12-10-2011
Izvor: "Parenting in Contemporary Europe: A Positive Approach", Council of Europe Publishing, April 2007
("Roditeljstvo u suvremenoj Europi: pozitivan pristup",Vijeće Europe, travanj, 2007.; Prijevod: Saša Šegrt)
Uloge i odgovornosti stručnjaka
1. Uvod
Ovaj dokument namijenjen je svim stručnjacima koji rade s djecom i obiteljima, odnosno skrbnicima. Njegova je svrha pružiti stručnjacima smjernice o načinima na koje mogu pružiti potporu pozitivnom roditeljstvu. Pozitivno roditeljstvo definira se kao roditeljsko ponašanje i vrijednosti koje se temelje na najboljim interesima djeteta, a to uključuje postavljanje granica korištenjem nenasilnih metoda, kako bi se svakom djetetu omogućilo ostvarenje svog punog razvojnog potencijala.
U svrhu jačanja roditeljskih vještina, stručnjacima se savjetuje usmjeravanje na razumijevanje djetetovih razvojnih potreba, odgovornosti i kapacitete njihovih roditelja da na te potrebe odgovore, odnose i interakcije između članova obitelji i potrebe obitelji kao osnovne jedinice društva. Dijete treba biti središte intervencija – djetetova prava i potrebe navedeni u Konvenciji o pravima djeteta Ujedinjenih naroda i u glavnim pravnim instrumentima Vijeća Europe (kao što su Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, Europska socijalna povelja i izmijenjena Europska socijalna povelja).
Informacije o razvojnim potrebama djeteta i odgovornostima roditelja navedene su u 2. odjeljku, dok se u 3. odjeljku daju smjernice namijenjene stručnjacima koji rade s roditeljima. U radu službi naročito je važan interdisciplinarni pristup, a njihovo "segmentiranje" treba izbjegavati ili prekinuti.
Kako bi se stručnjacima pružila potpora u izvršavanju tih zadaća, važno je da svi koji pružaju usluge djeluju prema načelu da njihovo osoblje bude partner roditeljima, te da ih osnažuje u obavljanju njihovih roditeljskih odgovornosti i kapaciteta. To znači da politike svih aktera koji pružaju usluge vezane uz pozitivno roditeljstvo trebaju uključiti sljedeće tri ključne komponente:
- Promicati roditeljsko učenje o tome kako na pozitivan način biti roditelj svojoj djeci, te pridonijeti ostvarivanju razvojnog potencijala svakog djeteta,
- Pružati potporu roditeljima kako bi im se omogućilo da svoje uloge i odgovornosti ispune na najbolji mogući način, i
- Kada je to potrebno, omogućavati i poticati promjene u roditeljskom ponašanju, kako bi njihovo ponašanje pridonijelo razvojnim rezultatima njihove djece.
Rukovoditelji/administratori koji razmatraju uključivanje triju gore navedenih komponenti pozitivnog roditeljstva u stručne uloge i odgovornosti njihovih zaposlenika imat će važnu ulogu u omogućavanju svom osoblju da majkama i očevima pruže potporu u odgoju djece.
2. Ključne poruke za roditelje: potrebe djece i roditeljske odgovornosti
I. Usmjerenost na dijete: dijete kao subjekt prava
Prava definirana u Konvenciji o pravima djeteta uključuju pravo na zaštitu i pravo na sudjelovanje. Ovome treba dodati naglasak stavljen na razvoj djeteta, tj. potporu djetetovim evolutivnim sposobnostima. Dobro roditeljstvo, u skladu s osnovnim principima UN-ove Konvencije o pravima djeteta i saznanjima stečenim kroz istraživanje uključuje:
Pružanje sigurnog okružja i zadovoljavanje osnovnih potreba djeteta, uključujući i potrebe za krovom nad glavom, hranom, vodom, zdravstvenom i stomatološkom skrbi.
Ponašanje kojim se skrbi i odgovara na potrebe djeteta za emocionalnom brigom, sigurnošću, osjećaju pripadnosti i sigurne povezanosti. Roditelji trebaju zadovoljiti djetetove potrebe za toplinom, prihvaćanjem, osjećajnošću, receptivnošću, uključenošću i podrškom.
Struktura, što se odnosi na situaciju u kojoj roditelji postavljaju uzore i standarde prihvatljivog i neprihvatljivog ponašanja. Granice i smjernice potrebne su svakom djetetu za njegovu ili njezinu fizičku i psihološku sigurnost i razvoj vlastitih vrijednosti i osjećaja osobne i društvene odgovornosti.
Prepoznavanje, koje se odnosi na djetetovu potrebu za priznanjem, kao i za time da roditelji odgovore na njegova ili njezina osobna iskustva i potvrde ih. Priznavanje i poštivanje djetetovih iskustava i pogleda doprinosi ostvarivanju potpunog potencijala djetetovog osobnog razvoja.
Osnaživanje se odnosi na kombiniranje osjećaja osobne kontrole i samodiscipline sa sposobnošću da se utječe na stavove i ponašanja drugih. Ono podrazumijeva usmjeravanje na jačanje postojećih snaga djeteta, i odražava vjerovanje da se snaga može stvarati i obnavljati. Na taj način roditelj treba poštivati evoluirajuće sposobnosti djeteta na način da se prilagodi njegovom ponašanju i idejama kroz uključivanje i razgovor.
II. Roditeljske odgovornosti
Konvencija o pravima djeteta ističe da roditeljima treba pružiti pomoć u ispunjavanju njihovih odgovornosti prema djeci. Roditelji trebaju biti u mogućnosti:
- Pružiti svojoj djeci osnovnu skrb, kao što je zadovoljavanje njihovih fizičkih potreba i pružanje odgovarajuće medicinske i stomatološke njege, uključujući potrebe za hranom, toplinom, zaklonom i odjećom;
- Osigurati sigurnost djeteta štiteći ga od ozljeda u domu i drugdje;
- Osigurati zadovoljavanje djetetovih emocionalnih potreba, kao i da dijete ima pozitivan osjećaj da ga se posebno cijeni i pozitivan osjećaj vlastitog etničkog i kulturnog identiteta;
- Stimulirati dijete kroz poticanje učenja i intelektualnog razvoja putem ohrabrivanja, kognitivne stimulacije i promicanja socijalnih mogućnosti;
- Pružiti smjernice i granice, čime se djetetu omogućava reguliranje vlastitih emocija i ponašanja korištenjem nenasilnih metoda; i
- Pružiti djetetu stabilno obiteljsko okruženje, što djetetu omogućuje održavanje sigurne povezanosti s primarnim skrbnikom/skrbnicima.
Razmatrajući resurse potrebne za roditeljstvo, njih je korisno podijeliti u tri skupine odnosno izvora:
- Unutarnji resursi roditelja – kao što su korištenje znanja i vještina (npr. o razvoju djeteta), i dobro fizičko/mentalno zdravlje i vještine rješavanja problema;
- Unutarnji resursi obitelji – modeli dobrog roditeljstva, međuljudski odnosi u domaćinstvu;
- Resursi koji su izvan domaćinstva – podrška šire obitelji i prijatelja, susjedstva, zajednice, gospodarski resursi, zaposlenost, socijalna skrb, skrb o djetetu, obrazovanje.
III. Roditeljske sposobnosti
Unutarnji resursi roditelja mogu se poboljšati kroz jačanje roditeljskih kapaciteta, tj. obrazovne mjere. Pritom treba uzeti u obzir sljedeće:
- Jedinstvenost djeteta i mijenjanje razvojnih potreba od ranog djetinjstva do adolescencije;
- Važnost povezivanja s primarnim skrbnikom u razvoju djeteta;
- Samopouzdanje i vještine roditelja pri primjeni pozitivnih roditeljskih strategija upravljanja;
- Sposobnosti u jačanju društvenih vještina djeteta;
- Tehnike postavljanja ograničenja na nenasilan način;
- Razumijevanje važnosti duhovnosti i moralnog razvoja djeteta;
- Briga roditelja o samom sebi, kao preduvjet za upravljanje životnim zahtjevima, međuljudski odnosi i razumijevanje života svake osobe u obitelji;
- Čimbenici koji narušavaju roditeljske sposobnosti, kao što su nasilje u obitelji, zloporaba opojnih tvari i drugi problemi vezani uz mentalno zdravlje, poremećeni životni stilovi, emocionalni problemi, kritički stavovi i neosjetljivost prema potrebama djeteta.
IV. Međuljudski odnosi
Kvaliteta međuljudskih odnosa unutar obitelji predstavlja temeljni resurs zdravog roditeljstva. Osobito su važni sljedeći aspekti:
- Značaj roditeljskog poštovanja prema djetetu, osjetljivost na i zadovoljavanje njegovih ili njezinih potreba;
- Dostojanstveno ponašanje, razgovor s djetetom i njegova uključenost, te pružanje rukovođenja odrasle osobe;
- Kvaliteta odnosa između odraslih osoba s roditeljskim odgovornostima, bez obzira na strukturu obitelji;
- Kvaliteta odnosa između braće i sestara i druge djece u domaćinstvu;
- Važnost nenasilnog rješavanja sukoba i metoda discipliniranja u obitelji.
V. Proširena obitelj i sustavi neformalne potpore
Proširena obitelj i neformalne društvene mreže mogu predstavljati vrijedne resurse kako za roditelje, tako i za djecu. Kad god je to moguće, rad s djecom i obiteljima trebao biti nastojati prepoznati:
- Kvalitetu odnosa s članovima proširene obitelji ili u susjedstvu ili zajednici;
- U kojoj mjeri obitelj, prijatelji i lokalna zajednica pružaju podršku roditeljima i djeci;
- Važnost i kvalitetu odnosa između djeteta i grupe njegovih ili njezinih vršnjaka.
3. Smjernice za stručnjake
I. Načela na kojima se temelji rad stručnjaka s djecom i obiteljima
Uloga stručnjaka trebala bi se temeljiti na jasnim vrijednostima, etici, znanju i vještinama. U radu na jačanju i pružanju podrške pozitivnom roditeljstvu važni su sljedeći elementi:
- Izgradnja povjerenja zasnovanog na empatiji i poštovanju ljudskog dostojanstva svih članova obitelji i značajnih drugih osoba;
- Sve intervencije usmjerene su na dijete i uzimaju u obzir prava, razvojne potrebe i jedinstvenost svakog djeteta;
- Jezik i pristup koji se koriste su pristupačni i podržavajući;
- Svako miješanje zasniva se na načelima ravnopravnosti i pristupačnosti;
- Stručnjaci i roditelji surađuju kako bi se roditelji osnažili za odgoj svoje djece;
- U radu s djecom i obiteljima koristi se sveobuhvatni i interdisciplinarni pristup;
- Kod interveniranja u obiteljski život prepoznaju se i osnažuju jake strane roditelja –stvarne, ali i one potencijalne – kako bi se njihove sposobnosti iskoristile na najbolji mogući način;
- Roditeljske sposobnosti ne prosuđuju se na temelju jednog štetnog događaja, no sigurnost djeteta u svakom je slučaju primarna, i ne smije se dovoditi u pitanje;
- Stručni savjeti upućuju se i majkama i očevima, ili drugim skrbnicima oba spola. Prepoznaje se važnost roditeljske uloge oca;
- Pružanje usluga koje odgovaraju na raznovrsne potrebe roditelja koji pripadaju manjinskim etničkim skupinama.
II. Omogućavanje pristupa uslugama
U omogućavanju pristupa uslugama stručnjaci zauzimaju aktivnu ulogu u identificiranju potrebnih vrsta potpore i usluga, te omogućavanju da roditelji imaju pristup uslugama koje su im potrebne za jačanje njihovih roditeljskih kapaciteta za odgoj djece, na način da prvo nude onu vrstu usluge koja je najmanje interventna:
- Neformalna potpora (tj. jačanje postojećih društvenih veza roditelja, i poticanje uspostave novih veza s obitelji, prijateljima, susjedima i drugim osobama u lokalnoj zajednici;
- Poluformalna potpora (tj. osnaživanje nevladinih organizacija koje se bave roditeljima i djecom (uključujući i kroz zagovaranje) i aktiviranje niza grupa za samopomoć i drugih skupina u zajednici i usluga koje pružaju), a zatim
- Formalna potpora (tj. stručne usluge)
Također je važno da stručnjaci čine i sljedeće:
- Osiguravaju da roditelji dobivaju državne povlastice koje im pripadaju, npr. novčana sredstva ili druga prava, tj. da ostvaruju svoja socijalna prava;
- Kada je to potrebno imenuju odvjetnika za roditelja;
- Daju prednost uslugama koje su procijenjene pomoću odgovarajućih metoda i dokazane kao uspješne u postizanju ciljeva pozitivnog roditeljstva.
III. Roditeljski programi
Roditeljski programi mogu imati različite ciljeve i karakteristike. Raspon programa koji se organiziraju treba biti dovoljno širok i prilagodljiv, kako bi se mogao primjenjivati u čitavom kulturnom spektru u svakoj zajednici. Kategorije roditeljskih programa uključuju sljedeće:
- Programe osmišljene za zadovoljavanje potreba i interesa roditelja za općim znanjem o ulozi roditelja i načinima odgoja djece koji im omogućavaju ostvarivanje svog razvojnog potencijala;
- Programi koji se bave konkretnim problemima s kojima se roditelji mogu susresti u odgoju svoje djece, kao što su antisocijalno ponašanje, sprječavanje korištenja opojnih tvari i jačanje samopouzdanja.
- Programi usmjereni na ciljane skupine roditelja ili djece s posebnim potrebama. Oni mogu uključivati samohrane roditelje, roditelje koji žive odvojeno, roditelje koji pripadaju društveno isključenim ili ranjivim skupinama, roditelje ili djecu s invaliditetom, ili pak biti usmjereni na određenu dob.
IV. Preporuke za održavanje roditeljskih programa
Prilikom održavanja roditeljskih programa čija je svrha pružiti potporu pozitivnom roditeljstvu, stručnjaci trebaju obratiti pažnju na sljedeće:
- Primarno se usmjeriti na načelo "najboljeg interesa djeteta" i postizanje najboljih razvojnih rezultata za svako dijete;
- Biti primjereni potrebama djece, roditelja i obitelji;
- Ne prosuđivati niti stigmatizirati;
- Izbjegavati stvaranje ovisnosti roditelja o stručnjacima;
- Obuhvatiti svu složenost obiteljskog života i uzimati u obzir potrebe svakog djeteta i obitelji;
- Biti osjetljivi na kontekst lokalne zajednice;
- Razvijati programe odozdo prema gore, kako bi se osiguralo da su uključeni problemi roditelja i kontekst u kojem odgajaju svoju djecu;
- Potvrditi važnost podjele iskustava između obitelji i važnost uloge skupina za samopomoć;
- Uključivati etničke i druge manjinske skupine;
- U svaki program uključiti postupke za procjenu njegove uspješnosti.
V. Pružanje informacija o pozitivnom roditeljstvu i približavanje tog koncepta
Stručna znanja i vještine treba primjenjivati i razvijati na dinamičan način, naročito u sljedećim područjima:
- Pomagati majkama i očevima u razumijevanju razvoja djeteta i pružati im pomoć u njihovim roditeljskim ulogama;
- Pružati očevima i majkama informacije o dječjim pravima;
- Omogućavati razumijevanje posljedica do kojih može dovesti nepoštivanje dječjih prava.
VI. Stručna znanja
Svaki stručnjak ili stručnjakinja ima sljedeće odgovornosti:
- Znati koja organizacija/agencija ima odgovornost pružiti određenu vrstu usluge, a koja ima specifične zakonske obveze;
- Pratiti nova saznanja vezana uz razvoj djeteta i načine pružanja podrške pozitivnom roditeljstvu, te primjenjivati ta znanja u svom radu;
- Biti vješt u radu i s majkama i s očevima, kao i u radu s djecom i obiteljima;
- Poznavati politiku roditeljstva izloženu u dokumentima Vijeća Europe i UN-ovoj Konvenciji o pravima djeteta, i razumjeti njihov utjecaj na praksu;
- Stvarati "prostor" koji će im omogućiti promišljanje o vlastitom radu i njegovom utjecaju na roditelje i djecu, kao i na razvojne rezultate djece koje prihvaćaju njihove usluge;
- Evaluirati svoj rad u praksi, koristeći i evaluaciju kolega (tzv. peer evaluation) i povratne informacije od djece i roditelja.
