Jesper Juul: Nasilje je nasilje

Cjelovitost osobe i samopoštovanje povezani su. Što bolje roditelji brinu o nepovredivosti djetetove osobnosti, dijete će bolje razviti zdravo samopoštovanje.
Nasilje je kršenje dječjeg integriteta i samim tim, pogubno za samopoštovanje.

Činjenica da imamo zakone koji zabranjuju žalosno tjelesno nasilje prema djeci ne znači da im ostale vrste nasilja ne štete. Jednostavno, odlučili smo da takve ispade ne svrstamo u zločin.

Tijekom vremena nakupilo se mnogo sinonima za fizičko nasilje. U Danskoj roditelji imaju "pravo na primjenu tjelesnog kažnjavanja" i govore o "šamarima" ili "pljuskama". U Americi roditelji spominju "discipliniranje" i "pljuske". U mnogim kulturama koristimo imena od milja kako bi opravdali ovu pojavu. Ali niti jedan ublaženi izraz ne može sakriti činjenicu da je nasilje-nasilje i da uništava samopoštovanje i dostojanstvo i žrtve i krivca.

Iskustva pokazuju da se roditelji koji primjenjuju nasilje nad svojom djecom mogu podijeliti u tri skupine.

Roditelji iz prve grupe koriste nasilje kao stav ili ideologiju. Oni kažu: "Uopće ne mislim da je loše ako dijete dobije po guzi kad to zasluži." Međutim, kad bolje razmisle, priznaju da nisu tako mislili prije nego su postali roditelji i da promjena u suštini odražava pokušaj da ono neminovno pretvore u vrlinu.

Roditelji za koje primjena nasilja predstavlja ideologiju i koji vjeruju da je nasilje bitan dio odgovornog odgoja djeteta, obično dolaze iz sredine ili zajednice u kojoj dominira totalitarna ideologija, bilo religiozna ili politička. U takvim društvima, kvaliteta života i sam život prosječnog čovjeka igra sporednu ulogu, a činjenica da je nasilje razorno za pojedinca, roditeljima malo znači.

Druga grupa okuplja roditelje koji primjenjuju nasilje samo zato što žele moć nad djecom. Njihov je cilj kontrola i dominacija; više cijene pokornost nego bliskost.

U trećoj grupi su roditelji koji ponekad udare dijete i zatim se loše osjećaju. U ovu grupu spadaju i tipični skandinavski roditelji.

Bez obzira na stav, svako nasilje prema djeci ima jednake posljedice kao i nasilje prema odraslima - gledajući kratkoročno, stvara nemir i tjeskobu, nepovjerenje i osjećaje krivnje, a dugoročno razvija nisko samopoštovanje, ljutnju, i nasilje. Nije uvijek učestalost nasilja proporcionalna s posljedicama. Postoje ljudi prema kojima su roditelji samo jednom nasilno postupali u djetinjstvu i adolescenciji, a koji se nikad nisu oporavili od bola. Također ima ljudi koji su bili udareni deset-dvadeset puta i nose samo par ožiljaka.

Koliko će se počinjeno nasilje odraziti na kasniji život ovisi o tome hoće li roditelji preuzeti odgovornost za svoje postupke ili će okrivljavati djecu za njih.