Roda i roditeljstvo / Djeca s posebnim potrebama

Mi odrastamo zajedno

Inkluzija u dječjem vrtiću "Radost" u Crikvenici

Dječji vrtić "Radost" Crikvenica
Posebna skupina za djecu s većim utjecajnim teškoćama u razvoju

Posebna skupina za djecu s većim utjecajnim teškoćama u razvoju započela je s radom prije deset godina u sklopu redovnog dječjeg vrtića "Radost" u Crikvenici.

Od ove godine, petosatni program namijenjen djeci u dobi od jedne godine do polaska u školu, s dijagnozom cerebralne paralize i Down sy., ostvaruju defektolog i fizioterapeut u neposrednom radu uz, sudjelovanje stručnog suradnika vrtića -psihologa, medicinske  sestre te liječnika fizijatra.

Specifičnost rada naše skupine, a i vrtića u cjelini, očituje se u činjenici da djeci s povećanim potrebama u razvoju  nastojimo omogućiti odrastanje u minimalno ograničavajućoj okolini i to na slijedeći način: posebna skupina koja u prosjeku ima četvero upisane djece, heterogene po dobi i dijagnozi, boravi u sobi koja je pokretnim, kliznim vratima spojena s mješovitom, redovnom, poludnevnom skupinom s oko 25 upisane djece i jednim odgajateljem.

Naš zajednički dan započinje jutarnjim okupljanjem. Uska suradnja djelatnika posebne skupine i odgajatelja redovne skupine rezultira bogatstvom sadržaja u našim sobama koji su namijenjeni djeci od jaslićke dobi do polaska u školu. Djeca slobodno fluktuiraju iz sobe u sobu, biraju aktivnosti i sadržaje. Posebna skupina opremljena je izuzetno bogatom i raznovrsnom didaktikom zahvaljujući donacijama koju naravno koriste djeca obaju skupina .Kod nabavke novih igračaka uvijek vodimo računa da osim terapeutske uloge igračka ujedno predstavlja i poligon za zajedničku igru i druženje. Djeca naših skupina imaju pristup i kompjuterskoj vježbaonici, keramičkoj igraonici.

Odgajatelji obje skupine nastoje sa što manje direktnog uplitanja u dječji odnos kreirati ozračje međusobnog uvažavanja, partnerstva i tolerancije u kojem pozdravljamo i "slavimo" ljepotu međusobnih razlika, originalnosti, jedinstvenosti.

Nakon doručka slijedi jednosatni, individualni tretman kojeg djeca posebne skupine provode u svojoj sobi.

Nakon individualnog tretmana slijedi voćna užina i razne grupne aktivnosti, zajednički odlasci u šetnje, rad na projektima i sl.

Usprkos neprocjenjivoj vrijednosti učenja kroz igru u društvu vršnjaka, za djecu s većim utjecajnim teškoćama u razvoju neophodno je svakodnevno provoditi individualiziran, rehabilitacijski tretman gdje će dijete uvježbavati i usvajati vještine koje će mu omogućiti kompetentniji boravak među vršnjacima. Djeci je neophodno svakodnevno pružati mnogo podrške u situacijama kada je eventualno poljuljano njihovo samopouzdanje. To zahtijeva od odgajatelja da pažljivo i konstantno promatra sve situacije u toku dana i pravovremeno reagira. Ako imamo na umu da naše dvije skupine doista funkcioniraju kao jedna, onda je jasno da ni u ovom slučaju ne mislim samo na djecu iz posebne skupine.

Prisutnost većeg broja djelatnika osigurava maksimalno individualiziran pristup svakom djetetu. Česte su situacije kada individualno, u paru ili u manjoj grupi rješavamo neke dječje dileme, učimo ih kako da postanu "što bolji prijatelji".

Djeca obje skupine obraćaju se u tijeku dana onoj teti koja se nalazi na "mjestu zbivanja" što podrazumijeva da svaki djelatnik uspostavlja i gradi odnos sa svakim pojedinim djetetom iz obje skupine. Zato nerijetko na upit koliko djece imamo u našem programu, odgovaramo "četvero plus dvadeset i pet".

Odgajatelj redovne skupine ima veliku ulogu u tretmanu djece s povećanim potrebama. Naročito je bitan njegov utjecaj kod djece koja i do četiri, pet godina borave u posebnoj skupini, ublažavajući tako problem zasićenosti djeteta.

Odgajatelj uz prisutnost stručnjaka djeluje sigurnije, opuštenije i motiviranije u odnosu na dijete s povećanim potrebama.

Ovakvo spontano, situacijsko učenje, od neprocjenjive je važnosti za svako dijete, a odgajatelju pruža mogućnost da kroz čitav niz životnih situacija i dječjih aktivnosti u skupini djeluje i rehabilitacijski.

Neophodno je pažljivo pripremiti "teren" uključivanja u redovnu skupinu. To znači  da je u svakoj zajedničkoj aktivnosti potrebno pripremiti dodatna sredstva i poticaje, istovremeno imajući uvid u svakom trenutku u dinamiku skupine te intervenirati ukoliko je potrebno. Nakon deset godina rada i rasta, zajedničkog učenja s djecom, neprekidnog traganja za novim, boljim rješenjima, možemo s ponosom reći da u našem vrtiću ostvarujemo inkluziju djece s povećanim potrebama u razvoju.

Od samih početaka rada našeg odjeljenja, uspostavljen je odnos zajedništva i suradnje obje skupine. Taj proces odvijao se spontano, bez imperativa formalne integracije, a traje i dalje. Pratili smo djecu, njihova kretanja, želje, interese. Djeca redovne skupine vrlo su brzo uočila da ih s prijateljima iz posebne skupine  povezuju mnoge sličnosti.

Djeca posebne skupine ravnopravno sudjeluju u svim aktivnostima, uvažavana maksimalno od svojih vršnjaka, povremeno čak preuzimajući i ulogu vođe. Nastojimo kreirati situacije u kojima će dijete, nakon što zatraži pomoć od svog prijatelja, isto tako biti u poziciji pružiti pomoć.

Nakon početne znatiželje vezane uz pomagala, prihvaćajući jednostavna objašnjenja, djeca su vrlo brzo uspostavila ravnopravan odnos u igri, zadovoljavajući na taj način potrebe za pripadnošću, osjećajem sigurnosti, potrebu za istraživanjem okoline kroz igru, dakle potrebe koje ima svako dijete.

Mi odrasli također smo osvijestili važnost prihvaćanja upravo djece kao važnih supervizora našeg rada, nastojeći ih pratiti, promatrati, slušati i rasti zajedno s njima.

Zahtijevalo je to osobni rast svakog djelatnika, ne samo putem stručne literature i seminara već i rada na sebi koji je neophodan i treba biti konstantan, naročito kod djelatnika koji svakodnevno u svom radu ostvaruju kontakte s roditeljima djece s povećanim potrebama u razvoju. Da bi se uspostavio kvalitetan, suradnički odnos s roditeljima, neophodno ih je uključiti u rad vrtića te ih učiniti sudionicima - partnerima stručnog tima.

S tim ciljem pokrenuli smo projekt "Roditelj odgajatelj" koji ostvarujemo na način da uključujemo roditelja u rad naših skupina kada on, u toku jednog dana, preuzima ulogu odgajatelja. Prethodno, naravno, izvršimo potrebne pripreme, pružajući roditelju potrebne smjernice. Na ovaj način svaki roditelj ima mogućnost uvidjeti da je njegovo dijete prihvaćeno, da odrasta u uvjetima koji mu svakodnevno osiguravaju rast i razvoj u društvu vršnjaka, uz neophodan terapeutski rad. Roditelj se tako nalazi u situaciji da realno sagleda mogućnosti svog djeteta, usvaja nova saznanja, a u cilju prihvaćanja dijagnoze djeteta.

Osim toga, na roditeljskim sastancima koji se odvijaju po principima terapeutskog - grupnog rada, roditelji osvještavaju neke potisnute strahove, uvježbavaju načine suočavanja s problemima, pokušavajući govoriti pred grupom.

Tragajući za novim rješenjima nastao je i projekt "Nenasilno rješavanje sukoba i suradnje" koji se provodi u našim skupinama već nekoliko godina.

Promatranjem djece niže, ali i više kronološke dobi, koji teško ili pak burno rješavaju konfliktne situacije, koja se teško uključuju u igru, koja teško verbaliziraju svoje potrebe, pokušala sam osmisliti način da ih naučim nekim vještinama koje će potpomoći stvaranju pozitivne atmosfere, omogućiti svoj djeci osjećaj sigurnosti, doživljaj uspjeha, osjećaj prihvaćanja i poštovanja.

Osim ublažavanja nepoželjnih oblika ponašanja, djeci posebne i redovne skupine je, kroz čitav niz primjerenih i praktičnih aktivnosti, omogućeno razvijanje vještina komunikacije, slušanja, opažanja i govorenja. Djeca razvijaju pozitivnu sliku o sebi, potiče se grupna povezanost, uče socijalne vještine kroz grupnu dinamiku, osvještavaju vlastita i tuđa emocionalna stanja, razvijaju osobnu odgovornost te ovladavaju tehnikama i postupcima nošenja s vlastitim negativnim emocijama uz osamostaljivanje u rješavanju sukoba i uspostavljanju suradnje.

Ovo je jedan od načina na koji nastojimo prevenirati čitav niz sekundarnih teškoća - poremećaja u ponašanju, izazvanih negativnom slikom o sebi, koji često kasnije, u školskoj dobi, postaju izraženiji i zahtijevaju intenzivniji tretman, blokirajući rad na teškoćama vezanim uz primarnu dijagnozu djeteta. Naravno, na ovaj način defektolog – djelatnik posebne skupine, detektira i pravovremeno tretira i čitav niz blažih, ali i težih odstupanja u ponašanju djece redovne skupine.

Do sada sam već navela čitav niz prednosti "simbioze" posebnih i redovnih skupina.

Činjenica je da, s obzirom na stupanj oštećenja, određeni broj djece mora biti uključen u posebne skupine. To zahtijevaju njihove veće utjecajne teškoće te potreba za intenzivnim, stručnim, strogo individualiziranim tretmanom.

Takvo dijete (naša iskustva vezana su uz djecu s dijagnozom cerebralne paralize i Down sy.), često nesamostalno u kretanju, s iznenadnim, nekontroliranim kretnjama, sklono je ozbiljnim i opasnim ozljedama. Ta djeca nemaju usvojene prirodne obrane pri padu koje bi eventualno umanjile njegove posljedice. Pažnja im je distraktibilnija, neselektivna, govor ponekad teže razumljiv. Često su prisutne i dodatne smetnje kao što su epilepsija, teža srčana oštećenja. Emocionalno su nezreliji od svojih vršnjaka te bi, s obzirom na navedeno, vrlo teško zadovoljili svoje potrebe u redovnoj skupini, bez stručnog tretmana i na kraju krajeva, nadzora.

Iz ovoga proizlazi zaključak da je na ovaj način omogućen tretman većeg broja djece s izraženijim smetnjama unutar redovnog vrtića .

Zato držimo da je postojanje posebnih skupina potrebno, ali uvijek u uvjetima koji će osigurati inkluziju na obostranu korist.

Sva će djeca na ovaj način naučiti razumjeti i prihvatiti međusobne razlike, ali i neka svoja "ograničenja". Djeca redovne skupine imaju priliku učiti nove socijalne vještine, uspostavljajući interakciju s djecom različitih sposobnosti. Svakodnevno  su suočena s nizom situacija koje im omogućuju jačanje svog samopouzdanja i razvijanje pozitivne slike o sebi.

Rasli smo od integracije k inkluziji. Naravno, učimo i rastemo i dalje.

Držimo da su znanja koja usvajamo u našem vrtiću od neprocjenjive vrijednosti. Nerijetko su upravo djeca ta koja uče svoje roditelje nekim novim, životnim lekcijama. No posebno nas motivira atmosfera naših skupina koja je nastala kao rezultat višegodišnjeg rada i svakodnevnog osvještavanja činjenice da svako dijete, a naravno i mi odrasli, slobodno, bez straha tragamo unutar sebe i otkrivamo vlastite kapacitete.

Autor: Nađa Slavica, prof. defektolog