Preko stolčića do sinčića

12-10-2011

Prvo dijete rodila sam u Zagrebu, porod je bio... „školski“. CTG non-stop na meni, što znači - nisam se micala sa stola. Eh, evo prokinuli smo vam vodenjak, dali malo dripa, ma još malo droge da vas to tak' jako ne boli, epiziotomija jaaako velika, jer ipak sam ja prvorotka... jedina svijetla točka bio je moj suprug pored mene.

Na početku druge trudnoće odlučila sam da ovaj put idem u Rijeku. Suprug se odmah složio.
Zašto u Rijeku? Želim imati prirodan porod, a tamo imam najviše mogućnosti za to. Ekipa riječkih primalja dala si je truda, vjerujem uz potporu svojih nadređenih, i sada su drugačiji od drugih. Ljudi vole reći da je to alternativni način rađanja, no taj mi se izraz baš ne sviđa jer mi nije jasno što je tu alternativno.
Imaju i kadu za porode u vodi, u Zagrebu je bila u jednoj bolnici, no izgleda da tamo netko nema previše sluha za to, pa su ukinuli porode u vodi jer navodno nema zainteresiranih. E, da, nema...samo na ovom forumu ima desetak žena koje su putovale iz Zagreba u Rijeku. Riječko rodilište ima i rooming-in koji je zaista 24 sata. Bebu ne odnose nigdje, cijeli dan je s mamom.

Nazvala sam primalje u Rijeku, javila mi se sestra Lela, rekla mi koji su nalazi potrebni da mogu u vodu, te – „Dušo, vidimo se.“ Pih, pa to je vrlo jednostavno, a ona je baš draga.
Prvi problem nastao je kada sam svog primarnog ginekologa tražila uputnice za neke pretrage. Priupitao me što će mi to, te na moj odgovor da mi treba za porod u vodi, drvljem i kamenjem - jesam li ja normalna, da kakva Rijeka, krenuo pričati o infekcijama i kaj ja znam više kojim čudima, jer to je ipak lučki grad, ... mislim, prestrašne stvari. Još mi se nije direktno obraćao nego sve preko supruga, kako on to svojoj ženi ne bi nikada dopustio i slične stvari... Bila je to dosta stresna situacija.
Osjećala sam se izgubljenom jer pred kraj trudnoće ja ostajem bez ginekologa, naravno da ga poslije ovoga nisam mogla vidjeti, a kamoli imati neko povjerenje u njega.
Nazvala sam tada Rijeku i jedna draga primalja me smirila što mi je u tom trenutku bilo jako potrebno. Nakon toga nastavile smo se dopisivati mailom. Nakon prvog odgovora u potpis je stavila - tvoja primalja Barbara. Ajmeeee, koji je to osjećaj!
Toliko topline u njenim riječima, na sve moje želje i pitanja pozitivan stav, kao da pričam s nekim tko me razumije i još dodatno objašnjava moje nedoumice. Šta da vam kažem, čisti SF.

Pregled u njihovom rodilištu je bio baš onakav kakav sam i očekivala, moja primalja i ljubazan doktor, baš smo si super popričali. Sretni i veseli Šafra i ja vratili se doma.

Subota 11.03., dvije debele trudnice kukaju kako im je teško (naravno, Luna i ja), sjedimo na trosjedu, fotkamo se, kad ja osjetim prve kontrakcije, bilo ih je nekoliko prije spavanja i onda sam zaspala. Drugi dan javljam Barbari stanje, ona vesela, ja vesela i tako se zezamo, no neka beba pričeka još malo jer je vani orkanska bura, autoceste zatvorene, nije baš vrijeme za putovanje.

Nedjelja navečer, Šafra uspavljuje Bena, a ja ležim na krevetu i osjetim kao mali prasak. Oh, pa da, to je taj famozni čep o kojem svi pričaju. Nakon nekoliko minuta, hmm, jel to meni nešto curi, zovem Barbaru i pita ona mene je lI mi puknuo vodenjak i baš dok smo pričale, poplava, OK je, definitivno je pukao vodenjak.

Super, počelo je, juupiii! Dva tjedna ranije, no nema veze, evo, krećem ja sad u Rijeku i vidimo se. Barbara radi sutra od 7, odlično, taman, pomislim.

Idemo za Rijeku, javljam MM-u, zovem HAK, ceste koje nama trebaju su otvorene, jedino nam je potrebna zimska oprema, tu nastaje tajac... Znači li to i lance?!?!!

Zovem mamu da dođe čuvati Bena, tata viče da je znao da ću morati ići baš danas i već ga vidim kako se češka po glavi i hoda po kući i misli kako sam luda.
Šafra krenuo probati staviti lance jer su potpuno novi i nije ih nikada koristio, vraća se lud u glavu, sav zmazan, u očima mu sve bijelo i pita hoću li da idemo na Sveti Duh.
Ups, vidim da je trenutak za jedan ratni govor. OK, uspijem ga smiriti, čak sam i krenula objašnjavati kako da stavi lance (ah muški, krizne situacije i čitanje uputa), i napokon mi krećemo.
Lijepo smo se dogovorili da se, ukoliko bude neka frka na cesti, stignemo vratiti u Zagreb. Dva sata nakon pucanja vodenjaka trudova baš i nema.

Javljam na forum da idem i nek vibraju da dobro dođemo. Luna kaže da će dežurati kraj telefona, redovito smo je izvještavali.

Točno je ponoć, mi na benzinskoj, kad kaže lik da ne možemo točiti benzin. Tu sam umrla od smijeha i pomislila - dobro, kaj još može krenuti drugačije. Morali smo pričekati petnaest minuta jer im je bio obračun, taman da Šafra popije kavu.

Već smo stigli do Delnica, komentiram - no, gdje je taj snijeg i bura, sve je čisto.
Ta na na naaaaa (roll the drums), ups, zatvorena cesta!!!
Izlaz – Delnice! Znate onu stvar iz „Ralja“... točno takav osjećaj, kao da mi je morski pas za leđima.
A u Delnicama snijega koliko ti srce želi, da smo imali sanjke, mogli smo se do Rijeke fino dosanjkati.
U autu grobna tišina, nitko ništa ne priča, jurimo 30 na sat.
Osjećala sam se k'o Snjeguljica kad je utrčala u onu mračnu šumu, ista stvar, samo sa snijegom. Pita me Šafra jesam OK, ja odgovaram hrabro da jesam, no bilo me užasno strah.
Kada je napokon nestalo snijega, propuhala nas malo još bura i nakon toga opet smo prodisali. Ovo je jako nježan opis našeg puta jer od same pomisli kako je bilo, malo mi se želudac grči.


I eto nas napokon pred bolnicom.

Oko tri sata ujutro, vani užasno puše, ulazimo u bolnicu.
Sestra na prijemnom uzima podatke i kaže meni da idem gore, moj suprug bude ostavio podatke, rekla sam da nema potrebe, mogu ja.
Kod mene trudovi na svakih pola sata.

Dolazimo ispred rađaonice, tu nas dočeka nasmiješena sestra. Presvlačim se, MM uzima stvari i ode u auto po još par sitnica (ali ne i po hranu).

Za to vrijeme ja na CTG-u, pričam sa sestrom, nešto se zezamo i čekam doktora. Pokazuje mi papir s izjavom koju bih trebala potpisati, znam da sam samo rekla da ja to ne bih, hvala.
Odrađujem jedan malo jači trud, otvaram oči, a u sobi doktor, doktorica i mislim dvije sestre. Ušli su tiho, nisam ih ni skužila.
Pregled, napokon da sam doživjela da netko koristi fetoskop, nekako mi je taj trenutak bio jako drag.
Otvorena 3 cm, prednja plodna voda iscurila.

Doktor je proučio plan poroda, pa rekao - u redu. Kad tamo - vidim drži on neki papir u ruci. O, ne!
Krene mi pričati o potpisivanju izjave, kako je ona u skladu s mojim planom poroda koji će oni uvažiti sve dok je sve u redu sa mnom i djetetom, kako piše i u planu...Na što sam rekla da ja to baš i ne bih potpisala, no znate to se mora i onda mi je postalo jako napeto i osjećala sam nervozu. Pitam doktora, ako potpišem, hoće li me obavijestiti o svim intervencijama koje bi radili i zajednički dogovorili o tome, on je rekao da nema problema, u stilu - naravno, i meni je to tada bilo dovoljno. Samo da se maknem iz ove napete situacije. Samo mantram, sve će biti u redu, Barbara dolazi u 7 sati. Na toj istoj izjavi potpisujem da ni pod razno ne želim epiziotomiju.

Priprema, kako ne želite epiziotomiju, brijanje nije potrebno, no klizma, ide, znate kod poroda u vodi. Sve sam to znala i pripremila se, zapravo moj plan je bio doći u zadnji tren i sve to izbjeći, ali neke se stvari ne mogu predvidjeti.
Nakon klistira, koji mi je bio dosta neugodan, za razliku od prvog poroda, slijedilo je tuširanje.
Odlična stvar, super mi je odgovaralo. U međuvremenu je došao MM sa stvarima i čekao u hodniku. Nakon tuširanja otišla sam do njega pa smo bili tu neko vrijeme dok ga sestra nije pozvala da se presvuče.
Ušli smo u predrađaonicu, genijalno je da partner može biti prisutan, došlo mi da izljubim doktora koji je uveo tu praksu. Tamo je bio jedan par, nismo smetali jedni drugima, svatko je gledao svoja posla.
U svim drugim bolnicama kao nije zgodno da partneri budu u predrađaonici, rodilje su polugole i u trudovima. Mogu donekle razumjeti da može rodilji smetati prisustvo druge rodilje, a kamoli još i nekog muškarca, no meni je bitnije da nisam sama i nije mi nitko smetao.
Sestra me stavila malo na CTG, MM sjeo na stolicu i kljucao. On je bio toliko umoran da nije mogao držati oči otvorene. Put ga je iscrpio, vožnja po onakvom vremenu bila je jako stresna i napeta.

Stavili me malo na CTG, imala sam i jedan trud dok sam ležala, nije mi odgovaralo biti u tom položaju. Zamolila sam sestru da mi skine CTG te mi je dala loptu. Koje otkriće!!! Tu je negdje pola pet. Ja sam bila užasno gladna od trena kad smo došli. Dragi zaboravio donijeti sendvič, no kako su trudovi postali intenzivniji, nisam mislila na glad, samo mi je bila potrebna voda.

Lopta je jedna prekrasna stvar kad ste u trudovima, totalno me oduševila. Ja sam hopsala i hopsala te uživala, časna riječ. MM me masirao po leđima dok sam imala trudove i to mi je jaaako bilo ugodno, koja luda kombinacija. Trudove sam odrađivala k'o u šali, tri sata hopsanja su proletila.
Nisam se htjela pomaknuti s lopte, jednom sam morala na WC i u povratku sam imala trud koji sam pokušala odraditi stoječki, no bilo mi je užasno, pa sam brzo sjela na loptu. U tom trenu prilikom sjedanja na loptu bilo mi je najteže, nakon toga nisam poželjela više ustati.
Na radiju neka narodna glazba. O ne! Promijenim stanicu, a tamo „Back to 60's“, tu sam ploču kao mala dobila od tate, super mi je bilo hopsati uz to, malo sam i čagala, malo rocka nikad na odmet.
Bila sam ja uzela neku glazbu koja mi je bila na dohvat ruke, no CD nije radio.

Ja veselo skačem po lopti, MM se sad skroz razbudio s intezitetom mojih trudova, adrenalin mu opet proradio, izmedju šaljem SMS-ove, dajem izvještaje uživo i najbolja fora je da je meni zabavno, osjećam se k'o na nekom dobrom tulumu, skroz mi odgovara ovakav razvoj događaja.
Tijelo mi fantastično reagira, trudovi su sve češći i intenzivniji, dišem po vlastitom nahođenju.

Sedam sati je, stigla jutarnja smjena i moja Barbara, baš sam se razveselila kad je došla. Na predaji smjene, ili kako se to već zove, primalja napominje kod mene da pazi jer ja ne želim epiziotomiju (koje ugodno iznenađenje), na što će Barbara: „Bez brige. Znam ja sve njene želje.“ Ah, u sedmom nebu sam.

Kada se punila, pričam malo s Barbarom, hvali me kako to meni super ide i da sad pričekamo pregled pa u kadu. Čak je u rađaonici pripremila glazbu, donijela fotić za slučaj da sam ja zaboravila, na sve je mislila.

Trudovi su sad jako intezivni i još uvijek ih mogu bez problema odraditi, totalno drugačiji osjećaj nego prvi puta. Mislim da su intezitetom jednaki, samo što ih sada puno bolje podnosim jer su moji, tijelo odlično reagira na njih.
Nema više mjesta za komunikaciju jer su sada trudovi na manje od minute. U jednom trenu osjetim nagon za tiskanjem, zovem Barbaru i kažem joj da moram tiskati. Taman doktorica došla za pregled, no čula sam Barbaru kako je rekla da nema vremena i pravac u rađaonicu.

Kroz hodnik smo protrčali držeći se za ruke, MM s jedne strane, a Barbara s druge, e koji prizor.
Samo sam malo legla na krevet, pogledala je koliko sam otvorena, mislim da je rekla kako je glavica skroz dolje, prislonila je sondu da posluša otkucaje, sve super.
Dolazi trud i jaki nagon za tiskanje, tu me je malo čopila panika, u glavi misao kako neću uspjeti dobro prodisati trudove. A i ležala sam te mi je bilo jako bolno, samo sam uspjela ruke staviti MM-u oko vrata i tako dalje disala. Kada nije spremna, a nema vremena za čekanje. Barbara je samo rekla da idemo na stolčić, ja sam uspjela dignuti palac u zrak i tu mi se opet vratila snaga i hrabrost. Dosta je bolno bilo dignuti se s kreveta, no kad sam napokon sjela na stolčić, bilo mi je dobro, vrlo ugodan položaj.
Euforija me sad prala opasno, znala sam da smo na samom kraju, Barbara se smješka, stavlja mi tople komprese i bodri me, još jedna primalja joj pomaže, druga nas slika. U glavi mi je ostao njihov smiješak, kao da su uzbuđene kao i ja i jedva čekaju da vide moju bebu.

Šafra je sjeo na stolac iza mene, a ja sam se nekako uvaljala njemu u krilo, primila za ruke i trudila se disati i ne tiskati, pustiti da beba polako izađe.
Ispuštam neke zvukove, Barbara mi pokazuje da mogu drugačije disati ako želim, odgovara mi tako. Čvrsto držim supruga za ruku i koncentriram se, gledam negdje u daljinu. U zrcalu koje su stavili ispred mene vidim čuperak. Barbara mi kaže da popipam glavicu, ali u tom trenu nisam mogla, da sam pustila ruku, skroz bih se izgubila, ni pogled nisam mogla pomaknuti. Jedno dva puta ne uspijem prodisati i tiskam jako, Barbara mi kaže da izdržim još dva truda. MM mi pomaže disati, jer tu ispuštam neke zvukove, trudi se ispraviti me i vratiti na disanje, no meni baš paše ovako.
U jednom trenu Barbara kaže da pogledam glavicu, i tu mi se sve zaledi, nemam trud, ništa me ne boli i vidim prekrasnu glavicu koja strpljivo čeka da mi dođe.
Ovo mi je najjači moment poroda.
I samo odjednom, pomalo on doskliže meni u naručje. Kmečnuo je malo, mislim, i, sjećam se, gledao okicama, kao da me htio odmah dobro pogledati.
MM se rasplakao, a iz mene bujica sladunjavih epiteta, bio je predivan, ma najljepši!
Ne sjećam se ničega poslije, ni kad je posteljica izašla, ni kako je izgledala, znala sam da Barbara brine o tome, ja sam samo uživala u malom čovjeku u svom naručju. Bio je krvav kao i Ben, no ovaj puta u mojim rukama, pod prstima sam odjetila vernix (ajmee!). Barbara ga je malo obrisala i pokrila ga, tako se umirio i samo zažmirio.

Nakon nekog vremena, Barbara drži pupčanu vrpcu i daje Šafri škare. On onako zbunjen, jer do tada nije bio siguran želi li to napraviti ili ne, uzme i presiječe je.
Šafra ovaj puta baš nije vidio izgon jer je bio moj oslonac, imao je pune ruke posla pa mu taj dio malo nedostaje.

Timotej je dobio poljubac od nas i bilo je vrijeme da se ustanemo te preselimo na krevet.
U tom trenu osjetim zujanje u ušima i samo mi se zavrtilo, malo sam se izgubila. Sljedeće čega se sjećam je da su se svi skupili iznad mene, a Šafra je bio jako blijed, ma skroz siv, kako se samo prestrašio. Budući da nisam jela od tko zna kada, sigurno više od 12 sati, jednostavno nisam imala više snage i samo sam se srušila. Brzo su mi dali infuziju, no meni su bili malo smiješni jer sam se ja dobro osjećala.
Legla sam na krevet, a Timija su mi stavili na prsa te nas pokrili. Kako sam malo pukla, dobila sam jedan šav. Dok me doktor šivao, MM je primio Timija i šetao s njim u naručju te mu pričao prvu priču.
Ostali smo sami. Sljedeća tri sata imali smo mogućnost upoznati se s našim sinom, u rađaonici, naravno, svi troje, mazili se, gledali i dojili. Tim je primio cicu s velikim znanjem! Tek nakon toga mene su odvezli u sobu, malenog na kupanje i pregled, uz molbu da ga brzo vrate. Uz još pokoju molbu da mi donesu dijete, nakon sat vremena bili smo zajedno i nismo se razdvajali, osim dok je bio na fototerapiji zbog povišenog bilirubina, no i tu sam ga mogla dolaziti dojiti svakih dva-tri sata, a i svako malo sam ga došla gledati.

Kako smo bili u apartmanu, i Šafra je bio s nama cijeli dan, samo nam je Ben jako falio.
Oporavak je bio fascinantan, drugi dan kao da i nisam malo prije došla iz rađaonice, sjediti sam mogla odmah i to mi je još jedna velika lijepa promjena za razliku od prvog puta.

Moram samo još jednom reći kako sam presretna što je baš Barbara bila moja primalja. Pomogla mi je da se u tom trenutku osjećam upravo onako kako bi se sve žene trebale osjećati dok na svijet donose prekrasne male ljude.

Timotej je stigao na ovu šarenu kuglu u 08:10, bio je težak 3200 g i dugačak 52 cm, apgar 10/10.

I mala zanimljivost za kraj - i Benedikt i Timotej rođeni su 13. u mjesecu.

  Nika