Roda i roditeljstvo / Attachment parenting

Prednosti nošenja bebe

Nošena djeca manje plaču. U mojem dosadašnjem radu roditelji su često izvještavali: ”Sve dok je nosim, ona je zadovoljna”! Roditelji nemirnih beba, koji se okušaju u nošenju, izvještavaju kako se čini da njihove bebe zaboravljaju na nervozu. Ovo je više nego moj osobni dojam. 1986. godine, tim pedijatara u Montrealu objavio je rezultate istraživanja 99 parova majki i beba. Prvu grupu roditelja opskrbilo se nosiljkama, a zadatak im je bio dnevno nositi bebe barem tri sata više nego inače. Poticalo ih se da nose bebe tijekom dana, bez obzira u kojem se one stanju nalazile, odnosno ne samo kao odgovor na plakanje ili nemir. U kontrolnoj, tj. nenositeljskoj grupi, roditeljima nisu dane nikakve upute o nošenju. Nakon 6 tjedana, rezultati su bili sljedeći: bebe koje su dodatno nošene, plakale su i bile uznemirene za 43 % manje nego bebe iz nenositeljske grupe.

Antropolozi koji putuju svijetom istražujući običaje o njegovanju beba u drugim kulturama, složili su se da, u kulturama u kojima je nošenje djece uobičajeno, djeca manje plaču. U zapadnim kulturama, trajanje bebina plača mjeri se satima, a u drugim kulturama mjeri se minutama. Navedeni smo na vjerovanje kako je normalno da bebe puno i često plaču, ali u drugim kulturama ovo nije prihvaćena norma. U tim kulturama, uobičajeno je da su bebe na rukama, a spušta ih se samo kada idu na spavanje – pored majke. Kad se roditelj mora pobrinuti za svoje vlastite potrebe, beba je u rukama neke druge odrasle osobe.

Nošene bebe više uče. Ako novorođenčad provede manje vremena plačući, što onda radi u slobodno vrijeme? Uči! Nošena djeca provode više vremena u stanju tihe budnosti. To je oblik ponašanja u kojem je novorođenče najzadovoljnije i najsposobnije za interakciju s okolinom. Može se nazvati optimalnim oblikom učenja za bebu. Istraživači izvještavaju kako nošene bebe pokazuju povećanu vidnu i slušnu budnost.

Oblik ponašanja tihe budnosti također daje roditeljima bolju mogućnost interakcije sa svojom bebom. Uočite kako majka i beba namjeste lica da bi postigli vizualno optimalnu interakcijsku ravninu. Ljudsko lice je, osobito u ovom položaju, jak stimulator za međusobno povezivanje. U položaju klokana, beba ima pogled na okolinu u krugu od 180 stupnjeva i u mogućnosti je imati pregled nad svojim svijetom. Ona uči birati, izabirući pritom ono što želi gledati, a isključujući ono što ne želi. Ova mogućnost biranja potiče učenje. Nošena beba puno nauči u rukama zaposlenog njegovatelja.

Nošene bebe su organiziranije. Lakše je razumjeti nošenje djeteta, ukoliko na trudnoću počnete gledati kao na razdoblje koje traje 18 mjeseci – 9 mjeseci nošenja u utrobi i još barem 9 mjeseci nošenja izvan nje. Okruženje u maternici automatski regulira bebine sustave. Rođenje privremeno prekida ovu organizaciju. Što prije beba dobije vanjsku pomoć u organiziranju svojih sustava, lakše će se prilagoditi zagonetnom životu izvan utrobe. Produžujući iskustvo iz maternice, majka (ili otac) koji bebu nose, osiguravaju vanjski regulacijski sustav koji uravnotežuje nepravilne i neorganizirane bebine sklonosti. Zamislite kako funkcioniraju ovi regulacijski sustavi. Majčino ritmično hodanje, na primjer, ( koje je beba osjećala tokom devet mjeseci), podsjećaju novorođenče na iskustvo iz maternice. Ovaj poznati ritam, koji je ostao bebi u sjećanju, sada se ponovo pojavljuje i smiruje je. Smještajući uho na majčine grudi, pravilni i poznati otkucaji srca podsjetit će bebu na zvukove iz maternice. Dok se bebu nosi u položaju trbuhom na trbuh ili grudima na grudi, kao još jedan biološki regulator, beba koristi i osjeća majčino ritmično disanje. Jednostavno rečeno, roditeljski pravilni ritam, ima balansirajući učinak na bebine nepravilne ritmove. Nošenje bebu podsjeća na kretanje i uravnoteženost u kojima je uživala u maternici i nastavlja ga.

Što bi se moglo dogoditi bebi koja većinu vremena provede ležeći u kolijevci, na koju se pažnja obraća samo dok je se hrani ili kad je se tješi, a nakon toga je se opet razdvoji od majke? Novorođenče ima prirodnu potrebu za organizacijom i uklapanjem u svoju novu okolinu. Ako ga se prepusti njegovoj vlastitoj snalažljivosti, bez regulacijske prisutnosti majke, novorođenče bi moglo razviti neorganizirane obrasce ponašanja: grčevito plakanje, grčevite pokrete, oblike neorganiziranog ljuljanja, tjeskobno sisanje palca i poremećen san. Novorođenče koje je prisiljeno samo se umirivati, troši dragocjenu energiju koju bi inače moglo koristiti za rast i razvoj. Iako postoje razne teorije o podizanju djece, istraživanja o povezivanju slažu se u jednome: da bi bebini emotivni, intelektualni i fiziološki sustavi optimalno funkcionirali, trajna prisutnost majke, kao tijekom nošenja, ima prijeko potreban regulacijski utjecaj.

Nošene bebe ranije se "humaniziraju". Bebina bliska uključenost u svijet njegovatelja još je jedan od razloga zašto nošenje potiče učenje. Beba vidi ono što vide majka ili otac, čuje ono što oni čuju i, na neki način, osjeća ono što oni osjećaju. Nošene bebe bolje opažaju roditeljska lica, ritmove hodanja i mirise. Beba bolje opaža i uči od suptilnih izraza lica, govora tijela, promjena tonova glasa, načina disanja i emocija njegovatelja. Roditelj će se puno češće obraćati bebi jer je ona stalno pred njim. Blizina povećava interakciju, a beba stalno može učiti što znači biti ljudsko biće. Nošene bebe blisko su povezane sa svijetom roditelja jer stalno sudjeluju u onome što rade majka ili otac. Beba koju se nosi dok roditelj, npr. pere suđe, miriše, vidi i duboko doživljava svijet odraslih. Beba je više izložena i uključena u ono što se oko nje događa. U rukama zaposlene osobe, ona puno uči.

Nošene bebe su pametnije. Iskustva iz okoline stimuliraju živce u grananju i povezivanju s ostalim živcima, što pomaže rastu i razvoju mozga. Razvijajućem mozgu novorođenčeta nošenje pomaže u pravilnom povezivanju. Budući da je beba intimno uključena u majčin i očev svijet, ona je izložena i sudjeluje u okolnim stimulacijama koje majka izabere, a zaštićena je od onih stimulacija koje napadaju ili opterećuju njezin razvijajući živčani sustav. Beba toliko blisko sudjeluje u onome što majka radi da njezin razvijajući mozak pohranjuje bezbroj iskustava koje nazivamo obrascima ponašanja. Na ova iskustva možemo gledati kao na tisuće malih kratkotrajnih filmova pohranjenih u bebinoj neurološkoj knjižnici, a koje će ona ponovo gledati kad bude izložena sličnoj situaciji. To će je podsjećati na stvaranje originalnog ”filma”. Na primjer, majke mi često kažu: "Čim uzmem nosiljku i stavim je na sebe, moja beba se razvedi i podiže ručice kao da naslućuje da će uskoro biti na mojim rukama i u mom svijetu.".

Primijetio sam da su nošene bebe pažljivije i da ”uskaču” u razgovore odraslih baš kao da su dio njih. Nošenje potiče razvoj govora. Budući da se beba nalazi na razini glasa i očnoj razini, osjeća se uključenom u razgovor. Ona se uči vrijednoj govornoj lekciji – sposobnosti slušanja.

Normalni zvukovi okoline, kao što su zvukovi svakodnevnih aktivnosti, mogu biti korisni za učenje, a mogu i uznemiriti novorođenče. Ako je beba sama, zvukovi mogu biti zastrašujući. Ako je beba nošena, ti isti zvukovi bit će korisni za učenje. Kad je beba izložena nepoznatim zvukovima i iskustvima, majka filtrira spoznaje koje smatra neprikladnima za bebu, a daje znak da je sve u redu za one koje su u redu.

Autor: dr William Sears
Izvor: www.askdrsears.com
Prevela: Zorana