Značaj dodira u životu male djece

12-10-2011

Ulomak preuzet iz časopisa "Dijete, vrtić, obitelj" (jesen 2005.)
Izdavač: Pučko otvoreno učilište "Korak po korak" 
Izvor: Young Children, srpanj 2005.
Piše: Frances M. Carlson
Prevela: Milena Benini
Prilagodile: Helena Burić i Marina Vujčić

 

Kakav je dodir primjeren i poželjan u ranom odgoju i obrazovanju? Kako naučiti dijete preuzimanju kontrole nad vlastitim tijelom? Koje su prilike u vrtićkoj svakodnevnici pogodne za poticajan i pozitivan dodir?

Dodir je važan. Ljudska bića trebaju nježnost dodira za optimalan emocionalan, tjelesni i kognitivni razvoj i zdravlje – osobito u djetinjstvu. Svakodnevno dodirivanje igra važnu ulogu u ranom razvoju mozga. Novorođenčad može doslovce umrijeti od nedostatka nježnog dodira.

Neki stručnjaci vjeruju da su se dječja lica – meka, okrugla i privlačna za poljupce – razvila upravo zato da izazovu dodire od onih koji ih vole (Levy i Orlans, 1998.). Shvaćajući bitnu ulogu koju dodir igra u razvoju i učeći primjenu tjelesnog dodira u različitim odgovarajućim kontekstima, učitelji u ranom djetinjstvu mogu obogatiti dječje živote na mnogo smislenih načina. Učenje o tome kakvi pristupi i procesi vode odgovarajući, koristan dodir istovremeno omogućuje odraslima da se osjećaju ugodnije nudeći taj potreban ljudski kontakt.

 

Kognitivne implikacije dodira

Uloga dodira za ljude je tako važna da život počinje s dodirom. U klasiku Ashleyja Montagua (1986.) Dodir: ljudska važnost kože, autor ističe da u trenutku poroda “stezanje maternice u trudovima predstavlja početak milovanja bebe” (str. 68). Kad se dijete rodi, potreban mu je dodir kao potpora i održavanje zdravog razvoja mozga (Shore, 1997.).

Dodir, izgleda, igra ključnu ulogu u sposobnosti mozga da se nosi sa stresom bez štetnih posljedica. Dodir snižava razinu hormona stresa, kortizola, u ljudskom mozgu  (Holden, 1996.; Field i sur., 1997.; Shore, 1997.; Blackwell, 2000.).

Kortizol je stalno u krvotoku, ali se nakuplja u nezdravo visokim razinama samo kad je prisutan stres. Kad su razine kortizola previsoke, hipokampus, dio mozga koji upravlja pamćenjem i učenjem, trpi. Loše funkcioniranje hipokampusa može dovesti do nižih mentalnih i tjelesnih sposobnosti u djece (Black­well, 2000.). Djeca koja trpe od kronično visokih razina kortizola iskazuju kognitivne, socijalne i motoričke zaostatke u većoj mjeri nego što je to slučaj s djecom kod koje je razina kortizola normalna (Shore, 1997.; Blackwell, 2000.).

Pozitivno dodirivanje snižava razine kortizola u krvotoku (Holden, 1996.; Field i sur., 1997.; Shore, 1997.; Blackwell, 2000.). Dobro dodirivanje može čak dovesti do povećanja mentalnih i tjelesnih funkcija u djece.

 

Tjelesne implikacije dodira

Ključne studije Henryja Chapina (1915.) i Rene Spitz (1946., prema citatu u Montagu, 1986.) pokazale su uvjerljive dokaze da nedostatak dodira može biti smrtonosan. Djeca koja žive u institucijama, s odgovarajućom prehranom i higijenskim uvjetima, umirala su zbog nedostatka dodira. Djeca su dobivala ono što se smatralo neophodnim za preživljavanje – čisto i zdravo okruženje i odgovarajuću prehranu – ali nisu dobivala dodir od onih koji su ih njegovali. Oboje istraživača je zaključilo, budući da su tjelesne potrebe djece bile ispunjene, da je esencijalni čimbenik koji im je nedostajao za život bio nježan dodir.

Studije Tiffany Field i njenih kolega u Institutu za istraživanje dodira u Miamiju, Florida, pokazuju da je redovno korištenje dodira od koristi od najranijeg djetinjstva pa sve do odrasle dobi. Dodir, izgleda, ne smanjuje samo razine kortizola, već popravlja i tjelesno zdravlje djece. Na primjer, djeca koju se masira rjeđe su prehlađena i rjeđe pate od proljeva nego djeca koji se ne masira (Field, 2001.). Druga istraživanja pokazuju da češće dodirivanje kod djece može dovesti do smanjenja astme, dermatitisa, kardiovaskularnih bolesti, kroničnih bolova, nesanice i stresa (Field, 2001.).

Prerano rođena ljudska djeca bilježe veći porast u težini kad ih se redovno masira (Field, Schanberg i Scafadi, 1986.). U studijama na prerano rođenoj djeci i švedskoj (dubinskoj) masaži, djeca koju se masiralo brže su rasla i dobivala na težini nakon terapije dodirom. Osim toga, bila su aktivnija i bolje reagirala na okolinu. Uz dodir, prerano rođena djeca otpuštana su iz bolnice u prosjeku šest dana ranije nego djeca koju se nije masiralo, uz uštedu od oko 3 000 USD po djetetu (Field, 2001.).

 

Emocionalne implikacije dodira

Premda je od ključne važnosti za kognitivan i tjelesni razvoj, i emocionalni razvoj djece profitira od dodira i pati kad dodira nedostaje. Već 1958. godine, John Bowlby otkrio je da se nešto posebno događa kad djeca od svojih primarnih njegovatelja dobivaju ustrajnu, toplu i odgovarajuću pozornost. On je to iskustvo nazvao privrženošću (Bowlby, [1969.] 2000.). To povezivanje između odraslih i djece omogućuje djeci da se sigurno otpute u svijet koji trebaju istražiti i u kojem trebaju rasti. Mnogi drugi (Honig, 1999.; Rothbaum i sur., 2000.) također su proučavali privrženost i njene posljedice i došli su do istih zaključaka: djeca stvaraju snažnu privrženost kao posljedicu tople i odgovarajuće brige. A bez obzira na kulturalne razlike u pitanju vrijednosti privrženosti pri stvaranju neovisnosti ili međusobne ovisnosti, jasna veza ostaje između privrženosti i vremena provedenog u izravnom kontaktu s djetetovom majkom ili drugim primarnim njegovateljem u prvim mjesecima života.

No, nije svaka privrženost sigurna. Nesigurna, ambivalentna i izbjegavajuća privrženost može se stvoriti kad nedostaje njegovateljske, odgovarajuće pozornosti (Bee i Boyd, 2002.). Bez sigurne privrženosti, djeca mogu iskazivati mnoštvo emocionalnih simptoma. Neki od znakova uključuju nisku razinu sampoštovanja; nedostatak samokontrole; agresivnost i nasilnost; nedostatak suosjećanja ili kajanja; zahtjevnost i “vješanje” po odraslima; te stalno suprotstavljanje roditeljima, njegovateljima, i drugim predstavnicima autoriteta (Levy i Orlans, 1998.).

 

Primjereni dodiri

Prva nužna spoznaja za odgajatelje jest ona da dodiri, kao i bilo koja komponenta dobrog predškolskog programa, moraju biti razvojno primjereni (Carlson, 2003.). Izraz razvojno primjereni odnosi se na ispunjavanje dječjih potreba na način koji je primjeren dobi i pojedinačnim potrebama (Bredekamp i Copple, 1997.). Da bi dodirivanje bilo primjereno, odgajatelji moraju uzeti u obzir djetetovu kulturu, prethodna iskustva s tjelesnim kontaktima, te individualnu razinu ugode pri dodiru.

Pri određivanu prihvatljivosti tjelesnog kontakta, odgajatelji moraju promotriti kontekst u kojem se dodir odvija. Također je bitno znati što svako pojedino dijete osjeća prema različitim oblicima dodirivanja.

Neill (1991.) je otkrio da većina djece najviše voli blage dodire ruku i ramena, kao i glave i leđa. Jones i Yarbor­ough (1985.) ustanovili su da djeca dodire ruku, ramena i gornjeg dijela leđa ne smatraju prijetećima. Naravno, djeca s poteškoćama senzorne integracije, kao što je taktilna defanzivnost, mogu svaki dodir smatrati nepoželjnim zbog svoje osjetljivosti (Cantu, 2002.; Royeen i Mu, 2003.), a djeca s poremećajem indiskriminirajuće privrženosti mogu koristiti i prihvaćati neprimjereno i nepromišljeno dodirivanje (Levy i Orlans, 1998.). Kad se djecu pozitivno dodiruje (grli, mazi i sl.), bitno je da odgajatelji u obzir uzmu i osobne afinitete pojedinog djeteta, kao i njegova prethodna iskustva, razinu privrženosti, i senzorno funkcioniranje.

 

Učenje o dodiru

Predškolska djeca trebala bi imati priliku naučiti koje vrste dodira najviše vole, kao i koji ih dodiri dovode do nelagode. Odgajatelji mogu pomoći u tome, pružajući priliku djeci da nauče nešto o kontroli vlastitoga tijela. Ovaj koncept počinje ubrzo nakon rođenja, kad ljudi počnu dodirivati dojenče. Učenje koncepta na ovom je stadiju jednostavno. Recite djetetu da ćete ga dotaknuti i navedite razlog. Na primjer, kad podižete dijete, naprosto recite: 'Sad ću te podići i zagrliti.'

Nadalje, kako biste produbili djetetov osjećaj kontrole nad vlastitim tijelom, odgovarajte na naznake koje vam dijete pruža kad mu je neudobno. Na primjer, ako se dijete koprca, možete stalno govoriti dok provjeravate je li pelena mokra ili su odjeća ili pokrivači previše stisnuti. Dok mijenjate djetetu pelenu, objasnite mu da ćete maknuti mokru pelenu i obrisati ga vlažnom maramicom.

Nikad nemojte grditi ni kazniti dijete koje izražava nelagodu pri promjeni pelena. Negativno prihvaćanje nelagode moglo bi navesti dijete da povjeruje kako se neugodni dodiri moraju podnositi zbog straha od kazne.

Kad prohodaju, djeca mogu eksperimentirati svojim tijelom i istovremeno nastojati odrediti granice njegova kretanja. Odrasli mogu pomoći djeci u izražavanju ugodnih i neugodnih tjelesnih osjećaja. Dok se dijete svlači, razgovarajte o tome kako osjeća zrak na svojoj koži ili kako mu se pokreti mijenjaju u odjeći i bez nje. Zatim pomozite djetetu da izrazi svoje osjećaje riječima kao što su: 'Ne volim da su mi zakopčane hlače jer su uske.'; ili 'Ugodno je kad mi se trljaju leđa prije spavanja.'

Kontrolu nad vlastitim tijelom možemo potaknuti i time što djetetu koje raste prepuštamo više odgovornosti u skrbi i osobnoj higijeni. Djeca mogu pomagati pri promjeni pelena i odlasku na zahod skidajući se, odljepljujući vrpce pelena i perući ruke kad su gotovi.

Tijekom predškolskog razdoblja djeca postaju izbirljivija u odnosu na izbor prihvatljivog dodira. Da bi podržali ovu sposobnost osobnog izbora, odgajatelji bi trebali zatražiti dopuštenje prije dodirivanja i poštivati odluku odbijanja dodira. Neki odrasli, osobito roditelji, smatraju da smiju dodirivati dijete kad god to žele, no važno je da djeca nauče i shvate kako odrasli nemaju pravo dodirivati ih po svojoj volji. Shvaćajući da imaju kontrolu nad svojim tijelom, djeca se mogu zaštititi od zlostavljanja.

 

Pozitivan dodir u vrtiću

Važno je da odgajatelji razumiju kako podučavati dijete kontroli nad vlastitim tijelom te da dodiru pristupaju s poštovanjem, omogućujući svakom djetetu slobodu izbora. To znanje omogućuje odgajateljima da dodir učinkovito uključe u okruženje odgoja i obrazovanja. Postoji više načina da se uvažavajući dodir primijeni u vrtiću. Premda popis koji slijedi nije potpun, trebao bi pomoći odgajateljima pri provođenju tjelesnog kontakta koji štiti i poštuje djecu.

  • Tijekom jutarnjeg kruga, odgajatelj može dodirnuti djetetovu glavu, rame ili leđa da ga pozdravi i izrazi oduševljenje djetetovim dolaskom. Dodirivanje djetetove glave ili leđa može također poslužiti i kao neformalna provjera zdravstvenog stanja djeteta.
  • Glazba i aktivnosti s pokretom mogu pružiti prilike za dodir između odgajatelja i djece. Pjesme i igre u kojima djeca mašu rukama, drže se za ruke i plješću dopuštaju pozitivne i primjerene dodire. Nenatjecateljska verzija glazbenih stolaca, u kojoj se svaki put kad glazba stane uklanja po jedan stolac, no sva djeca i dalje sudjeluju u igri, pruža priliku za dodir kad djeca dijele preostale stolce.
  • Igre na otvorenom koje nisu natjecateljske, aktivnosti kao što su štafetne utrke, traženje 'fanta' ili uhvati 'peseka' te grupne igre kao što je igra lovice, također pružaju priliku za dodir. Dodir tijekom skupnih igara nije neprimjeren i široko je prihvaćen, čak i u američkoj kulturi (Thayer, 1988.; Del Prete, 1998.). Organizirane skupne igre i opće motoričke aktivnosti prilika su odgajateljima da porazgovaraju s djecom o primjerenom dodiru. Među pravilima za ove igre može se uključiti i 'samo nježni dodiri' ili 'samo dodir po ramenu'. Također je važno da te aktivnosti ne budu natjecateljske, dopuštajući svakom djetetu da sudjeluje u njima bez isključivanja.
  • Čitanje priča pruža formalne i neformalne prilike za dodir, kako odgajateljima tako i djeci. Umjesto velikih, grupnih čitanja priča, pokušajte s manjim, gostoljubivijim skupinama koje se usredotočuju na dijeljenje i zajedničko uživanje u priči. Bolji razvoj pismenosti potiče se i toplinom i otvorenošću grupnih interakcija između odraslih i djece (Willmarth, 2001.).
  • Vrijeme odmora je možda najprirodnija i najočitija prilika u koju se može uključiti pozitivno, poticajno dodirivanje. Prije i tijekom vremena za odmor, pomozite djeci da se opuste gladeći, tapšući ili masirajući im leđa, ramena ili lica (Honig, 1999.). Dodirivanje na ovaj način je primjereno jer ne uključuje ranjive dijelove tijela, a dijete može dati ili uskratiti dopuštenje za dodir.
  • Stimulativni umjetnički mediji i različiti materijali i teksture razmješteni po cijeloj sobi za dnevni boravak mogu potaknuti i poduprijeti dodirivanje. Slikanje prstima, plastelin, ljepilo i materijali za kolaž prirodno potiču dodirivanje. Pliš, baršun, filc, svila, koža, umjetno krzno, pamuk i vuna potiču taktilnu stimulaciju, kao i igra s vodom, pijeskom, sjemenkama za ptice, spužvom i drugim teksturama. Razmišljajte šire i uključite povoljne interakcije s taktilnim materijalima.
  • Ljubimci u sobi dnevnog boravka, kao što su zečevi ili zamorci, također mogu poticati dodirivanje. Koristi od ljubimaca za dječju terapeutsku igru su nedvojbene (Kaminski, Pellino, i Wish, 2002.). Već i obično glađenje životinjskog krzna pruža taktilnu stimulaciju. Djeca koja imaju iskustva s ljubimcima, iskazuju snižene indikatore stresa kao što su ubrzano kucanje srca, krvni tlak, i kortizol u slini. Jedno od pravila za brigu o ljubimcu mora biti i poštivanje prava životinje da je se ne dodiruje. Istražite, ali budite ipak oprezni: neka djeca imaju alergijsku reakciju na životinjsku dlaku ili prhut.
  • Pozitivni dodiri mogu se dogoditi i neplanirano. Kad prolazite kraj djeteta, povremeno ga potapšite po ramenu ili leđima da mu prenesete poruku vrijednosti i važnosti. Marston (1990.) procjenjuje da je za rast neophodno četrnaest zagrljaja dnevno. Djecu bi trebalo poticati da daju i primaju dodire kad god se osjećaju udobno kao davatelj ili primatelj dodira.

 

Zaštita za djecu

Od ključne je važnosti da odgajatelji i roditelji znaju kako dodirivati na način koji prenosi prednosti dodira, a da pritom ne izlažu djecu riziku. To zahtijeva zauzimanje stava ustanove u odnosu na ovo pitanje, postavljanje granica, i stručno usavršavanje. Programi s uputama o tome kako se koristi dodir suočavaju se sa znatno manje optužbi za zlostavljanje djece nego programi koji imaju malo ili nimalo uputa za korištenje dodira (Shakeshaft i Cohan, 1995.). Bez dogovorene programske politike i uputa, dodirivanje u predškolskim ustanovama može djecu – i odrasle – izložiti riziku. Jasne upute programske politike donose prijedloge kako ponuditi pozitivan dodir, kako podučiti djecu o primjerenom i neprimjerenom dodirivanju, kako urediti okruženje u sobi dnevnog boravka i osmisliti aktivnosti koje uključuju dodir bez ugrožavanja sigurnosti djece, te kako prepoznati indikatore mogućeg zlostavljanja djece. Uz snažne i poticajne upute, programi mogu ponuditi pozitivan dodir bez straha da će naškoditi djeci. Od ključne je važnosti da se djecu pozitivno dodiruje: njihovo tjelesno, emocionalno i kognitivno zdravlje ovisi o tome.

 

Izvor: časopis "Dijete, vrtić, obitelj", jesen 2005.
Objavljeno: 20. travnja, 2006.