Reakcija na članak u Slobodnoj Dalmaciji

12-10-2011

Poštovani,
u dnevnom listu Slobodna Dalmacija od 17. lipnja 2004. godine, u tjednom prilogu "Reflektor" objavljen je članak o emisiji "Sanja", Očevi na porodu, koji nas je potaknuo da Vam se obratimo.

Udruga smo roditelja volontera koja nastoji pomaknuti granice tolerancije i međusobnog prihvaćanja, želi humanije društvo koje će s više topline primati u zajednicu novorođenu djecu koja su uvjet opstanka te iste zajednice. Udruga smo koja se, među ostalim, bori za pravo i mogućnost da roditelji zajednički dočekaju svoje dijete. Ako i vidite u tome nešto čudno, ne znači da je to nužno loše.

U bolnici "Sestara Milosrdnica" u Zagrebu napravljena je znanstvena studija objavljena u Liječničkom vjesniku, koja je pokazala da su žene čiji su muževi bili uz njih doživljavale porod manje bolnim, tražile manje analgetika, porod im je kraće trajao i manje poroda je završeno carskim rezom. Dakle, oni parovi koji žele biti zajedno za vrijeme poroda su u prosjeku na dobitku, kao i njihovo dijete.

Prihvatili smo ekonomske standarde razvijene Europe, ali ne i neke druge standarde kojima ćemo se rado i narugati. Naše moderno društvo je sklono dvostrukim mjerilima, pa je tako sasvim normalno vidjeti golu ženu na naslovnicama i jumbo plakatima, a istovremeno neprihvatljivo vidjeti ženu koja doji svoje dijete na javnom mjestu.

Mi svojim volonterskim i entuzijastičkim djelovanjem ostvarujemo male pomake u svijesti ljudi, dok Vi svojim profesionalnim pisanjem imate priliku činiti puno više od toga. Nismo naivni da ne bismo znali da novine trebaju zabaviti, šokirati i privući ljude da ih kupe. Ali pitamo se do kada će to biti njihova primarna zadaća i kada možemo očekivati da većina novinara prihvati mogućnost podizanja razine svijesti i približavanja humanijem društvu.

Nemamo iluzija da ćete u ovom trenutku moći prihvatiti naša nastojanja da se omogući očevima koji žele dočekati svoje dijete, kao nešto normalno, ali se toplo nadamo da ćete jednom biti u prilici osjetiti što znači biti pored žene koju volite u trenutku kada ona donosi na svijet vaše zajedničko dijete.

Dijana M.
Udruga RODA – Roditelji u akciji

 

 

 

Članak iz Slobodne Dalmacije:

"Kad smo žena i ja rađali..."
Ako se borimo za slobodu izbora hoćemo li sretnu vijest čekati nervozno pušeći pred rodilištem ili u društvu rodilje, valjda bi i liječnike trebalo upitati žele li svoj posao obavljati pred publikom ili ne

Otkako su mi objasnili da rode ne donose djecu, zahvaljujem Bogu što nisam žena. Kada pomislim – ruku na srce, sasvim rijetko – koliko se one moraju ispatiti da bi donijele na svijet novi život, oblije me ledeni znoj. Evo, i sada mogu osjetiti mrzle kaplje kako mi klize kičmom.

Ne znam tko je utemeljio prvo rodilište, dakle javnu ustanovu u službi privatnih interesa, ali bih se bez kolebanja zauzeo, potpisao peticiju i još u slobodnome vremenu agitirao po susjedstvu, da dotični dobije brončani spomenik na kakvome lijepome trgu. Jer, humanim preseljenjem trudnice iz obiteljskoga doma u specijalističku kliniku nije se samo smanjio rizik od eventualnih komplikacija prilikom rađanja, nego su i sačuvani živci očeva. Potpisnikova malenkost, naime, drži kako je vrlo neugodno svjedočiti muci voljene osobe, a istovremeno ne biti kadar ni na koji način olakšati joj patnju.

Kada bi me – govorim, naravno, sasvim hipotetički – priveli u rađaonicu, samo bi dva raspleta bila moguća. U prvoj varijanti, čim bi prekoračio prag, problijedio bih kao avet, zateturao i tresnuo na pod. Ionako ucviljena rodilja dobaila bi dodatni, razmjerno ozbiljan razlog za zabrinutost, umjesto bebom, medicinsko osoblje bi se sljedećih nekoliko minuta ili čak dulje moralo zabavljati dvadesetak puta težom mrcinom, a čistačice bi potom dugo skupljale krhotine rekvizita koji su stradali prilikom kobnoga pada.

U drugaoj pak verziji scenarija, koja mi se ipak čini nešto vjerojatnijom, svijest bih uspio sačuvati, ali bih, sasvim sigurno, odmjerenim udarcem desnice u svijet snova, prije ili kasnije, otpravio ginekologa odnosno babicu za koje bih ocijenio da su odveć grubi prema majci, da ono neizbježno "tiskajte, tiskajte!" brutalno intoniraju, a bebu pridžavaju ležerno kao da je posrijedi štruca kruha, a ne nasljednik/ca obiteljskog imperija.

Naravno, svijet ne napućuje samo tankoćutna čeljad. Ima ih – muškaraca, je li – koji su toliko muževni da ih nikakav belaj ne može izbaciti iz takta, koji će i na dnu užeta za bungee jumping i u rađaonici sačuvati pribranost. Dotični ovih dana prikupljaju potpise e da bi se vrhuška splitske bolnice umilostivila i konačno im dopustila dopustiti činu rađanja. Premda ne dijelim njihovu znatiželju, želim im da uspiju. Jedino me malčice brine slutnja da će tipovi koji su me do sada masirali prepričavanjem dogodovština iz vojničkih dana, ubuduće daviti objema rukama: nakon što me 723. put podsjete na ono fatalno jutro 1983. u Surdulici, kada je, nećeš vjerovati, Gorazd iz Šentjura prišao Sredoju iz Prokuplja, pa mu... bla, bla, truć, truć, prijeći će na 869. evokaciju proljetnoga poslijepodneva dvije tisuće i neke kada smo "žena i ja rađali".

Nema veze, ako tu cijenu valja platiti da bi neki muškarci dobili ausweiss za rađaonicu, pristajem na žrtvu. Volio bih, međutim, prije toga da se obziran netko raspita koji su ginekolozi voljni pozdraviti tu inicijativu. Jer, ako se borimo za pravo izbora hoćemo li sretnu vijest čekati nervozno pušeći pred rodilištem ili u društvu rodilje, valjda bi i liječnike trebalo upitati žele li svoj posao obavljati pred publikom ili ne. Dok je trajao štrajk medicinara, izvolio sam primrčiti koji redak o tome kako su zahtjevi dotične gospode bezobrazno visoki, pa mi je nekoliko prijatelja koji nose obuću debelih potplata s potpisom dr. Scholla SMS-om zaželjelo dobro zdravlje. Ovom prilikom spreman sam pak bez zadrške braniti njihovo pravo da rade u uvjetima kakve sami izaberu.

Mene, primjerice, strašno nervira kada mi se naviruju u monitor računala dok pišem, i mogu zamisliti kako bih se osjećap da mi nervozni pape dahće iza leđa dok radim ono što već ginekolozi trebaju raditi, a o čemu ja ne želim ništa znati.

Činilo bi mi se da sam nekim čudnim udesom zaglavio u jednu od epizoda Smojina "Malog mista", da igram šah pod odrinom, a partiju mi kibicira lajavi dušebrižnik koji, od prigode do prigode, zna dobaciti: "Šjor doture, jemate ovod jedan puno lipi potez topon."

Ivica Ivanišević