Skrb tijekom porođaja puna poštovanja je pravo žene, ne luksuz

Ljudska bića, kao i svi sisavci, moraju se osjećati sigurno da bi donijela na svijet svoje potomstvo. Porođaj kao fiziološki proces upravljan je hormonima na koje snažan utjecaj imaju emocije rodilje, a na njih pak utječe njezina percepcija o tome rađa li u sigurnom okruženju. Što je ženi potrebno da bi se osjećala sigurno, razlikuje se od osobe do osobe, ali također i od kulture do kulture. Nekim ženama je potrebno da rađaju gole da bi se osjećale sigurno; nekima je pak potrebno da su pokrivene. Neke žene se osjećaju sigurno u okruženju u kojem mogu biti vrlo tihe i mirne, nekima je potrebno da se mogu slobodno kretati, plesati, pjevati ili vikati. Nekim ženama je potrebna prisutnost majke da bi se osjećale sigurno, nekima partnera. Ne postoji razlog zbog kojega skrb tijekom porođaja ne bi mogla biti organizirana tako da ispunjava ženinu potrebu za osjećajem sigurnosti tijekom porođaja, kakva god ona bila. Ipak, u mnogim sustavima diljem svijeta žene moraju žrtvovati osjećaj sigurnosti, pa čak i samu sigurnost, za dostupnost sigurnosti koju pruža medicinska podrška. Učestala izvješća o nepoštivanju i zlostavljanju, dehumanizaciji, traumatizirajućim postupcima i kršenju prava žena na privatnost i dostojanstvo pokazuju da žene rađaju u okruženjima u kojima se ne mogu osjećati sigurno, jer doista – nisu sigurne.

Priznanje da se velik udio smrtnosti majki pri porodu može prevenirati bio je velik korak za seksualno i reproduktivno zdravlje i prava žena. Ali kada priznajemo pravo na preživljavanje kao jedino bitno u porođaju, kršenje ostalih prava žena postaje nevidljivo. Žene koje rađaju u zemljama u razvoju, kao i one u razvijenim zemljama, organiziraju se i progovaraju o sustavima skrbi koji ih dehumaniziraju i traumatiziraju u trenutku njihove najveće ranjivosti. One zahtijevaju priznavanje svojih prava – ne samo na pristup zdravstvenoj skrbi i preživljavanju poroda nego i prava na autonomiju putem informiranog pristanka i odbijanja, privatnosti, dostojanstva, nenasilnog i nediskriminirajućeg tretmana tijekom porođaja.

Okvir ljudskih prava prelazi onaj zamolbe pružatelju skrbi da ženi omogući individualiziranu, nenasilnu skrb te zahtijeva od države da nametne ljudska prava žena kao zakonita prava koja se moraju poštivati i u praksi, jednako kao i u zakonu. U nekim državama su udruge žena potaknule pokretanje sudskih postupaka u kojima su njihova negativna iskustva na porodu imenovana nasiljem i zlostavljanjem. Ističemo pritom da su ti sustavi skrbi jedni od onih s najvećim stopama carskog reza, kao što je to slučaj u Središnjoj i Južnoj Americi.

Pandemija carskog reza je sama po sebi oblik porodničarskog nasilja. U mnogim gradovima i državama u razvoju, kao i razvijenim državama, žene koje imaju pristup skrbi upućene su na pokretnu traku carskog reza, dok su žene iz marginaliziranih zajednica u istoj državi ostavljene da umiru na porodu od uzroka koji su se mogli spriječiti. Je li to pravedno? Medijska izvješća o pandemiji carskog reza često tvrde da ga žene žele. Istraživanja pokazuju da nije tako. Žene žele zdrav porod, i žele znati hoće li zdravstveni sustav odgovoriti na njihove potrebe, te im osigurati operaciju bude li potrebna, ali ih i podržati u ostvarivanju vaginalnog poroda ako to nije slučaj. Ekonomska istraživanja diljem svijeta povezuju financijske i vremenske uštede pružatelja skrbi s masovnim povećanjem operativnih dovršetaka poroda. Novac koji zdravstveni sustav troši na operativne porođaje zdrave novorođenčadi zdravih žena bi se mogao usmjeriti prema onima iz rizičnih skupina i smanjenju razlika u reproduktivnim pravima.

Nepoštivanje i zlostavljanje žena tijekom porođaja i generacije djece koja se rađaju kirurški nisu blago kršenje ljudskih prava. Pravo na poštovanje i podršku bez nasilja pri porođaju nije zahtjev za „pozitivnim iskustvom rađanja". Oblikovanje ovih problema u termin „iskustvo rađanja" nosi rizik trivijalizacije i stvaranja lažne podjele između „doživljaja" skrbi nasuprot zdravlju i sigurnosti. Riječ je ovdje o zdravlju i sigurnosti, oni su pitanje života i smrti.

Budući da stopa carskog reza premašuje 50 posto i bliži se 100 posto u mnogim ustanovama diljem svijeta, vrijeme je da se zapitamo – do kada? Kada ćemo ustati i reći – ne! Zašto dopuštamo da se to događa nama i našoj djeci? Zašto dopuštamo da se to događa nama ženama? Kako bi skrb tijekom porođaja izgledala kada bi priznavalo ne samo pravo žene da preživi porođaj nego puni spektar ljudskih prava koje svaka žena sa sobom donosi u porođaj? Kako bi bilo kad bi se svaka žena mogla osjećati sigurno dok donosi svoje dijete na ovaj svijet?

Osnivačica i izvršna direktorica Ljudskih prava u porodu Hermine Hayes-Klein je održala ovo izlaganje na konferenciji Women Deliver 2016. u sklopu panel-diskusije naziva „Suosjećajna skrb usmjerena na žene: Zašto je potrebna."