Često možemo čuti o tome koliko neprocjenjivih trenutaka nježnosti i bliskosti donosi dojenje. Ljudi tada uglavnom pomisle na bebe – male bebe, neodoljivo slatkog mirisa, kojima majčino mlijeko predstavlja jedinu hranu i jedino utočište. O prednostima dojenja u prvoj godini života napisano je i rečeno toliko toga, što je, naravno, i potrebno i poželjno.
No, ta prva godina tako brzo prođe. Dok trepneš, maleni mirisni smotuljak pretvori se u osobu koja se samostalno kreće, ima i izražava svoju volju, potrebe i osjećaje. Bez obzira što se u tih godinu dana ta mala osoba toliko promijenila, jedno ostaje isto - potreba za maminom dojkom. I dalje je mamina dojka i tjelesna i duševna hrana. O takvom, tzv. "produljenom dojenju" puno se manje priča i piše. U nedostatku prikladnijeg naziva, poslužit ću se ovim, iako mi to "produljeno" zvuči kao da se odnosi na nešto što je izvan granica preporučenog, normalnog, potrebnog. A definitivno je sve od navedenog - i preporučeno i normalno i potrebno. Mnoge majke koje doje "veliku" djecu, radi nepodržavajuće okoline često imaju osjećaj da rade nešto krivo, društvu neprihvatljivo i u najmanju ruku, čudno.
Sigurno nisam jedina koja je kao mala slušala priče o tome kako je netko iz uže ili šire obitelji hodao sa stolčićem za mamom i dojio na stojećki. Pomisao da je takvo "veliko" dijete, koje je sposobno samo nositi stolčić, još uvijek dojilo, nikad mi nije bila odbojna. Naprotiv, bilo mi je to simpatično i zgodan materijal za prepričavanje unucima. Ali da ću ja biti jedna od tih majki dugodojilica, štoviše, da ću javno promicati produženo dojenje, nisam niti u najluđim snovima mogla zamisliti.
Od trenutka kad sam saznala da je moje prvo dijete na putu, znala sam da ću dojiti, a o tome koliko dugo, nisam niti razmišljala, niti se time opterećivala. Negdje oko njezinog devetog mjeseca zadesio nas je prvi problem – štrajk dojenja. Obratila sam se za pomoć na krivom mjestu i pogrešan savjet presudio je dojenju. U to vrijeme bila sam uvjerena da sam joj pružila najviše što sam mogla i tješila se da je moje dijete samo tako odlučilo. Tek sam kasnije shvatila da sam bila u krivu.
S drugom djevojčicom ponovila se ista priča baš negdje u isto vrijeme kao prvi put, oko devetog mjeseca života. Ovaj put zatražila sam savjet drugdje i štrajk je uspješno savladan. U glavi i dalje nisam imala nikakvih vremenskih ograničenja, ali da mi je netko rekao da ću dojiti tri godine, odgovorila bih da je ipak "malo pretjerao". Dojila sam dan po dan. Jednoga dana napravila je prve korake. Došao je i dan kad je izgovorila svoju prvu riječ... pa rečenicu... pa je onda jednoga dana sama zatražila "cici"... iz dana u dan moja je djevojčica rasla, napredovala, mijenjala se, a meni je cijelo vrijeme bila ista mrvica, koja se najviše voli skutriti u mome krilu, koja me svakoga dana dočekuje na vrhu stepenica i veselo s nestrpljenjem cupka nožicama dok skidam kaput i odlažem torbu i onda se sva prepuštena smiri u mom krilu uz svoje "cici". Za mene je dojenje upravo negdje oko prve godine preraslo u jednu potpuno novu dimenziju, kad je znala pokazati i izreći koliko joj znači. Komentari okoline bili su svakojaki, od pozitivnih do zajedljivih, ali nisu me dirali. Jednostavno nisu bili vrijedni onoga što smo nas dvije imale. Plašili su me da nikad neće prestati, da će biti preovisna i nesamostalna. Naravno da se ništa od toga nije ostvarilo. Preponosna sam na svoju iznimno samostalnu i samosvjesnu curicu, koja u svojih skoro pet godina nije popila nijedan antibiotik. A što se tiče prestanka, dogodilo se to tako prirodno i postepeno da uopće nisam primijetila da je prestala. Nekoliko dana prije trećeg rođendana odjednom mi je palo na pamet "Pa, kad je ona zadnji put dojila?" Sjećam se da sam morala dobrano napeti moždane vijuge kako bih se sjetila da je to bilo prije par dana, a onda opet možda par dana prije... sve u svemu, prestanak je bio potpuno bezbolan i za nju i za mene. Zadnji podoj nismo ni obilježile, niti zapamtile i drago mi je zbog toga. Tada sam vidjela kako izgleda kad je djetetu "dosta", kad zaista samo prestane. I ne mogu prežaliti da tako nije bilo i prvi put.
Nakon dvije princeze, stigao nam je i mali princ, koji je nedavno napunio godinu. Opet imam čast uživati u neprocjenjivim trenucima bliskosti sa svojom "velikom bebom", koji i meni i njemu predstavljaju oazu sigurnosti i sreće nakon sati svakodnevne odvojenosti radi mog posla. Ne pada mi na pamet niti jedan razlog za skori prestanak. Baš kao i kad se rodio, dojenje je još uvijek zdravlje i ljubav.
U nastavku nasmijte se biserima malih sisavaca i pročitajte što njihove mame kažu o produženom dojenju.
Večeras Nađa traži dojku (nije dojila od jučer popodne) i posisa malo desnu, onda traži lijevu iz koje već mjesecima ne doji.
Dam joj, ona malo vuče, pa je upitam: "Ima li tu opće mlijeka?"
Nađa: Ima, uopće!
Ja: Pa, koliko ima? Malo ili puno?
Nađa: Puno ima!
Ja: Kakvog je okusa?
Nađa: Plavog!
Nađa je bila skoro prestala, a sad je već dvadeset dana bolesna, pa opet češće doji. Opet je počela tepati dojkama kao prije – "Mama daj mi sisu - lisu..."
Pa onda kad digne majicu kaže – "Titi riti, tutu rutu, mutu rutu...." i navali!
A ujutro se mazi, pa kaže – "Mama daj mi meko, mekoniju, mekilicu...." To ja sad pišem da ne zaboravim..
Što se tiče mog doživljaja produženog dojenja, malo je reći da je to radost. Nađa ima tri godine i nisam mislila da će dojiti duže od toga. Ona toliko uživa u tome, a i ja s njom, da se u mojoj glavi granica stalno pomiče... ma, više je niti nema, ne razmišljam o prestanku. Istina je da ona sve manje traži, to je sada samo malo maženja pred spavanje i po koji gutljaj, ali vidim da joj je to još uvijek toliko potrebno, a i meni puno znači. To su trenuci koji su samo naši, uhvaćeni, ukradeni na kraju dana. Znam da joj pružam najbolje, drago mi je da još uvijek dobije tih par slatkih gutljaja, par kapljica najkvalitetnije tekućine koju joj mogu dati. I silno sam ponosna sto smo dogurale do ovdje. Nađina mama
Moj je prije dva dana prvi put izvalio nekakav smisleni naziv - "cic" i ja sad uredno zovem "cic", a on se vratio svom "km".
Nisam odlučila da ću produženo dojiti, ali sam znala da neću prestati samo zato što je dijete na neki datum u kalendarskoj godini proživjelo svojih prvih 365 dana. Na taj datum u kalendarskoj godini moj sin i ja bili smo u stabilnoj fazi popodnevnog dojenja (ja sam se vratila na posao) uz nekih pet podoja u vrijeme dok smo zajedno. Nije bilo govora o tome da mom djetetu dojenje više ne treba. Sad mu je dvadeset mjeseci i doji samo kratko pred spavanje. Neke je podoje izbacio sam, neke na moju inicijativu. Ni jednom nije bilo velikog protestiranja, koje niti ne bih dozvolila. Trenutno smo u fazi prestanka. Osjećam da želim prestati, i osjećam da njemu neće smetati, ali i dalje nemam neku određenu granicu. Dojenje moga sina je bilo (i još je) iznimno lijepo, dragocjeno iskustvo, koje me izliječilo od trauma prvog neuspjeha. Ne bih promijenila nijednu sekundu proteklog vremena. Ne osjećam žaljenje zbog predstojećeg prestanka, jer vidim da smo oboje spremni. Strawberry Shortcake s foruma
S: Ja bih tortu.
Ja: Pa, neki dan smo je baki napravili, a uskoro ćemo i tebi za rođendan. Imaš li neku posebnu želju, kakvu bi tortu htio?
(Ručicom krene kružiti oko cike)
S: Ovako okruglu, kao ciku.
Za mene je produženo dojenje povezanost koje se jako bojim odreći, pa ne forsiram prekid. Mislim da kod produženog dojenja majke teže doživljavaju prestanak nego djeca, koja se mijenjaju i sazrijevaju, pa im je to normalno, dok se ja na trenutke bojim i ne želim to prekinuti. Osjećam da kad se navečer nadoji, dobije neku sigurnost i toplinu, koju samo majka može pružiti i zato sam apsolutni pobornik produženog dojenja. Djeci je to potrebno, normalno i prirodno. ssss s foruma
Sinoć se uspavljujemo, naravno na dojci, i pitam Leilu koliko će još cicati. Ona samo digne obrve, malo razmisli i cica dalje. Nakon nekog vremena pusti dojku i kaže "Spemi" i onda važno: "Mama, ja ću još puuuno cicati cicu. Dobo?"
Danas popodnevno uspavljivanje, nagovara me da joj dam dojku.
"Mama, ja bih cicu (:treptrep:)" i onda ustane i kaže:
"Vidi kako sam ja vejika cujica, ja te necu gisti, ja sam vejika, ne brini, mama. Samo mi daj cicu."
Tko bi rekao da ćemo do ovdje dogurati. Nismo to planirale, a dani se samo slažu jedan za drugim i nitko ne razmišlja o tome kada ćemo prestati, vjerojatno će samo jednog dana stati.
Slatko je kad navečer onako za sebe kaže: Prije spavanja treba dobro oprati zube. Onda smijeh i nastavak monologa: I onda cicamo i spavamo. I onda me zove 'Dođi, dođi', ušuškamo se zajedno, ona doji, a meni iz glave isparuju sve misli, svi problemi i brige i obuzima me ljubav dok gledam nju kako tone u san. srecica s foruma & Leila
Dođem po njega u vrtić, odmah hoće cicu. Dojimo mi tako neko vrijeme, onda mu šapnem je li gotov, jer će nam pobjeći autobus, a on će meni tiho: "Nema veze. Bude došao drugi."
Gledamo moje slike kad sam imala 10 godina.
D: Mama, ovo je kad si bila dečko?
Ja: Ne, zašto to misliš?
D: Jer nisi imala cice.
D. popije vode i napravi glasno AAHHHH.
D: Tako kažem kad sam jako žedan.
Ja: A kako kažeš kad si jako gladan?
D: Cicu!
D. spava na kauču, ja sjedim pored njega. Probudi se, dovuče do mene i onako sanjivo mi veli: "Ja bih visio na cici." meda