Rodino izlaganje na XXXVI. Simpoziju Hrvatske udruge primalja

13-05-2012

Na ovogodišnjem, XXXVI. Simpoziju Hrvatske udruge primalja, Roda je sudjelovala s radom koji je predstavio primaljsku praksu u nekoliko europskih zemalja (stanje primaljstva i klimu među ženama koje traže određenu vrstu skrbi) i na Novom Zelandu, kao primjeru zemlje u kojem je status primaljstva i općenito stručnjaka koji smiju asitirati podrođaju uređen na način da ženi omogućava pravo bezuvjetnog odabira vrste skrbi koju želi za sebe u trudnoći i porođaju.

Da je vrijeme za korjenite promjene u našem sustavu konačno sazrelo, govori i pljesak kojim je Rodin rad ispraćen.


Dobar dan drage primalje.

Kao predstavnice udruge RODA - Roditelji u akciji, udruge građana aktivne na području trudnoće, poroda i poslijeporođajnog razdoblja u Hrvatskoj, cijenimo svaku priliku raditi s vama, pomagačicama pri porodu i saveznicama trudnica i majki. Vremena se mijenjaju pred našim očima, u našoj zemlji, Europi i cijelom svijetu. Majke diljem svijeta odabiru nezavisne primalje češće nego ikada prije i sve više zahtijevaju promjene u sustavima maternalne skrbi, što uključuje i biranje vrste skrbi i mjesta poroda.
Mi Vas pozivamo da nam pomognete da skrb za majku i dijete u Hrvatskoj učinimo više usmjerenom na ženu, više usmjerenom na obitelj i svakako više vođenu primaljama.

Danas ću govoriti o tome zašto žene u Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Italiji i na Novom Zelandu biraju skrb nezavisne primalje, zašto primalje u tim zemljama odlučuju raditi izvan sustava i kako primaljstvo funkcionira u tim zemljama. Na kraju, govorit ću o dugoročnim promjenama koje kao roditelji i aktivisti želimo vidjeti u Hrvatskoj.


Iza mene se prikazuju fotografije s porodima gdje su prisustvovale primalje. Fotografije su iz raznih zemalja, a porodi su se dovršili u bolnicama, kućama za porode i u domovima rodilja. Vrijeme je da se upitamo izgleda li porod u Hrvatskoj onako kako bi trebao, poštujemo li žene i njihove potrebe, njihovu djecu i njihove obitelji? Vrednuje li naš sustav hijerarhiju i protokol, ili vrednuje žene? Koju ulogu mogu primalje tu imati?

Mi biramo primalje, i trebamo samostalne, nezavisne, profesionalne primalje koje slobodno razmišljaju.


Ujedinjeno Kraljevstvo


Što se ide sjevernije u Europi, primaljstvo je snažnije; tako da su u Ujedinjenom Kraljevstvu primalje samostalno prisutne na 80% poroda, u klasičnim bolničkim ustanovama, u odjelima koje vode primalje, samostalnim kućama za porode i kod kuće. Sama pretpostavka britanskog sustava drugačija je od onoga na što smo navikle u Hrvatskoj u tome da navodi da svaka žena može rađati s kime i gdje god želi. Štoviše, pravila primaljstva navode da je primalja dužna prisustvovati porodu ukoliko je pozvana, nezavisno o okolnostima jer je prisutnost primalje u najboljem interesu majke i njenog djeteta.

Unatoč tome, kontinuirana skrb jedan na jedan nije nešto što postoji u nacionalnom zdravstvenom sustavu i iako primalje prate ženinu trudnoću, porod i razdoblje nakon poroda, te su primalje često dio tako velikog tima da se događa da žena na svakom pregledu vidi drugu primalju. Posljedica toga je da mnoge primalje napuštaju sustav kada shvate da je na taj način nemoguće prakticirati autentično primaljstvo. Sve veći broj korisnica zdravstvenih usluga, konkretno majki, također traže kontinuitet skrbi jedan na jedan uz jednu primalju ili tim od dvije ili tri primalje.

Potražnja za ovakvom vrstom usluga dovela je do nastanka nezavisnog ili privatnog primaljstva. Nezavisne primalje pružaju prenatalnu, porodnu i postnatalnu skrb tijekom najmanje 10 dana nakon poroda, u kojem god okruženju žena izabere – bolnici, kući za porode ili u ženinom domu – ali žena sama mora platiti tu uslugu. Iako je sustav dužan ženama ponuditi skrb primalje iz Nacionalnog zdravstvenog sustava, ta vrsta skrbi ne znači nužno skrb od već poznate osobe, niti da će ista osoba ili osoba iz istog malog tima pomoći na pregledima ili na porodu, stoga žene odlučuju da umjesto da štede za ljetovanje, štede za skrb nezavisnne primalje.

Osim kontinuirane skrbi jedna na jednu, mnoge se žene odlučuju za nezavisnne primalje zbog prethodnog traumatičnog poroda ili lošeg bolničkog iskustva ili jednostavno zato što ih je sustav označio „visokorizičnima“, potkrijepljeno to znanstvenim dokazima ili ne. Rezultat toga je da nezavisnne primalje imaju iskustva s većim postotkom takozvanih „visokorizičnih“ slučajeva poput poroda na zadak, poroda nakon jednog ili više carskih rezova, poroda žena s posebnim zdravstvenim potrebama i na neki su se način specijalizirale za takve situacije.

S druge strane, primalje koje napuste sustav naprave to iz niza razloga, ali onaj koji se najčešće čuje može se sažeti u riječi jedne od njih: „Izašla sam iz sustava jer nisam spremna nastaviti zlostavljati žene onako kako ih zlostavljaju u bolnicama.“

Nedavna studija po imenu Studija o mjestu poroda ili BirthPlace Study, pokazala je da skrb jedan na jedan vodi do optimalnih ishoda poroda i da porodi u manjim, lokalnim bolnicama obično prolaze uz manje intervencija i imaju bolji sveukupni ishod. Rezultati ove studije doveli su do promjene u trendu zatvaranja manjih, lokalnih ustanova za porodništvo u korist većih ustanova u većim gradovima u Britaniji.

Otočne zajednice u Ujedinjenom Kraljevstvu zadržale su lokalnu primaljsku skrb, uz specijalističku skrb koja je dostupna nekoliko puta na tjedan. U slučaju potrebe, organiziran je transfer u specijaliziraniju bolnicu, ali naglasak je uvijek na smještanju žene u blizini njene obitelji, a premještaj se vrši samo ako je to apsolutno nužno. Ukoliko se tijekom poroda u lokalnoj ustanovi javi potreba za transferom u bolnicu, otoci imaju organiziranu službu hitnog prijevoza helikopterom, a lokalne ruralne ustanove na kopnu imaju osiguranu službu hitne pomoći.

Da naglasimo, ako žena u Britaniji rađa u manjoj vanbolničkoj ustanovi ili rađa kod kuće i potreban joj je transfer u bolnicu, ona koristi redovnu, postojeću zdravstvenu prijevoznu infrastrukturu, bilo da se radi o helikopteru u slučaju otočne zajednice ili o redovnoj hitnoj pomoći u slučaju zajednice na kopnu. Ovi načini prijevoza se ne odnose samo na porode, nego na sve potrebe zdravstvenog transporta.

Primjer Britanije je osobito zanimljiv za nas u Hrvatskoj, s obzirom na to da smo u posljednjih nekoliko godina bili svjedoci zatvaranja mnogih malih lokalnih vanbolničkih rodilišta u korist velikih bolničkih ustanova, trenda koji se nije pokazao korisnijim za majke i njihovu djecu. Međutim, ovaj trend je u našoj zemlji poslužio da se poveća opći strah i nervoza koji okružuju razdoblje kasne trudnoće i poroda, naročito kod onih žena koje žive daleko od velikih bolnica. Ovaj je trend također rezultirao općim nepovjerenjem prema malim vanbolničkim porodničkim ustanovama, a to nepovjerenje nije potkrijepljeno dokazima.


Njemačka

Nezavisno primaljstvo u Njemačkoj je živo, i uglavnom je pokriveno državnim zdravstvenim sustavom, pri čemu participacija koju žene plaćaju iznosi samo mali dio naknade (200 do 500 EUR). Žene odabiru nezavisno primaljstvo uglavnom zbog prethodnog nezadovoljavajućeg iskustva u bolničkom sustavu ili zato što žele individualnu skrb jedan na jedan koju ne mogu imati u bolničkom sustavu. Neke žene biraju pre- i postnatalnu skrb nezavisne primalje, ali uz porod u bolnici. Primalje su prihvaćen dio zdravstvenog sustava i poštovane su kao stručnjakinje za normalne porode. Nažalost, mnoge su žene i prečesto uvjerene da je njihova trudnoća patološka, te prebacuju skrb na liječnike specijaliste koji nude velik broj često nepotrebnih intervencija. Ove intervencije uglavnom ne pomažu, već ometaju proces rađanja, ali nažalost i daju roditeljima dojam da liječnici "čine nešto" što primalje ne čine, iako u stvarnosti, kao što je rekla jedna nezavisna njemačka primalja, "što manje činite, to više morate znati. "

Trenutno u Njemačkoj ima oko 1% vanbolničkih poroda, koji se odvijaju u kućama za porode ili kod kuće. Ovaj broj je postupno rastao tijekom posljednjih pet do deset godina, i nastavlja s rastom. Primalje i kuće za porode imaju ograničenja kada je riječ o ženama kojima mogu pružiti skrb, uz ponekad apsurdna pravila. Primjerice, vaginalni porod nakon 2 carska reza nije moguć u porođajnom centru, ali je moguć kod kuće s primaljom.

Teškoća rada nezavisnih primalja u Njemačkoj je godišnja naknada za osiguranje u iznosu od oko 4000 eura; kao rezultat toga većina primalja djeluje u većim i bogatijim gradovima u kojima imaju veći broj potencijalnih klijentica. Žene izvan tih većih gradova koje žele rađati u bolnici, jednako kao u Hrvatskoj, ponekad su prisiljene putovati i više od 50 km kako bi rodile u najbližoj bolnici. Također je vrlo teško pronaći nezavisnu primalju spremnu putovati u udaljenija područja kako bi asistirala pri porodu. Osim toga, klima je u mnogim njemačkim bolnicama takva da prisutnost nezavisne primalje nije uvijek dobrodošla u slučajevima kada žena želi bolnički porod s nezavisnom primaljom ili kada porod iz bilo kojeg razloga treba dovršiti u bolnici.

Većina nezavisnih primalja cijeni svoju nezavisnost i nastoji je održati, unatoč visokim premijama osiguranja i ne uvijek idealnim odnosima s bolničkom mrežom, navodeći da bi njihov povratak u sustav značio pružanje suboptimalne skrbi ženama i njihovoj djeci. Nezavisne primalje su ponosne na skrb koju pružaju i odbijaju pružiti išta manje od toga.


Italija

Kao i u ostalim europskim zemljama, sve više žena u Italiji traži skrb nezavisnih primalja, ali je ukupni broj žena koje se odlučuju za ovu vrstu skrbi još uvijek prilično malen i opstetrička skrb predstavlja normu. U zemlji postoje samo dva bolnička odjela koje vode primalje, a sve ostale bolničke primalje većinom su pomoćnice liječnika, što je slično statusu koji primalje imaju u Hrvatskoj. Mnoge žene smatraju da su primalje te koje rade sve tijekom normalnog bolničkog poroda, međutim one su daleko od tog statusa u bolnicama. Nezavisne primalje u Italiji nemaju nikakvu autonomiju u bolnicama, ali mogu ići sa ženom u bolnicu ukoliko je to potrebno ili ako žena to želi.

Nezavisno primaljstvo je prilično rašireno; u cijeloj zemlji postoji oko 300 nezavisnih primalja, od kojih je najveći broj na sjeveru zemlje. Pokret za nezavisno primaljstvo pokreće sve veća potražnja korisnika, ali također i činjenica da je 50% primalja nezaposleno nakon diplome. To znači da u posljednjih dvije godine sve više diplomantica primaljstva postaju nezavisne (privatne) primalje i općenito postaju sve vidljivije i prihvaćenije kao profesija.

Nezavisne primalje u Italiji su privatne primalje, što znači da žena koja koristi njihove usluge sama plaća te usluge, međutim, tri pokrajine u zemlji daju subvencije u iznosu od otprilike 1000 EUR, a žena plaća otprilike drugih 1000 EUR.

Trenutno je udio kućnih poroda u Italiji samo 0,5%, ali se taj broj povećao u posljednje dvije godine i vjerojatno je da će i dalje rasti. Žene u Italiji se odlučuju za kućni porod i skrb nezavisne primalje, većinom iz istih razloga kao i žene i Njemačkoj i Ujedinjenom Kraljevstvu - zbog prethodnog lošeg iskustva u bolnici ili zbog želje za kontinuiranom skrbi jedan na jedan.

Zanimljivo je da u Italiji ne postoje smjernice za primalje o ograničenjima u vezi zdravstvene povijesti žene kojoj primalja može pružiti skrb kao što postoje u Njemačkoj. U tom smislu primalje mogu preuzeti skrb za bilo koju ženu za koju smatraju da se mogu skrbiti, slično kao u Britaniji. Međutim, opstetricija inzistira na određenim intervencijama i na primjer, budući da se skoro sve trudnoće u kojima je dijete na zadak dovršavaju carskim rezom u 38. tjednu trudnoće, većina primalja u Italiji nikad nije vidjela vaginalni porod djeteta na zadak, a kamoli da su prisustvovale takvom porodu i zbog nedostatka iskustva uglavnom ne obavljaju kućne porode na zadak.

Još jedna ogromna nepodudarnost u skrbi između sjevera i juga zemlje – što se ide dalje na jug, veća je stopa carskih rezova (neke procjene govore o 50-60% carskih rezova na jugu), dok je postotak carskih rezova na sjeveru oko 25%. Također, na jugu se bilježi veća stopa intervencija i status primalja na jugu, naročito primalja koje rade u bolnici, znatno je niži.

Štoviše, u Italiji se otvara sve više privatnih bolnica, u kojima se stopa carskih rezova procjenjuje na oko 80%. Zapravo, situacija u Italiji što se tiče bolničkih usluga i primaljstva, ne razlikuje se mnogo od situacije u Hrvatskoj.


Novi Zeland

Jedina neeuropska zemlja razmatrana u ovom radu, Novi Zeland, nije izabrana slučajno. Prema riječima britanske primalje koja radi na Novom Zelandu, žene na Novom Zelandu biraju nezavisnu primaljsku skrb iz jednostavnog razloga - jer to mogu. Skrb nezavisne primalje je jednako dostupna unutar sustava zdravstvene skrbi kao i skrb opstetričara ili liječnika opće prakse, što znači da žena može birati koga želi kao glavnog pružatelja skrbi - nezavisnu primalju, opstetričara ili liječnika opće prakse – što je potpuno pokriveno zdravstvenim sustavom. To su tri vrlo izjednačena zanimanja, između kojih nema hijerarhije. To je njezin izbor, i iako ima mogućnost konzultirati bilo koga od njih tijekom trudnoće, njezin glavni pružatelj skrbi (lead maternity carer) je osoba koja je s njom tijekom trudnoće, porođaja i poslije porođaja. Primalje često rade u malim timovima od dvije ili tri i dobro su prihvaćen dio sustava, zajednice i zdravstvenog sustava. Za trudnice je normalno imati primalju.

S obzirom na ograničenja vezana za zdravlje žena o kojima primalja može skrbiti, jednostavno ih nema, jer primalja ima jednak status kao opstetričar. Ona može konzultirati opstetričara, predložiti ženi da posjeti opstetričara, ali ako žena bira primalju kao glavnu pružateljicu skrbi, primalja je samostalna u pružanju skrbi toj ženi. Kao rezultat toga, ne postoje problemi propisa o primaljstvu ili ograničenja primaljstva, iako je bitno naglasiti da su primalje koje rade u bolnicama manje samostalne od onih koje rade kao nezavisne primalje.

I, kao što je novozelandska primalja rekla, "Žene na Novom Zelandu ne bi željele da bude ikako drugačije - one su previše čvrste, a da bi dozvolile da država donosi odluke umjesto njih."




Budućnost porodiljnih usluga u Hrvatskoj?

Postojeći sustav u Hrvatskoj ne uključuje nezavisne primalje, kuće za porode ili jedinice u bolnicama kojima upravljaju primalje. Potaknute željom za kontinuiranom skrbi jedan na jedan, ili željom da se izbjegne još jedno loše bolničko iskustvo, kao i druge žene u Europi, Hrvatice aktivno tragaju za alternativama, u zemlji i inozemstvu. Ulaskom u Europsku uniju u srpnju 2013. godine, bit će nam dostupno još više mogućnosti, i doista ne zaslužujemo ništa manje.

Hrvatska treba jake, nezavisne primalje. Hrvatska treba jedinice kojima upravljaju primalje i kuće za porode, primalje koje imaju partnerski odnos sa ženom i sustavom i jednako poštovanje kao porodničari. Hrvatska treba primalje koji će se znati zauzeti za sebe i za žene i tek rođenu djecu, stručnjakinje za fiziološki porod, koje poštuju proces poroda i mogu pružati kvalitetnu skrb SVAKOJ ženi koja to želi.

Uz vašu pomoć, sigurne smo da će prosječan porod u Hrvatskoj kroz pet do deset godina više sličiti na porodu u slikama iza mene, i da će žene i primalje biti zadovoljnije. No, za to nam treba vaša pomoć, vaša želju da stvari zaista krenu na bolje, vaša svijest da je žena koja rađa ispred vas ljudsko biće čiji se život mijenja zauvijek u porodu, da je njen porod obiteljski događaj, a ne medicinski protokol.

Mi ćemo raditi na tome da ženama bude bolje, da se sustav mijenja i da primalje dobiju nezavisnost i vrednovanje koje im treba. Budite naše saveznice. Zajedno možemo činiti čuda.

Hvala Vam.