biti roditelj

Odgajanje zdravije generacije

Najčešća je sličnost među mnogim roditeljima kojima se bavim pojačana svijest o roditeljstvu, posebice o uzrocima i posljedicama naše interakcije s novorođenčadi i todlerima. Ako su indikacija divne, uspješne priče koje sam čula, jasno mi je da se informirane, brižne prakse odgoja djece uistinu isplate. Moje je roditeljsko iskustvo takvo da se neprestano divim činjenici da moja djeca imaju razvijenu društvenu inteligenciju i emocionalno zdravlje. Često sam zatečena kad vidim da su samouvjereniji, sigurniji, koncentriraniji, te više u skladu i miru sa sobom nego što sam ja to ikad bila i vjerojatno što ću ikad biti. Zapanjuje me razina jasnoće kojom + doživljavaju društvene situacije, a vječno sam impresionirana zdravim osobnim granicama koje su razvili (što također znači da poštuju i tuđe granice).

Da, jako sam uzbuđena (i nastavit ću to biti), jer vjerujem da roditelji moraju znati da naša marljivost i predanost vrijede. Moja su djeca moj “dokaz” i najbolje svjedočanstvo koje mogu podijeliti. Ovo su neki od znakova koje sam našla važnima i iznenađujućima:

Nepopuštanje pod pritiskom vršnjaka

Jedan od najugodnijih trenutaka mog roditeljstva dogodio se prije nekoliko godina kad sam dolazila po sina u malu školu. Bili smo vani, spremali se da krenemo, kad su se moj sin i njegov dragi prijatelj (koji mu je i danas, nakon 9 godina, najbolji prijatelj) zezali. Čula sam njegova prijatelja kako mu, malo preglasno, šapće u uho: “Reći ću ti nešto, ali to ne možeš reći svojoj mami.” Moj 3-godišnji sin odmah mu je odgovorio: “Onda mi nemoj reći.”

Nikad nisam osjećala da moja djeca smatraju (kao što sam ja smatrala) kako se moraju “poglupiti”, biti osobe koje udovoljavaju drugima ili bilo što drukčije od onoga što jesu samo da bi bili prihvaćeni od vršnjaka. Ovo postaje posebno kritično tijekom tinejdžerskih godina kad se kreću u gomilama, što može imati negativne posljedice. Sretna sam što mogu izvijestiti da se naša djeca mogu kretati kroz to teško razdoblje relativno nepovrijeđena, čak i ako mi to nismo mogli. Moji su dokazali da su samopouzdanje, originalnost i zdrave osobne granice - ne predavanja, prijetnje i ograničenja - najbolje obrane protiv ranog seksa, droge, alkohola i zlostavljanja putem društvenih mreža.

Dobro samopouzdanje, udobnost u vlastitoj koži

Moja 16-godišnja kći ne šminka se, uči njemački (koji naše lokalne škole i ne podučavaju), uzela je mandarinski kineski za “zabavu” poslije škole i želi naučiti arapski. Njezina starija sestra, studentica druge godine fakulteta, ugodno se druži s osobama obaju spolova kad tek dođe od ispod tuša sa ručnikom omotanim oko glave. Usprotivila se prevladavajućem trendu na sveučilištu i nije izabrala “cool” studij na području znanosti i tehnologije te pohađa humanističke znanosti.

Jedna je od stvari kojom sam najviše zadovoljna u svoje djece način na koji su sigurni u sebe. Pretpostavljam da ne bih trebala biti iznenađena uzevši u obzir da su u cijelosti prihvaćeni “takvi kakvi jesu” od trenutka kad su rođeni. Uvijek im je bila dana mogućnost da uspostave granice ponašanja koje će biti dosljedne i nekaznene, te im je povjereno da ih nauče i razviju u svoje vrijeme i na svoj način. Ohrabrivalo ih se da osjećaju svoje osjećaje i upravljaju svojom igrom, da bi sami sebe intimno upoznali.

Povjerenje

Moje 20-godišnje dijete govori mi stvari koje ja ni u snu ne bih mogla dijeliti sa svojim roditeljima. S druge se strane 16-godišnjakinja povjerava manje, no gajim nadu da će biti bolje kad prođe te srednje tinejdžerske godine, kao što je bio slučaj sa starijim djetetom. Moj dječačić zna da smo mi uvijek tu da s nama podijeli svoje iracionalne brige. U nas je poanta da se ne osuđuje.

Nikad nismo kažnjavali svoju djecu i činilo se da rijetko trebamo određivati granice - većinom je to bilo tijekom “toddlerskih” godina, a otad su internalizirali načelo osnovnog ponašanja i vrijednosti koji smo ih pokušali naučiti (te nastavili dalje učiti). Iako nas je nekoliko situacija malo iznenadilo, nismo doživjeli neke velike tinejdžerske tranzicije.

S obzirom na to da smo svojoj djeci dali jasne granice, a nismo ih povrijedili, posramili ili natjerali da osjećaju grižnju savjesti kaznenim ili emocionalnim odazivom, oni nastavljaju i dalje voljeti sebe i vjerovati nama. Određivanje granica aspekt je dječjeg odgoja s kojim se roditelji najviše bore, no kad ih jednom svladamo, to gotovo prestane biti problem.

Samopouzdano susretanje s novim situacijama

Ljetos sam sa sinom i jednom od kćeri imala rijedak užitak posjeta jednom od karipskih otoka. No, čak je i u raju sin (koji je tada imao 10 godina) “žicao” da igra nogomet, pa smo se raspitivali (i raspitivali, i raspitivali) sve dok napokon nismo pronašli lokalni tim igrača nekoliko godina starijih od njega. Velikodušno su dopustili da se moj mali frajer pridruži njihovu treningu. Uskočio je u igru odmah i bez ikakva oklijevanja (što ja sigurno ne bih mogla napraviti).

 Jasnoća

Dva nezaboravna iskustva, po jedno sa svakom od mojih dviju kćeri, dokazala su mi da moja djeca posjeduju razinu emocionalne jasnoće koja je mene dosada uspijevala izbjeći.

Prije nekoliko godina roditelj iz jednog od mojih razreda poslao mi je oštru napomenu o načinu na koji sam postupila s drugim roditeljem. Taj je roditelj moje postupke nazvao “neprimjerenima” te nastavio s litanijom pritužbi koje su se navodno skupljale već tjednima. Iako sam objektivno znala da pretjeruje (te sam nastavila imati pozitivan odnos s drugim uključenim roditeljima), popustila sam pred navedenim pismom i dopustila mu da mi prodrma svijet. Nakon nekoliko dana situacija se još nije riješila, i ja sam situaciju opisala svojoj starijoj kćeri. Njezina reakcija: “Ovo je napad. Ti bi trebala biti ljuta.”

Zapanjena na trenutak, zahvalila sam joj, sa suzama olakšanja. U nemogućnosti da prepoznam svoje “pravo” na ljutnju, trebala sam dopuštenje svoje kćeri da prestanem samu sebe okrivljavati i preispitivati.

Drugo je iskustvo također obuhvaćeno oštrim pismom (zar jednostavno ne volite e-mail?), ovaj put od moje dugogodišnje suradnice koja je bila duboko uvrijeđena zato što nisam uspjela za nju učiniti nešto što je ona smatrala da sam ja trebala napraviti, iako me nikad nije pitala da to napravim. Kako li se samo usuđujem?

To nije bilo prvi put da se nalazim na mlinu s autorom ovog intenzivno gorkog, neprijateljskog pisma. Postala sam umorna. Bilo mi je dosta. Morala sam se odvojiti od nje. Kad sam počela pisati ono što sam namjeravala da bude čvrst „idi s ljubavlju“ odgovor, prošla je moja srednja kći koja me vidjela kako mozgam pa sam odlučila podijeliti pismo s njom. Ona je tada letimično prešla pogledom preko prvih nekoliko riječi koje sam napisala. “Nemoj govoriti da ti je žao!”, zapovjedila je. I bila je u pravu. Nije mi bilo žao. Nisam imala razloga da mi bude žao ili da se ispričavam. Činila sam nešto dobro - brinula se o sebi.

Ovo roditeljstvo počinje lagano činiti puni krug - učim od svoje djece. Inspirirana svojom samouvjerenom, sigurnom, autentičnom djecom, postajem zdravija ja.

Objavljeno:
Napisao/la:
Prevela: Magdalena Božičević Izvor: JanetLansbury.com Više o ovom roditeljskom pristupu punom poštovanja možete pročitati u knjizi autorice teksta Elevating Child Care: A Guide to Respectful Parenting.