Senzacionalizam, neistine, neispunjena obećanja i "duboko human" Zakon o medinski pomognutoj oplodnji i prava neplodnih osoba na liječenje bolesti

10-07-2012

Za vrijeme trajanja javne rasprave o donošenju novog Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji, medijski naslovi vrište o onim temama koje u našem društvu, nažalost, još uvijek izazivaju najveću kontroverzu – pravima na postupak medicinski potpomognute oplodnje ženama koje nisu u vezi, surogat majčinstvu, a u posljednje vrijeme i pravima transrodnih osoba. To se izravno povezuje s istospolnim  parovima i njihovim pravima te se oko toga zdušno lome koplja.

Daje se ogroman prostor svjetonazorskim raspravama i stavovima pojedinih vjerskih zajednica o zamrzavanju embrija i njihovom navodnom stradavanju u zamišljenim "frižiderima" i postupcima, iako to nema nikakve utemeljenosti u stvarnosti i znanosti te je općeprihvaćena metoda u cijelom svijetu koja rezultira živorođenom djecom.

Aktualna tema trenutno je potpuno neosjetljivo i okrutno optuživanje neplodnih osoba zvučnim krilaticama kao što su "ubojstva djece", "osuđivanje embrija na smrt" i "kultura smrti", iako je znanstvena činjenica da embriji u postupcima medicinski potpomognute oplodnje nisu ništa ugroženiji od embrija u tijelu majke prilikom spontanog začeća, a neplodne osobe dovoljno su educirane o svom liječenju da znaju da se embriji koji su im toliko dragocjeni, u postupcima medicinske oplodnje ne uništavaju.

Usporkos tome, razbacuje se prijetnjama o raspisivanju referenduma protiv Zakona i brojkom od 130 000 građanki i građana koji navodno podržavaju takav zahtjev.

Prema popisu stanovnika iz 2001. (s obzirom da službeni rezultati iz 2011. još nisu objavljeni) broj stanovnika u fertilnoj dobi (između 20 i 44 godine) je 1 546 235. Neplodan je svaki 6. par što iznosi oko 515 000 neplodnih osoba u Hrvatskoj. Ne može 130 000 građana i građanki odlučivati o mogućnosti liječenja ili uskraćivati liječenje oboljelim osobama jer nemaju potrebu za liječenjem od neplodnosti, nisu nužno u fertilnoj dobi te ih se prilikom prikupljanja potpisa obmanjuje neistinama i poluinformacijama o potpomognutoj oplodnji. Ne informira ih se o tome što zaista potpisuju, već im se sugerira da moraju potpisati ako su zaista katolici  te da potpisuju 'za život'. Neplodnost je bolest i Svjetska zdravstvena organizacija (WHO- World Health Organisation) ju je takvom proglasila 1997. godine. Na taj  se način s istim legitimitetom može dogoditi da se neka druga zajednica ili inicijativa odluči sakupljati potpise za referendum protiv liječenja oboljelih od neke druge bolesti, primjerice od karcinoma, jer je liječenje preskupo ili ne odobravaju transplataciju koštane srži.

Tome se daje prostor jer intrigira javnost, jer izaziva zgražanje ili čuđenje, jer u većinom konzervativnom društvu,  nedovoljno informiranom o problematici izaziva reakciju, kupuje političke bodove ili prodaje novine skrivajući pri tome ostale probleme.

Iako je neosporno da svatko ima pravo iznijeti svoj stav te da je potrebno regulirati prava osoba navedenih na početku ovog teksta za koja smo se većinom i sami zalagali u proteklom periodu, pitamo se hoće li itko bez primisli i računice iznijeti i ostale, tako velike probleme, tako velikog broja ljudi te se glasno založiti i za prava koja pogađaju najveći broj pacijentica i pacijenata, a o kojima se, nauštrb davanja prostora senzacionalizmu i neistinama, jedva govori - dok su to zapravo prava koja se tiču baš svih osoba koje se bore s neplodnošću, neovisno o partnerskom ili nekom dugom statusu u kojem se nalaze.

Hoće li itko napisati udarni naslov u novinama da je baš u konačni prijedlog Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji iznenada unešena odredba o računanju svih prethodno obavljenih postupaka medicinski potpomognute oplodnje u broj postupaka liječenja koji se pokriva iz državnog proračuna? Hoće li itko progovoriti o tome da će time ova vlada dati legitimitet "Milinovićevu zakonu'' protiv kojeg je toliko glasno istupala te da će tako licemjerno državnom proračunu uštedjeti milijune kuna nauštrb onih kojima je obećala optimalno liječenje? Hoće li itko napisati da su osobito pogođeni oni pacijenti i pacijentice koji su se bili prisiljeni liječiti po ''Milinovićevu zakonu'', a sada će biti izgrani ako će im se u  postupke koji se plaćaju iz državnog proračuna uračunati substandardni postupci u kojima su imali male ili nikakve mogućnosti za trudnoću, u kojima su se, po vlastitim riječima, liječnici i biolozi "učili na pacijenticama" te u kojima se često nije dobivao ni jedan embrij za povratak u maternicu? Na kraju, hoće li itko reći da je takva retroaktivna primjena Zakona nelegitimna i potpuno nepravedna?

Već je prijedlog Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji sadržavao odredbe o ograničenju prava na samo 4 stimulirana postupka (s lijekovima) i 2 postupka u prirodnom ciklusu (bez lijekova) na teret državnog proračuna Republike Hrvatske. Protiv toga smo višekratno uložili primjedbu Ministarstvu zdravlja jer broj od 4 + 2 postupka, ovisno o dijagnozama  i drugim okolnostima, često nije dovoljan za ostvarenje trudnoće. Uvođenjem ograničenja broja postupaka u Zakon, uskraćuje se optimalno i potpuno liječenje jednom dijelu neplodne populacije i to, nažalost, onom siromašnijem koji si neće moći platiti daljnje liječenje. Retroaktivnim računanjem, njima će se, iz financijskih razloga, pridružiti još jedna velika skupina ljudi koja se liječi medicinski potpomognutom oplodnjom– ona kojima će se njihovo pravo na "4+2" već smatrati iskorištenim u suboptimalnim postupcima bez rezultatata. Takav socijalno nepravedni model uskratit će optimalno liječenje otprilike jednakom broju neplodnih osoba kao i medicinsko ograničenje u "Milinovićevu zakonu''.  

Upravo je to za neplodne osobe jedno od najvažnijih pitanja te, zajedno s pitanjem neanonimnih donacija i ograničenje na oplodnju maksimalno 12 jajnih stanica, čini trenutno najsporniji dio nove zakonske regulative. I takav se zakon u našoj državi donosi upravo po završetku kongresa ESHRE (European Society of Human Reproduction and Embryology) u Istambulu gdje međunarodni stručnjaci govore o optimalnom broju od 5 do čak 20 jajnih stanica, ovisno o pojedinačnom slučaju. Takav se zakon donosi u trenutku kad imamo potvrđenu spoznaju da u jedinih šest europskih država koje imaju neanonimne donacije, istih uopće nema.

Uistinu je važno da se Zakon donese što prije, ali je još važnije da bude pravedan, moderan, transparentan i da omogućuje optimalno liječenje svima.

 

Ovako postavljen, Zakon je prema najvećem dijelu neplodne populacije, nažalost, sve samo ne "duboko human", kako ga je prije nekoliko dana nastojao predstaviti premijer Milanović.