubavi, poštovanja, pa čak i samoostvarenja.

Djeca se dobro osjećaju u sportskim aktivnostima onda kada se osjećaju sigurnima. Treba dakle osigurati sve preduvjete da se djeca mogu osjećati fizički sigurnima. Mogućnost ozljeda se minimalizira mjerama nadzora od strane odraslog i mjerama prevencije u smislu uklanjanja opasnih predmeta na igralištu. Osjećaj sigurnosti daje i maksimalna jasnost i jednostavnost zahtjeva koji se pred djecu postavljaju, ali i odrasli koji brinu o njima i njihovim potrebama.

Prema teoriji izbora psihologa Willama Glassera, možemo reći da sportske aktivnosti mogu koristiti i zadovoljavanju djetetovih osnovnih potreba za moći, slobodom, pripadanjem i zabavom.

Uspješno učenje "kako se igrati sporta", pa i samo stjecanje navike ustrajnosti u trudu da se nešto novo nauči, u djeteta može na zdrav način zadovoljiti potrebu za moći. Sama činjenica da dijete usvaja nove vještine, ali i spoznaja da kroz sportsku aktivnost može biti prihvaćeno u grupi posve nepoznate ili slabo poznate djece, omogućuje mu da ostvari potrebu za moći. Pritom je važno dijete usmjeriti da je važno truditi se i nastojati biti bolji nego ranije u nekoj aktivnosti. Rezultat sam po sebi (pobjeda ili poraz), a osobito usporedba s drugima, trebaju biti u drugom planu. Svatko je bolji ili lošiji u nečem, netko je neku aktivnost dugotrajnije vježbao, i to djetetu treba razjasniti.

Pružanjem djetetu mogućnosti da sâmo odabere sportsku aktivnost kojom se želi baviti, "ozbiljno" ili tek da je upozna, zadovoljavamo njegovu potrebu za slobodom. Dijete treba pustiti da uči vlastitim tempom, sve dok mu to ne postane naporno. Razuvjerite ga u težnji da bude "univerzalni vojnik", odnosno najbolji u svemu: nitko ne može biti podjednako uspješan u različitim sportovima. No dobro je rastumačiti djetetu "granice slobode", odnosno gdje njegova sloboda može ugrožavati druge. Važno je poticati u njega svijest o važnosti pridržavanja pravila sportske igre, i kad je "dozvoljeno" da od aktivnosti odustane, a kada to nije nipošto poželjno. Naučite ga da pridržavanje pravila igre može utjecati na to koliko će ga vršnjaci-suigrači prihvatiti i kao prijatelja i kao partnera u igri.

Zajednička sportska aktivnost sa skupinom djece može omogućiti zadovoljavanje niza socijalnih i emocionalnih potreba, a prije svega potrebu za pripadanjem. U sportu djecu između ostalog privlači osjećaj pripadnosti skupini, "momčadi" (u malim rekreativnim natjecanjima). Čak i kad zajedno igraju samo jedanput, djeca se uče prilagođavati jedna drugima i socijalizirati se. Činjenica je da "momčadi" mogu sačinjavati djeca različita po socio-ekonomskom statusu, spolu i dobi, čime se razvija sposobnost za suradnju. Kao savjesni član sportske momčadi ili skupine djece koja zajedno treniraju, dijete će se osjećati ponosno ako je prihvaćeno od drugih, ako osjeća da pripada ovoj specifičnoj sportskoj zajednici. Porast će mu samopoštovanje i osjećaj poštovanosti od strane drugih. No ako dijete ne poštuje "pravila igre", odnosno nedovoljno vodi računa o potrebama drugih, pa igra "kao da je sâmo", ne komunicira, ne slijedi upute odraslog (voditelja), ova potreba neće biti zadovoljena. Moguća je situacija da je dijete uistinu "osobenjak", koji nema mnogo toga zajedničkog sa skupinom s kojom silom prilika "sportira". Ali uvažavanje druge djece uz uredno "odrađivanje" svoje uloge može svejedno dovesti do situacije u kojoj je dijete prihvaćeno kao "simpatični čudak", koji je dobar partner u igri.

Većina se sportskih aktivnosti može smatrati igrom, zabavom. Premda su zahtjevi, osobito u starijoj dobi, često vrlo ozbiljno, igra je ono što malu djecu zapravo najviše privlači u sportu. Jedno od bitnih obilježja igre je njezina zabavnost, razonoda, mogućnost opuštanja. Slobodno uključivanje u aktivnost i isključivanje iz nje, te djetetov slobodni odabir sporta i načina na koji se njime želi baviti, preduvjeti su zabavnosti. Zabava nije neozbiljnost i neodgovornost, ne smijemo to zaboraviti, pa ovu razliku treba razjasniti i djetetu.

Razmatrajući korisnost ili štetnost nekog sporta za dijete trebamo uzeti u obzir ne samo pojedine vrste potreba nego potrebe u cjelini. Nedvojbeno korisni sportovi (npr. plivanje, atletika), koji izrazito dobro mogu zadovoljiti djetetove potrebe za kretanjem, moći i slično, mogu mu biti nezanimljivi (ne zadovoljavaju potrebe za zabavom i slobodom). Ili se dijete možda "ne može pronaći" u društvu onih koji se bave tim sportom, pa ne zadovoljava ni potrebe za pripadanjem i poštovanjem. Ako sport samo jednodimenzionalno zadovoljava tek neke od djetetovih važnih potreba, ono vjerojatno neće u njemu ustrajati.

S druge strane, bavljenje nekim sportom ne smije ići do iscrpljivanja, čak i ako je sport djetetu izrazito zanimljiv, zabavan i privlačan u pogledu društva. Izuzev fizičkog iscrpljivanja uvjetovanog fiziologijom djetetova organizma (razvojem mišića, kostiju, itd.), psihičko iscrpljivanje može biti uvjetovano pogrešnom pretpostavkom da samo zato što voli neki sport dijete može udovoljiti svim njegovim zahtjevima: razumjeti pravila igre, taktiku, moći se dogovoriti sa suigračima. Takvi "preduvjeti" ovise o dobi djeteta, ali i o njegovim individualnim osobinama, jednim imenom: psihofizičkim karakteristikama djece.