Bein prekrasan početak

12-10-2011

Svakako želim podijeliti ovu našu priču s poroda da postane poznato da je i kod nas u Hrvatskoj moguće doživjeti lijepi porod i za bebicu predivan početak. Da bi do toga došlo bitno je znati što se želi, svakako to tražiti i znati zašto se nešto traži, a nešto odbija. Drugim riječima potrebno je biti informiran. I svakako, potrebno je imati osoblje koliko-toliko spremno za to što se traži. U protivnom sve počne ići (ako uopće ide) uz puno stresa što nikako nije dobro, a pitanje je, je li onda takav porod i izvediv.

Priča o mom drugom porodu počela je, zapravo, nakon mog prvog poroda. Mogla bih reći da je bio OK, no ja sam se osjećala jadno i često tužno zbog nekih situacija koje su se dogodile. Naime prva trudnoća bila je ok, ali ne i savršena. Pred kraj pojavili su se problemi s povišenim tlakom. Ne puno, ali dovoljno da me se pojačano promatra. Tako sam i 3 dana nakon termina došla na pregled u bolnicu s lagano povišenim tlakom i otvorena 3cm. Doktor je odlučio da ostanem jer ću ja taj dan roditi. Nije mi to bilo jasno jer trudova nije bilo. Dobila sam direktivu da šećem i polako sam se otvarala. Trudova ni dalje nije bilo i nikako mi nije bilo jasno kako ću roditi. Navečer mi se još malo povisio tlak nakon čega je krenula priprema, uskoro bušenje vodenjaka, a malo poslije i drip. Nakon toga u boxu mi se pridružio i moj suprug. Znala sam da je povišeni tlak problem, ali nisam bila dovoljno informirana kad točno postaje problem. Sada ipak mislim da sve to i nije bilo toliko frkovito. Ubrzo je drip počeo djelovati i počelo me boljeti. Nije bilo strašno. Više mi smetalo što sam ležala na skroz ravnom krevetu, bez jastuka pa sam se tako borila s bolovima u križima, ali ne od trudova, pa sa zaštopanim nosom, pa sa žeđi, pa sa suhim ustima, uglavnom s hrpom drugih stvari. S vremena na vrijeme svratio bi doktor i pregledao me, a tu i tamo i primalja kojoj ne znam ime, a jedva sam joj zapamtila i lice. Veliko razočaranje bilo mi je i to što sam za sve trebala pitati što mi rade. Kad bi primalja svratila uredno bi mi nešto špricnula u braunilu, a ja nisam imala pojma što. Tek kad bih pitala, dobila bih odgovor. Iz nekog naivnog razloga mislila sam i da će mi reći kad će mi napraviti epiziotomiju pa da ću stići zamoliti da ju ne rade. Dobar vic. Čak i da sam uhvatila trenutak, u tom rodilištu prvorotka nema šanse izbjeći epiziotomiju.
Kad su trudovi postali jako česti i bolni pozvala sam ih i krenulo je tiskanje i to iz petnih žila, sa zatvorenim očima i nalijeganjem doktora na trbuh. Ubrzo sam začula svoju Petru. Brzo su je izmjerili, okupali i dali mi je na doslovno 5 sekundi da je pozdravim i odnijeli. Nisam ju vidjela narednih 13 sati jer je bila velika gužva. To je bilo pravo razočaranje i velika tuga. Kad sam ju napokon dobila, često su je odnosili i po noći mi ju nisu ostavili iako sam ja tražila. To je rezultiralo i malim problemima sa dojenjem koje smo brzo uspjeli savladati. Zbog te gužve brzo smo išle doma i to je bio jedini plus u cijeloj toj priči.
Iako je porod zapravo bio neproblematičan i ajmo reći uredan, u neugodnom sjećanju ostalo mi je što sam se osjećala kao objekt koji ne treba ništa znati o stvarima koje se događaju pa čak ni imena doktora i primalje koji su bili prisutni. U uspomeni je ostala i nesvjesnost samog događaja poroda za koji nisam imala osjećaj da se događa meni i veliko nerazumijevanje za moju želju da budem sa svojim djetetom što prije i što više i to u rodilištu koje govori da ima 24 sata rooming in.

Za drugi porod nisam željela reprizu događaja i počela sam intenzivno razmišljati koje su mi opcije. Sada sam točno znala što želim i najkompletnije rješenje mi se činilo rodilište u Rijeci. No kako do njega doći? Od početka tog planiranja u igri je bilo previše varijabli i nikako se nisam usudila reći da ja sigurno idem roditi u Rijeku. Sve sam planirala kako bi do toga došlo, ali me i bilo strah da mi se plan neće ostvariti. Za samu ideju suprug i ja rekli smo minimalnom broju ljudi i to onima koji su na neki način bili uključeni u logistički dio događaja. To se definitivno pokazalo ispravnim jer su nas i prije, a i poslije događaja dosta njih gledali kao čudake, a naravno da sam doživjela i komentare u stilu da zašto radim problema od tih par dana u bolnici i od samog poroda. Pa hrpa drugih žena rađa kako rađa. Moja mama, kojoj ni sada nije jasno o čemu ja to pričam, mi je neprestano ponavljala da ću se najvjerojatnije razočarati jer do ispunjenja mojih želja teško da može doći. Ipak i ona je sretna da se prevarila.

Druga trudnoća bila je skroz uredna (osim malo na početku) i skroz sam uživala u njoj i pripremala se za još jednu bebicu. Plan je bio čekati prave trudove (za koje nisam znala kakvi su) ili pucanje vodenjaka i zaputiti se za Rijeku. U slučaju da to otpada pričekati do maksimalno koliko izdržim i zaputiti se za zagrebačko rodilište koje mi je jako blizu i u kojem sam rodila prvi put. Tako sam dogurala do termina i suprug je bio na planiranom godišnjem, a i mama si je uzela slobodne dane. Tada sam tek postala svjesna da ću najvjerojatnije roditi u Rijeci. Pred kraj sam trudnoću kontrolirala u trudničkoj ambulanti u već spominjanom zg rodilištu. Na sam termin otišla sam na pregled. Doktorica me pregledala i zaključila da sam 2,5cm otvorena i da je plodna voda mliječna i da samo što ne počne. Prognoza je bila točna. Nakon pregleda prošetala sam se do obližnjeg parkića gdje su me čekali Petra i suprug. Bilo je lijepo sunčano vrijeme, kupila sam si sladoled i još neko vrijeme proveli smo zajedno u parkiću. Petra trčeći uokolo, suprug za njom, a ja sam ih promatrala i bila smirena. Pokušala sam se prisjetiti jel trebam još što obaviti, nazvala par ljudi, promatrala svoju, već 'veliku' curku kako se ludira. Tako smirujući trenutak, ili je to možda bila najava? Nakon nekih sat vremena počeli su mi neki, kao lagani menstrualni bolovi u donjem dijelu trbuha. Tada sam mislila da je to od pregleda. Kad smo došli doma, išla sam uspavati Petru i legla se s njom misleći da će bolovi prestati kad se opustim. Opustila se jesam. Obično je tako i bilo kad sam uspavljivala Petru. Zajedno bismo se legle, ona bi dojila. Voljela je mir. Nije bilo suvišnih zvukova, prozori lagano zamračeni, u sobi tople boje od sunca, mir i tišina. Zapravo je sve nakon pregleda počelo izgledati sporije i kao da sam mogla uloviti pojedine trenutke i provesti neko vrijeme u njima. Upravo je ovo bio savršen.
Ipak, bolovi nisu prestajali. Pogledala sam na sat i shvatila da su na nekih 8-10 minuta. Nisam mislila da su to pravi trudovi. Bili su naprijed, skroz podnošljivi i dosta rijetki. Petra je zaspala. Ja sam i dalje ostala s njom ležati. Nakon nekog vremena zaključila sam da bi porod mogao početi uskoro. Ako ne danas onda kroz koji dan. Nakon tog mudrog zaključka odlučila sam konačno i napisati e-mail primalji Barbari u Rijeci da se ne iznenade previše kad im dođe još jedna

Zagrepčanka. Iznenadila sam se i obradovala brzom odgovoru. Primalja Barbara je bila varijabla na koju nisam htjela previše računati. I to iz jednostavnog razloga što se lagano moglo desiti i da fulam njenu smjenu. Radije sam razmišljala da je u Riječkom rodilištu moguće ostvariti sve što sam zamislila i da osim Barbare sigurno ima još divnih primalja. Cijeli taj dan bila sam i u kontaktu sa Kristinom, stvarno mi dragom osobom, koja je prije nekih pola godine rodila u riječkom rodilištu uz prisustvo 'njene primalje Barbare'. Bila je stvarno draga i valjda više od mene navijala da dođem upravo do Barbare.
Trudovi su polako postajali sve češći. Bili su na nekih 7-8 minuta a neki i prije. Tada mi je sinulo da bi to ipak moglo biti to. Nazvala sam mamu da dođe čuvati Petru i rekla suprugu da pakira stvari u auto. Sve je već bilo spremno, ja sam se samo otišla otuširati što mi je jako pasalo. Brinulo me jedino kako će Petra prihvatiti naš odlazak. Prije polaska nazvala sam riječko rodilište i objasnila im situaciju i rekla da mi krećemo. Glas sa druge strane samo je toplo rekao 'u redu, samo dođite, dušo'. To mi je bilo tako slatko.

I tako smo krenuli. Bilo je 18 sati. Još smo se malo mučili da izađemo iz kvarta zbog radova, ali smo i prošli pokraj Petre i moje mame koje su išle prema parku. Bila je mirna. Tad mi je postalo lakše i mogla sam razmišljati samo o tome što nam se događa. Na putu sam sms-ovima obavijestila nekolicinu ljudi da krećemo za rodilište, ne spominjući Rijeku. Nazvala sam i Niku jer smo shvatili da nemamo pojma gdje se kod rodilišta možemo parkirati (kad je suprug išao u istraživanje, taj dio oko rodilišta odradio je pješke). Naravno da me pitala kako sam i je li znam kada radi Barbara. Nisam znala. Eto, nije joj dalo mira i ona ju je nazvala, saznala i ostavila moj br telefona. Nakon toga me nazvala i obavijestila da je Barbara u smjeni od 19 sati. U tom trenutku sam se osjećala tako zbrinutom i sigurnom. Bilo je ljudi koji stvarno brinu o meni, a ja, ja sam se mogla opustiti i proživljavati trudove.
Bili su mi jači nego u prvom porodu ali svejedno podnošljiviji. Polako sam gledala na sat i samo se smješkala jer su se pogustili na ispod 5 minuta. Nisam htjela previše izvještavati supruga da ga ne uhvati panika. Naime, bojao se da ne bih počela rađati u autu. Niti u jednom trenutku nisam mislila da bi se to moglo dogoditi. Pa idem na stolčić, kakav auto.
Nešto prije pola devet zvoni mobitel. Javljam se i čujem Barbaru kako me pita gdje smo i kakva je situacija. Ne mogu opisati koji je to dobar osjećaj kad znate da se netko brine o vama. Svakako daje veliki osjećaj sigurnosti koji je u tom trenutku dobrodošao. Kažem joj da smo blizu, a ona, da nas čeka.

Prolazimo portu i po dobivenim uputama dolazimo pred rodilište. Još samo da skužimo kako se ulazi. Gdje je to zvono?. Ipak nazovem ja Barbaru i kažem da smo mi pred vratima. Smiješno je kako u tim trenucima kad te trudovi love svako malo nisi u stanju zapamtiti najosnovnije informacije kao što su 'gdje je zvono' i kako se ulazi. Barbara nas uvodi. Predaje mi spavaćicu, ja njoj dokumentaciju od trudnoće. Među papirima nalazi se i plan poroda. Koristila sam već sastavljeni plan s portala Udruge RODA, jedino sam ga sa 5 stranica skratila na 2 i to tako da sam ostavila samo one činjenice koje želim odnosno ne želim. Pokazalo se super što sam ga imala. Dok sam se ja presvlačila, Barbara ga je pročitala i za dosta stvari nije trebalo dodatnih pojašnjenja.
Ono osnovno što sam tražila je da želim porod na stolčiću, da se želim kretati kako će mi pasati, lopta je dobrodošla, da želim piti vode, da želim što više mira i što manje svijetla, da odbijam drip, prokidanje vodenjaka i epiziotomiju. Nakon poroda želim da se pričeka sa rezanjem pupčane vrpce i da se dijete stavi meni na trbuh te da bude maksimalno vremena sa mnom i suprugom. Svakako sam željela i 24 sata rooming in te isključivo dojiti bebicu.
Kada sam došla presvučena Barbara me prikopčala na ctg i započeli smo razgovor o još nekim detaljima oko poroda i davanju općih podataka. To davanje podataka u tom trenutku izgleda besmisleno i pomalo je naporno. No Barbara me pitala samo ono što nije mogla pronaći u podacima i pazila je da ne moram odgovarati za vrijeme truda. Na to je pazila više od mene. Morala me i podsjećati da imam trud i da ne moram pričati. Ctg mi je trajao cijelu vječnost. Nakon njega došao je doktor koji me je pregledao. Pregled je bio nježan, temeljit i meni se činilo da tako dugo traje. Zaključak je bio da sam dosta otvorena, što je bilo nekih 8cm, i da zapravo niti nema vremena za neku pripremu. S doktorom nisam trebala ništa posebno dogovarati, Barbara je i to obavila umjesto mene i obavijestila doktora o tome što želim.

Nakon pregleda krenuli smo prema boxu sa stolčićem. Ne prevelika prostorija sa čudom od tehnike, stolčićem smještenim na strunjači, krevetom i ormarićem s potrebnim stvarima. Bila je tu i lopta. Barbara me smjestila na nju i to je bilo jedno veliko olakšanje. Trud i dalje boli, ali između trudova nema pritiska i težine koju sam već osjećala. Uputa je bila da se krećem kako mi god paše. Barbara mi je ponudila i vodu koja mi je pasala. Uskoro je došao i suprug obučen u zeleno odijelo. Lagano mi je masirao leđa. I to mi je pasalo. Da se sve odvija onako kako želim došlo mi je do svijesti tek kad je Barbara ugasila veliko svijetlo i upalila samo malu lampicu. To me je definitivno odmaknulo od bolničke atmosfere i dalo osjećaj ugode i topline. Ja jesam u plan poroda upisala da bih željela što manje sviietla ali nekako sam u to i sumnjala da će se ostvariti jer mi se zamračena prostorija nikako nije uklapala u bolničku atmosferu. Zvuči smiješno, no to gašenje svjetla mi je stvarno puno značilo. Mogla sam se bolje opustiti i proživljavati ono što se događa. Barbara je ubrzo predložila da se probamo smjestiti na stolčić da vidimo kako nam najbolje paše pa ako nije došlo vrijeme vraćamo se na loptu.

Ipak trenutak je bio blizu. Vraćanje na loptu nije bilo potrebno. Namjestila sam se na stolčić oslanjajući se na supruga. Između trudova promatrala sam Barbaru kako polako i smireno priprema stvari koje su joj potrebne. Nevjerojatno kako je djelovala umirujuće. Njene kretnje bile su polagane, tihe, mirne. Ili je to bio takav trenutak? Osim nas troje u prostoriji nije bilo nikog više. Pred sam kraj došla je još jedna primalja koja je pomogla Barbari, a na kraju nas i poslikala. Doktor je povremeno provirio sa vrata i produžio dalje. U jednom trenutku priupitao je Barbaru je li treba zvati pedijatra i ona mu je odgovorila 'još malo, uskoro'. Zar stvarno? Znam da sam došla roditi, znam da sam dosta otvorena, znam da se sa stolčića više ne dižem, ali zar je to stvarno uskoro? Namjestila je malo ogledalo u kojem sam uskoro trebala vidjeti glavicu svoje bebe i ubrzo je stvarno i krenula. Ne znam zašto nisam vjerovala da sad stvarno kreće sam završetak ili možda nisam vjerovala da će taj završetak tako kratko trajati.

Dobila sam upute od Barbare. Sad malo tiskati, što je meni imalo osjećaj na guranje, pa ssss-kati, pa lagano disati između trudova. Uf, ovaj zadnji dio je težak. Dosta vremena mi je trebalo da dođem do polakšeg disanja, udahnula bih jedanput ili dvaput i sve bi krenulo ispočetka. Tako je prošao jedan trud, drugi. Tada mi je Barbara rekla da pogledam u ogledalo i vidjela sam djelić male glavice sa crnom kosicom. I eto još jednog trenutka koji ostaje zapamćen. Nema nepotrebnih detalja koji bi te odvratili od njega. Mir je. Ide još jedan trud. Ja malo pogurala i osjetila nešto kao 'kvrc i pljas'. To me malo uzbudilo pa i nasmijalo. Bio je to vodenjak. Nakon što je puknuo, a i ja to proživjela, glavica se još malo spustila i mogla sam vidjeti cijelo tjeme. Znala sam. Slijedeći trud ili onaj iza, ili.... ma ubrzo, vidjet ću svoju bebicu cijelu. Trud je malo dulje pričekao (pri tome mislim na koju sekundu više) i dao bebici i meni da se pripremimo. Inače, Barbara je cijelo vrijeme pazila na međicu i pazila je da ne bi bebicu izgurala prebrzo. U jednom trenutku počela mi je stavljati tople (skoro pa vruće) obloge i to mi je jako pasalo. Neko frkovito pečenje kod rastezanja međice nisam niti osjetila.
Došao je i taj trenutak. Malo sam tisnula, gurnula, Barbara mi je rekla da pogledam. Vidjela sam glavicu, crne kosice, stisnutih ustašca, namrštenog nosića i stisnutih okica kako je izašla. Nakon toga tijelo se spustilo i bebica je rekla 'kme'. Barbara ju je prihvatila, ogrnula pelenom i dala mi ju u naručje. Primila sam ju onakvu pomalo sklisku, toplu, namrštenu i tada se smirila i otvorila oke. Bila je to naša Bea. Bila je tako mirna i samo smo se gledale. Suprug joj je rekao kako se zove i tepao joj 'Beice'. Ja nisam mogla pričati, samo sam ju gledala i dragala po kosici.
Uskoro je Barbara pružila suprugu škare da prereže pupkovinu. Jadan, nije imao izbora. Primio se zadatka. Prije nije to imao u planu.

Uskoro je izašla i posteljica. I onda sam prešla na krevet. Dok sam se prebacivala na krevet, Barbara je izmjerila i izvagala Beu te ju umotala u pelenu. Predala mi ju je i prekrila dekicom. Pokrila nas je zajedno plahtom i otišla.
Bea, suprug i ja ostali smo još nekih 2 sata zajedno i uživali u bebici. Bea se prihvatila cike i osluškivala svijet oko sebe. Tu i tamo bi zažmirila ali uglavnom je gledala. Tako mi je drago što je upravo u tim prvim trenucima gledala mene, svoju mamu i svog tatu. Suprugu su donijeli stolicu da se može sjesti. Nije niti na trenutak. Ako bi sjedio ne bi ju vidio. Stajao je iza mene i promatrao je. Naravno da ju je i primio i malo nosio. Ubrzo ju je vratio na mene da cura može cikiti i grijati se u čudu tehnike, uz mamino tijelo i umotana u pelenu i pokrivena malom dekicom.
Nakon tih 2 sata došla je Barbara i rekla da će me sad prebaciti u sobu, a Beu odnijeti na kupanje i da je ona svima i gore objasnila što želim i da ću je odmah dobiti. Tako je i bilo, dobila sam Beu za 20-ak minuta. Cijelo vrijeme boravka u bolnici bile smo zajedno. Mogu oduzeti još samo nekih 2 puta po 10-ak minuta kada su joj odštopavali nosić i radili kontrolu sluha. Treći dan otpuštene smo doma.

Jel' da koliko je, zapravo, malo potrebno za savršen trenutak? Svakako ne puno novaca ali puno, puno ljudske dobrote i pažnje. Mi smo upravo to dobili od naše primalje Barbare.

Eh, podaci:
Bea, rođena 06.09.06. u 21:56. 3120g, 50cm, A10/10

            Inesica

 

Ovdje možete napisati svoj komentar na ovaj tekst ili pročitati komentare drugih posjetitelja foruma.