Mentalna retardacija

12-10-2011

Nekada se smatralo da je mentalna retardacija rijedak fenomen koji se samo ponekad javi. Današnja saznanja ukazuju nam da 1-3% populacije čine osobe s mentalnom retardacijom.

Kod postavljanja dijagnoze treba voditi računa o ukupnom dojmu u snalaženju i komunikaciji koje mentalno retardirana osoba prezentira.
Postoje mnoge varijacije u tome što znači mentalna retardacija u određene osobe - osim značajnog ispodprosječnog intelektualnog funkcioniranja, u osobe treba postojati i značajno ograničenje adaptivnog funkcioniranja na barem dva od sljedećih područja vještina: komuniciranje, briga o samom sebi, život kod kuće, socijalne/interpesonalne vještine, uporaba zajedničkih sredstava, samousmjernosti, funkcionalne akademske vještine, rad, slobodno vrijeme, zdravlje i sigurnost. (prema DSM-IV).

Jednom postavljena dijagnoza može se promijeniti, u smislu postojanja mentalne retardacije i pripadnosti određenoj podkategoriji.

Najveći dio osoba s mentalnom retardacijom spada u skupinu osoba s blagom mentalnom retardacijom. To su osobe čiji je IQ (koeficijent inteligencije - mjera intelektualnog funkcioniranja) između 55 i 69. Ova skupina obuhvaća najveći dio (oko 85%) osoba s tim poremećajem. Njihov razvoj je tipično usporeniji nego kod njihovih vršnjaka, često se tijekom predškolskog razdoblja ni ne dijagnosticiraju. Do kasne tinejdžerske dobi mogu steći akademske vještine otprilike do razine šestog razreda. U odrasloj dobi obično steknu socijalne i radne vještine za minimum samostalnog uzdržavanja, ali mogu trebati nadzor i usmjeravanje. Mogu živjeti samostalno i imati svoje obitelji o kojima se brinu uz pomoć društva i obitelji.

Veći stupnjevi mentalne retardacije nazivaju se:

umjerena mentalna retardacija (IQ od 40 do 54)
teška mentalna retardacija (IQ od 25 do 39)
duboka mentalna retardacija (nekad zvana i teža, IQ ispod 25)

Kod osoba s većim stupnjevima mentalne retardacije, poteškoće su jače izražene. Najčešće se dijagnostika i rehabilitacijski postupci javljaju već u ranom djetinjstvu. Ovisno o stupnju mentalne retardacije te osobe kroz cijeli život trebaju različite stupnjeve pomoći drugih ljudi. Osobe s umjerenom mentalnom retardacijom imaju koristi od specijalnog obrazovanja i mogu se naučiti umjereno brinuti o sebi. U odrasloj dobi mogu obavljati poslove za nekvalificirane ili polukvalificirane radnike, uz nadzor ili u zaštićenim radionicama. Dobro se prilagođavaju životu u zajednici, obično uz nadzor.

Osobe s teškom i dubokom mentalnom retardacijom rijetko su sposobne funkcionirati samostalno. Često nemaju razvijene govorne sposobnosti, ne usvoje kontrolu sfinktera i često su u skrbi obitelji i institucija cijeli život.

 

Koji su razlozi nastanka mentalne retardacije?

Čimbenici mogu biti prvenstveno biološki ili prvenstveno psihosocijalni, ili neka kombinacija oba čimbenika. Čimbenike možemo podijeliti na prenatalne (od trenutka začeća do poroda), perinatalne (tijekom poroda) i postnatalne (od rođena nadalje).

U 1/3 osoba može se pronaći jasan biološki razlog. Najčešće su to osobe s Downovim sindromom. Down sy. uzrokuje prisutnost kromosoma viška. U drugim slučajevima biološke uvjetovanosti prisutne su kromosomske abnormalnosti.

Komplikacije u trudnoći ili pri porodu koje dovode do nedovoljnog unosa kisika mogu isto biti razlog pojave mentalne retardacije. Fetalna malnutricija, prematurnost, hipoksija, virusne i druge infekcije ili trauma uzrok su oko 10% mentalnih retardacija.

Postnatalni čimbenici uključuju opća zdravstvena stanja stečena u dojenačkoj dobi ili djetinjstvu (infekcije, traume ili trovanja), odnosno utjecaj okoline i drugi duševni poremećaji (uskraćivanje hrane, uskraćivanje razvojne simulacije ili teži duševni poremećaji).

Jedan dio mentalnih retardacija svrstava se u tzv. obiteljski naslijeđenu mentalnu retardaciju. Kod tih osoba nije prisutan biološki faktor, ali njihove obitelji imaju u obiteljskoj povijesti osobe s mentalnom retardacijom.

 

Skrb za osobe s mentalnom retardacijom

Filozofija skrbi u kojoj se sve osobe s mentalnom retardacijom izdvajaju i smještaju u zasebne ustanove polako se napušta i u našoj zemlji. Programi inkluzije i integracije omogućuju manju izoliranost i maksimalizaciju kontakata s društvom vršnjaka i članova zajednice.

Za osobe koje funkcioniraju na razini težih stupnjeva mentalne retardacije potreban je dio dana koji borave u specijalnim ustanovama i zaštićenim radionicama.

Inkluzija i integracija omogućuju da osobe s mentalnom retardacijom ravnopravno (u skladu sa svojim mogućnostima) sudjeluju u izgradnji svoje društvene zajednice.

 

Pripremila: Sonja Pribela-Hodap, prof. psiholog
Objavljeno: 8. srpnja 2005.