Pa, zašto žene ne doje?

12-10-2011

Prije nego što su bočice postale uobičajene, dojenje je bilo svakidašnji čin utemeljen na oponašanju i učenju unutar obitelji i zajednice. Žene su učile metodom pokušaja i pogrešaka tijekom vlastitog iskustva dojenja. Ali danas je taj proces, koji bi trebao biti manje ili više prirodan, postao neobično složen – žarište globalnih tržišnih strategija i politike, zakonodavstva, skupina lobista, aktivista i ometanja od strane dobronamjernih, ali katkad neučinkovitih stručnjaka.



Prema Mary Smale, čimbenici koji čine razliku su samopouzdanje i očekivanje potpore, osobito kod žena niskog socijalnog statusa.

"Koncept 'vlastite vrijednosti' – odnosno, mislite li da ste sposobni nešto učiniti, vrlo je važan. Možete reći ženi da je dojenje jako dobra zamisao, ali ona mora vjerovati u nekoliko stvari da bi ono funkcioniralo. Prije svega, mora misliti da je to dobra zamisao, da će pogodovati njoj i njezinom djetetu. Nadalje, mora vjerovati da je osoba koja to može učiniti. Treće, i možda najvažnije je ženina vjera da, uz pomoć, može riješiti eventualne probleme."


"Istraživanja pokazuju kako žene niskih primanja često vjeruju da je dojenje bolno i sklone su vjerovati da je formula jednako dobra. Stoga od početka nije prisutna motivacija za dojenje. Ali, zapravo se radi o vjerovanju da u slučaju problema ne mogu učiniti ništa da ih riješe; primjerice, ako dojenje boli jednostavno nisu imale sreće. Njihov način razmišljanja umnogome se razlikuje od razmišljanja majke iz srednjeg staleža koja je navikla tražiti pomoć u rješavanju poteškoća, koja se ne boji uzeti telefon ili reći babici ili patronažnoj sestri: 'Pomozite mi oko ovoga.'"

Gotovo sve žene – njih oko 99%, mogu uspješno dojiti i proizvoditi dovoljno mlijeka kako bi njihova djeca rasla i napredovala. Uz ohrabrenje, podršku i pomoć, gotovo su sve žene voljne započeti s dojenjem, ali stope odustajanja su alarmantne - 90% žena koje su odustale od dojenja u prvih šest tjedana kaže da bi voljele da su nastavile dojiti. Izgledno je da bi stopa isključivog dojenja dugoročno porasla kad bi postojala sustavna potpora te kad bi pozitivan stav prema dojenju (kod kuće i u javnosti) bio prisutniji i izraženiji.


Očito je da ta društvena potpora nije prisutna, a promatranje šire slike dojenja nasuprot hranjenja bočicom pokazuje da postoji sklop složenih čimbenika – medicinskih, društveno-ekonomskih, kulturnih i političkih koji sustavno potkopavaju ženino samopouzdanje, istovremeno učvršćujući mišljenje da tijelo moderne žene nije sposobno proizvoditi dovoljno mlijeka za svoje potomstvo.

"Dojenje je prirodni sporazum između majke i djeteta, a uplitanje u njega nosi opasnost", kaže profesorica Mary Renfrew, ravnateljica Odsjeka za proučavanje majke i djeteta Sveučilišta u Yorku. "Ali, na početku prošlog stoljeća ljudi su se sustavno uplitali u taj proces. Ako gledamo dojenje kao ekosistem, prirodno stanište je narušeno. Ali važno je istaknuti da se ne radi samo o prisutnosti velikog predatora (izum umjetnog mlijeka). Stanište je već oslabljeno drugim utjecajima koji su ga učinili podložnim katastrofi."


"Ako pogledate medicinske udžbenike s početka 20. stoljeća, naći ćete brojne pokušaje da se dojenje učini znanstvenim i egzaktnim. Odavde su stvari krenule loše." Uzrok tome, kaže M. Renfrew, velikim dijelom leži u strahu i nepovjerenju koje znanost ima u prirodni proces dojenja. Pogotovo se činjenica da majka može staviti dijete na dojku i istovremeno raditi nešto drugo, te da dijete može samo otpustiti dojku kad mu je dosta, činila nesređenom i neegzaktnom. Medicinski/znanstveni model zamijenio je ovu prirodnu situaciju preciznim mjerenjem, primjerice, koliko mililitara mlijeka bi dijete trebalo popiti u svakom podoju, koje je poremetilo prirodnu usklađenost majke i djeteta te uvelo hranjenje na bočicu kao normu.

Stope dojenja počele su opadati nakon Prvog svjetskog rata, kad su žene počele ostavljati djecu kod kuće i odlaziti na posao uslijed emancipacije i pogibanja muškaraca na bojištu te u još većoj mjeri dolaskom Drugog svjetskog rata, kad je još više žena počelo raditi izvan doma.

"Tu je i prvi val feminizma", kaže Renfrew, "koji se utisnuo u opću svijest početkom šezdesetih, potaknuo žene da se odmaknu od svoje djece i počnu živjeti vlastiti život. I tako je element koji je mogao pomoći – međusobna ženska potpora, zapravo stvorio situaciju u kojoj su se nakratko izgubile čak i intelektualke, angažirane i osviještene žene koje su mogle posumnjati u ovakav stav. Posljedica je opadanje vjere u dojenje, razumijevanja njegove važnosti i sposobnosti zdravstvenih radnika da ga podrže. Naravno, sve se ovo događalo istovremeno s tehnološkim razvojem adaptiranog mlijeka i lakom dostupnošću formule."


Medikalizirani porod

Prije Drugog svjetskog rata, trudnoća, porod i kao slijed toga, dojenje, bili su dio svakodnevnog života. Žene su rađale kod kuće, uz asistenciju i potporu izučenih babica koje su i same bile dio zajednice, a potom su dojile uz poticaj obitelji i prijatelja.


Izdvajanje porođaja iz zajednice i njegovo premještanje u bolnice dovelo je do medikalizacije ženinog reproduktivnog života. Životni događaji pretvoreni su u medicinske probleme, a tradicionalno znanje zamijenjeno je znanstvenim i tehnološkim rješenjima. Ova je medikalizacija rezultirala nizom intervencija koje su ozbiljno narušile ženino samopouzdanje u vlastitu sposobnost da začne i iznese zdravo dijete, rodi ga i potom hrani.

Niz izgleda otprilike ovako: bolnice su institucije, neosobne su i nužno se moraju pridržavati rasporeda i propisanih procedura. Kako bi bolnica funkcionirala bez smetnji, pacijenti po mogućnosti moraju biti mirni i nepokretni. Za rodilje je to značilo ležeći položaj u krevetu, a to je neprirodni položaj koji je usporavao trudove te ih činio neučinkovitima i mnogo bolnijima.

Kako bi "ispravili" te umjetno izazvane nefunkcionalne trudove, liječnici su razvili niz lijekova (najčešće sintetskih hormona poput prostaglandina i sintocina), tehnologija (poput kliješta i vakuuma) i procedura (poput epiziotomije) da bi ubrzali proces. Umjetno ubrzavanje trudova dodatno je uvećalo bol te su razvijeni lijekovi protiv bolova. Neki od njih su toliko jaki da je majka često u nesvijesti ili teško omamljena u trenutku poroda te nije u stanju novorođenčetu ponuditi dojku.


Svi analgetici prolaze kroz posteljicu, stoga novorođenče možda nije pri svijesti čak i ako majka jest ili je pak toliko omamljeno da su mu nagon traženja dojke i koordinacija mišića, potrebna da prihvati bradavicu, znatno smanjeni.

Tijekom oporavka od muke medikaliziranog poroda, majka i dijete su bili razdvojeni sve do sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Često djetetu nije bilo dozvoljeno dojiti dok nije dobilo bočicu, za slučaj da postoje problemi s probavnim sustavom. Dojenje, kad ga je uopće bilo, provodilo se po strogom rasporedu. Ovi rasporedi hranjenja, najčešće svaka tri ili četiri sata, bili su potpuno neprirodni za dojenčad koja treba jesti 12 ili više puta u 24 sata. Djeca koja su između obroka neizbježno bila gladna, rutinski su dohranjivana vodom i/ili formulom.

"Bilo je mnogo dohranjivanja" kaže prof. Renfrew.  "U 'znanstvenom' modelu dojenja, djetetu je bilo dozvoljeno dojiti dvije minute na svakoj dojci prvi dan, četiri minute drugi dan, sedam minuta treći dan i tako dalje.To je stvaralo veliku napetost jer je majka gledala na sat umjesto u dijete. Djeca bi zatim bila dohranjivana nakon svakog podoja te više puta tijekom noći, umjesto donošenja na podoj. I tako su djeca plakala u dječjoj sobi, a majke na odjelu babinjača. To smo tijekom šezdesetih i sedamdesetih nazivali 'normalnim'."

Majčino se mlijeko stvara prema principu ponude i potražnje. Stoga je rutinsko dohranjivanje, koje je potiskivalo djetetovu glad i smanjivalo potražnju, također smanjivalo količinu mlijeka kod majke. Kao rezultat toga, žene prepuštene milosti institucionaliziranog poroda, doživljavale su dojenje kao frustrirajuću borbu, često bolnu i neuspješnu.

Kad, pod ovim nemogućim uvjetima dojenje "nije uspjelo", ponuđena je formula kao "nutritivno potpuno rješenje" koje je ujedno bilo i "modernije", "čišće" i "društveno prihvatljivije".

Najmanje dvije generacije žena podvrgnute su ovakvim postupcima. Zbog toga je koncept dojenja brojnim današnjim majkama neobičan i nepoznat, dojenje smatraju nečime što često "ne ide", nečime što bi "mogle pokušati", ali se isto tako ne moraju odviše loše osjećati ako ne uspiju.


Profesionalni neuspjesi


Isti oni mladi liječnici, sestre i babice koji su započeli ovaj medicinski model reprodukcije, danas vode zdravstvene ustanove. Stoga ne iznenađuje da se moderne bolnice u suštini gotovo ne razlikuju od svojih prethodnica. Možda su opremljene televizorima i CD uređajima, tapete su ljepše, a lijekovi sofisticiraniji, ali osnovni ciljevi i načela medikaliziranog poroda malo su se promijenili u posljednjih 40 godina, a utjecaj na dojenje je i dalje jednako poguban.

Stav zdravstvenih radnika o prehrani dojenčadi često se temelji na njihovom osobnom iskustvu. Istraživanja pokazuju da na učinkovitost i ispravnost savjeta o dojenju najviše utječe je li liječnica ili liječnikova supruga dojila svoju djecu. Isto tako, babica, medicinska sestra ili patronažna sestra koje su svoju djecu hranile formulom vjerojatno neće biti učinkovite zagovornice dojenja.

Još više zabrinjava što su zdravstveni radnici u poziciji održavati štetne mitove o dojenju i tako utjecati na njegov neuspjeh. U nekim bolnicama, ženama još savjetuju da u početku ograniče vrijeme podoja dok im bradavice ne "ojačaju". Ili im govore da dojenčad posiše mlijeko koje im "treba" u prvih deset minuta podoja te je sisanje nakon tog vremena nepotrebno. Nekima još govore da doje svaka četiri sata. Brojke iz Ureda za nacionalnu statistiku Velike Britanije pokazuju da je dojenčad još uvijek dohranjivana. Podaci za 2002. godinu pokazuju da je gotovo 30% dojenčadi u bolnici uz dojenje bilo dohranjivano na bočicu, a gotovo 20% dojenčadi je tijekom boravka u bolnici u nekom trenutku bilo odvojeno od majki.


Sustavno davanje neprimjerenih savjeta od strane zdravstvenih djelatnika jedan je od razloga što je 1991. godine UNICEF započeo inicijativu Bolnice – prijatelji djece, sustav dodjeljivanja certifikata bolnicama koje ispunjavaju uvjete za poticanje uspješnog dojenja. Ovi uvjeti uključuju: edukaciju osoblja za pomoć pri dojenju, pomaganje majkama da započnu dojiti unutar jednog sata od poroda, hranjenje dojenčadi isključivo majčinim mlijekom, ukoliko ne postoje medicinske indikacije za dohranjivanje te neprihvaćanje besplatne formule ili one po znatno sniženoj cijeni. U načelu, ovo je važan korak za promociju dojenja, a istraživanja pokazuju da žene koje rode u bolnici s titulom Prijatelja djece, doje dulje.

Primjerice, u Škotskoj gdje oko 50% bolnica ima titulu Prijatelja djece, posljednjih je godina znatno porasla stopa započinjanja dojenja. Na Kubi, gdje 49 od ukupno 56 bolnica ima titulu Prijatelja djece, stopa isključivo dojene djece u dobi od četiri mjeseca porasla je gotovo trostruko u posljednjih šest godina – sa 25% u 1990. na 72% u 1996. godini. Slični porasti zabilježeni su i u Bangladešu, Brazilu i Kini.

Nažalost, interes za dobivanje ove titule nije svugdje prisutan. U Velikoj Britaniji svega 43 bolnice (16% od ukupnog broja) ispunjavaju sve uvjete - nijedna od njih nije u Londonu. Od ukupno 16.000 bolnica širom svijeta koje su se kvalificirale za titulu Prijatelja djece, samo ih je 32 u SAD-u. Nadalje, iako bolnice – prijatelji djece postižu visoku stopu započinjanja dojenja, to ne jamči da će majka nastaviti dojiti kad se vrati u zajednicu. Čak i među ženama koje su rodile u bolnicama – prijateljima djece, broj žena koje isključivo doje šest mjeseci, neprihvatljivo je nizak.

U nastavku teksta pročitajte o utjecaju reklama na dojenje.

Objavljeno: 4. kolovoza 2006.

Prevela: IvaŠ

Izvor: The Ecologist

 

Napomena:

Članak je prvi put objavljen u izdanju časopisa The Ecologist, travanj 2006, volume 36, broj 3 www.theecologist.org