Zašto sljedeći put želim roditi u Feldbachu

12-10-2011

Ovo nije priča za Lilly.

Lilly je, naime, prijateljica koja se iživcira svaki put kada čita o "dirigiranim" porodima i postupcima prema rodiljama i novorođenoj djeci, koji se svakodnevno prakticiraju u većini hrvatskih rodilišta. E, s obzirom da je moja želja da sljedeći put rodim u Feldbachu kulminirala nakon proživljenog prvog poroda u Hrvatskoj, a moja priča je o tome, Lilly, ne čitaj!

Kada sljedeći put budem rađala, sve dok porod protječe normalno, želim tri stvari: da me ostave na miru tako da moje tijelo neometano može odraditi ono za što je sposobno, da poštuju moja prava kao pacijenta i da poštuju prava mog djeteta. Drugo i treće želim čak i ako se porod zakomplicira. Pri tome mislim na to da želim da se poštuje moje tijelo, kao i moje novorođeno dijete, da me se upozna sa svim predloženim zahvatima i traži moj pristanak, da se poštuje moj integritet kao osobe i moje pravo kao roditelja da zastupam najbolji interes svog djeteta, naravno, uz pružanje potpunih informacija. Želim poštovanje - educirana sam, želim najbolje i sebi i svom djetetu, želim da mi se tako i pristupi i želim da se zna kako je odgovornost za taj odnos na onome tko mi pruža skrb, bio to liječnik ili babica, jednako kao što je odgovornost za odnos između mog djeteta i mene na meni.

U drugom porodu želim da moji trudovi počnu spontano (da se ne forsira "pripremanje" za porod!), da mi se trudovi ne ubrzavaju (niti umjetnim oksitocinom, niti prokidanjem vodenjaka, niti drugom "kemijom"), da se mogu neometano kretati tijekom trudova, da mogu otići na zahod kao čovjek, da se mogu istuširati i na taj način olakšati trudove (preduvjet za to je topla voda!), da je babica pokraj mene kad treba poslušati dječje srce i da to radi periodički, umjesto da sam stalno nepotrebno "zakvačena" na CTG, da me ne sprječavaju da pijem i jedem u trenucima kad mi energija najviše treba (ne namjeravam jesti grah i kobasice!), da ne zavlače ruke u moju rodnicu i krvnički mi razvlače grlić maternice svako malo (ne, ne želim roditi brže i to BOLI!), a o klizmi i brijanju ne želim ni govoriti s obzirom na pretpotopne, odavno opovrgnute, teorije o njihovoj korisnosti. Želim imati barem jednu meni blisku osobu uz mene, bez priča o epidemijama gripe, salmoneloze i sličnih fobija. Dobro će oprati ruke, a više nije ni potrebno.

Želim da na porod gledaju kao na prirodni događaj za koji sam ja, kao i moje tijelo, sposobna, a ne kao na patologiju. Želim da babica "sjedi na rukama" sve dok je sve u redu i ima strpljenja za prirodan proces rađanja i vjeru u njega. Isto vrijedi i za liječnike. Želim podršku dok budem prolazila kroz tranziciju, kad mi trudovi budu takvi da će mi se činiti kako ne mogu više, želim da me u pravom trenutku podsjete da tranzicija kratko traje i da ću uskoro prvi put vidjeti svoje dijete. Želim osjetiti bol trudova jer ona ima svoju funkciju, priprema teren da  jedinstvena veza mene i mog djeteta započne na najbolji mogući način. Ako me počne boljeti nepodnošljivo, želim da babica dovoljno zna da može prepoznati što je uzrok takve boli i ukloniti ga, umjesto da bol nastoji suzbiti sredstvima protiv bolova.

Želim tiskati kad ja dobijem nagon za tiskanje, u položaju koji meni najviše odgovara i ne želim da mi se govori "Kaki, kaki!". Želim da se ne zgražaju ako iz mene izađe malo stolice, neće se od toga dijete zaprljati. Čak i da se zaprlja, radije biram te bakterije za njega umjesto onih bolničkih. Ne želim epiziotomiju, neće mi međica prsnuti ako ne budem u neprirodnom položaju, ako se ne forsira izgon i ako babica zna kada trebam prestati tiskati. Vjerujem u evoluciju, prirodnu selekciju i funkcionalnost moje međice i rodnice. Želim da mi ne naliježu na trbuh ne bi li dijete izašlo u pet sekundi i da su svjesni rizika da od toga može puknuti maternica, da ne govorim o međici.

Kad se dijete rodi, opet želim da nam daju vremena (nama se, naime, nikamo ne žuri!), da mi daju dijete u naručje, kožom na kožu, da čekaju da pupkovina prestane pulsirati prije nego što je prerežu, da ga ne kupaju, nego samo prebrišu, da ga mogu u miru podojiti i da nas ne razdvajaju... uopće. Želim se odmarati uz dijete (kad dijete spava, i ja ću, bit će mi dovoljno vremena za odmor!). Ne želim da djetetu daju dudu, čaj ni adaptirano mlijeko, bilo im ono besplatno ili ne, jer ja sam sposobna sama ga hraniti sljedećih šest mjeseci, moje dojke dobro funkcioniraju, kao uostalom i dojke  većine žena, samo im treba dati priliku. I znati kako podržati ženu u kritičnim trenucima.

Jako mi je važno i da moje starije dijete može biti uz nas ako to bude željelo, da ne bude izolirano od poroda i novorođenog djeteta, da shvati kako je rađanje (uostalom, kao i smrt), prirodan dio životnog ciklusa, da ne moraju nužno biti dehumanizirani, nešto što se događa nekom drugom, u nekoj bolnici.

Kod prvog poroda sam mislila da ću se za sve moći izboriti, na kraju krajeva, znala sam svoja prava kao pacijenta, bila sam educirana i psihički spremna za porod. Kada su počeli prvi trudovi, bila sam neopisivo uzbuđena. To uzbuđenje se rasplinulo kao mjehur od sapunice kada su mi prvi put napravili intervenciju unatoč mojem protivljenju i urednom nalazu. Ja nisam osoba kojoj konflikt s drugima neće utjecati na raspoloženje i tijek poroda. Za mene vrijeme dok rađam svoje dijete definitivno nije pogodno vrijeme za borbu za sebe i svoja prava. U drugom porodu želim zadržati to uzbuđenje, veselje zbog susreta s novim bićem, zbog snage mog tijela i psihe. Ne želim se truditi zaboraviti detalje svog poroda zbog neprimjerenog odnosa prema meni i mojim željama. Mislim da u Hrvatskoj to mogu dobiti samo ako se poklopi tisuću i jedna slučajnost, a to mi je rizik koji ne želim prihvatiti. Zato drugi put idem tamo gdje znaju da je porod dio prirode, gdje je kućni odgoj na nešto višem nivou nego kod nas, kao i kultura komunikacije i gdje jako dobro znaju koja su prava pacijenata i poštuju ih. Vjerujem da ću to u Feldbachu uspjeti dobiti.

Mah mah mojoj prijateljici Lilly!

V.V.