Razmišljanje o porodu mog sina pobudilo je u meni ljutnju
Moje iskustvo s poroda nije bilo posebno traumatično. Medicinski rečeno, imala sam normalan vaginalni porod. Primalje su bile ugodne. Dobila sam epiduralnu. Primljena sam u bolnicu u 14 sati, a zdravog dječaka rodila sam jedanaest sati kasnije. To su najvažniji podaci, zar ne? To su uglavnom jedine informacije koje možemo čuti od žena koje su iskusile porod.
No, ima tu još mnogo toga. Trebalo mi je vremena da sredim svoje osjećaje poslije poroda. Zanos što ga pobuđuje prisutnost novog života u kombinaciji s fizičkim umorom ostavlja malo prostora za išta drugo. Nikad nisam uistinu iskusila beznadnu tugu, nespretno nazvanu "baby blues" u tjednima ili mjesecima poslije poroda. Kad sam napokon bila sposobna prepoznati razloge svoje zbunjenosti, osjećala sam ljutnju.
Je li ljutnja samo sram i samosažaljenje ili se može nešto iz nje naučiti? Meni je bila poučna. Moja se ljutnja uzdigla iznad srama, osoba koje su prisustvovale porodu, uzdigla se iznad mog vlastitog iskustva, te me potakla da promijenim svoj cjelokupni pogled na svijet.
Nisam bila ljuta tijekom trudnoće radi pomanjkanja različitih mogućnosti poroda. Nisam niti znala što mogu očekivati. Nisam bila ljuta tijekom nijednog od porođajnih doba. Čim su me primili, rekli su mi da sam dva centimetra otvorena, te da će mi prokinuti vodenjak nečim što liči na iglu za pletenje. "U redu." Lutala sam potom hodnicima i disala tijekom trudova nekoliko sati. Kad su me ponovo pregledali, zaključili su da nisam dovoljno "napredovala", da je to opasno za bebu, te da mi je potreban oksitocinski drip kako bi se trudovi pojačali. "U redu." Nadalje, rekli su mi da će ti pojačani trudovi biti jako bolni, te da ću vjerojatno trebati nešto za smirenje bolova. "U redu." Epiduralna je vjerojatno najučinkovitija. "U redu."
Stiskala sam zube, no nisam bila ljuta dok su više puta bolno i neispravno gurali iglu s dripom u moju ruku, niti dok su mi dvadeset minuta pokušavali ugurati epiduralnu u kralježnicu. Nisam bila ljuta što nisam smjela ništa jesti, a bila sam strašno gladna. Nisam bila ljuta niti kad nisu dopustili mojim roditeljima da me, nakon višesatne vožnje, vide u sobi gdje sam rađala.
Gledajući kako kazaljka pokazuje ponoć, ušli smo u Noć vještica, a vatromet je blještao kroz bolnički prozor. Nasmiješila sam se na pomisao kako će moje dijete imati sjajne rođendanske proslave. U sljedećem satu počela sam se tresti od groznice, nepokretno sam ležala na stolu za rađanje, ne mareći i ne ljuteći se, sve dok lijekovi nisu popustili i mogla sam napokon tiskati. Nisam bila ljuta, jer osoblje bolnice je samo radilo svoj posao i njima je to bilo sasvim normalno. Približavala sam se trenutku kad ću roditi svoje dijete i to je nešto kroz što je prošla svaka majka.
Trenutak u kojem mi je počela navirati ljutnja došao je poslije poroda, kad mi nisu dopustili da podojim svoje dijete. Tek tada je moj instinkt bio dovoljno snažan da kažem: "Ne. To nije u redu." Otprilike sat vremena nakon poroda novorođenče je budno i može se uspostaviti dojenje. Međutim, nakon što su mi ga nakratko dali, odnijeli su ga. Dali su mi injekciju sintometrina i porođena je posteljica (tako da su vukli za pupkovinu). Bio je odvojen od mene dok su me šivali i dok sam čekala da liječnik dođe i pregleda me.
Kad sam napokon bila sa svime gotova (i u tom trenu u suzama pitala „Mogu li ga sad nahraniti?"), morali su me premjestiti iz rađaone na odjel babinjača. Bila su dva sata ujutro, tako da su obitelji i prijateljima, koji su cijelo vrijeme bili u čekaonici, rekli da odu kućama, a da nisu vidjeli bebu niti mene. Djetetov otac je prisustvovao porodu, no i njega su poslali kući. Ponovo sam pitala, "molim vas, mogu li pokušati nahraniti svoju bebu?", no ponovo su ga morali odvesti, ovaj put kako bi mu dali injekciju vitamina K i kako bi ga medicinska sestra okupala i obukla.
Kad ga je donijela natrag, bio je umoran i htio je spavati. Sestra me pitala želim li ga još uvijek hraniti i nespretno mi ga pokušala staviti prvo na jednu dojku, zatim na drugu i zaključila, „ne, očito nije baš neki sisavac, zar ne." Zatim ga je spustila u krevetić pored mene, rekla mi neka i ja odspavam, te da pokušam ponovo kad se probudi. Cijelu tu prvu noć sam probdjela, prateći svaki trzaj mog novorođenog sina, očajnički ga želeći primiti, prestravljena jer ga nisam uspjela staviti na dojku nakon njegovog rođenja.
Kad se napokon probudio, sjećam se da sam pozvonila sestri tražeći njezinu dozvolu da ga podignem. To je bila ona sestra koja bi, ukoliko bi se netko usudio tražiti malo privatnosti, još šire razmaknula zastore između kreveta.
Srećom, moja beba je sljedećeg dana počela halapljivo jesti. Ostatak mog boravka u bolnici sveo se na nespavanje, plač beba, vrijeme za hranjenje, mnoštvo posjetioca tijekom dva sata, a onda potpunu samoću. Sjećam se da su mi sljedećeg dana dopustili susret s mojom uplakanom mamom na kraju hodnika, prilikom kojeg mi je dala nekoliko potrepština. Kasnije tog dana napokon sam uspjela nahraniti i uspavati svoju bebu, kad se strka u bolnici malo smirila. Taman sam tonula u san, prvi put u 70 sati, kad su me probudili da dovedem bebu na BCG cjepivo. Učinila sam to uz potoke suza iscrpljenosti.
Rodila sam svog sina u Holles Street National Maternity Hospital, u Dublinu. Opstetričari te bolnice začetnici su "aktivnog vođenja porođaja", procesa kojim se intervencijama ubrzava bolnički porođaj. Započinje umjetnim prokidanjem amnionske opne, tzv. "prokidanjem vodenjaka", bez obzira što na taj način fetus ostaje nezaštićen i podložan infekcijama. Nastavlja se kontinuiranim nadgledanjem rodilje i interveniranjem ukoliko porod ne napreduje "kako treba". U toj bolnici je, primjerice, odlučeno da je ispravno otvaranje cerviksa 1 cm po satu. Ukoliko majka ne prati tu brojku, stavlja je se na oksitocinski drip, koji uzrokuje nalet naglih i intenzivnih trudova. 2004. godine, kad sam rodila, 55% prvorotki izjavilo je da se nisu dovoljno brzo otvarale i da je trebalo ubrzati porod (ne čudi da je još veći postotak rodilja tražio epiduralnu za olakšavanje bolova). Aktivno vođenje porođaja trenutno se provodi širom svijeta.
Najčešća isprika za učestalost medikaliziranih porođaja je da je prije ere bolnica porod bio smrtna kazna. Istina je, međutim, da se većina komplikacija tijekom trudnoće i poroda pojavljivala radi siromašne prehrane trudnica i infekcija, koje se danas lako liječe i sprečavaju boljim higijenskim uvjetima. Visoka tehnologija medicinskih intervencija današnjeg doba zasigurno je spasila neke živote, no u mnogim slučajevima, osobito tamo gdje je vođenje porođaja unaprijed određeno, intervencije su često nepotrebne.
Postoji tzv. "slijed intervencija", tj. kad se izvede jedna medicinska procedura, slijedi druga, a zatim sljedeća, što dovodi do još invazivnijih i traumatičnijih intervencija i često kulminira carskim rezom. U Irskoj je postotak carskih rezova najveći u Europi, čak 25%.
Alternativa ovoj proceduri, koju podržavaju primalje, je "čekaj i vidi". Čudno, no to uglavnom ispadne sasvim u redu.
Teoretski, žena ima pravo odbiti bilo koji oblik intervencije koja joj se ponudi. U praksi, podrazumijevanje intervencija i kultura minimalizacije rizika (čitaj: minimalizacija odgovornosti) obeshrabruje ženu da kaže "ne". Nije mi niti palo na pamet reći "ne" ili pitati postoje li alternative. Za to krivim samu sebe, jer nisam bila informiranija i proaktivnija. No, ujedno sam i ljuta na takav nasilan sistem, koji je toliko užurban i nadmoćan da žena nema vremena niti prilike pitati "profesionalno" medicinsko mišljenje o onome što je zaista dobro za nju i bebu. Na taj način postajemo brojevi, subjekti rutinskih intervencija.
U Holles Street rodilištu prokidanje vodenjaka izvodi se rutinski. Vođenje trećeg porođajnog doba također se provodi rutinski, hormonskim injekcijama i povlačenjem za pupkovinu kako bi se porodila posteljica. To se opravdava smanjenjem rizika od poslijeporođajnog krvarenja, česte teme rasprave mnogih primalja koje se bune navodeći da je rano presijecanje pupkovine potencijalno opasno za novorođenče, te da treće porođajno doba normalnog porođaja nikad ne bi trebalo biti vođeno.
Donedavno epiziotomija (rezanje perineuma, kako bi beba imala više mjesta za prolaz) je bila rutina. Danas je dokazano da je uglavnom nepotrebna, te da donosi rizik od trajne oštećenosti. Donedavno, ako je žena imala carski rez, nije postojala mogućnost da sljedeći porodi budu vaginalni, što se danas polako mijenja.
U bolnici Gospe Lourdske u Droghedi, Dr. Michael Neary uveo je nepotrebnu rutinu histerektomije poslije carskog reza i provodio je tijekom 25 godina, sve dok 1998. nije razotkriven. U istoj bolnici, kao i u mnogim drugim bolnicama diljem zemlje, između 1950. i 1980. godine, stotine žena bilo je podvrgnuto proceduri poznatoj kao simfiziotomija. Tom prilikom ženina zdjelica bi doslovce bila prerezana za vrijeme poroda, kao alternativa carskom rezu. Opravdanje je bilo zdravo katoličko – zdjelica će zarasti proširena, pa će žena moći podnijeti više djece. Većini žena nikad nisu rekli kakav zahvat je na njima izveden, a mnoge su patile od doživotnih bolova, inkontinencije, problema s hodanjem i artritisa. Postoji povijest rutinskih intervencija od strane onih koji znaju što je za nas najbolje.
Naše kolektivno poimanje porođaja prilično je zastrašujuće- krv i tekućina, dahtanje i vrištanje, rašireni organi, izlazak malog sivkasto - ljubičastog vanzemaljca... užasno! Sjećate li se kad ste prvi put čuli o seksu? Sjećate li se kako vam se užasnim činio? No, nije užasan, zar ne? Ono što nedostaje, a neshvatljivo je nevinom djetetu, jest emotivna komponenta. Seks je prirodan, predivan proces, protkan ljubavlju i strašću. Jednako je tako, i još milijun puta više, porod. U srži, naš moderni patrijarhalni institucionalizirani svijet, ima djetinjasti pogled na porod. Nemoguće je zamisliti da nešto što izgleda tako odvratno može biti išta drugo no strašno iskustvo koje treba skratiti i ublažiti lijekovima. No, porođaj nije medicinski proces, ništa više nego što je to seks.
Ne tvrdim da je porod svake žene bezbolan, božanstven i bez komplikacija. Želim reći da strahu nema mjesta u tom procesu. Strah potiče proizvodnju adrenalina, što pokreće nalet krvi iz maternice u udove, usporavajući porod, sve dok žena ne pobjegne u sigurno mjesto za rađanje. Meditacija i tehnike opuštanja tijekom porođaja, koje se često opisuju ženama kao metode smirivanja bolova, djeluju na način da se bol sprečava sprečavanjem straha. Baš kao i kod seksualnog odnosa, ukoliko se žena ne osjeća sigurnom, opuštenom i voljenom, tijekom porođaja će osjetiti napetost i bol.
Ako nikad nije duboko udahnula, niti meditirala, koja žena se ne bi osjećala opuštenije igdje drugdje osim na bolničkom stolu u bolničkoj spavaćici? Gledajući unatrag, čini mi se da je to najapsurdnije mjesto da rađanje. Kao i kod seksa, vaše tijelo treba prigušena svjetla, intimnu atmosferu, sigurno i privatno mjesto kako bi se prepustilo prirodnim porivima i procesima. Umjesto toga, trpimo bizarne položaje pod bliještećim svjetlima, uz strance, spremne na uplitanje, koji bulje u nas. Biste li mogli postići orgazam pod takvim uvjetima? Iznenađuje li vas što naši porođaji ne napreduju „kako treba", u strahu i pod naletom adrenalina kroz svaku žilu u našem tijelu? Dodajte još i lijekove. Izvucite, iščupajte i odrežite to dijete od nas. Onda nam zapovjedite da budemo zahvalne. Majke, partneri, sestre i doktori govore nam da ugrožavamo živote, da riskiramo. Ispunite nas strahom. Nijedna žena ne želi ugroziti život svog djeteta, pa gotovo svaka žena čini ono što joj kažu čim stupi u bolnicu.
Nije li šokantno čuti da mnoge žene uspoređuju „normalan" bolnički porođaj sa silovanjem? Osim očitog, izloženosti najintimnijih dijelova tijela potpunim strancima, ne postoji apsolutno nikakva kontrola nad onime što čine vašem tijelu. Za određene procedure nitko vas niti ne pita za pristanak, a ako i pitaju, onda je to na prisilan institucionalni način koji računa na vašu suradnju temeljenu na strahu. Osjećaji koji vas kasnije mogu preplaviti, nameću sram i krivnju što niste bili sposobni roditi prirodno, što niste postavili prava pitanja, što ste odustali od kontrole i niste bili dovoljno jaki oduprijeti se intervencijama. Ti osjećaji mogu biti posebno izraženi ukoliko je majka odvojena od novorođenčeta, primjerice nakon hitnog carskog reza ili ako je beba u inkubatoru. U nekim slučajevima majke mogu imati teškoća s povezivanjem s novorođenčetom. Čak i kad se povezanost uspostavi, krivnja može trajati čitavog života.
Mnoge majke doživljavaju bolničke porođaje bez ikakvih traumi. Nije li činjenica da držite u rukama zdravo novorođenče dovoljna naknada za sve što ste prošli? Ne osjećate li se sigurnima? Ne biste li trebale biti zahvalne bolnici što su vam porodili dijete? (Osjećaju li žene ikad zahvalnost sebi samima, osjećaju li moć i sposobnost svojih tijela?) Ne bi li preispitivanje cijelog događaja samo pojačalo nepotrebnu bol i potresenost žena? Ne bi li jednostavno trebale zaboraviti i nastaviti sa životima? Poput žrtvi seksualnih napada, koje mogu živjeti godinama ili čitavog života nesvjesne osjećaja ljutnje zbog proživljenog. To nipošto ne znači da vas to iskustvo nije potreslo.
Duboko vjerujem da na nekoj dubljoj razini sve se mi osjećamo kao da su nas opljačkali. Prolazimo kroz porođaj kako bismo postale obespravljene, isključene, patrijarhalne majke koje će još dugo patiti. Pričamo naše užasne priče tek tako, ili pak uopće ništa ne govorimo. No, ne treba biti ovako! Ako ću ikada rađati drugo dijete, neće biti na ovakav način. I neću se zaustaviti samo na ovom. Nikad više neću slijepo vjerovati autoritativnim profesionalcima i institucijama. Prepoznat ću kapitalistički patrijarhat i dati sve od sebe da mu se suprotstavim.
Svakoga dana, u svakom pogledu, moj je sin predivan dar. Proživjela bih još deset puta više bolničkih porođaja samo da ga zadržim. Žao mi je zbog njegovog nespretnog dolaska na ovaj svijet, no zahvalna sam toj maloj osobi što mi je pomogao da shvatim da su te bezlične, napadne, ugnjetačke, škodljive, ženomrzilačke sile u glavnoj ulozi u najvažnijem trenutku ženina života. Preispitivanje mog poroda pobudilo je u meni ljutnju, no ujedno mi i razjasnilo mnogo toga - koliko zaslijepljeni možemo biti pod krinkom zaštite, koliko osakaćeni možemo biti samo radi straha.
Voljela bih da smo mogle razgovarati o tome. Kad bismo mogle prestati s našim užasnim pričama i usredotočiti se na razloge naših traumi s poroda. Ne mislim pritom na Evino prokletstvo medikalizirano našim dobronamjernim sistemom, već na sustavno nasilje koje porađa naše bebe sa strahom da bismo mogle početi same rađati. Da bismo mogle početi razumjeti našu vlastitu snagu i pronaći riječi da izrazimo ljutnju. Da bismo mogle prestati biti poslušne.