Projekt PROKREOS – prenatalni program

12-10-2011

 

ZNANSTVENA PODLOGA PRENATALNOG ART-ODGOJA

Uvod

Prije svega, važno je razumjeti kako znanstvena podloga prenatalnog art-odgoja, koji obuhvaća prenatalnu stimulaciju, prenatalnu komunikaciju te posljedičnu prenatalnu proto-edukaciju, predstavlja samo dio priče. Primjerice, glazba nije samo jednostavan zbir frekvencija, nego i sredstvo pomoću kojeg se mogu prenositi osjećaji i  misli kako skladatelja tako i  izvođača. U tom svjetlu, ništa se ne može usporediti sa utjecajem i dobrobiti ranog prenatalnog vezanja na ukupni razvoj čovjeka. Jedna od ključnih smjernica je kako pod svaku cijenu treba izbjeći elitistički pristup, a usredotočiti napore da na svijet dolaze sretnija i zdravija djeca.

Nadalje, od iznimne je važnosti da bračni par bude aktivno angažiran i surađuje u procesu prenatalne stimulacije i komunikacije sa svojim nerođenim djetetom (predrođenčetom). Tako značajnu sastavnicu ovog programa predstavlja poticanje bračnih parova da sami pišu pjesme kojima izriču pozitivne osjećaje svom predrođenčetu, a po mogućnosti skladaju i glazbu.

U svakom je slučaju potrebno izložiti znanstvenu podlogu koja objašnjava procese, no uvijek treba imati na umu kako je istinska srž u svakom od nas poput ustreptalog intuitivnog osjećaja kojeg nerijetko ugušuje užurbani ritam modernog društva.

Danas se smatra kako je majčina utroba zapravo prva učionica i predstavlja idealno  mjesto za učenje prvenstveno zahvaljujući primjerenoj zrelosti osjetilnih sustava dodira, pokreta i sluha. Isti su već tijekom trudnoće dostatno razvijeni da omoguće interaktivnu komunikaciju roditelja s još nerođenim čedom (predrođenčetom). To se postiže korištenjem strukturirane i opetovane multimodalne stimulacije glazbom, pokretom, dodirom i vibracijom. Stimulaciju i svojevrsnu edukaciju započetu u prenatalnom razdoblju važno je, u neprekinutom i progresivnom slijedu, nastaviti i po rođenju djeteta.

Prenatalni razvoj osjetilnih sustava

Često se zanemaruje kako je koža naš najveći osjetilni organ u kojoj se nalaze milijuni osjetilnih tjelašaca različitih namjena. U prenatalnom razdoblju to najviše dolazi do izražaja budući upravo preko kože predrođenče, u prvom redu putem taktilnog osjeta, započinje interakciju sa okolinom već u prvim tjednima trudnoće. Sa samo 9 tjedana prsti ruke već su dovoljno razvijeni da obuhvate predmet. Sa 12 tjedana može stisnuti prste u šaku te dodiruje samog sebe, kao i strukture koje ga okružuju. Od 2. mjeseca intrauterinog života predrođenče u smislu taktilnog osjeta reagira poput novorođenčeta.

Ništa manji nije značaj kinestetičkog osjeta koji se počinje razvijati od 8. gestacijskog tjedna. Predrođenče se poput vrhunskog plivača i gimnastičara gotovo neprestano pokreće u majčinoj utrobi već tada vježbajući i razvijajući motorne vještine. Na nekim bi mu premetima zasigurno pozavidjeli i Indijski fakiri, posebice kad u trećem tromjesečju trudnoće manevarski prostor postane vrlo skučen. S druge strane predrođenče reagira na kretnje majke, a posebice je zanimljivo kako majčin hod predstavlja jedan umirujući doživljaj za predrođenče. Prenoseći težinu sa jedne noge na drugo dolazi do pokreta njihanja koji stvara taj umirujući učinak, a istovremeno to je i podloga kasnijoj upotrebi kolijevke jer se na taj način evociraju prenatalna iskustva.

Mnoga istraživanja ukazuju kako, uz već spomenute osjete dodira i pokreta, sluh ima vrlo visoki razvojni potencijal (P. Happer i A. Tomatis). Nedavna studija R. Zatorre sa MsGill Sveučilišta u Montrealu,  PET tehnikom neuro-snimanja (pozitronska emisijska tomografija) aktivnosti mozga, navodi na razmišljanje o evolucijskom značaju glazbe za čitav ljudski rod. Naime, rezultati studije pokazuju kako slušanje izabranog glazbenog djela koje kod slušanja uzrokuje žmarce aktivira ista područja mozga kao hrana i seks.

Opažanje zvučnog podražaja u trudnoći

Govorimo li o sposobnosti opažanja zvučnog podražaja u prvom tromjesečju trudnoće nipošto ne smijemo zaboraviti postojanje osjetilnih tjelašaca u koži za detekciju vibracije, koje nalikuju visoko specijaliziranim osjetilnim stanicama u unutrašnjem uhu (Cortijeve stanice). Za opažanje zvučnih podražaja posebice su važna brzo-prilagođujuća Pacinijeve i Meissnerove osjetilne stanice, koje se razlikuju kako u veličini receptivnih polja i položaju u koži, tako i po frekvencijski ovisnoj osjetljivosti. Tako su Pacinijeve stanice smještene dublje u koži, imaju veća receptivna polja, ali slabiju razlučivost te su deset puta osjetljivija od Meissnerovih stanica. Raspon zvučnih frekvencija koji mogu detektirati kreće se od 100-1000 Hz sa vrhuncem osjetljivosti na 300 Hz. Meissnerove stanice imaju manja receptivna polja, a bolju razlučivost te se aktiviraju frekvencijama nižeg raspona od 20-100 Hz sa vrhuncem na 40 Hz. Smatra se kako različita svojstva spomenutih osjetnih stanica čine mogućim percepciju ritma, pa čak i melodija.

Upravo postojanje ovih stanica omogućuju percepciju zvuka u spomenutim frekventnim rasponima daleko prije nego se  razvilo unutrašnje uho iz čega proizlazi još jedna ključna spoznaja o sposobnostima predrođenčeta i njegovoj opstojnosti od samog začeća. Plivajući u plodnoj vodi, kao mediju gušćem od zraka, koji još pogoduje širenju zvuka predrođenče se zapravo kupa u zvukovima koji potječu bilo od majčinog tijela i glas, ili pak od vanjskih izvora. Te zvukove ono u početku trudnoće detektira kožom u već spomenutom frekventnom rasponu. .

Kasnije razvojem struktura unutarnjeg uha i osjeta sluha ono može detektirati i one frekvencije više od 1000 Hz, pa čak do 4000 Hz. Ovdje valja izdvojiti studije francuskog pionira Tomatisa te Engleza Shahidullaha i Happera, koji su utvrdili na koji se način i kojim slijedom razvijaju pojedina područja čujnosti kod predrođenčeta. Razvoj sluha kod predrođenčeta upućuje kako je ono tijekom života u majčinoj utrobi osjetljivije na visoko-frekventan majčin glas nego li na nisko-frekventni glas oca.

Iz fizike je poznato kako se naše tijelo može prikazati kao velika rezonantna kutija gdje svaki od nas ima jedinstvenu rezonantnu frekvenciju, koja proizlazi iz organ-specifičnih rezonantnih frekvencija pojedinih organskih sustava. Jindrakova teorija na vrlo zanimljiv način uspoređuje rezonantne prostore glave sa rezonantnim tijelom violine.

Taj precizni sistem našeg tijela vrlo je osjetljiv na vanjske vibracije pri čemu neke registrira kako ugodne, a druge pak kao neugodne. Između ostalog tu leži i jedno od objašnjenja zašto neke zvukove i glazbu volimo više od drugih. Uspostava tih odnosa i te kako je vezena za prenatalno razdoblje, pa stoga ne čudi kako postoji glazba ili bolje rečeno niz zvukova koje svi volimo.

Važnost prenatalnog zvučnog okoliša.

Studije Dr. Freda Schwartz-a iz Atlante, SAD odlično ukazuju na važnost prenatalnog zvučnog okoliša. Dr- Schwartz i njegov tim u intenzivnoj jedinici za nedonoščad bolnice Piedemont puštali su prethodno snimljene zvukove koji se čuju u maternici. Zvukovi rada majčinog srca, protoka krvi kroz placentu i rada unutrašnjih organa predstavljaju prvi zvučni okoliš predrođemčeta. Rezultati studije su doista fascinantni budući je nedonoščad u test skupini manje plakale i više spavala te imale bolju opskrbljenost mozga kisikom, značajniji porast opsega glave kao znak rasta mozga te veći dobitak na težini u usporedbi sa kontrolnom skupinom. Također, bila je to značajna ušteda za bolnicu jer su ta prerano rođena djeca u prosjeku 2-3 dana ranije napuštala intenzivnu jedinicu gdje su troškovi bolničkog liječenja najveći.

Nadalje, Lee Salk je primijetio kako se na gotovo 80% umjetničkih remekdjela, koja prikazuje majku i dijete, dijete nalazi na lijevoj strani majčinih grudi. Upravo tu tom položaju dijete može lakše čuti umirujuće otkucaje majčinog srca, koje je u prosjeku osjetilo i čulo oko 26 milijuna puta tijekom trudnoće, na taj način podsjećajući se sigurnosti majčine utrobe. Dr. Salk osmislio je studiju u kojoj su novorođenčad u test grupi slušali glazbu u tempu od 72 otkucaja i minuti, dočim kontrolna grupa nije slušala glazbu. Sedamdeset posto onih koju su slušali glazbu bolje su spavali, manje plakali, dublje disali, imali su veći prirast težine te bili otporniji na bolesti od onih iz kontrolne grupe. Zatim je Dr. Salk pokušao koristiti glazbu u tempu od 128 otkucaja u minuti, no morao je prekinuti studiji jer su djeca postala izuzetno nemirna i plakala cijelo vrijeme.

Gore spomenuta zapažanja čine razmjerno lako objasniti pojavu kako metronom namješten na 60-80 otkucaja u minuti sa zvučnim signalom frekvencije 440 Hz ima umirujući utjecaj na novorođenčad. Taj ritam odgovara ritmu srca kod opuštenog čovjeka, a frekvencija od 440 Hz srednjem rasponu spektra ženskog glasa.

Muzikalnost prethodi govoru

Istraživanja također pokazuju kako razvoj muzikalnosti prethodi razvoju govora, pa time korištenje glazbe u smislu stimulacije i komunikacije sa predrođenčetom još više dobiva na značaju. Još 70-tih godina Ruth Fridman iz Argentine uočila je postojanje proto-ritmova sadržanih u plaču novorođenčadi kao pretpostavku kasnijeg razvoja muzikalnosti, a potom i govora. Slične zaključke donosi i jedan od vodećih autoriteta u razvoju govora Dr. Steven Pinker sa MIT Sveučilišta u Bostonu u svojoj poznatoj knjizi “The Language Instinct” (Instinkt govora).

Dr. Mikhail Lazarev iz Moskve u svojoj studiji uspoređuje utjecaj klasične glazbe i programa Fetalne zvučne stimulacije utemeljenog na progresivnom srčanom ritmu kojeg je razvio Dr. Brent Logan is SAD-a. Rezultati ukazuju kako oba pristupa stvaraju značajan pomak u receptivnom i  ekspresivnom jeziku upućujući na ubrzanje kognitivnog sazrijevanja.

Važnost obogaćenog okoliša u trudnoći

Postoji značajan broj ozbiljnih studija sa laboratorijskim životinjama (F. Rauscher i G. Shaw, M. Diamond) koje pokazuju kako prenatalno izlaganje primjerenom obogaćenom okolišu (stimulativni okoliš) potiče koherentno rasta neurona i olakšava stvaranje funkcionalnih neuronskim mreža putem grananja dendtrita i povećanog broja sinapsi. Također, kod prenatalno stimuliranih miševa po okotu dokazana je bolja prostorno-vremenska orijentacija kako i obrasci ponašanja.

Iz studija o razvoju mozga danas se zna kako čovjek ima najveći broj živčanih stanica u mozgu tijekom 30-31 tjedna trudnoće kao jedan zalog mogućem razvoju, a da potom počinju odumirati zbog različitih razloga. Jedan od najvažnijih razloga predstavlja manjak podražaja koji bi poticali korištenje postojećih živčanih stanica radi stvaranja aktivnih neuronskih mreža. Ako dakle u vidu obogaćenog okoliša roditelji osiguraju primjeren podražaj, pazeći, pritom da se ne pretjera (10-15 min na dan), nije teško zaključiti kakvu dobrobit to može imati na razvoj mozga kod predrođenčeta. Čineći tako, roditelji zapravo mogu sačuvati određen broj živčanih stanica u mozga koje bi inače propale.

Ponajbolja referenca za to je velika nacionalna longitudinalna i standardizirana studija “Projecto Familia” (Projekt Obitelj) koju je Dr. Beatriz Manrique provela 90-tih godina u Venezueli. Dr. Manrique je pratila utjecaj prenatalne stimulacije te je utvrdila kako su majke u test skupini imale bolje obrasce ponašanja tijekom poroda naspram kontrolne skupine. Novorođenčad tih majki imala su bolju kontrolu glave i tijela, kao i odlično vidno i slušno zapamćivanje. Kako su istraživači pratili djecu do 6 godine života utvrdili su značajan i progresivan porast motornog i mentalnog kvocijenta inteligencije u usporedbi sa djecom iz kontrolne skupine. Još je važniji napomenuti kako su svi stručnjaci u području prenatalne i perinatalne psihologije i zdravlja (R. Van de Carr, L. Zemke, T. Verny i B. Logan) uočili kako prenatalno stimulirana djeca imaju izrazito razvijenu emocionalnu inteligenciju i empatiju, te da su društveni i sigurni u sebi. Također, kod njih nisu primijećeni znakovi agresivnosti.

Prenatalno zapamćivanje?

U prilog postojanja određenih proto-kognitivnih procesa u predrođenčeta ide i serija studija psihologa  Anthony DeCasper-a koji je kod novorođenčadi ispitivao eventualno prenatalno zapamćivanje te razlikovanje i naklonost prema zvukovima i glazbi kojima su bili prenatalno izloženi. DeCasper je rasporedio 16 trudnica u tri grupe i svakoj od njih je rečeno da svakodnevno na glas čita istu priču svome predrođenčetu.  Jasno, svaka grupa je imala svoju priču. Za potrebe studije DeCaper i njegov istraživački tim vrlo su domišljato osmislili takozvani “suck-o-metar” (cuclo-metar u slobodnom prevodu) koji je povezivao dudu varalicu sa glazbenom linijom spojenom sa računalom. Sustav je radio na taj način da je novorođenče različitim brzinama sisanja (cuclanja) moglo na glazbenoj liniji mijenjati snimljene glasove majki koje čitaju jednu od priča. Rezultati su oduševili istraživače, budući se pokazalo kako je novorođenčad sisala onom brzinom da bi slušali priču koju im je čitala majka tijekom trudnoće. To upućuje na formiranje nekakvog prenatalnog zapamćivanja koje omogućuje novorođenčetu da samo nekoliko sati nakon poroda razlikuje glas svoje majke od ostalih glasova.

Zapažanja Dr. Brazeltona pokazuju da ukoliko je otac komunicirao sa svojim predrođenčetom u prenatalnom razdoblju, tada će novorođenče već pri samom porodu okretati glavu u smjeru iz kojeg mu se obraća otac. Studije J.M. Standley i C.K. Madsen pokazuju kako dojenče može razlikovati i primjereno odgovarati na zvučne podražaje.

Na istom tragu je i nedavno istraživanje Dr. N. Masatake iz Japana rezultati kojeg pokazuju kako novorođenčad stara dva dana imaju istančanu naklonost prema određenoj glazbi temeljenoj na malim razlikama u načinu izvođenja. Naime, istraživanje je provedeno sa novorođenčadi  gluhonijemih roditelja, koji dakle nisu imali odgovarajuću prenatalnu izloženost govoru i glazbi. Ipak oni su mogli razlikovati istu pjesmu snimljenu na nosač zvuka pjevanu djeci i odraslima, usmjeravajući svoju pažnju na onu pjevanu djeci. U prilog ide i zapažanja kako majke mijenjaju svojstva glasa kada komuniciraju sa novorođenčetom, a isto dakako vrijedi i za komunikaciju sa predrođenčetom. U svakom slučaju zaključak koji se može izvući iz istraživanja dr. Masatake je kako su djeca sposobna izdvojiti emocionalni sadržaj iz pjesme i glazbe. Na ovome mjestu valja naglasiti kako ništa ne može zamijeniti roditeljsko pjevanje ispunjeno ljubavlju i radošću koje predrođenčetu donose toliko potrebne osjećaje sigurnosti i prihvaćenosti.

Pred-svjesnost nerođenog djeteta

O svemu tome iz jednog drugog kuta svjedoče i dva primjera iz psihologijske i psihijatrijske prakse spomenuta u prethodnom članku. Prvi je tek nedavno opisani sindrom nestalog blizanca, kada trudnoća započinje kao blizanačka, ali dolazi do odumiranja jednog čeda, što se u većini slučajeva događa do 15 tjedna trudnoće. Preživjeli blizanac nerijetko ima čitav niz psihološki i psihijatrijskih simptoma, a tek spoznaja o tome da je postojalo drugo čedo otvara mogućnost da se primjerenom terapijom poput hagioterapije razriješi problem. Drugi primjer je pojava tendencije sezonskim samoubojstvima kod nekih osoba koji se pokušavaju ubiti svake godine točno u određenom mjesecu. Medicinskom i psihijatrijskom obradom takvih osoba ustanovljeno je kako je jedini statistički značajan uzročni čimbenik neuspješan pokušaj pobačaja majke tih osoba, a kojeg je majka pokušala upravo u tom mjesecu. Htjeli mi to priznati ili ne ovakva nas zapažanja opominju kako je čovjeka potrebno promatrati u njegovoj cjelovitosti i nedjeljivosti od trenutka začeća.

Utjecaj pojedinih glazbenih sastavnica

        Vrlo je nezahvalno pokušati pojasniti na koji način pojedine sastavnice glazbe utječu na prenatalni razvoj. Kao što je već objašnjeno, uz fizikalne i vibracijske kvalitete glazbe zasigurno su nju utkane i određene emocionalne sastavnice. Doista nije lagan zadatak razdvojiti i izmjeriti pojedine sastavnice ponajviše zbog njihova preklapanja i nomogućnosti da se znanstveno izmjeri emocionalni sadržaj. Iz obilja znanstvenih podataka može se zaključiti kako od fizikalnih sastavnica najveći značaj imaju frekvencija i ritam. Naše je stajalište kako je primjeren emocionalni sadržaj još daleko važniji, jer roditelji u biti i ne moraju imati sluha niti znati pjevati, ali ipak mogu na tak način prenositi osjećaje (pozitivne, ali nažalost i negativne) svome predrođenčetu.

        Nadalje, radi kulturološkog otiskivanje preporučljivo je koristiti stihove i pjesme iz kulturne baštine svoga naroda. Posebice je to zanimljivo za nas jer je Dr. Tomatis izdvojio Slavenske jezike kao one sa najširim rasponom čujnih frekvencija, za razliku od npr. Francuskog. Po njemu, ono što ne možemo čuti ne možemo ni reproducirati, pa tu leži jedan od značajnijih razloga zašto mi lakše učimo strane jezike. Slično zapažanja proizlaze iz studija gdje su trudnice plivale sa dupinima, koji proizvode vrlo visoke frekvencije, na taj način stvarajući obogaćen okoliš za predrođenče te time potičući razvoj neuronskih mreža u mozgu.

Najvažnije je da svaki trudni par supružnika bude ugođen sa predrođenčetom te će kroz svakodnevnu komunikaciju ubrzo uočiti razne pa tako i glazbene sklonosti svoga nerođenog djeteta. Izuzetno je značajno aktivno slušanje kao i multimodalne igre koje uključuju dodir, pokret, glazbu i vibraciju. Za tu svrhu uveli smo pojam prokreacijskog art-odgoja (eng. Procreational ArtNurture) u smislu upotrebe umjetnosti putem prenatalne stimulacije i komunikacije, a radi prevencije brojnih zdravstvenih problema.

Želimo još jedanput naglasiti značaj izvođenja glazbe u živo tijekom trudnoće i to po mogućnosti da oba roditelja zajedno pjevaju bez obzira na glasovne kvalitete i sposobnosti, što je puno bolje nego snimljena glazba sa nosača zvuka. Razlog tome je što čovjek glazbu izvođenu u živo osjeća čitavim tijelom i taj osjećaj pohranjuje u mozgu. Kada ponovo sluša tu istu glazbu sa nosača zvuka, tada mozak rekonstruira prvobitno iskustvo žive glazbe. Taj napor ne mogu napraviti djeca, bolesnici i stari ljudi. Osim zrakom majčin glas do predođenčeta dolazi i uslijed provodljivosti vezivnog tkiva pa se ono zapravo kupa u zvuku. Također, preporučljivo je svirati neki instrument tijekom trudnoće (posebice žičani poput gitare), a pod svaku cijenu izbjegavati bučna mjesta poput aerodroma, gradilišta ili rock koncerata budući se tu oštećuju osjetljive slušne stanice predrođenčeta. 

Zaključak

Nužno je napomenuti još dvije stvari od izuzetnog značaja za dobrobit budućih generacija. Zagovaramo i molitvu za predrođenče od samog začeća budući postoje brojni primjeri čudesnih učinaka molitve tijekom razdoblja trudnoće. Više o tome može se pročitati u knjizi Francis MacNutt “Praying for the Unborn Child” (Moljenje za nerođeno dijete).

Nadalje, još jedanput naglašavamo kako trudni par supružnika mora tijekom trudnoće  biti u potpunosti svjestan pogubnog utjecaja stresa na otiskivanje obrazaca ponašanja i općenito kvalitetu psiho-fizičkog zdravlja njihovog djeteta. Postoji čitava lista od preko 20 negativnih posljedica utjecaja stresa na predrođenče, no to bi mogla biti tema nekog drugog članka.

 U tom svjetlu pjevanje, sviranje, plesanje i razne kombinacije multimodalnih igara i vježbi predstavljaju najbolji način kako se trudni supružnički parovi mogu opustiti i kvalitetno provesti vrijeme komunicirajući sa predrođenčetom za njegovu najveću dobrobit. Potrebno je podignuti svijet kako u majčinoj utrobi gojimo istinsko čudo života te da mu na taj način moramo i pristupati poštivajući njegovu opstojnost od samog začeća.