nakon poroda

Klokan njega i zdravlje novorođenčeta

Razgovor s dr. Nilsom Bergmanom

Majčino tijelo jedino je prirodno i zdravo okruženje za novorođenče

Dr. Nils Bergman kaže da bi želio dojenje novorođenčadi staviti u širi kontekst, a kao osnovno uporište koristi biološku perspektivu. Kaže da je ponašanje novorođenčeta određeno njegovom okolinom, koja može imati pozitivan ili negativan utjecaj, navodeći kako je majčino tijelo za njega jedino ispravno okruženje, te naglašavajući da je novorođenče potpuno ovisno o tome da bude u optimalnom okruženju cijelo vrijeme.

Protest - očaj reakcija

Neomogućavanje kontakta koža na kožu novorođenčeta i majke, dr. Bergman ne naziva samo neprimjerenim, nego i situacijom koja može uzrokovati stanje patofiziološkog stresa. Navedeno se jednako odnosi na zdravu novorođenčad rođenu u terminu, kao i na onu prerano rođenu. Kad ih se odvoji od njihovog prirodnog okruženja, baš kao i ostali sisavci, ljudska novorođenčad reagira protestom i očajem. Dijete u fazi protesta, najčešće plačem, uporno pokušava uspostaviti kontakt sa svojim optimalnim okruženjem - majkom.

Ako ne uspije, postaje preumorno da bi nastavilo plakati, pada u stanje očaja i predaje se kako bi sačuvalo snagu i usredotočilo se na preživljavanje. Rezultat toga je niža tjelesna temperatura i sporiji otkucaji srca te istovremeno porast razine hormona stresa, budući da odvojenost od majke predstavlja za dijete veliki stres. Čim se dijete vrati u svoje optimalno okruženje, odnosno majci, temperatura i broj otkucaja srca u kratkom vremenu dolaze na normalnu razinu.

Biološki gledano, ljudska je novorođenčad iznimno nezrela. Razlog te nezrelosti nalazi se u činjenici da se, s jedne strane, smanjila širina porođajnog kanala kad su naši preci počeli hodati na dvije noge, a s druge strane, zahvaljujući ljudskom razvoju i početku uporabe alata, ljudski mozak se počeo povećavati. Kao rezultat spomenutog, evolucija je dovela do ranijeg rađanja i veće nezrelosti novorođenčadi.

"Unatoč nezrelosti, ljudsko novorođenče u ispravnom okruženju, položeno kožom na kožu majčinih grudi, može brinuti o sebi", kaže dr. Nils Bergman. Pritom se poziva na rezultate istraživanja Ann-Marie Widström, te nekih drugih istraživanja, ističući kako zdravo novorođenče bez ikakve pomoći može, ako se položi na majku, dopuzati do dojke, pronaći bradavicu, obuhvatiti je i započeti dojiti.

Ispravno okruženje podrazumijeva neometano dojenje

Dr. Bergman navodi da dojenče spava u ciklusima od jednog do jednog i pol sata, dodajući kako, bez obzira na stanje usnulosti, njegov mozak bilježi nalazi li se ili ne u ispravnom okruženju. Naravno da dijete može spavati i duže vrijeme, no to je naučeno ponašanje, a ne prirodno.

Dr. Bergman smatra da kolike mogu biti uzrokovane davanjem previše hrane u bilo koje vrijeme, te činjenicom da normalan probavni proces novorođenčeta prestaje u trenutku njegovog odvajanja od majke. Navodi kako bi prirodan režim bio hranjenje otprilike svakih 90 minuta, s popijenih 30 ml mlijeka, koje odgovara volumenu refleksa izbacivanja. Među savjetnicima za dojenje često se može čuti o nekoliko refleksa izbacivanja tijekom jednog podoja, no dr. Bergman kaže da se taj refleks događa jer se dijete ne hrani dovoljno često, te zbog toga što prilikom jednog hranjenja dobije preveliku količinu mlijeka.

"Prvog dana po porodu djetetov želudac može primiti samo 5 ml tekućine, a do kraja prvog tjedna 30 ml. Ako se prilikom jednog hranjenja djetetov želudac napuni s više od 30 ml mlijeka, višak izlazi ili procesom eliminacije ili bljuckanjem. Ako se ne dogodi ništa od navedenog, višak mlijeka ostaje zarobljen u želucu, što rezultira širenjem želučanih mišića. Ovo je jedno od objašnjenja za pojavu dojenačkih kolika", navodi dr. Bergman.

Nadalje, ako se dijete odvoji od majke odmah poslije hranjenja, razina djetetovog hormona stresa raste zbog traume od odvajanja, što rezultira zaustavljanjem probave, a to također može uzrokovati kolike. Pravilan proces probave novorođenčeta u potpunosti ovisi o njegovom neodvajanju od majke.

Kontakt kožom na kožu pogoduje razvoju mozga

"Najveća prednost kontakta koža na kožu majke i djeteta tijekom 24 sata na dan, te neometanog dojenja, očituje se upravo na razvoju mozga", ističe dr. Bergman. "Dijete se rađa s maksimalnim brojem sinapsa, tj. potencijalnih veza među živčanim stanicama. Neurološke poveznice uspostavljaju se među sinapsama koje se koriste, dok one nekorištene odumiru. Sve moždane stanice djeteta u potpunosti su razvijene do njegovog šestog mjeseca života. Nakon toga, upravo živčane poveznice postaju bitan faktor koji određuje kvalitetu života koju će pojedinac imati. Te živčane poveznice mogu biti povezane ili sa stresom ili sa zadovoljstvom, ovisno o okruženju u kojem se dijete nalazi, odnosno nalazi li se u majčinoj neposrednoj blizini ili je od nje odvojeno.

Ako je dijete prisiljeno koristiti poveznice vezane sa stresom, poveznice vezane sa zadovoljstvom se potiskuju. Tako živčane poveznice upravljane stresom postaju dominantne tijekom cijelog života pojedinca. Iako je mozak prilagodljiv i promjenjiv i ima mogućnost obnavljanja prilikom oštećenja, to se ne odnosi na ove iznimno rane, osnovne živčane poveznice, koje se trajno uspostavljaju u mozgu. Mozak je bio-socijalni organ i u tom smislu njegova je funkcija stvaranje i održavanje veza. Ako mu nije omogućeno da to ispravno čini otpočetka, dolazi do razdvajanja, što rezultira narušenim mentalnim zdravljem te nesposobnosti prilagođavanja pojedinca različitim situacijama", objašnjava dr. Bergman.

U prvih osam tjedana života, kontakt koža na kožu najvažniji je poticaj razvoju mozga. Dr. Bergman ističe kako je ovo najvažniji uvjet za zdrav razvoj osnovnih struktura mozga. Sljedeći po važnosti uvjet za stimulaciju mozga je kontakt očima, te tjelesna potreba djeteta da ga roditelji nose. Ponekad dijete mora proći kroz bolnu proceduru ili stresne situacije, te je u tom slučaju posebno važno da budu u kontaktu s kožom majke.

"Kad su moja djeca imala upale srednjega uha, najbolje bi spavali na mojim prsima. Siguran sam da im je to koristilo na više načina.", navodi dr Bergman. „Ono što proživimo tijekom poroda i u prvih nekoliko tjedana, obilježit će nas za čitav život. Danas podižemo djecu na način koji je u suštini patološki."

U Švedskoj često možete čuti savjet da se dojenčad ostavlja ležati na podu kako bi im se razvijali leđni mišići. Dr. Bergman naglašava "Ono što se običava raditi, nije nužno normalno, ili preporučljivo. Djeca koju se nosi razvijaju se na potpuno drukčiji način od one koja se ostavljaju da leže. Tjelesne razlike vezane za položaj djeteta nisu same po sebi od primarne važnosti. Važan je konačan rezultat, tj. optimalan razvoj mozga, kao rezultat nošenja djeteta od strane roditelja".

Nils Bergman zasniva svoje stajalište na istraživanju Allana Schoresa, objavljenom u Infant Mental Health Journalu 2001. godine, dovodeći mentalno zdravlje u vezu sa skrbi koja se pruža unutar suvremene zapadne neonatologije. Navodi kako su gotovo svi ljudi, koji su rođeni i odrasli u zapadnom svijetu posljednjih desetljeća, lišeni mogućnosti postizanja punog potencijala.

Majke trebaju podršku

Današnje majke izgubile su majčinske instinkte, jer su od svojih majki naslijedile neprimjerene navike. Kako bi ponovo otkrile te instinkte, potrebna im je podrška. Nadalje, dodatna im je podrška potrebna kako bi ih se osnažilo da slušaju svoje instinkte i djeluju sukladno njima, u društvu bez razumijevanja i potrebnog kulturološkog naslijeđa. Potrebno je podržati roditelje u održavanju neprekinutog kontakta koža na kožu s djetetom, čak ako to, kao privremeni kontakt, uključuje oca ili neku drugu osobu. Dr. Bergman zaključuje da je za optimalan rezultat iznimno važno pružanje podrške tijekom trudnoće, prisutnost doule pri porodu, te aktivno sudjelovanje u porodu.

Objavljeno:
Napisao/la:
Prevela: Vedrana Vršić Izvor: Tekst je sažet i preuzet iz članka Marit Olanders, objavljenog u Amningsnytt (Vijesti o dojenju) u Švedskoj, u prosincu 2004. godine