Separacijska anksioznost ili strah od odvajanja

Separacijska anksioznost je strah napuštanja sigurnosti emocionalno bliskih osoba ili doma djeteta. U predškolskoj dobi pojavljuje se kao strah od ostajanja u jaslicama/vrtiću ili s tetom čuvalicom, a u školskoj dobi kao strah od škole (školska fobija).

Roditelj treba imati na umu da je određen stupanj nelagode pri odvajanju prirodan.

Separacijska anksioznost normalna je i očekivana u dobi djeteta od šest mjeseci do 24-36 mjeseci starosti. Vrhunac dostiže u dobi od 18 mjeseci, kada, nažalost, mnoga djeca kreću u prva veća odvajanja (jaslice, tete čuvalice). Kod djece te dobi očekivano je teže odvajanje i duži adaptacijski period.
Gotovo sva djeca imaju periode kada se ne žele odvojiti od svojih roditelja, no to ne znači da oni tada razvijaju patološku separacijsku anksioznost.

Povremena odbijanja odlaska u vrtić/školu normalna su i očekivana i ne treba ih posebno isticati ako dijete u većini vremena rado i s uživanjem odlazi u vrtić/školu. Takvi periodi često se mogu povezati s promjenama u kući (npr. duže izbivanje jednog roditelja) ili u vrtiću/školi (npr. promjene u skupini ili teži zadaci u školi) ili nakon bolesti djeteta. Tada na reakcije odbijanja treba gledati kao na dio odrastanja.

Separacijska anksioznost u patološkom smislu najčešće se javlja u djece koja su posebno osjetljiva na odvajanje od za njih bitnih osoba, s kojima je dijete posebno vezano u emocionalnom smislu ili od prostora, obiteljskog doma.

Pokušaj odvajanja djeteta rezultira pojavom simptoma koji nam ukazuju da se radi o pojačanoj separacijskoj anksioznosti.

Za razliku od razvojno "normalne", patološku separacijsku anksioznost karakteriziraju:

• ekstremna nelagoda zbog separacije koja u ekstremnom obliku dostiže panične razmjere,
• morbidne brige o potencijalnoj opasnosti koja prijeti obiteljskom integritetu,
• ekstremno izražena potreba i zahtijevanje djeteta da ponovno bude s osobom kojoj je privržena.

Kad je odvojeno od roditelja, dijete doživljava jaku pobuđenost autonomnog sustava (tahikardiju, bolove u trbuhu, glavobolje, mučninu, povraćanje). Dijete se boji da će se dogoditi katastrofa ako se odvoji od roditelja (roditelj ili dijete, ili oboje će doživjeti nešto strašno). Djeca se često žale na tjelesne simptome (glavobolju ili bolove u trbuhu, mučninu i povraćanje) koji su praćeni izbjegavanjem odlaska u vrtić ili školu.

Pri pokušajima separacije, dijete se oštro protivi i suprotstavlja svim sredstvima, što obično rezultira ostajanjem s osobom kojoj je privržena – na taj je način izbjegavajuće ponašanje potaknuto.

Djeca koja imaju pojačanu separacijsku anksioznost često su zakinuta za normalni društveni razvoj. Ne uključuju se u slobodne aktivnosti, ne odlaze u vrtić (čak ni u malu školu), ne mogu prisustvovati rođendanu ako s njima nije i roditelj i sl. Period u kojem se javlja separacijska anksioznost vrlo je težak za dijete i za roditelja, period je to mnogih frustracija i briga.

Podaci iz SAD-a ukazuju nam da patološku separacijsku anksioznost ima oko 1-4% djece i adolescenata. Kod djece kod koje je separacijska anksioznost vidljiva, vidljiva je i predispozicija za jače anksiozne reakcije u mnogim situacijama.

Kako roditelj može pomoći djetetu koje pati od separacijske anksioznosti

1. Dijete ne bi trebalo imati mogućnost izbora – npr. pitati dijete želi li ići danas u vrtić/školu, odlazak od kuće i odvajanje trebaju jednoglasno prihvatiti svi članovi obitelji i na taj način pomoći djetetu da uđe u situaciju koje se boji.
2. Važno je naglasiti da separacijsku anksioznost nije moguće riješiti kod kuće, izostanci iz vrtića/škole samo potiču djetetov strah. Djetetu se može pomoći pomnim planiranjem, a ne izbjegavanjem situacije.
3. Potrebno je izdržati u situaciji koje se boji, dokazujući da je dovoljno hrabro da je izdrži, da tolerira neugodu koju izaziva situacija. Boravak u vrtiću/školi ne treba biti nagao i neplaniran, potrebno je planirati postupno izlaganje, postupno boraviti u vrtiću/školi (nekoliko sati do čitav dan), pomno planirati tko dovodi dijete, tko ga dočekuje, koji vršnjaci mogu pomoći (npr. u grupi) tko je osoba koja pruža sigurnost (teta/učiteljica uz koju se dijete vezalo) i planirati sistem nagrađivanja djeteta za uspješno suočavanje.
4. Posebnu pažnju treba posvetiti tzv. kritičnim danima - nakon vikenda, praznika ili bolesti.

Kako roditelj odmaže djetetu koje pati od separacijske anksioznosti

U želji da potakne dijete da se oslobodi straha, roditelj može postati nestrpljiv ili se pretjerano brinuti o situaciji u kojoj se našao s djetetom. Niz je svjesnih i nesvjesnih radnji kojima roditelj može pojačati anksioznost kod djeteta i odmoći mu:

• kada potiče verbalno (puno priče o simptomima straha ili stalnim isticanjem problema) i neverbalno ponašanje koje je zasnovano na strahu,
• kada nije jasan u odluci treba li dijete ići u vrtić ili ne,
• kada je anksiozan ili ljut zbog djetetovih separacijskih problema,
• kada je u konfliktu s partnerom zbog separacijskih problema koje ima dijete,
• kada nenamjerno potiče separacijski problem.

Nenamjerno poticanje separacijskog problema najčešće je u reakciji pretjeranog štićenja djeteta ili u davanju dodatne pažnje djetetu. Dobivanjem dodatne pažnje na osnovu straha koji dijete verbalizira ili iskazuje fiziološki (trbobolje, noćni strahovi i sl.), djetetu se potvrđuje da je za rješavanje problema potrebna prisutnost roditelja i potvrđuje se njegov osnovni strah od odvajanja.

U slučaju da kao roditelj procjenjujete da je problem prerastao vaše mogućnosti ili je izostajanje vrlo često i ometa prirodan razvoj djeteta, dobro je posavjetovati se sa školskim (predškolskim) ili kliničkim psihologom.

Zapamtite da, podnoseći rastanke, dijete raste (u emocionalnom smislu).