Vrtići i škole

Pristigla pisma za ministra Primorca

Poštovani ministre,
Ovim Vam putem želim iskazati svoje nezadovoljstvo politikom Vlade i Ministarstva prema prosvjeti. Naime, smatram da je stanje u školstvu alarmantno i da je potrebno hitno uložiti maksimalan trud da se ovaj najvažniji segment društva potakne na promjene. Jedina garancija napretka naše zemlje je ulaganje u školovanje naše djece i mladih.

Želim Vam posebno istaknuti sljedeće probleme:

količina gradiva je krajnje neprilagođena za sve segmente uzrasta
djeca uče enciklopedijski, ne potiče ih se da nauče razmišljati, da budu kreativni - to je sve u drugom planu
opterećenost prvašića gradivom je krajnje neprilagođena za njihovu dob kao i težina njihove torbe (jedna curica što je poznam ima 16kg i treba krenuti dogodine u školu. Kako će ona nositi tu torbu??)
škole moraju postati mjesto gdje će učenici voljeti ići - više sportskih aktivnosti i drugih rekreativnih aktivnosti

Nadam se da će nadležne institucije ozbiljno shvatiti ovaj apel i brzim akcijama donijeti bolje dane za hrvatsko školstvo.

S poštovanjem,

Poštovani,

potaknuta današnjim člankom u Vjesniku o Vašoj akciji, ovime želim pružiti moju bezrezervnu podršku ideji o rasterećenju učeničkih torbi.

Školska torba mog desetogodišnjeg Filipa toliko je teška da me to uvijek iznova zabrine, svih onih jutara kada ga pratim do škole.

Tim više što sam krajem 1999. operirala diskove i nisam u mogućnosti pomoći mu, što on doduše niti ne traži, ali.... toliko je ta torba teška da se pitam kako se to jednoj državi "isplati" u kontinuitetu na taj način uništavati cvijet nacije.

Moj sin je svjedok mojih svakodnevnih vježbi i zna da je za mene nakon operacije opterećenje preko jednog kilograma - zabranjeno.

Dok je išao u prva dva razreda osnovne škole, nije se sramio koristiti torbu na kotače koju sam mu kupila.

Bio je jedan od dvoje ili troje mališana koji je imao takvu torbu, nažalost. Onda smo, stjecajem okolnosti, otišli na godinu dana u inozemstvo, gdje je moj sin pohađao američku školu. I odlazio u školu s dvije ili tri maksimalno bilježnice. Sve što je trebao naučiti u razdoblju od 8 do 16 sati - učio je od učitelja, u knjigama u razredu i šk. knjižnici i preko interneta.

Ono što su ga učili, osim logičkog zaključivanja koje se eksplicite navodi u programu škole - jest kako izgraditi i imati pouzdanja u vlastite snage i skrivene talente. Jednom je došao iz škole i potpuno ushićen kazao: Mama, ja sam danas izvalio jednu glupost u školi, a učiteljica mi je na to kazala: It's OK Filip. I zagrlila me.

Nijednom mi se nije požalio na bilo kakvu vrstu diskriminacije bilo od strane učitelja bilo od strane ostalih djelatnika škole.

Čitanje je bilo motivirano na način da su učenici upisivali dnevno što su pročitali i koliko stranica (neovisno na kojem jeziku) pri čemu se posebno cijenilo ako se čitalo i preko vikenda. Onaj tko je bio redovit u čitanju i čitao više od 7 stranica dnevno, u određenom vremenskom razdoblju - dobiva zlatne zvjezdice na velikoj tabeli u razredu, a s određenim brojem zvjezdica - knjigu na poklon.

Učiteljica glazbenog odgoja u mom sinu prepoznaje posebne glasovne mogućnosti (iako nema sluha) i u sklopu školskog zbora, daje mu solo dionicu nakon samo tri mjeseca boravka u školi. U plivanju - jednako tako učitelji prepoznaju njegove mogućnosti i na međuškolskom natjecanju - osvaja prvo mjesto u plivanju slobodnim stilom.

Nakon ovakvog osebujnog iskustva, kako za mog sina kao učenika, tako i za mene kao roditelja (stalna i konstruktivna suradnja s učiteljima i ravnateljicom, osobom iznimnih stručnih i osobnih kvaliteta) dolazimo ponovno u Zagreb. Ovaj puta, Filip se srami imati torbu na kotačiće, preuzima na svoja prekrasna, zdrava leđa - teret od 3-5 kg - zbog čega se ja svaki puta zabrinjavam i u sebi ljutim. Predlažem mu da ga upišemo na plivanje, ali na moje veliko iznenaðenje - Filip to čvrsto odbija. Iako smo ga prijavili za školski zbor, gdje sudjeluje gotovo na marginama, gdje nitko nije prepoznao njegov tenor, Filip se ne žali.

Prema načinu odabira učenika za određena "in" zaduženja, učiteljica nije pravedna, kaže on. Nakon što je pojasnio o čemu se radi, shvaćam da određena djeca imaju privilegij raditi neke "in" poslove i to in continuo, a neka nikada... Zbog toga moram otići razgovarti s učiteljicom, jer čak Filip misli da bih trebala to učiniti, iako se on ne žali tako lako.

Školovana sam u Hrvatskoj od 1967. godine. Dobro se sjećam tog zatupljujućeg školskog socijalističkog sustava. Svi moramo biti jednaki, nitko ne smije biti drugačiji. Sramiti se postaviti pitanje, slijepo vjerovati i slušati onog koji se zove učitelj, profesor. Oni profesori kojih se još uvijek rado sjećam, za koje sam ostala vezana na jedan poseban način i zbog čega sam im silno zahvalna, su oni koji su znali dio svoje ljubavi prema onom što predaju - prenijeti i na mene. Koji su "stršali" zbog svog načina predavanja i pristupa učenicima. Koji su "dozvoljavali", poticali da i mi "stršimo", pa makar ne zvučali uvijek pametno...

Za mene, učitelj ili profesor, nije važno kako ćemo ga nazvati, treba biti prije svega "coach" - onaj koji će djecu voditi kroz proces stjecanja znanja i vještina. Jednako tako mislim da mi roditelji trebamo biti ti koji će djeci otvoriti prozore u svijet, pojasniti zašto su različitosti tako divne, poticati ih na razumijevanje i toleranciju, nikako im ne nametati svoje stavove i istine.

Kako ja shvaćam svoju ulogu kao roditelja je da jednim otvorenim i aktivnim pristupom, osobnim angažmanom, ali svakako udružena s drugim roditeljima (jer tako smo vidljiviji) utječem na suzbijanje svega što je negativno i da pomognemo onima koji predstavljaju najveće bogatstvo svake države - djeci - u stvaranju jednog sretnijeg odrastanja, svijeta.

U tom kontekstu, učenje svih religija svijeta držim jednom od pretpostavki zdravog odnosa prema sebi i drugima.

Nadam se da će i moj skroman doprinos na ovaj način doprinjeti tome da školska torba hrvatskog učenika bude ne teža od 1 kg, prije nego što ih na to prisili vlastito, ugroženo zdravlje. Za koje će država imati sve manje razumijevanja, dakle financijskih sredstava.

S poštovanjem,

Postovani ministre,

Ovim Vam putem zelim iskazati svoje nezadovoljstvo politikom Vlade i Ministarstva prema prosvjeti. Naime, smatram da je stanje u skolstvu alarmantno i da je potrebno hitno uloziti maksimalan trud da se ovaj najvazniji segment drustva potakne na promjene. Jedina garancija napretka nase zemlje je ulaganje u skolovanje nase djece i mladih.
Moje djete još nije krenulo u osnovnu školu ali to ne znači da ne podržavam sve roditelje školarce koji imaju uvida u probleme školstva. Ubrzo će doći i taj dan kad će mali Borna krenuti u prvi razred, te se nadam da ćete sve poduzeti kako bi naša djeca imala što bolje uvjete za rad i učenje- školovanje u svim segmentima. Mogu jedino napomenuti na što opsežniji praktičan rad vezan za predmete koji to omogućuju, te što manje opterećivati djecu stvarima koje nisu za godinu ( razred )u kojoj se školuju. Također treba ulagati u učitelje, profesore, školske zgrade, igrališta, dvorišta......jer uvijek postoji netko ili nešto što nam "zapadne u oči " i skrene pažnju da ima puno toga što bi moglo biti bolje....
Nadam se da ce nadlezne institucije ozbiljno shvatiti ovaj apel i brzim akcijama donijeti bolje dane za hrvatsko skolstvo.

S postovanjem,

Poštovani ministre,

Ovim Vam putem želim iskazati svoje nezadovoljstvo politikom Vlade i Ministarstva prema prosvjeti. Naime, smatram da je stanje u školstvu alarmantno i da je potrebno hitno uložiti maksimalan trud da se ovaj najvažniji segment društva potakne na promjene. Jedina garancija napretka naše zemlje je ulaganje u školovanje naše djece i mladih.
Iako mislim da su problemi brojni, želim Vam posebno istaknuti sljedeće probleme:
1. način ex katedra predavanja i samog reproduciranja napisanog u knjigama djecu ne uči da razmišljaju i da sami dolaze do zaključaka. Ovakav način djecu uči samo da memoriraju nešto što je netko drugi umjesto njih zaključio i da nako što ih to netko ispita uredno sve zaborave, bar veliki dio toga. Na taj način stavramo podobne ljude, a ne one s vlastitim stavom. Nastava bi se trebala više sastojati u razgovoru, u tome da se djecu navodi na razmišljanje i da tako sami zaključuju.

2. vjeronauk u školama nažalost samo odvaja djecu i između njih već u najranijoj dobi pravi razliku. Moja prijateljica koja ove godine ima prvaša dosta vremena je provela objašnjavajući svom djetetu da se nikako ne smije rugati svom kolegi iz razreda koji jedini ne pohađa vjeronauk, iako se i sama dvoumila da li svoje djete upisati na vjeronauk ili ne. Upravo bojazan da se njeno dijete ne nađe u poziciji svog kolege iz razreda je prevagnula i njen prvašić pohađa vjeronauk i ne prolazi tortutu ruganja u razredu. Druga kolegica čiji sinčić sada pohađa drugi razred i ne ide na vjeronauk, imala je prošle godine pak problem da je vjeronauk bio drugi sat i da je djete, prvašić, moglo lunjati oko škole tih 45 min.. Srećom imalo je djeda koji bi ga za to vrijeme "preuzeo". Ako se već iz ovih ili onih razloga vjeronauk ne može maknuti iz nastave, smatram da bi se djeci već u prvom razredu trebala ponuditi alternativa, kao što to imaju u srednjoj školi Etiku. Iako to nije najsretnije rješenje jer neki profesori svoja "katolička" opredjeljenja pokazuju tako što djeci koja pohađaju Etiku to znaju prebacivati i to onda zna utjecati na ocjene.

3. preveliki razredi su preduvjet loše discipline i slabe suradnje profesor učenik. Iako se najčešće profesori bune na male plaće mislim da one nisu male, nisu ni velike, ali su na razini prosjeka države. I ja kao intelektualka, druge struke, imam sličnu plaću uz puno manje benificija koje donosi rad u školi ili općenito posao kod države poslodavca. Za povećanje plaće ih ne bih podržala, ali za poboljšanje uvjeta rada uvijek. Mislim da je profesorima nemoguće raditi u razredima s trideset i kusur učenika, mislim da je i učenicima nemoguće pratiti nastavu u takvim razredima.

Ima još toga dosta, ali kad bi se i samo ovo uspjelo "dotjerati" djeca bi nam zadovoljnija odlazila u školu i vraćala se kući.

Nadam se da će nadležne institucije ozbiljno shvatiti ovaj apel i brzim akcijama donijeti bolje dane za hrvatsko školstvo.

S poštovanjem,

Poštovani ministre,

Jedina garancija napretka naše zemlje je ulaganje u školovanje naše djece i mladih. Želim Vam posebno istaknuti sljedeće probleme:

neprestano mijenjanje nastavnog programa što otežava rad učenicima kao i samim nastavnicima i profesorima
neprilagođenost gradiva uzrastu učenika što utječe na kvalitetu usvajanja znanja
nedovoljna opremljenost škola nastavnim pomagalima te nedostatak sredstava koja bi omogućila kvalitetnije i moderniziranije odvijanje nastave
problem nedovoljne opremljenosti kabineta za informatiku što rezultira nekvalitetnim predznanjem iz tog područja toliko potrebnim za daljnji nastavak školovanja
nedostatak prostora u školi u kojem bi bilo omogućeno neometano pisanja zadaća, učenje i usavršavanja za one učenike kojima je to neophodno ili nemaju adekvatne uvjete za to izvan škole( učenici putnici, učenici nižih razreda osnovne škole), te u skladu s tim ponovno vraćanje prostora za produženi boravak na upotrebu učenicima
efikasnija organizacija školskih sati po uzoru na europske zemlje (odvajanje nastavnog dijela i dijela praktične nastave i slobodnih aktivnosti)
potrebu uvođenja seksualnog odgoja u sklopu već postojećih predmeta čime bi se neophodno povećala informiranost i educiranost učenika i time pridonijela većoj osviještenosti mladeži
adekvatnije vrednovanje profesorske struke i uvjeta u kojima rade s obzirom na njihovu ulogu u edukaciji mladeži

Nadam se da će nadležne institucije ozbiljno shvatiti ovaj apel i brzim akcijama pridonijeti kvalitetnijem obrazovanju naše mladeži.

Poštovani ministre,

Želim Vam posebno istaknuti sljedeće probleme:

Živim u mjestu u kojem je osnovna škola sagrađena šezdesetih godina, naravno, u skladu s potrebama tadašnjeg stanovništva. Do danas se broj stanovnika (i djece) u gravitirajućem području višestruko povećao, zbog čega je škola postala u potpunosti neadekvatna. Nastava se odvija u tri smjene, a razredi broje preko 30 učenika. Uz to, školski autobus kreće sat i po vremena ranije kako bi pokupio sve učenike koji idu u ovu školu. U zimskim uvjetima, nije lako poslati dijete u školu u 6,30 ujutro. Do dolaska kući ponekad prođe i desetak sati, jer su tjelesni i izborni predmeti organizirani u suprotnoj smjeni, pa djeca ne stignu doći kući, već vrijeme krate ispred škole, bez ikakvog nadzora nastavnika. Oprema u nekim učionicama je ista ona na kojoj se školovao moj suprug. Učionice nisu klimatizirane, tako da se djeca ljeti tope od vrućine, jer je kalendar nastave jedinstven za cijelu Hrvatsku. To su problemi u školstvu s kojima sam ja upoznata preko mojih nećaka. Nadam se da će se situacija promijeniti na bolje dok moje dijete dođe u školsku dob.

Nadam se da će nadležne institucije ozbiljno shvatiti ovaj apel i brzim akcijama donijeti bolje dane za hrvatsko školstvo.
Pridruzujemo se vasoj akciji. I nasa Udruga roditelja "Korak po korak" smatra da je itekako vazno cuti glasove svih onih koji sudjeluju, neposredno ili posredno, u onome sto se zove "odgoj i obrazovanje djece". Kako vec godinama provodimo edukaciju odgajatelja i ucitelja za primjenu Korak po korak programa u vrticima i osnovnim skolama, zadnjih godinu dana preko Puckog otvorenog ucilista KpK kojeg smo osnovali, itekako jasno vidimo koliko je barijera promjenama metoda poucavanja u pravcu vece usmjerenosti na dijete.

Pismo koje vam prilazemo napisala je nasa clanica gdja Vesna Rasic. Vjerujem da ce ministar prosvjete oslusnuti glas roditelja, tog "uspavanog diva" koji se izgleda ipak budi.

Gorana Hitrec, predsjednica Udruge roditelja „Korak po korak"

ZAPAŽANJA DJECE KOJA SU DOŠLA U HRVATSKU IZ DRUGAČIJEG ŠKOLSKOG SISTEMA

Moja djeca su došla u Hrvatsku iz australskog sistema školovanja. Oboje su tamo bili odlični đaci sa interesima u znanosti. Školu su obožavali i bili bi nesretni kada zbog nekog razloga nisu mogli ići u školu.

U Hrvatskoj su krenuli u 6. razred osnovne škole, i u drugi razred srednje škole. Kako smo ovdje mogli birati bilo koju srednju školu tražili smo dobru školu, a tek kasnije smo shvatili da dobro znači teško i na stari način.

Evo što su moja djeca našla da "nije fer" ili "kako to može biti" u njihovom poimanju stvarnosti našeg školskog sistema:

Predmeti – Kako to da ovdje ima toliko predmeta? To je skoro duplo od onog što smo mi imali!
Gradivo – Zašto to moramo sve učiti sada u detalje, zar nebi bilo bolje da tako detaljno to obrađujemo na fakultetu kada se odlučimo što želimo biti?
Jezik – Zašto svi očekuju da sve razumijem? Zar oni ne znaju da sam došao iz Australije? Tamo bi djeca iz drugih zemalja imala pomoć od strane stručnjaka i dodatne sate jezika. Mama, ti znaš da sam bio najbolji iz biologije i da znam jako puno o životinjama, ali ja nisam razumio što znači hobotnica.
Učitelji – Mama, znaš kako je profesorica danas izvrijeđala jednog učenika, a sve je znao osim jednog pitanja i dala mu je jedan, a nitko nije ništa rekao. Svi su se bojali. Znaš oni ovdje samo otvore imenik i gdje se otvori, tog pitaju. Svi se boje. Mene je isto strah, bojim se javiti i kada znam, da se profesorica na mene nebi derala ako nešto krivo kažem ili da me svi čudno ne gledaju. Znaš ona profesorica iz kemije je baš dobra i fer i ja jako volim kemiju, možda je to zato jer je mlađa. Znaš ja ti više i nemogu plakati zbog škole, ali danas mi je profesorica iz hrvatskog rekla da sam razmažena i da ne mogu niti jednu rečenicu reći kako treba i jako se je derala na mene pred svim učenicima ( to je rekla moja kćer). Mama, učiteljica iz hrvatskog mi je dala pet iz sastavka u kojem smo morali opisati svoju mamu (to je rekao moj sin čiji sastavak je bio pun gramatičkih pogrešaka). Mama, moja profesorica se je jako iznenadila kada je čula da sam iz Australije ( to je bilo nakon moje intervencije u školi kada sam razrednici i pedagogu pokušala objasniti s kakvim problemima se moje dijete susreće u svladavanju gradiva, jezika i školskog sistema). Zašto profesori pametnoj djeci govore prostote, da su idioti i neznalice; znaš u Australiji bi odmah dobili otkaz.
Disciplina – Nema nikakvih pravila, nema kazne osim jedinica, to nije fer! Djeca se tuku i rugaju jedni drugima. Ima puno bullies, i svi psuju.
Pušenje – Kako to da ovdje djeca smiju pušiti u školi i na školskom dvorištu? Zar im roditelji dozvoljavaju? Zašto ih nitko ne kazni ili razgovara s njima, zar nemaju savjetnika u školi? Zar djeca ne znaju da to nije zdravo i da smrde. Kako to da profesori misle samo da djeca moraju toliko puno učiti, a da mogu pušiti, pa nemaju još ni 18 godina.
Odmor – Nemamo vremena za druženje s ostalom djecom, samo svi pričaju o učenju i ispitima i instrukcijama. Nemamo vremena ni pojesti sendvič i svi skaču po razredu i zamisli nabacuju se kredama i sa tuđim pernicama igraju nogomet, baš su nezreli. Kako da si odem kupiti bilo što u kantinu kada je red dugačak, a imam samo deset minuta i cijela kantina je puna dima. Prigovaraju nam da smo nesložni, a kako da budemo složni kada nemamo vremena niti upoznati jedni druge.
Roditelji – Kako to da ovdje roditelji nisu u školi? Kako to da se roditelji kao i djeca boje reći nešto kada se pojavi problem? Zašto se djeca srame svojih roditelja, kada je razrednica pitala čiji bi roditelj došao na sat razredne zajednice da priča o sebi i svom poslu, večina učenika nije niti prenjela tu poruku roditeljima, i samo ste se vi javili.
Opremljenost škole i nastava -Kako je ovo najbolja škola u Hrvatskoj kada nemamo niti epruvete za kemiju, a mi ne možemo raditi pokuse, pa kako ćemo onda naučiti – da smo gledamo. Iz fizike nam profesorica niti ne objasni gradivo, samo nam zada stranice koje moramo naučiti. Ona nam skoro cijele godine nije pokazala niti jedan zadatak kako se rješava, to za nju rade učenici koji ionako idu na instrukcije. Instrumenti za vježbe iz fizike su jako, jako stari i uglavnom svi puno puta krpani. Zašto moramo čitati tu lektiru koju baš nitko ne razumije, a ako netko i ima svoje mišljenje o pročitanom, a drugačije je od profesoričinog dobije jedan. Tako da si mi svi zapisujemo što ona kaže o tom dijelu, pa joj onda to kažemo da nebi dobili jedan. Mama, ovdje djeca uopće ne razmišljaju i ne mogu reći što stvarno misle. Svi imaju šalabahtere jer nitko ne može baš to sve zapamtiti, trebaš vidjeti kako se snalaze i dobivaju odgovore preko mobitela. To baš nije u redu, ja sam pokušavala sve zapamtiti. Zašto nemamo dvoranu za tijelesni, zašto su svi koševi potrgani?
Ocijene i testovi – Mama, dobila sam jedinicu, ja nikada nisam dobila jedinicu, ali test nije bio najavljen ( plače moja kćer). Danas smo bili malo zločesti, pa smo za kaznu pisali test, bilo je puno jedinica (kaže moj sin). Na tjedan smijemo pisati najviše tri testa, ali mi pišemo šest, a samo tri su upisana u imenik. Došla je inspekcija, ali oni su si dobri, oni su najbolja škola, nitko nam ne vjeruje, nema se smisla žaliti.Ja sam se mama javio odgovarati za bolju ocjenu kada mi je učiteljica rekla, ali je rekla da moramo ići dalje te da joj ostali učenici to nedopuštaju da će me pitati idući puta, ali me nije pitala niti idući niti onaj iza.
Sport – Zašto ima tako malo sporta u školi? Zašto mi djevojke moramo raditi gimnastiku i plesnu koreografiju i sl., i za to dobivamo ocjene, pa i jedinice- dok dečki ništa od toga ne rade nego samo igraju nogomet i smiju nam se. Zašto nam u klubu ne daju da igramo nego sjedimo na klupi, treneri psuju na igrače, viču da smo budale i ne smijemo se niti nasmijati ( djeca su mi cijeli svoj život bila aktivno uključena u sport, pa tako i ovdje, no njihova su iskustva prilično negativna i naprosto su ponašanjem košarkaških trenera bila "istjerana" iz tog sporta).

Poštovani ministre,

Budući sam majka petogodišnjaka još nemam osobnih iskustava sa školskim sustavom, ali svejedno već sada mogu naglasiti neke činjenice koje mi se ne sviđaju:

Školske su torbe preteške – ne želim da moje dijete dobije skoliozu
Djeca u školi, pogotovo osnovnoj, trebaju naučiti učiti, služiti se udžbenicima, Internetom i ostalim dostupnim informacijama iz okoline, a ne učiti napamet bezbrojne podatke
U današnjoj informatičkoj eri, premalo se pažnje posvećuje informatičkoj naobrazbi
Da li je vjeronauku mjesto u školi? Kako se osjećaju djeca čiji roditelji nisu vjernici pa stoga u vrijeme vjeronauka bivaju izolirani od razreda?
Umjesto vjeronauka djecu bi trebalo učiti toleranciji prema vjerskim zajednicama, boji kože i ostalim ljudskim pravima temeljenim i na našem Ustavu
Zabrinuta sam i zbog porasta nasilja u školama, droge, alkohola...

Nadam se da će nadležne institucije ozbiljno shvatiti ovaj apel i brzim akcijama donijeti bolje dane za hrvatsko školstvo.

S poštovanjem,

Poštovani ministre,

Želim Vam posebno istaknuti sljedeće probleme:

većina škola se nalazi u katastrofalnom stanju, opremljena nikako ili jako loše da ponudi djeci imalo više od onog što je šturo propisano normama, pa se to htjeli mi to ili ne, prelama preko leđa naše djece
program je preopširan i neprilagođen, već sad strahujem od toga hoću li biti svom djetetu od pomoći pri učenju i hoću li mu moći usaditi ljubav prema istom, ako će biti nezainteresiran i škola će mu biti muka a ne veselje
program i popratni pribor se razlikuju od škole do škole, za isti predmet postoji i po nekoliko udžbenika, mijenjaju se ovisno o tome tko je došao na vlast i podoban je za autora
težina torbe - glavna nit vodilja ovog prosvjeda - je nedopustiva.

Molim Vas kao čovjeka, pokušajte stati na kraj fizičkom kažnjavanju djece od strane učitelja, o onim gorim stvarima da i ne govorimo. Ne ulazite u projekte poput TEENS-a bez ozbiljne procjene je li to u redu, i bez da ispitate roditelje što misle o tome.

I za kraj, iako sam vjernik i katolik, mislim da je ovaj vjeronauk kakav je danas prisutan u školama, isforsiran i kontra onoga što bi trebao biti. Uklopite učenje o vjeri, katoličkoj i ostalima u nekakav program opće kulture, razdvojite Crkvu i školu kao institucije.

Nadam se da će nadležne institucije ozbiljno shvatiti ovaj apel i brzim akcijama donijeti bolje dane za hrvatsko školstvo.

Poštovani ministre,

Želim Vam posebno istaknuti sljedeće probleme:

živimo u Sesvetama, koje su jedan od najnaseljenijih kvartova Zagreba, sa mnogo mladih obitelji sa djecom. Dvije škole u samim Sesvetama su prenapučene, osnovna škola "Sesvete" je škola sa najviše učenika u Hrvatskoj, stara je oko 150 godina, o čemu se već više puta pisalo i govorilo u medijima. Škola radi u 3 smjene, zbog čega školski sat traje 40 minuta, a ne 45, a ove godine upisano je 8 odjeljenja prvih razreda! Sa prosječno 30 prvašića u svakom razredu!

Već godinama se govori o neophodnosti izgradnje nove škole, međutim ljudi u Vladi i Ministarstvima se mijenjaju, ali nove škole u Sesvetama nema!

Moj sin slijedeće godine kreće u prvi razred.

Razgovarajući sa roditeljima djece koja su već školarci, kao i sa samim nastavnicima, vidim da im je izuzetno teško raditi u uvjetima u kojima rade.

Željela bih da moje dijete, zajedno sa svojim vršnjacima ima puno bolje uvjete u kojima će učiti, a njihovi učitelji manje učenika u razredima, kako bi svoje znanje mogli kvalitetnije prenositi djeci.

Nadam se da će nadležne institucije ozbiljno shvatiti ovaj apel i brzim akcijama donijeti bolje dane za hrvatsko školstvo.

Poštovani ministre,

Želim Vam posebno istaknuti sljedeće probleme:

napravljen je novi kalendar za tekuću školsku godinu bez da je izmjenjen plan i program nastave pa se javljaju problemi u realizaciji nastavnog sadržaja (konkretno, povećan je broj nastavnih dana, a broj nastavnih sati po školskim predmetima ostao je isti pa će se desiti da postoji višak sati po predmetima jer plan i program nisu prilagođeni novo kalendaru)
nedostatak nastavih sredstava i pomagala što uzrokuje poteškoće u provedbi suvremenih nastavih metoda
pretežak i preopširan nastavni plan i program. Konkretno, novi katalog kojim bi se trebao rasteretiti program zemljopisa je jednostavno rečeno loš. Naime, jedino što se napravilo jest to da su se npr. u 6. razredu spojile tri nastavne jedinice u jednu (rasterećenje?), da su se jednostavno izbrisale određene teme (8. razred), dok se primjerice nije kompletno uredio plan i program nastave zemljopisa u osnovnoj školi.

Tako učenik u petom razredu mora razumjeti pojmove zemljopisna širina i dužina koji se izražavaju u stupnjevima što je učeniku te dobi apstraktno, nerazumljivo (nema nikakve koleracije sa matematikom), gradivo je preoširrno i krivo uređeno (u šestom razredu uči se šest kontinenata da bi se cijeli 8. razred učila samo Hrvatska, ne ide se logikom od bližeg prema daljem, učenici kada mogu naučiti najviše, pruža im se najmanje i obratno)

sramotno niske plaće prosvjetnih radnika! Što Vi mislite o tome?
prevelik broj učenika po razrednim odjelima
kombinirani razredi odjeli
premali broj izbornih programa nauštrb preteških prirodnih predmeta (kemija, fizika...)
dominantna nastava vjeronauka u školama (učenici moraju kupovati udžbenike, pisati zadaće, ...)
nesrazmjer predviđenog broja sati po predmetima (npr. vjeronauk 2 sata tjedno, zemljopis 1.5 sati tjedno u 5. razredu)
neplaćanje stručnog usavršavanja učitelja

Nadam se da će nadležne institucije ozbiljno shvatiti ovaj apel i brzim akcijama donijeti bolje dane za hrvatsko školstvo.

Gospodine ministre,

Želim Vam posebno istaknuti slijedeće probleme:

katalozi znanja za neke predmete pripemaju se već nekoliko godine bez ikakvog pomaka
nastavni planovi i pomagala su zastarjeli
rad je otežan zbog velikog broja učenika u razredu
nemogućnost podjele učenika za rad u grupama na satovima informatike, uvodite informatiku od 1. razreda i očekujete da će se 30 učenika istovremeno obrazovati na 10 računala1?!?!
pojedine škole koje već godinama imaju opremu nemaju dozvolu za zapošljavanje profesora informatike
veliki broj nekvalitetnih udžbenika koji ne prate nastavne planove (a i kako bi!?!?)
uvođenje vjeronauka u škole dodatno je opteretilo učenike i nameće pitanja koja su stvar kućnog odgoja
nepostojanje motivacije u smislu da ne postoji veza između škole i gospodarstva tako da bi se boljim učenicima osigurao posao
sustav je prekrut u pogledu ostvarivanja nastavnih planova i ocjenjivanja, a preblag u pogledu kažnjavanja učenika koji remete odvijanje nastave na razne načine.
nama treba ministar, a ne ministar-maneken, nisam registrirala ni jednu pozitivnu promjenu otkako ste u ministarskoj fotelji, ali vas zato često gledamo na kako pričate o ničemu!
Ne nadam se, već očekujem da će nadležne institucije ozbiljno shvatiti ovaj apel i brzim akcijama donijeti bolje dane za hrvatsko školstvo.

Poštovani ministre Primorac,

Želim Vam posebno istaknuti sljedeće probleme:

zaštita djece u školi - nasilje u školi je prisutno puno više nego prije. Ravnatelji i nastavnici ne čine dovoljno da se djeca zaštite u školama i sustavno zanemaruju probleme.
školske knjige su preskupe za primanja jedne prosječne obitelji
težina školske torbe koju naša djeca svakodnevno nose je prestrašna, kao i količina knjiga koje za pojedini predmet moraju nositi bez obzira treba li im ta knjiga svaki puta ili ne
nedostaju psiholozi i defektolozi koji se brinu o djeci i njihovim svakodnevnim problemima, a kamoli o poteškoćama u učenju, sukobu s vršnjacima
ne postoji jasna strategija u školstvu, niti vizija kako do tog cilja doći i što će on za nas značiti, koje će tada biti komparativne prednosti Hrvatske u odnosu na ostale zemlje i kako će se iskoristiti
vjeronauk kakav je danas prisutan u školama, isforsiran i kontra onoga što bi trebao biti. Uklopite učenje o vjeri, katoličkoj i ostalima u nekakav program opće kulture, razdvojite Crkvu i školu kao institucije.

Nadam se da će nadležne institucije ozbiljno shvatiti ovaj apel i brzim akcijama donijeti bolje dane za hrvatsko školstvo.

Poštovani ministre,

Želim Vam posebno istaknuti sljedeće probleme:

U velikom broju škola je previše djece. Smatram da jedna učiteljica ili jedan profesof ne može kvalitetno raditi sa 30 i više djece.
Kod učenika se prvenstveno razvija konformizam, poslušnost i učenje napamet gradiva neprilagođenog njihovom uzrastu po opsegu, sadržaju i načinu prezentiranja. Trebalo bi u mnogo većoj mjeri poticati kreativno razmišljanje i suradnju, kako između nastavnika i učenika, tako i između samih učenika.
Pristup djeci nije dovoljno individualiziran i najčešće se ne primjenjuju ostale suvremene metode učenja koje su dokazano uspješne kod djece. Predaje su uglavnom ex cathedra, najčešće je prevelika distanca između nastavnika i učenika. Ne daje se dovoljno prilike djeci da uče kroz praktičnu primjenu teorije, kroz razne zanimljive i zabavne eksperimente.

Nadam se da će nadležne institucije ozbiljno shvatiti ovaj apel i brzim akcijama donijeti bolje dane za hrvatsko školstvo.

Poštovani ministre,

Želim Vam posebno istaknuti sljedeće probleme:

majka sam djeteta koji ide u 2 razred o.š. On školu voli, ali problema ipak ima. Ovako samo ukratko:

zaštita djece u školi - nasilje u školi je prisutno puno više nego prije. Naša škola ima zaposlenog zaštitara što se provelo tek na uporno inzistiranje roditelja.
preteške torbe - u razredu postoje mali ormarići u koje je učiteljica na početku šk. godine spremila jedan jako mali dio radnih bilježnica da ne moraju nositi svakodnevno. Zašto se veći broj knjiga ne bi mogao ostaviti u te ormariće unutar razreda?? Tako bi torba bila lakša...
prvaši iz vrtića dolaze u školske klupe. Zašto se odmah moraju ponašati kao đaci, kada oni to još ne znaju? Dati im što više vremena za prilagodbu i rad kroz igru.
previše gradiva - nema se što puno dodati. Vječno slušamo učitelje i nastavnike kako MORAJU proći gradivo u nekom roku. Zašto toliko gradiva??
školski praznici - Šta da se napiše, ministar zna kako je vruće na moru 01.09. A u drugim dijelovima zemlje se pali grijanje. Nije teško to uskladiti ili ??

Nadam se da će nadležne institucije ozbiljno shvatiti ovaj apel i brzim akcijama donijeti bolje dane za hrvatsko školstvo.

Poštovani ministre,

Želim Vam posebno istaknuti sljedeće probleme:

većina škola se nalazi u katastrofalnom stanju, opremljena nikako ili jako loše da ponudi djeci imalo više od onog što je šturo propisano normama
većina djelatnika nezadovoljna je statusom i frustrirana što sve ovisi o njihovoj kreativnosti, pa se to htjeli oni to ili ne, prelama preko leđa naše djece
program je preopširan i neprilagođen, već sad strahujem od toga hoću li biti svom djetetu od pomoći pri učenju i hoću li mu moći usaditi ljubav prema istom, ako će biti nezainteresiran i škola će mu biti muka a ne veselje
program i popratni pribor se razlikuju od škole do škole, za isti predmet postoji i po nekoliko udžbenika, mijenjaju se ovisno o tome tko je došao na vlast i podoban je za autora
težina torbe - glavna nit vodilja ovog prosvjeda - je nedopustiva.

Nadam se da će nadležne institucije ozbiljno shvatiti ovaj apel i brzim akcijama donijeti bolje dane za hrvatsko školstvo.

Poštovani ministre,

prosvjetni djelatnici ispadaju najnesposobniji kadar u Hrvatskoj: ništa oni sami ne mogu odlučiti, kao da nemaju fakultete, nego ih se s ulice pokupilo, pa ih se treba svemu učiti i za njih donositi odluke. Dopušteno je izdavačima školskih udžbenika da kroje politiku uporabe školskih udžbenika na taj način da zapravo ubiru velike novce, a nitko im ne može stati na kraj niti im postaviti uvjete. Na primjer, moj sin u prvom razredu ima 6 knjiga samo za Hrvatski jezik, što nas je stajalo 160 kuna.

Oni diktiraju programe rada po predmetima, a ne neki Katalog znanja, jer ono što piše u knjizi, to se radi! Obitelji s više djece ne mogu koristiti iste knjige više godina jer je sve više knjiga koje se popunjavaju, a da ne kažem da ih i profesori često mijenjaju.

Zašto se dopušta da neke općine i gradovi (kao npr. Zagreb) osiguravaju besplatne udžbenike za svoje male građane, a da drugi to sa zavišću gledaju i pitaju se da njihov porezni novac nije "dovoljno dobar". Zimski praznici podijeljeni na dva dijela nisu dobro rješenje. SAda tko želi na snijeg ima samo jedan termin na izbor koji je, upravo zbog toga, iznimno skup. Snijeg je potreban djeci zbog zdravlja. MOtivirajte nastavnike plaćama, kao što je to učinio gospodin Hebrang za doktore.

Uvedite napredak u škole: neka nastavnici imaju normalno radno vrijeme kao i svi ostali - 8 sati, ali im omogućite da u školi i obave sve svoje poslove, a ne da posao nose kući i rade ga, zapravo, cijeli dan. I još ih javnost napada kako ništa ne rade i kako imaju previše praznika.

Radite na ostvarivanju dostojanstva prosvjete jer dosad se svi prema nama ponašaju kao da smo "šljam" našeg društva.

Poštovani ministre,

moje dijete ima tek 9 mj. i neće tako brzo u školu, ali ja sam ipak osjetila potrebu da skrenem pozornost na velike i nedopustive propuste u našoj prosvjeti.

Željela bih skrenuti pozornost na najbitinije probleme:

nastavni plan i program je preopsežan za naše đake
školske knjige su preskupe za primanja jedne prosječne obitelji
nema individualnog rada s učenicima
nema kvalitetne komunikacije između nastavnika i roditelja
nedostaju psiholozi i defektolozi koji se brinu o djeci u kriznim situacijama i djeci s posebnim potrebama
u mnogim školama nema adekvatnog prostora za provođenje fizičke kulture koja je vrlo važna u razvoju naše djece
gotovo u svim školama nedostaju osnovna sredstva za rad
plaće prosvjetnih radnika su sramotno niske

Pozdravljam Vas i nadam se da će nadležne institucije poduzeti mjere koje će omogućiti našoj djeci što uspješnije i kvalitetnije obrazovanje.

Poštovani ministre,

Želim Vam posebno istaknuti sljedeće probleme:

težina školske torbe koju naša djeca svakodnevno nose i količina knjiga koje za pojedini predmet moraju nositi bez obzira treba li im ta knjiga svaki puta ili ne
težina gradiva s kojim se djeca susreču već od prvog dana i gomila informacija sa kojim ih "filaju"
mislim da bi vjeronauk trebalo vratiti u crkve, a ne u škole
hrana u dnevnom boravku je očajna, mislim da tjestenina posuta kakaom za ručak nikako nije uravnotežen obrok
premalo sati tjelesnog odgoja i manjak dvorana, odnosno mogućnosti za kvalitetno održavanje istog
katastrofalni izgled većine škola, a posebice školskih dvorišta
manjak informatičke opreme u školama, što odmah znači i slabo informatičko obrazovanje djece

Nadam se da će nadležne institucije ozbiljno shvatiti ovaj apel i brzim akcijama donijeti bolje dane za hrvatsko školstvo.

Poštovani g. Primorac,

Želim Vam posebno istaknuti sljedeće probleme:

Kod učenika se prvenstveno razvija konformizam, poslušnost i učenje napamet gradiva neprilagođenog njihovom uzrastu po opsegu, sadržaju i načinu prezentiranja. Trebalo bi u mnogo većoj mjeri poticati kreativno razmišljanje i suradnju, kako između nastavnika i učenika, tako i između samih učenika.
Pristup djeci nije dovoljno individualiziran i najčešće se ne primjenjuju ostale suvremene metode učenja koje su dokazano uspješne kod djece. Predaje su uglavnom ex cathedra, najčešće je prevelika distanca između nastavnika i učenika. Ne daje se dovoljno prilike djeci da uče kroz praktičnu primjenu teorije, kroz razne zanimljive i zabavne eksperimente.
Suradnja s roditeljima nije dovoljno naglašena. Radi se uglavnom o informiranju, a ne o pravoj suradnji.
Ne postoji jasna strategija u školstvu. Imamo deklarativan cilj – Hrvatsku kao zemlju znanja, no ne postoji strategija kako do tog cilja doći i što će on za nas značiti, koje će tada biti komparativne prednosti Hrvatske u odnosu na ostale zemlje i kako će se iskoristiti.
Sve navedeno vodi daljem stvaranju generacija koje se osjećaju inertno i bespomoćno i čiji je način razmišljanja tipično hrvatski: "Užasno je teško bilo što promijeniti zbog raznih vanjskih okolnosti, pojedinac ne može mnogo učiniti, preostaju nam samo jadikovke."

Nadam se da će nadležne institucije ozbiljno shvatiti ovaj apel i brzim akcijama donijeti bolje dane za hrvatsko školstvo.

Poštovani gospodine ministre,

Ovim pismom želim Vam iskazati nezadovoljstvo i razočarenje sadašnjim stanjem u prosvjeti i politikom koju prema njoj (ne)vode Vlada i nadležna ministarstva.

Moju obitelj od škole dijeli nešto manje od dvije godine, no već sam sada vrlo zabrinuta onime što vidim i čujem da se u i oko škola i školstva u cjelini događa.

Moje je mišljenje da je škola prvenstveno obrazovna ustanova. Odgoj smatram više kućnim poslom i stoga očekujem da moja djeca u školi savladavaju znanja koja će im u životu i daljnjem školovanju trebati. No, po onome što vidim, danas je od škole, kao odgojno-obrazovne ustanove ostala samo crtica.

Sramota je kada društvo do ovakve mjere zanemaruje svoju budućnost bagateliziranjem stanja u školstvu koje je prva stepenica prema uspješnoj i zdravoj budućnosti cijele zemlje.

Vrijeme u kojem sam ja pohađala školu (osnovnu i srednju od '77. do '88.) bilo je u nekim segmentima lošije od današnjeg, no odnos prema školstvu - koji ni tada nije bio na idealnoj razini -bio je puno bolji od današnjeg. Sjećam se da smo rado išli u školu, da smo u njoj usvajali većinu znanja i da smo kod kuće trebali još samo malo vježbati. Učitelji i profesori bili su nam bliski po tome što su nalazili vremena da se pozabave s nama na individualnoj razini, razgovarali su s nama o životu i onome što nas čeka, roditelji su sudjelovali u radu škole.

Danas je situacija drugačija. Djeca u školi moraju brže-bolje hvatati natuknice o pojmovima i temama koje kasnije moraju kod kuće apsolvirati, proces koji je školovanu osobu profesora i učitelja spustio na nivo običnog grafoskopa. Nema objašnjavanja, nema ulaska u detalje, nema interakcije u usvajanju gradiva. Djeca po dolasku kući moraju od roditelja tražiti da obave nastavni dio učiteljskog posla. Uvjeti u školama, oni koji se tiču nastavnih sredstava, plaća i ostalog toliko su sramotni da se tu nema što dodati. Dovoljno je otići u bilo koju školu i provesti jedan radni dan s njima. Djeca su do te mjere i sa svih strana uskraćena ikakvog užitka školovanja. Njihove torbe su prepune, teške, neprimjerene njihovoj građi i razvoju.

Zar je toliko teško smanjiti obujam knjiga i potrebnih popratnih radnih knjižica i vježbenica? Zar je toliko teško organizirati ostavljanje knjiga i pribora u školama? Zar postoje ljudi koji imaju toliko obraza svake godine uporno mijenjati školske programe i knjige i tjerati učitelje i roditelje u očaj?

Čemu cjepkanje školskih praznika? Koji je biser smislio da se zimski praznici odvijaju u dvije ture zbog toga da bi se iskoristila sezona skijanja??? Takve se nebuloze mogu čuti kao objašnjenja nečega što ni djeci nije moguće podvaliti kao potrebno, da je to zbilja žalosno. Zbog čega se uporno dozvoljava da razredne skupine broje prevelik broj djece? Zašto se, umjesto u puka reklamiranja primjerice Otvorenih vrata, novog projekta hrvatske Vlade, nitko nije sjetio opremiti nekoliko škola, jer ja vjerujem da se moglo puno konkretnog učiniti sa silnim novcem koji je otišao na jumbo-plakate, televizijske, radio i novinske reklame? Zašto se u proračunu ne nalazi novac za usavršavanje učitelja i profesora, jer je i to velik nedostatak današnje, Vaše, politike prema školstvu.

Svjesna sam toga da se ništa ne može promijeniti preko noći. No, Vi ste na poziciji da promjene pokrenete, da našoj djeci omogućite kvalitetno školovanje, profesorima i učiteljima adekvatne uvjete i naknade za posao koji obavljaju, nama roditeljima smirenost i ponos što su nam djeca đaci, školarci koji svakog dana pršte novim znanjima. Pokrenite promjene, učinite da naše školstvo ne čami u neimaštini i neorganiziranosti, učinite da ovo društvo napokon počne ulagati u sebe samo.

U svoju djecu. Jer djeca nam svima moraju biti prva.

Poštovani ministre,

Nadam se da će nadležne institucije ozbiljno shvatiti ovaj apel i brzim akcijama donijeti bolje dane za hrvatsko školstvo.

Poštovani ministre,

mama sam jasličkog djeteta ali ipak sam osjetila potrebu da vam pišem.

Svakodnevno viđam malene školarce kako klipšu ulicama u školu ili iz nje s prepunim torbama na leđima od kojih ih se odostraga niti ne vidi.

Čak sve češće viđam dječicu kako školske torbe vuku za sobom na kotačima koliko su im teške. Stvarno tužan prizor.

Pa zar tako mala djeca zaista moraju svaki dan nositi tolike knjige i pribor u školu?

Pa zar u jednom danu imaju toliko sati nastave ili za svaki pojedini sat moraju nositi po nekoliko knjiga i bilježnica?

Zar je gradivo jednog prvašića zaista toliko opsežno, i ako je zašto?

Zar dijete sa sedam godina stvarno mora o svemu sve znati?

Zar nam to garantira znanstvenike, vrhunske doktore, intelektualce?!

Sve mi se čini da to više vodi do nezadovoljstva djece školom, averzije prema nastavi i gradivu, a sukladno tome i do nemotiviranih i lošijih učenika.

Da ne govorim o zdravlju, raznim skoliozama ili drugim zdravstvenim poteškoćama.

Jednog dana će i moje dijete krenuti u školu i zaista ne želim da se iz malog, znatiželjnog i bistrog dečkića pretvori u nezadovoljnu, nemotiviranu i depresivnu osobu.

Pozdravljam Vas u nadi da ćete poduzeti sve mjere da se našoj djeci omogući što prikladiji program i zdraviji način školovanja.

Poštovani ministre,

Moj stariji sin za dvije godine kreće u školu. Kada slušam priče roditelja čija djeca su sada u školi, a isto tako i poznanica koje rade u prosvjeti iskreno me strah gdje ću poslati svoje dijete. Želim mu puno, puno bolje od ovoga. U našim školama nedostaje osnovnih sredstava za rad. Učitelji i profesori su nemotivirani zbog slabih plaća i loših uvjeta rada, a to njihovo nezadovoljstvo se odražava na djeci. Da ne govorim o tome da je zlostavljanje na sve moguće načine postala normalna pojava u našim školama.

Čini mi se da se u svemu tome izgubila briga za djecu i njihovo obrazovanje i napredak. Želim svom djetetu sretne školske dane, mogućnost izbora, kreativan rad i učenje, sportske i razne druge aktivnosti, a prije svega da bude siguran u toj ustanovi dok mi roditelji radimo. Želim mu vedre i motivirane učitelje i profesore, kojima će biti omogućeno da rade u dostojanstvenim uvjetima. Mislim da je briga za mlade nešto najvažnije, a sada je, izgleda, stavljena na margine.

Što se mene tiče, želim biti aktivan roditelj i vrlo rado ću se uključiti i pomoći gdje bude potrebno.

Nadam se da će nadležne institucije ozbiljno shvatiti ovaj apel i brzim akcijama donijeti bolje dane za hrvatsko školstvo.

S poštovanjem,

Poštovani ministre,

Iako sam majka tek dvogodišnje djevojčice, većina onoga što primjećujem, a vezano je za odgoj i obrazovanje u školskim ustanovama, ne ulijeva mi povjerenje, odnosno sigurnost za buduću edukaciju mojega djeteta.

Ne bih voljela da mi dijete postane osoba koja bez zadovoljstva ispunjava svoje školske obveze i to samo s ciljem postizanja što više ocjene, umjesto želje za znanjem.

Ne bih voljela da se parametri vrijednosti očituju isključivo dobivenom ocjenom već i drugim aktivnostima koje dijete pruža u svojoj maloj zajednici.

Ne bih voljela da se izgubi njezin identitet u trci za novim znanjima, koja su, ionako, neprimjerena uzrastu.

Ne bih htjela da se potiču "sjedeće aktivnosti" na štetu jurcanja, pa makar to bilo i u školskom dvorištu.

Ne bih htjela da mi dijete postane samo interpretator gradiva, već da i sama sudjeluje u stvaranju nastavnog sadržaja.

Ne bih htjela da ja, kao roditelj, postanem neophodna u pisanju dječjih zadaća – voljela bih aktivno sudjelovati u obrazovanju svojega djeteta, ali u vidu zajedničke spoznaje.

I, da ne biste pomislili kako želim da sustav vodi brigu oko mojega djeteta, napominjem kako bih rado i sama sudjelovala u ostvarenju ovakvih boljitaka – način na koji to, kao roditelj, mogu ostvariti, pokazat će se pri prvim poboljšanjima.

S poštovanjem,

Gospodine ministre,

Majka sam djeteta osmog razreda, koje je zbog preteške torbe iskrivilo kralježnicu, ima skoliozu. Kako nam je dijete inače zdravo i jako, kako u obitelji nemamo sličnih iskustava, ovo nas je prilično šokiralo.

Već niz godina smo svjesni da je torba preteška i pokušavamo utjecati na kćer da dobro pazi da ne nosi koju knjigu previše. No kad je za matematiku 3. razreda tiskano 4 knjige plus bilježnica i nastava se radi istovremeno po svima, onda tu dijete ili roditelji ne mogu ništa. Smatramo da je za ovo isključivo odgovorno ministarstvo koje ni na koji način ne pokušava utjecati na težinu knjiga na dječjim leđima.

Bili smo joj podrška kad se do 6. razreda bavila atletikom, za koju je imala i afiniteta i posebnih sposobnosti. No kako je u 7. razredu obim gradiva koji je morala savladati prerastao u skoro cjelodnevni angažman, te kako se unutar svoje škole, a niti u bližoj okolini nije mogla baviti atletikom, nego je morala putovati na treninge dalje, tramvajem, odustala je od atletike. Smatramo da je vaše ministarstvo isto tako odgovorno za ovaj problem – nepostojanja dovoljno sportskih sadržaja za školsku djecu u njihovim školama, koje bi mogle pridonijeti zdravlju školske djece, između ostalog i jačanju mišića leđa kako ne bi dolazilo do skolioze. Trenutno država preko zdravstvenog osiguranja plaća vježbe i terapiju u zdravstvenoj ustanovi, koja nikad do kraja neće moći ispraviti ledja mojeg djeteta. Bili bismo puno sretniji da su se ti isti novci uložili za mogućnost vježbanja atletike zdravog djeteta.

Opravdanja da je prosječna težina torbe prihvatljiva za prosječno dijete uopće ne želimo uzeti u obzir – niti jedno dijete ne bi smjelo imati zdravstveni problem zbog nošenja knjiga u školu. Uz dovoljno volje s vaše strane, taj problem je rješiv.

Pozdrav,

Poštovani ministre,

Želim Vam posebno istaknuti sljedeće probleme:

neadekvatna, bolje reći zastarjela, nastavna sredstva i pomagala
arhaičan način predavanja nastavnika - porast nasilja među školskom djecom
nedostatak stručnog osoblja koje bi moglo pomoći djeci u nekim kriznim trenucima (psiholozi, defektolozi,..).

Drago mi je što su pozitivni pomaci učinjeni na području učenja stranih jezika, vjerujem stoga da bi se i na ostalima dalo puno napraviti. Kao majka dvoje djece nadam se da ću ih do trenutka kad stasaju za školu u istu moći pustiti uvjerena da će biti zaštićeni od zlostavljanja te da će steći ne samo znanje, već i kulturu, vještinu komunikacije i prijateljstva za cijeli život.
Nadam se da će nadležne institucije ozbiljno shvatiti ovaj apel i brzim akcijama donijeti bolje dane za hrvatsko školstvo.

Poštovani ministre,

Želim Vam posebno istaknuti sljedeće probleme:

smatram da je nedopustivo da postoje toliko bitne i očite razlike od škole do škole. Postoje ustanove koje su se odlično snašle i koje osim zanimljivih programa, korištenja naprednih metodologija uspijevaju i dobaviti sredstva za pristojan rad. U isto vrijeme u istim lokalnim zajednicama postoje škole koje nemaju najosnovnije uvjete rada, te im se metode ne razlikuju od onih od prije 30tak godina. Smatram da ravnatelji takvih škola nisu izvršili svoj posao i da se ne smije tolerirati takva razlika među školama.
raznolikost programa i knjiga dovodi do nemogućnosti ponovnog korištenja udžbenika. Na taj način ne samo da se izdvajaju nepotrebno troškovi za ponovno štampanje knjiga, što šteti i proračunu i obiteljima, nego se i nepotrebno uludo koriste prirodni resursi. Mislim da bi trebali slijediti primjere iz zemalja u kojima je već niz godina praksa da se iste knjige koriste iz generacije u generaciju, te da su u vlasništvu škole.
Iz same činjenice da je osnovna škola obavezna smatram da država mora pridonijeti pogotovo u materijalnoj stabilnosti samih ustanova. Mislim da je svako ulaganje u prosvjetu puno isplativije i važnije od projekata kao što su Otvorena vrata isl. Smatram da kao resorni ministar morate inzistirati da se u proračunu nađu značajnija sredstva za škole
Isto tako smatram da je nedopustivo da su plaće prosvjetnih radnika toliko niske. Pozdravljam velik entuzijazam mnogih nastavnika, ali ne smijemo obrazovanje naše djece bazirati na dobroj volji njihovih učitelja

Nadam se da će nadležne institucije ozbiljno shvatiti ovaj apel i brzim akcijama donijeti bolje dane za hrvatsko školstvo.

Poštovani ministre,

Radim kao profesor u karlovačkoj osnovnoj školi i svakodnevno se suočavam s velikim problemima i nedostacima našega školstva. Škola ima oko 800 učenika i jedna je od najvećih škola u gradu.

Prvo bih Vam ukazala na nedostatak nastavnih materijala i sredstava za rad. Nastavne metode su se promijenile i ne ovisimo više o kredi i ploči. Na žalost, to je sve što meni škola nudi.

Želim li nešto više, moram sama kupiti. Pa tako kupujem papir za fotokopiranje, kredu u boji, flomastere za whiteboard ploču, imam svoj privatno računalo koje koristim u nastavi, sama kupujem priručnike za nastavu i knjige za svoje usavršavanje. Ako se organizira neki stručni skup, može ići samo jedan učitelj, a ostali mogu o svom vlastitom trošku.

Izborili smo se za jedno računalo i printer koji se koriste za rad u školskom listu. Kad je nestalo boje u printeru, ravnatelj škole je rekao da sada to ne može kupiti jer je to luksuz. Zbog takvog manjka sredstava za rad, učitelji i profesori osuđeni su na potpuno već zaboravljene metode rada, pa se često dogodi da učenici pišu ispit znanja tako da im učitelj diktira pitanja jer nije mogao fotokopirati zadatke za svakog učenika.

Drugi veliki problem je nedostatak stručnih suradnika. Svaka škola mora imati pedagoga, defektologa, psihologa i socijalnu službu. Bez tih službi problemi postaju još veći i prelaze znanje i sposobnosti učitelja i profesora. Učenici tada postaju neriješeni slučajevi jer im nitko ne može stručno pomoći.

Nastavni program je preopširan i nastava kroz cijelu školsku godinu izgleda kao utrka s vremenom da se što više podataka stisne u te male dječje glave. Sve se svodi na teorijsku nastavu dok je praktične nastave vrlo malo ili skoro nimalo.

Ugled i poštivanje učitelja i profesora je narušen zbog malih plaća.

I na kraju, na žalost, škole su česta tema crnih kronika u dnevnim novinama. Zlostavljanja, maltretiranja među učenicima, učitelja nad učenicima, roditelja nad učiteljima, pa i obračunavanje oružjem, provale i krađe. Problem koji neće postajati sve manji, nego sve veći i veći, a ništa se ne poduzima.

Nadam se da će nadležne institucije ozbiljno shvatiti ovaj apel i brzim akcijama donijeti bolje dane za hrvatsko školstvo.

Poštovani ministre,

NOT PUBLISHED
Napisao/la: Roda