12-10-2011
Moja Ela se rodila 7. travnja 2003. godine. Dojila sam je od početka, u rodilištu im nisam dala da je dohranjuju bočicom, što je sestrama bilo čudno i smetalo im je, jer su mi je tako i na noćni podoj morale dodavati, i tvrdile su da joj neće bit’ ništa ako joj malo daju i da je bolje da se ja odmaram. Ali ja, kao mama s iskustvom (moj Toma je rođen 12. ožujka 2001. i dojila sam ga uspješno 13 mjeseci kad mu je polako "dosadilo"), željela sam svojoj maloj štruci samo moje mlijeko...
Ona je lijepo rasla, prolazili su mjeseci, sisala je kao luda... Došlo je i vrijeme sa 6 mjeseci da počnemo uvoditi novu hranu. Ali moja mala ni čut' za voće, povrće, kašice svih oblika! Ni slučajno, "daj ti meni siku i ja sam sretna!!". Tako sam ja pokušavala i pokušavala, ali uz to i dalje mirno dojila. Napunila je ona i 8 mjeseci, a i dalje je samo sisala. Uspjela bih joj tu i tamo "uvaliti" koju žličicu voćne kašice, ali uglavnom ništa...
Onda je došao Badnjak. Moja sestra Vedrana je rodila curicu Petru 19. studenog 2003. i svi smo se konačno okupili na večeri kod naših roditelja. Bilo je super, velika obitelj, troje mališa, ma super...
I onda je mala Petra bila gladna i bilo je vrijeme za njezino kupanje i moja se sestra sa svojom obitelji uputila kući. Malo nakon što su krenuli, zazvonio je telefon. Zvala je Vedrana koja nam je uspjela reći da su imali sudar i da netko dođe jer joj je muž u nesvijesti. Moj muž i otac su hitno otišli tamo i našli totalno rasulo; tip se zaletio u njih, auto je bio potpuno skršen, zet mi i sestra u nesvijesti, a mala Petra uplakana... Sve puno krvi...
Odmah su otišli prema bolnici i putem sreli Hitnu pomoć, a moj muž je javio da se ja spustim i da idemo u bolnicu. Svoju sam djecu ostavila mami i krenula.
Kad smo došli tamo, Vedrana je bila bijela, bijela, taman su je pregledavali, Dražen je imao potres mozga i bio je totalno rastresen, a Petra je još plakala. Ja sam odmah došla do doktora i rekla da sam ja teta malenoj i da je gladna i da ću joj ja dati jesti jer i ja dojim... Vedro me samo pogledala i rekla: "pobrini se za nju...". Nakon šta su je pregledali, doktori su mi dali malenu i ja sam je stavila na sisu. Mala štruca je odmah povukla, najela se i zaspala. Fala Bogu, ona je prošla bez ogrebotine... Ipak su je još rendgenom snimili da provjere i glavu i rekli da je možemo odvesti kući, a da Vedrana mora na hitnu operaciju jer joj je pukla slezena!! Ostali smo još tu jer joj je život visio o koncu, a dok su nam rekli da sad samo treba čekati, da je mlada i da će se valjda izvući. Bili smo svi kao ludi... U međuvremenu je i moja mama došla s mojima jer je i Ela bila gladna pa sam ja odvela svu djecu kod mene... Uopće mi nije palo napamet kako ću ja to izvesti, kako ću dojiti dvoje djece različite dobi, jednostavno sam znala da će to biti skroz normalno... Nisam sebi dala da ni trenutka stanem i razmislim o mojoj sestri kako je na operaciji i kako joj je loše... ja sam imala svoje bebe....
Moja je Ela srećom spavala noću tako da sam se tu noć odmah posvetila Petri. Dojila sam je kad bi se probudila svaka 3 sata kao mala budilica i odmah nakon hrane mirno bi dalje zaspala. Još sam u međuvremenu otišla s mamom do Vedrane koja je bila na intenzivnoj njezi da joj pokažem kako je treba izdajati. Sestre na tom odjelu bile su divne!! Dopustile su mami da dolazi svaka tri sata i izdaja Vedranu kojoj je mlijeko teklo kao ludo...
Onda me pred jutro počela hvatati panika: kako će obje jesti?! I kao da sam znala, obje su se istovremeno probudile oko 5 sati i gladne obje! Šta sad?! Dala sam prvo maleckoj tako da se ona najede i onda mojoj Elici drugu sisu i da dovrši ono šta je Petra ostavila... Ali bilo je ludo kad su obje počele plakati i onda i su se i Toma i moj muž zapitali jesmo mi sigurni da želimo troje djece.
Ali sve je funkcioniralo, jele su obje (srećom u različito vrijeme), a mala panika opet je nastala navečer nakon kupanja i prije spavanja, ali uz pomoć mog muža, mame, tate, zeta i njegovih roditelja, sve smo organizirali; i kuhanje, i spremanje i bolnicu... Srećom, nisam bila u tome svemu sama jer su mi oni stvarno pomagali u svemu drugom, a ja sam "čuvala snagu" za dojenje...
Vedranu smo redovito izdajali dok je bila slaba, svi su se izvježbali u radu s pumpicom, ali Petra nije smjela jesti njezino mlijeko radi nekih "konjskih" antibiotika... Izgubila je slezenu i dio jetre i bila cijela skršena... Ali toliko je željela i htjela i oporavila se nevjerojatnom brzinom!!! Već 5. dan je doktor rekao da može dojiti, i na njezinu nevjerojatnu radost, odmah smo joj doveli Petru... Tako smo je još tri dana nosili na podoje većinom tijekom dana, a noću sam je dojila ja. Bila je krasna, spavala je i jela kao da se ništa nije dogodilo!!! A svi su govorili da sam ja nešto specijalno napravila, a ja i danas smatram da je to skroz normalno i nisam ni trenutka o tome razmišljala, bilo je to tako prirodno...
Sada Petra ima već 5 mjeseci, divna je, još samo sisa i krasno napreduje. Moja Ela je počela koji tjedan nakon svega ovoga jesti i drugu hranu i sad jede sve što se stavi pred nju... Obje su zdrave i divne bebe. Ja, evo, još dojim moju jednogodišnjakinju, mlijeka još ima, naravno, ali ona više nije baš zainteresirana, draži joj je kruh i juhice i kornfleksi... Vedrana se lijepo oporavila, sad je "kao nova"...
Eto, to je naša priča... Sve se dobro završilo, a moglo je biti svašta, toliko je sreće bilo u cijeloj priči....
VanjaČK
Objavljeno: 16. svibnja 2004.
Tekstovi o dojenju, kao i fotografije na stranici www.roda.hr vlasništvo su udruge Roda, i ne smiju se prenositi bez odobrenja. Ukoliko želite širiti znanje o dojenju pozivajući se na naše stranice, kontaktirajte nas na e-mail: dojenje@roda.hr Hvala.
