Porod je ženski «posao», kako u prošlosti, tako i danas

12-10-2011

Rađanje je ženski posao, prirodni sastavni dio ženske spolnosti i kreativnosti. Prethistorijske figurice koje prikazuju trudne žene govore nam da se od davnina štovala ta isključivo ženska sposobnost donošenja novog života. Čak i kada je se plašilo, ona je bila predmet štovanja. Tjelesni napor koji pri porodu danas mora uložiti pripadnica nekog amazonskog plemena nije značajno različit od napora koji je morala uložiti žena na Novoj Gvineji prije tisuću godina, niti bi trebao biti bitno različit od napora koje treba uložiti suvremena žena Zapadnog svijeta.

Za žene diljem čitavog svijeta porod, osobito onaj prvi, bio je i ostao posebno dostignuće za kojega se žensko tijelo treba izuzetno napregnuti. Da bi rodila, žena treba jako povećati dotok krvi u svojemu tijelu, njezini trbušni mišići moraju se poprilično rastegnuti, mora biti u stanju nositi dodatnu težinu, a maternica, taj najsnažniji mišić u tijelu koji je snažniji čak i od srčanog mišića, mora se raširiti dvadeset puta od svoje normalne veličine. Grlić maternice koji tijekom trudnoće treba biti zatvoren kako bi se beba zadržala u maternici, tijekom poroda mora omekšati, stanjiti se, a potom rastegnuti pri prolazu glavice koja je, u prosjeku, veličine grejpfruta. Tkivo rodnice se mora raširiti tako da omogući prolaz ramena, međica, (tkivo koje se nalazi između rodnice i anusa), mora također omekšati, stanjiti se i rastegnuti kako ne bi došlo do pucanja tkiva pri izlasku bebe iz rodnice.

Čak i kada su žene tjelesno spremne i opuštene tijekom poroda, trudovi i sam izgon mogu svejedno uključivati nelagodu ili snažnu bol, osobito ako se radi o prvome porodu, ako je beba velika u odnosu na promjer majčine zdjelice ili ako nije u optimalnom položaju za porod. Međutim, ta nelagoda ili bol su funkcionalne, javljaju se zbog izuzetnih fizioloških promjena: tkiva se rastežu, mišići koji se svakodnevno ne koriste se stežu. Ta bol nije znak ičega lošeg i porod obično slijedi bez komplikacija. Cijeli proces je osmišljen tako da se i žena i njezino dijete mogu odmarati u razdoblju između trudova. Sami trudovi izazivaju jedno drukčije stanje svijesti i ta preobrazba je sastavni dio normalnog procesa. Nekim ženama se događa da čak i zaspu između dva tiskanja pri kraju poroda, s jedne strane zbog umora, a s druge strane zbog toga što tijelo otpušta hormone koji umanjuju osjećaj boli.

Jedno antropološko istraživanje je pokazalo da je najvažnija razlika između suvremenih žena i njihovih plemenskih predaka u tome što plemenske kulture, i u prošlosti i danas, ne gaje nepovjerenje i strah u sposobnost ženskog tijela da se nosi s porodom te na porod gledaju kao na jedan prirodni proces. Takve kulture nikada nisu vjerovale da bi život trebao biti bez ikakve neugode i boli. Danas to nije tako; vjeruje se da moramo biti sposobni oblikovati svoju okolinu i svoj život kako bismo izbjegli bol pa čak i smrt. Strah je normalan čovjekov odgovor na nepoznato, osobito kada postoji mogućnost povrede ili smrti. Međutim, razina straha i tjeskobe koju su žene u davnini osjećale pri porodu,  vjerojatno nije bila ni približno toliko velika kao ona koju su osjećale žene u prljavim i bolestima prepunim gradovima Europe od srednjega vijeka do početka industrijske revolucije. Također, prilično je izvjesno da nije bila ni nalik tjeskobi i strahu kojega imaju mnoge suvremene žene, povlaštene time što imaju udoban i siguran život, ali noseći i dalje nasljeđe prošlosti: vjeru da je porod preopasan i previše bolan da bi se izdržao bez medicinske intervencije.

Stav žene prema vlastitom tijelu i načinima na koje ono funkcionira, kao i stavovi ljudi koji ju okružuju (osobito stavovi zdravstvenih djelatnika), utjecali su na načine na koje žene danas rađaju u tolikoj mjeri da porod jako malo nalikuje prirodnom i normalnom procesu. Suvremeni pristup koji pokušava porod kontrolirati, «dirigirati» ga i ubrzavati, antiteza je pristupu koji ima povjerenje u ženu, njezino tijelo i normalan porod.

 Što žene MOGU učiniti da porod postane normalniji?

Mogu živjeti zdravije, s manje stresa, u bliskijoj vezi sa zemljom, provoditi više vremena u prirodi i imati dobru tjelesnu kondiciju. Zdravstveni djelatnici, osobito liječnici, vrlo rijetko preporučuju prirodniji i cjelovitiji način života te pozitivan stav prema vlastitom tijelu kao najbolji način da se osigura normalna trudnoća i porod, a upravo je to ono što znatno utječe na oboje.

Nije na odmet naglasiti važnost pozitivnog mentalnog stava. Priroda se nije spremna nositi s prekomjernim strahom i sumnjom u vlastite sposobnosti. Danas se često može čuti o štetnom utjecaju zagađenja, lijekova i droga na nerođeno dijeta, ali se vrlo rijetko govori o štetnom utjecaju hormona stresa koji slabe obrambeni sustav tijela i koče normalan porod.

Tjelesna priprema za porod treba ići ruku pod ruku sa psihičkom pripremom koja obuhvaća saznanja o tome da je porod prirodan proces. Žene danas ne vjeruju u to da njihovo tijelo zna što treba činiti, a još manje vjeruju da njihova beba to zna. Zbog straha i zbog osjećaja da ne znaju, često imaju osjećaj sigurnosti kada dođu u bolnicu; na svjesnoj razini uma vjeruju da su na pravom mjestu i da će sve biti u redu. Ako nešto krene po zlu, netko drugi će znati što treba učiniti. Autoritet (i odgovornost) se tako prenosi na nekog drugog. Ali tijelo ne laže i zbog toga se vrlo često događa da, unatoč osjećaju sigurnosti koji bolnica pruža, mnoge žene reagiraju tako da im se trudovi uspore ili potpuno zaustave. Iz istog razloga puno žena ima podvojene osjećaje o neophodnost rutinskih postupaka kojima su u bolnici one i njihove bebe izvrgnute, a sve u ime njihove dobrobiti. Iz istog razloga mnogo žena i većina zdravstvenih djelatnika, ne poznaje razliku između intervencije i podrške.

Nažalost, žene su danas izgubile ne samo dodir sa vlastitim tijelom i svojom drevnom ženskom lozom, nego su također izgubile i glas da se oglase, da progovore, da se suprotstave intervenciji, da zatraže podršku, da zahtijevaju poštovanje za svoj posao rađanja i brige o svojoj djeci. Kada pronađu taj glas, ponovo će zadobiti vitalni dio svoje kreativnosti i ženske moći.

Suzanne Arms

Odlomak iz knjige «Bezgrešna prevara II»(engl. «Immaculate Deception II»)

Suzanne Arms je autorica, fotografkinja, vizionarka i aktivistica, zagovornica primaljstva i predvodnica pokreta prirodnog rađanja u SAD u posljednjih 25 godina. Njezina druga knjiga «Immaculate Deception: A New Look At Women and Childbirth» koju je New York Times proglasio 1975. knjigom godine, uzburkala je duhove medikalizirane Amerike i potakla pokret prirodnog  rađanja.

Više o autorici i njezinom radu možete saznati na http://www.birthingthefuture.com/

Prevela s engleskog i obradila Saradadevii Hull Jurković