Pismo za doktoricu K.

12-10-2011

Poštovana doktorice,

kada sam prije nešto više od godinu dana ležala na krevetu u bolničkom hodniku, nakon poroda koji ste Vi vodili, prišli ste mi i rekli: "Sjetit ćete se svoje dr. K., zar ne?" Potvrdila sam, hoću, čim se malo opravim.

Otada se, gotovo svakog mjeseca, barem jednom sjetim svega: ne samo Vaše uloge već i čitavog poroda, očekivanja s kojima sam došla u bolnicu, babice, atmosfere, suprugove pomoći, baš svega. Razmišljala sam o tome hoću li Vas pozvati da se vidimo i pokušati Vam izložiti zbog čega i danas imam osjećaj da je sve moglo biti drugačije: jednostavnije, ljudskije i s manje zahvata.

Suprug i ja smo tog Badnjaka 2003. došli oko 14 sati, bila sam otvorena nekoliko centimetara, ali bez vidljivih trudova. O porodu smo dugo razmišljali i pripremali se, otišli na tečaj u Vašu bolnicu, čitali, razgovarali s mladim roditeljima, predočavali si sve faze; pa čak i napismeno pripremili listu poželjnih i nepoželjnih intervencija; onako kako se to može vidjeti na stranicama Udruge Roda i što je, primjerice u Sloveniji, poželjna i preporučljiva praksa.

Tako smo molili da ne bude suvišnih medicinskih intervencija i lijekova, kako bi porod prošao čim prirodnije: dakle, bez klistira, bez induciranja poroda, bez prokidanja vodenjaka i umjetnog pojačavanje trudova – sve dok smo beba i ja u redu. Kako bih bolje pratila trudove i lakše se otvarala, molila sam za slobodu hodanja i kretanja te da ne budem stalno priključena na CTG, već da beba bude promatrana povremeno, uz fetoskop. Na koncu, željela sam roditi bez epiziotomije i bez potezanja posteljice.

Na naš ste se popis malo smješkali i šaputali s kolegama, pitali jesam li u Rodama. Onda ste, kombinacijom uvjeravanja, sitnih prijevara i upozorenja, odbacili većinu onoga smo tražili.

Tako ste nas za CTG uvjeravali da je neizostavan, bez obzira što mi onemogućava kretanje i vezuje uz horizontalni položaj na krevetu – jer neprestano nadzire bebu, a fetoskopa i liječnika nema dovoljno: "Nismo mi klinika Mayo, nema nas dovoljno da za svakog pacijenta bude po jedan liječnik", odgovorili ste, premda sam bila jedina u rađaonici, a svi liječnici i babice su preko u "sobi za osoblje" feštali Badnjak. Pjevanje (Škoro, tada sam zapamtila za cijeli život), vika i poklici koji su dopirali do nas bili su primjereniji provincijalnoj gostionici, negoli ustanovi koja bi trebala u središtu svog djelovanja imati čuvanje zdravlja i života. Shvatila sam da je lakše priključiti CTG i povremeno pogledati krivulje otkucaja srca i ritam trudova, negoli se pomno posvetiti praćenju i ohrabrivanju prirodnog tijeka poroda. No, i prije toga, pri samom inicijalnom pregledu, probušili ste mi vodenjak, a da niste rekli ni riječi; kao da neću ništa shvatiti, pretvarali ste s, s daščicom u ruci, kao da radite nešto deseto. Lopta koja je nabavljena za pomoć rodiljama tamo je služila za zabavu osoblju. Meni je, nakon klistira (suvišnog, jer nisam bila ručala i već sam se bila očistila), bila neupotrebljiva. S probušenim vodenjakom i kontrakcijama debelog crijeva bilo je neizvedivo bilo kakvo hopsanje.

Kad su trudovi konačno krenuli pravim intenzitetom, osjećala sam ih kao valove koje treba pratiti primjerenim disanjem i kretanjem i tako savladavati. Bilo je teško i uzbudljivo i takva mi je aktivnost odgovarala. Suprug je pomagao držeći me za ruku, upozoravajući na ispravno disanje u trudu i masirajući donji dio leđa koji se znao ukočiti od bola. Pogledavajući nas, s druge strane, iz sobe za feštu i Škoru, smijuljili ste se njegovu maru: "Gledajte, masira je." Bili smo kao dva mala, pomalo čudna stvorenja koja se beskorisno trude, ali su pritom simpatični. Za vas porod još nije bio ušao u "pravu", završnu fazu i smatrali ste da je dovoljno povremeno nas pogledati i nastaviti sa svojom zabavom. Nama se, s druge strane, događalo nešto što nas je posve zaokupljalo, što nam se činilo životno važnim, pomalo čak i svetim, pa nam je buka i pjesma (daleko od našeg ukusa) čak i smetala. No, više od toga smetale su žice, ležeći položaj i nemogućnost kretanja. Zato sam, u jednom trenutku, skinula sve to sa sebe i prepustila se ritmu trudova i poroda, kretnjama koje su mi najviše omogućavale otvaranje i savladavanje trudova. Kad je netko od osoblja uočio moje skidanje CTG-a odmah su se svi skočili. Jedna naročito agresivna, krupna babica je odmah doletjela s papirom: "Potpišite! Potpišite tu da preuzimate rizik!" Naravno, htjela sam potpisati. U tom trenutku činilo mi se da bih potpisala i porod na stubištu, samo ne u takvu okruženju.

Vi ste smirili situaciju, pitali me polako i staloženo zašto sam skinula uređaj, što sam ja objasnila, a Vi ste mi jednako blago rekli da je u ovom trenutku važno da bude prikopčan i da neke od pokreta koje sam radila ne smijem raditi zbog bebe. (Vjerujem da je to bilo zbog toga jer je beba bila "na suhom", bez plodne vode).

Prošlo je jedva sat vremena, a Vi ste već nekoliko puta (premda sam na početku izjavila da to ne želim) pitali bih li malo pojačanja trudova. Da se sve brže završi, kao da je uspjeh poroda prvenstveno u njegovoj brzini!

Ipak, uskoro je krenuo završni dio poroda i s Vama je stigla babica i još nekoliko lica; upaljeno je veliko svjetlo iznad kreveta, podignut naslonjač i trebalo je tiskati, tiskati. Niste bili oduševljeni kad je došao dr. S. da okrene bebu. Nisam ni ja, ali iz drugih razloga.

Kad je vidio moj prosječno mali trbuh (kao što su mi i druge proporcije prosječno male), pitao je (više kao da izjavljuje, sam za sebe): "Zastoj u razvoju djeteta?" "Ne", odmahnula sam glavom, "nikakav zastoj: dijete je bilo prosječno veliko u svakom mjesecu trudnoće". Prije tog zahvata, za koji znam da nije sasvim bezopasan za bebu, molila sam ga, kako bismo ostvarili minimalan kontakt i povjerenje, da mi pruži svoje ruke i na trenutak pogleda u oči. To mu se učinilo suvišnim i smiješnim, ali je pristao. Nakon toga je okrenuo bebu i porod je uskoro bio gotov.

Sve je zapravo bilo vrlo brzo: u dva i pol sata. Ja sam bila željela, kao što bih i sada željela, da je trajalo duže, jer bi bez zahvata koje ste primijenili bez moje volje, sve i trajalo duže, ali bismo se i ja i beba osjećali bolje. Ovako smo oboje bili umorni i iscrpljeni. Umjesto neizmjerne radosti ja sam osjećala neizmjeran umor i tugu. Nepotrebna je energija utrošena u suvišno i jalovo objašnjavanje mojih nazora i potreba, u savladavanje okolnosti koje su me ometale. Pretjerana osjetljivost? Možda, ali za mene bi u središtu poroda morali biti majka i dijete, a ne liječnik, CTG ili osoblje. Tako kad dr. S., već poslovično, u završnom dijelu poroda rodilji kaže: "A sada idemo roditi", onda to nije samo jezična omaška, već proizvod stava zapadne medicine koji sve koji traže kakvu pomoć, pacijente, smatra pasivnima, a vlastito djelovanje drži središnjom aktivnošću.

Ipak, ne ide on roditi. Kao što ne rađa ni krupna, glasna babica čije ime nisam zapamtila. Rađa žena koja je donijela svoje dijete. I rađa se novo malo biće, nezamjenjivo i neponovljivo. I sam je taj čin dovoljno značajan da se priguše svjetla i suspregne dah. I da se učini sve što se može kako bi se pripomoglo, a ne suvišno usmjeravalo ili poguravalo. Priroda je savršeno uredila svoj tijek i kad god je moguće treba mu se prepustiti. Suvišne medicinske intervencije rađaju samo potrebu za novim intervencijama u bližoj ili daljoj budućnosti.

Voljela bih da sam bila sigurnija u sebe i da sam prvo porođajno doba provela doma; da sam u bolnicu došla tek kad su "pravi" trudovi krenuli. Time bih izbjegla suvišno uplitanje, svoj jad zbog toga i zbog nemogućnosti da, uza sve što se zbiva i čime sam zaokupljena, dodatno objašnjavam kako moji zahtjevi nisu zamišljeni da olakšam sebi ili zakompliciram porod. Izbjegla bih "podršku" u vidu upozorenja: "ako ovo ne napravite izgubit ćete dijete"; ili onih "ohrabrujućih": "o, pa haj'te, pa nosili ste ga devet mjeseci". Bože, odakle ikome ideja da bi mi ponestalo snage za rađanje vlastitog djeteta?!

Na koncu, od silnih glasova i uvjeravanja, od strke u kojoj sam iz subjekta, aktera i protagonista, zahvaljujući mehanizmima domaće (staromodno zapadnjačke) medicinske prakse pretvorena u predmet, u objekt jednosmjernog i neprilagodljivog sustava, bila sam umorna i prazna. Prekrasni mali dječak Vito bio je još umorniji i prestrašeniji. Nije imao snage ni za sisanje. Nakon grozničavog plača šćućurio se, smirio i zaspao na mojim grudima.

Sljedećih noći, unatoč drugačijim savjetima, gledala sam ga kako spava i kako se budi pored mene na bolničkom krevetu. Već oni prvi pokušaji dojenja, presvlačenja, upoznavanja ritma budnosti i sna, unatoč mojoj slabosti i nemogućnosti hodanja zbog višeslojnog i velikog reza, bili su dio velike radosti koja nas prati i danas kad smo već uvježbali i dojenje i oblačenje i prematanje, buđenje i uspavljivanje.

Moje prijateljice nastoje ne pričati o detaljima svojih poroda, sve ružno se nastoji potisnuti: "Sve zaboraviš", kaže jedna sretna mama, "kad ti se malo biće pojavi u rukama". Porod se ionako smatra najvećom mogućom boli, nečim što je moderno i izbjeći: jedna injekcija u leđnu moždinu, malo indukcije i majke se mogu opustiti i gledati kako se njihovo dijete porađa. Skoro kao na TV. U ovakvim slučajevima bi dr. S. imao pravo reći: "Idemo roditi."

Za razliku od toga, budem li blagoslovljena drugim djetetom, potrudit ću se naći bolnicu u kojoj ću roditi tako da porod traje koliko porod treba trajati; bez bušenja, poguravanja, rezanja, okretanja. Ne mislim da su trudovi, premda se čak i u Bibliji tako može čitati, kazna za kakav grijeh. Meni su pomagali, njihova dinamika mi je otkrivala ritam kojim moje dijete iz svog toplog, vodenog unutarnjeg doma izlazi van, na svjetlo, na zrak, na kopno.

Oporavak od poroda trajao je gotovo dva mjeseca, fizički. Nakon toga, čišćenje od osjećaja, rekla bih sve do danas.

Odlučila sam Vam, ipak, napisati ovo pismo. Kako bih, možda, postigla da razumijete sljedeću rodilju koja će htjeti prirodnim putem dovršiti svoju trudnoću. Kako bih i sama sebi razjasnila zbivanja i kako bih jasnije razabrala nužno od nepotrebnoga.

Na koncu, htjela bih Vam zahvaliti za sav Vaš trud. Vidjela sam da činite sve što mislite da trebate i možete u pojedinim situacijama. Znam da ste za svaki postupak protiv kojeg sam bila, a koji ste unatoč tome proveli, bili uvjereni da je ispravan. Radili ste jer su Vas tako učili, jer "se to tako radi" i/ili jer je tako lakše: svima vama, a (pretpostavljali ste) i meni.

Pišem Vam i zbog toga jer mislim da je to često suvišno i pogrešno. I jer znam da ima još onih koji razmišljaju poput mene. I da će ih, nadam se, uvijek biti.

Srdačno Vas pozdravljam!

Marina Protrka

U Zagrebu, 24. siječnja 2005.