Prvi susret s jaslicama ili vrtićem
Odlazak u vrtić ili jaslice uglavnom je prvo odvajanje djeteta od roditelja, osobito majke, na dulje vrijeme. Istovremeno, to je i prvi susret s većim brojem nepoznatih osoba. Često je ovo traumatična situacija, kako za dijete tako i za roditelje jer je ispunjena strahom od odvajanja i naporima da se dijete prilagodi novoj situaciji.
Dolaskom djeteta u odgojnu skupinu mijenja se njegov način življenja. Dijete upoznaje skupinu djece, uspostavlja socijalne kontakte, razvija komunikaciju s drugom djecom i odgojiteljima.
Najveći dio djece plače ili na neki drugi način protestira iskazujući svoju tugu zbog razdvajanja. Djeca osjećaju tzv. separacijsku anksioznost. Ona teško shvaćaju da će se roditelji vratiti, osjećaju se ostavljenima.
Za roditelje je najvažnije znati da je malo separacijske anksioznosti normalno. Takvo dječje ponašanje zapravo nam pokazuje da dijete i roditelj imaju dobru i kvalitetnu vezu. Odnosno, da su razvili kvalitetnu povezanost.
Način na koji će se dijete prilagođavati ovisi:
- individualnim osobinama,
- stupnju njegova razvoja,
- dobi djeteta,
- stanju djetetova zdravlja,
- obiteljskoj atmosferi u kojoj dijete živi.
Teže se prilagođavaju novoj okolini:
- emocionalno labilna djeca
- nesamostalna i egocentrična djeca
- ona koja od ranije imaju negativnih iskustava u odvajanju od roditelja.
Tri osnovna tipa adaptacije
Tri su osnovna tipa adaptacije:
- laka adaptacija
- adaptacija srednje težine
- teška adaptacija
Laka adptacija
Normalna reakcija na promjenu okoline kod djece koja imaju optimalne odgojne uvjete i koja su uspostavila sigurnu i stabilnu emocionalnu vezu sa roditeljima; kod takve djece sve reakcije i promjene u ponašanju normaliziraju se tijekom 10 - 15 dana boravka u vrtiću – jaslicama.
Adaptacija srednje težine
Promjene u ponašanju su produljene i stabiliziraju se do 30 dana boravka u vrtiću – jaslicama.
Teška adaptacija
Dugotrajniji i naporniji poremećaj ponašanja koji može trajati 2 - 6 mjeseci; često je kod takve djece prisutno više nepovoljnih faktora koji produžuju razdoblje adaptacije: (obolijevanje, nepovoljni obiteljski uvjeti uz neprimjerene odgojne utjecaje i dr.).
Malo separacijske anksioznosti je normalno i pokazuje da dijete i roditelj imaju dobru i kvalitetnu vezu. Većina djece se prilagodi novoj situaciji i sredini bez većih i dugotrajnijih problema.
Neka su djeca sklona reakcijama na fiziološkom planu: odbijanje hrane, odbijanje spavanja, probavne smetnje, često obolijevanje, a druga reakcijama u ponašanju (plač, agresivnost, povučenost).
Jedna od mogućih reakcija je tzv. regresija, što znači da će se kod djeteta pojaviti oblici ponašanja koji su karakteristični za raniju, već savladanu fazu razvoja (npr. dijete ponovo počne mokriti u krevet, sisati prst, tražiti dudu i sl.).
Sva ta ponašanja normalna su u fazi adaptacije. Ona slabe i nestaju brzinom kojom se dijete prilagođava okolini i uspostavlja socio - emocionalne odnose sa odgojiteljem.
Najveći broj djece prođe proces adaptacije bez većih poremećaja ponašanja, a samo mali broj prolazi teži oblik adaptacije.
Potrebno je upozoriti da adaptacija nije gotova kada dijete prestane plakati, već kada dijete počne spontano izražavati svoje osjećaje, misli i sposobnosti. Zbog toga posebnu pažnju treba obratiti i na povučenu djecu koja ne pokazuju vlastitu inicijativu. Utješno je da u cijelom procesu adaptacije, ima načina na koje možete pomoći djetetu da se lakše prilagodi novoj situaciji.
