Težak početak karijere jednog cicoljupca

12-10-2011

I prije trudnoće znala sam da želim dojiti svoje dijete i uopće nisam razmišljala o drugim opcijama. Tijekom trudnoće informirala sam se, znala sam sve o pravilnim položajima, let downu, mogućim komplikacijama, ali me ipak ništa nije moglo pripremiti na probleme koje smo imali skoro dva mjeseca. Ovo je naša priča.

Prva dva tjedna

Malenog sam dojila doslovno od rođenja i na svaki zahtjev dobio bi cicu. Sestre u rodilištu imale su besmislenu, ponižavajuću i bolnu praksu stiskanja bradavica rodiljama da bi provjerile imaju li mlijeka. Apsolutno svaka od njih bi kod mene prokomentirala: „Aaaaaa, tu će biti problema!“, naravno, bez ikakvog dodatnog objašnjenja. Nije me to zabrinjavalo jer je bebač izgledao zadovoljno, a svaki put kad bi mi one stisnule bradavicu, izašlo bi par kapi kolostruma pa sam znala da nije gladan.

Kući smo došli na Uskrs i tu večer mi je nadošlo mlijeko. Dojke su narasle za tri broja, bile su bolne, zategnute i tvrde kao kamen. Bilo je očito da su pune mlijeka, ali skoro ništa nije izlazilo bez obzira na pokušaje dojenja i izdajanja. Bebač se trudio posisati koliko može, ali zbog tvrdoće dojki i skraćenog frenuluma nije mogao pravilno prihvatiti bradavicu što je mene jako boljelo. Napravila sam ono što sam mislila da nikad neću. Zamolila sam L. da ode u dežurnu ljekarnu i kupi kutiju adaptiranog mlijeka za slučaj da ne uspijem nahraniti malenog. L. se vratio s mlijekom i izdajalicom. Uspjela sam pomoću izdajalice izdojiti nešto mlijeka i kad se konačno javio let down, bebač je veselo dovršio posao.

Prvi tjedan nekako smo se snalazili, ali su se ubrzo pojavile ragade zbog nepravilnog položaja i prva od brojnih upala. Mlijeka sam imala i previše i nisam mogla smanjiti količinu ni kupusom ni hladnim oblozima. Uz to je maleni preferirao jednu dojku tako da je ona proizvodila  još više mlijeka. Patronažna sestra je rekla da u svojoj karijeri nije vidjela dojilju s toliko mlijeka. Dok je to s jedne strane bilo ohrabrujuće jer sam znala da bebač neće ostati gladan, s druge strane mi je takva hiperprodukcija zadavala brojne probleme.

Od 3. do 5. tjedna nakon poroda

Dva tjedna nakon poroda, nakon svakodnevnih bolova zbog ragada i zastoja, dobila sam visoku temperaturu i dojke su bile prepune kvrga, neke od njih i veličine marelice. Uz maminu pomoć uspijevala sam razbiti kvrge i temperatura se povremeno smanjivala, ali bi se vrlo brzo stvorile nove kvrge i temperatura bi doslovce u 10 minuta od normalne skočila na 38-39 stupnjeva. To je trajalo oko tjedan dana, a ja sam uporno odbijala ići liječniku, usprkos savjetima obitelji i savjetnica na Rodinom SOS telefonu. Popustila sam tek kad se temperatura popela na 40,2 i apsolutno je ničim nisam mogla sniziti. Bila sam u takvom stanju da sam završila na Hitnoj, a L. se u panici vratio ranije s poslovnog puta jer je situacija zvučala krajnje ozbiljno. Na Hitnoj nisu uspjeli naći razlog visokoj temperaturi pa sam se sama još 2-3 dana nosila s njom, da bi zatim nestala sama od sebe.

Dan nakon prestanka temperature malenog je počeo mučiti trbuščić i od muke je tijekom podoja grickao i navlačio bradavice koje su polako počele ličiti na ćevapčiće. Svaki podoj je bio popraćen suzama (i mojim i njegovim), opet su mi se pojavile ragade, a ubrzo zatim i kvrge. Kvrge bi privremeno nestale od masaže i „razbijanja“, a zatim bih idući dan uz tu istu kvrgu osjetila još 2-3 nove. Iz tog razdoblja najjasnije se sjećam sebe kako plačem pod vrućim tušem i masiram, masiram, masiram.... Prehranu sam toliko pročistila da sam doslovce jedno vrijeme živjela samo na kuhanoj blitvi, ali sam vidjela da to nema nikakve veze s bebačevim bolovima u trbuhu pa sam se vratila normalnoj prehrani. Ohrabrilo me kada sam vidjela da je u prvih mjesec dana dobio 1800g i 7cm. Živjelo mamino mlijeko!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

6. i 7. tjedan nakon poroda

Jedne noći probudili su me bolovi u dojci, toliko snažni da sam morala izaći iz sobe da ne probudim L. i bebača svojim jecajima koje nisam mogla kontrolirati. Ujutro jedva odlazim liječniku jer mi i dodir najlaganije košulje pričinjava strašnu bol. Liječnik zaključuje da ispod bradavice imam nakupinu gnoja pa mi propisuje antibiotik kompatibilan s dojenjem. Već nakon prve tablete bol se smanjuje, ali ne dovoljno da bih mogla dojiti. Odlučujem dojiti samo na zdravu dojku, a bolesnu izdajati da gnoj izađe. To mi donekle uspijeva, ali za dva dana se stvara kvrga pa se mučim i s gnojnom upalom i s razbijanjem kvrga. Na kraju odlučim stisnuti zube i ponuditi bebaču i bolnu dojku koju on odmah uspijeva isprazniti. Nakon toga smo dugo, dugo mirni. Kvržice su se pojavljivale još par puta, ali razbili bismo ih isti dan tako da se muke naših prvih šest tjedana više nisu ponavljale.

To ipak nije sve

U prva dva mjeseca života maleni je dobio 3200g i 11cm i to isključivo na mom mlijeku. Onu kutiju adaptiranog s početka priče bacili smo nakon što je šest mjeseci skupljala prašinu, jer je bilo očigledno da nam neće trebati. Do 6 mjeseci starosti bebač nije probao apsolutno ništa osim mog mlijeka i bio je prekrasan i zdrav mali bumbar.

Novi problem pojavio se za Božić (devet mjeseci nakon poroda) kada sam osjetila da mi se opet stvorila kvrga koja je toliko boljela da je nisam mogla dodirnuti – definitivno najbolnija kvrga do tada. Jedva sam se prisilila da je masiram pod vrućim tušem i nakon otprilike pola sata masiranja i izdajanja, počela je izlaziti velika količina gnoja i smeđe krvi. Kako sam istovremeno dobila gnojnu upalu grla i oka, liječnik mi je dao antibiotik da se upala ne bi dodatno zakomplicirala. Pretpostavljam da je uzrok upali bila ranica koju je maleni dva dana prije slučajno napravio noktom te streptokok C koji su mu našli u brisu grla.

Nakon te upale više nismo imali problema. Pomoć savjetnica sa SOS telefona mi je cijelo to vrijeme bila neprocjenjiva, pogotovo Emine koja je istovremeno svojim klincima spremala večeru i meni telefonski davala podršku, Anite koja mi je dolazila i u kućne posjete što joj stvarno nikad neću zaboraviti. Iako sam znala puno o dojenju i o tome kako riješiti eventualne komplikacije, puno mi je značilo kad sam čula da nisam jedina koja se tako mučila. Zapravo mi je običan razgovor s njima značio više od konkretnih savjeta o oblozima i izdajanju koje sam ionako mogla naći na portalu. Znam da mnogi Rodu vide kao udrugu koja „forsira“ dojenje, ali htjela bih naglasiti da apsolutno nikad nisam doživjela pritisak s njihove strane, moje zdravlje im je uvijek bilo na prvom mjestu.

Maleni sada ima 16 mjeseci i pravi je cicoljubac. Trenutno je u fazi neprestanog dojenja i ništa ga ne razveseli i ne umiri kao cica. Ponekad zabije glavu između grudi i zatim ih rukama stisne na svoje obraze i cičeći od veselja vrti glavom lijevo-desno. Ako to nije čisti gušt, onda ne znam što jest. Kad me ugleda nakon par sati razdvojenosti, nakon početnog veselog „mammma“, obavezno dolazi još veselije „dzika!!!“.

Ni trenutka nisam požalila što nismo koristili adaptirano, bez obzira na šest tjedana svakodnevnih bolova. Osim beskrajne praktičnosti, dojenje mi je pružilo trenutke bliskosti s bebačem koje nikad neću zaboraviti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

EnesaM

objavljeno: 14. kolovoza 2006.

 

 

 

Tekstovi o dojenju, kao i fotografije na stranici www.roda.hr  vlasništvo su udruge Roda, i ne smiju se prenositi bez odobrenja. Ukoliko želite širiti znanje o dojenju pozivajući se na naše stranice, kontaktirajte nas na e-mail: dojenje@roda.hr  Hvala.