Roda Revolucionarka rađa drugi put

12-10-2011

Kad sam se u 05.03 probudila posumnjala sam da će to biti dan D. Dan prije na pregledu već sam bila otvorena 3-4 cm, i iako sam prvo dijete rodila 8 dana nakon termina, a sada je do službenog termina bilo još 6 dana bilo je očito da se dan poroda približava.

Uglavnom to jutro sam odmah osjetila bezbolne kontrakcije koje sam inače danima osjećala u večernjim satima, ovaj put nakon svakog grča jurila sam na WC i to je mi je govorilo da se tijelo sprema.

Iako još uvijek nisam bila sigurna da je to to, svi članovi obitelji stavljeni su u «punu pripravnost» neki za čuvanje starijeg djeteta, neki za vožnju do bolnice, a ja sam odradila generalku pranje i brijanje. Ni sama ne znam kako sam obavila brijanje sama, a tako mi i treba kad sam mužu odbila poslušnost večer prije jer sam bila uvjerena da i tako otvorena još mogu hodati danima. Možda bi zaista i prošli dani da dan prije moje starije 15 kg teško dijete nije imalo prohtjeve da ga mama nosi satima po kući. No nemam primjedbe, draža mi je bila opcija da krenemo koji dan ranije nego da ponovno prolazim torturu prijeteće indukcije i najave dripa.

Iza 11 sam počela mjeriti kontrakcije i one su bile redovite svakih 5-7 minuta, tu je sad važnu rolu odigrala moja mama koja me najurila u bolnicu (doslovce, «ajde, ajde van iz kuće») jer je njen drugi porod bio ekspresan. Moj prvi porod je od prvog do zadnjeg truda trajao svega 4 sata i postojala je zaista opasnost da sve bude jako naglo i brzo tim više što je cervix već danima bio na rubu izdržljivosti. Uz to sam cijelu trudnoću brinula da li ću stići u bolnicu jer stanujem dosta daleko od grada, ali u tom trenutku sam imala osjećaj da još imam puno vremena.

Našla sam se sa mužem u bolnici oko 12 i 30, i odlučili smo da ćemo još sjesti na sok. Za vrijeme ispijanje «zadnje» jabuke, osjetila sam prvi pravi trud, i ipak odlučila da se popnem koji kat više. No kad sam legla na leđa trudovi su skoro stali, neki mali trudići svakih 10 minuta ništa bitno, ali bitno je bilo da sam bila otvorena već 6 cm. Unatoč blagom protestu nisam izbjegla klistir, koji je nakon cijelojutarnje šetnje do WC zaista bio nepotreban.

Uglavnom, nakon tog klistira, odmah su me stavili u box, babica je u maniri Magic Jordana vodila loptu do mojih odaja. Supruga su isto odmah pustili unutra i tada je bilo blizu 14. U to vrijeme su otprilike krenuli trudovi, meni se nisu cinili jaki, ali su dolazili svake 2-3 minute.Iimala sam sreće i nisam imala CTG te sam slobodno švrljala kud sam htjela. Dva prijemna doktora prezimena koji najviše liče na vrste sira ili medicinske preparate i koji hrvatski govore taman toliko dobro da ih jedva razumiješ što te pitaju, imali su misiju da me porode što prije. Njihova namjera da mi propucaju vodenjak čim sam ušla u box propala je zahvaljujući babici koja je obznalila da ja imam želju cupkati na lopti i da će tako biti. I tako smo kojih sat vremena cupkali, Ivan mi je non stop masirao leđa koja su me jedino stvarno boljela, a ja sam se disanjem opuštala i pokušavala zamisliti kako se bebina glava spušta niz kanal. Između trudova su još radili SMSovi, zvala sam i doma da vidim da li je starije dijete zaspalo, uglavnom u toj fazi sve je bilo jako opušteno i mirno.

Onda se ekipa iz snova vratila u 15 h. Na pregledu su «osjetili» da sam otvorena 8 cm, i ponovno krenuli sa pričom o vodenjeku. Na opće čuđenje mog muža nisam se uopće protivila, jer me cijelo vrijeme brinulo da li se ponavlja priča sa prvog poroda kada se beba već pokakala i rodila u mekonijskoj vodi. Jake snage udruženih arapskih i kineskih ginekologa još nisu ni izašle iz boxa kada sam osjetila u idućem trudu užasan poriv za tisaknjem i pritisak. E tu sam se malo prestravila jer sam se bojala da smo još daleko od izgona. Sva sam se zakočila, i onda me naravno, sve tri puta više bolilo. Na svu sreću ovaj put nisam bila sama, i Ivan je otišao po babicu, pošpricao me vodom, malo me smirio. Još više me smirila babica kad je rekla da smo prošli 9 cm i da krećemo sa porodom. U općem uzbuđenju ja sam naravno zaboravila, ali moj muž se sjetio napomenuti da bi ja rado prošla bez epiziotomije. Babica je dosta sumnjičavo rekla da ćemo vidjeti, na što sam ja još kroz zube nekako rekla da sam se masirala i da sam spremna pomoći koliko treba da ne puknem.

I onda je krenulo tiskanje, malo na leđima, malo na boku, malo kreni, malo stani, malo nemoj sad ni slučajno i to je bio najgori dio. Onog trena kad sam osjetila da je tijelo izašlo, istog trena mi je izletilo RODILI SMO. Tek kasnije kod poroda posteljice, babica je rekla da je pupčana vrpca bila kratka i da je federirala, pa da je zato izgon duže trajao. Uglavnom obje smo bile dosta ponosne što apsolutno ništa nije puklo niti se zaderalo.

I tako se rodio Lukas, mali miš je bio 3450/50, i mami se činilo da nije previše plakao nego je samo meketao dok ga nisu stavili na mene kada se odmah i smirio. Već u trudnoći mi se činilo da nosim mirnije dijete nego prvi put i zaista je bilo tako. U bolnici su se cimerice šalile da glasnije jede nego što plače. Njegov moto je: samo da je mama tu negdje sve ostalo ćemo lako. Dan iz snova za mene je završio nakon što smo još 2 sata suprug i ja pričali na hodniku, a nakon toga sam se mazila sa malenom «giricom» u bolničkom krevetu. San bi bio još ljepši da je postojala mogućnost da nakon poroda svi troje sjednemo u auto i zajedno sa starijim sinom od prvog dana uživamo u povećanoj obitelji. No nema veze, bit će i to jednog dana a tada tko zna možda glavnu ulogu dodijelimo nekoj curici (ako već ne kćerki onda bar unuci).

Vedrana