Nevino roenje

12-10-2011

Bok svima!

Budui da smo i Maja i ja opisivali, svatko sa svojega gledita, roenje nae Neve ovo je pismo prilino dugo.

Prvo Maja:

Jutro je. 6 sati. Ja ve budna. Pogledam Domagoja, on jo ori. Malo ga prodrmam, buenje. Ma ne, jo malo, pa ipak je prerano! Dobro. Sljedee buenje, 10 sati. Odmorna kako nisam bila u zadnja dva tjedna. Konano sam se fino naspavala i nisu me zezala lea po noi. Moda je i popustio pritisak pitanja smije li ili ne smije beba krenuti van, stigli smo u Opatiju, svi papiri su spremni, termin po UZV-u je danas... Izleavanje u krevetu je prekinuo neki udan osjeaj u trbuhu. Uzbuenje je li to - to?? Ma, kae knjiga da se lani trudovi osjeaju u donjem dijelu trbuha, a pravi idu odozgo i zavravaju u kriima. Znai, pravi definitivno nije. Ali moda je to lani, a i to je ve neto! Pogledavam na sat, brbljamo o neemu, s nestrpljenjem iekujem da li e se uskoro opet neto pojaviti. Nakon desetak minuta, ponovo. He, he, osjeam se sva vana, izgleda da poinju lani trudovi. Pribliava se veliki trenutak! Razmiljam o tome kako najlake 'proi' kroz trud. itala sam knjigu o tome kako olakati bol pri porodu, tako da imam bezbroj ideja i naina koji mi se motaju po glavi pa s nestrpljenjem iekujem svaku sljedeu priliku za primjenjivanje neega od proitanog. Sreom, trudovi su vrlo laganog intenziteta pa s gutom eksperimentiram.Meutim, pojavljuju se vrlo nepravilno pa, kad krene, prvo zatomim osjeaj veselja to jo uvijek traju, a onda se koncentriram. Ubrzo vidim da mi je najlake ako se potpuno koncentriram na tu bol koja se pojaava kao po pravilnoj krivulji (pa zamiljam kako se penjem i sputam po Gaussovoj krivulji), te pritom zamiljam kako se na taj nain otvaram (zamiljanje otvaranja latica cvijeta mi je najjaa asocijacija). Domagoj pritom pokuava nekakvu masau, dodir ili maenje, no to mi ne pae jer me dekoncentrira. Malo djeluje alosno kad mu to objanjavam, no potuje moje elje i strpljivo eka dok trud ne proe.

U tim 'istraivanjima' prolaze dva sata i ve je podne. A mi gladni ko vukovi!! Izvlaimo se iz sobe i kreemo u potragu za nekom hranom. Odluujemo se za neki lagani ruak u restoranu. Pritom me i dalje, u nepravilnim razmacima, love trudovi, a ja im se sve vie veselim. Bol jo uvijek i nije posebno jaka, a jako mi pomae spoznaja da ta bol ima odreeno trajanje i da, nakon to proe vrhunac, sve poputa pa je onda opet sve ok, ko da nita nije ni bilo (s ironijom se prisjeam kako ova bol dosta nalikuje na menstrualnu, jedino to menstrualna nikako ne prolazi dok ne popijem neto za smanjenje bolova, a ova ipak pristojno popusti). ini mi se smijenim cijeli mehanizam truda. Prvo se bol lagano najavi, kao da pita jesam li spremna i daje mi vremena da se pripremim, a zatim se lagano pojaava do neke granice nakon koje se isto tako lagano smanjuje i prolazi. Kao da se oprata. Ba smijeno. Naknadno primjeujem da mi je najlake ako za vrijeme truda vrlo polagano diem (kao da se na taj nain jo dodatno smirim) i polagano brojim udahe. Obino ih nabrojim oko 12 (trud traje oko 45 sekundi Domagoj uredno topa), a poslije broja 6 ili 8 se intenzitet smanjuje pa se na neki nain veselim velikim brojevima jer oznaavaju skori kraj. Takoer, neka enska koja u restoranu uporno bulji u mene za vrijeme trudova me navodi na zatvaranje oiju u to vrijeme, to mi se ini kao super stvar jer mi omoguuje jo bolju koncentraciju i povlaenje u sebe.

Zavrili smo ruak i odluili krenuti u etnju. U Opatiji postoji ono super etalite uz more (a ja oboavam vodu i more), a budui da sam ja jo uvijek uvjerena kako je rije o lanim trudovima (pojavljuju se vrlo neredovito, s intervalima izmeu 4 i 15 minuta) koji, pored toga, i nisu previe bolni, to nam se ini kao super prilika da etanjem malo potpomognem otvaranje (tako da sutra ili preksutra, kad krenu pravi trudovi, imam to manje posla za napraviti naime juer na pregledu sam bila samo 2,5 cm otvorena..). Dok etamo je super, zezamo se, gledamo uokolo, uivamo, a kad se trud najavi onda ja kaem 'ide' (ili neto slino) te traim poloaj koji mi najbolje odgovara (skuila sam da mi je najlake ako se nalaktim na ogradu i nagnem se prema naprijed, malo rairim noge, zamirim i polagano brojim). Pred kraj truda ponekad Domagoju najavljujem da prolazi pa se skupa veselimo da je i taj proao. A poto Domagoj topa ponekad on doe do mene i kae: 'ajde, gotovo je', a ja sva u udu gledam kako je znao?!? Uglavnom, u etnji nam prolazi veliki dio dana, pa se oko 16 sati ve polako pitamo kakvi su to lani trudovi koji su toliko uporni i pomalo se i veselimo da je to moda ipak TO. Dodue, intervali su jo uvijek nepravilni, no pojavljuje nam se lampica iznad glave: shvaamo da su ve dugo u intervalima od oko etiri minute, s tim da ponekad dou nakon sedam minuta, a ponekad i nakon dvije. Malo razmiljamo o tome pa povezujemo da ako se ja umirim (sjednem, npr.) onda se razmak povea, a im nastavim hodati nastavlja tempo od oko etiri minute. Isto tako, skok prema plai je isprovocirao trud nakon samo dvije minute. Hm. Moda da ipak polako krenemo na put za bolnicu?!? Je, ali smo sada na oko sat vremena od auta.. I tako, nastavljamo etnju. Sad sam ve ful uzbuena! Veseli me to e beba stvarno uskoro doi, no isto tako se nadam da to nee trajati ba cijelu no jer se bojim da se ne iscrpim previe (pogotovo nakon cjelodnevne etnje). Uskoro ipak dolazimo natrag do sobe, uzimamo stvari, sjedamo u auto i kreemo za bolnicu. Domagoj ih putem zove i najavljuje da stiemo. Skoro im je zaboravio rei da smo mi za kadu pa ga ja podsjeam (da ne bi bilo nismo znali pa nismo stigli pripremiti!). Kad smo stigli u bolnicu, na samoj porti me prima trud. Ja se postavljam u isprobani poloaj (naslanjam se na Domagoja), a on pria sa sestrom. No, nesree li Sestra me prima za ruke, odvaja od Domagoja i neto ispituje. Ja se ne dam i nastavljam svoj ritual, a pritom me lagano obuzima strah da ju Domagoj ne poalje vrit jer me ometa. enska je uporna, pa budui da meni trud polako prolazi, onda joj i ja odgovaram. Penjemo se na trei kat (liftom, ne treba pretjerivati..) i primalja me vodi na pregled. Dolaze doktor i doktorica koja me pregledava, a zatim u udu pogleda prema doktoru, okrene se od mene i u udu proape: 'skroz!', doktor sloi upitnu facu: 'molim??', a ona ponovo: 'skroz!!!'. Svi se ubrzavaju, idu puniti kadu, a mene ostavljaju sa primaljom koja me smireno prikapa na ctg i neto pria sa mnom tako da vrlo brzo zaboravljam strku i ponovo se oputam (sad sam joj vrlo zahvalna na tome jer znam da je bila velika urba, a, da sam je bila svjesna, sigurno se ne bih uspjela ponovo toliko opustiti i u miru nastaviti dalje). Ctg pokazuje da je sve ok, no kako poinje novi trud, tako me donji remen strano zatee, pa ga u muci odmiem od trbuha i protestiram. Sreom, u to vrijeme se na vratima ponovo pojavio onaj doktor, pa kad je to vidio, rekao je primalji neka mi makne ctg. Oito je sve ok, a ako mi toliko smeta nema potrebe da me s tim mue. (Ajme, sree li!!). Nakon toga dolazi na red obavezna klizma. Malo se dvoume da li da mi daju ili ne, no onda ipak odluuju da e mi dati, isto malo tek toliko da budemo sigurni da niega vie nema. Dobro. Sjeam se da je moja sestra komentirala kako joj je ta klizma bila ba super i da je dan nakon poroda htjela icati da joj daju ponovo pa se ne uzrujavam previe. Koja greka! Kako sam sjela na wc tako je krenuo trud. I to gadan. Ne znam je li mi gore dok sjedim ili kada ustanem, pa se trudim zadrati to sve dok trud ne proe! Nakon dva-tri takva truda vie ih definitivno ne mogu izdrati u sjedeem poloaju, a bome ne mogu zadrati niti ono to eli izai u stojeem. Pa tako, kad proe trud, u muci gledam svoje ostatke posvuda i istim S jedne strane je vjerojatno dobro to su mi dali klizmu jer su neki dijelovi ipak izali, no uz koju cijenu! Strano. Sad mi se ini da je taj dio u wc-u bio najtei dio poroda!!! Kad mi se inilo da je to gotovo, ubacila sam se pod tu (koji je preko puta koljke i privlaio me ko lud). Odmah je sve bilo lake. Tuirala sam se ful dugo, a u meuvremenu je dola i primalja koja mi je donijela runik (i htjela savjetovati da se istuiram). Eh da, za vrijeme agonije u wc-u, nije bilo nikoga (strunoga) u blizini (sreom), nego je samo moj Domagoj bio ispred (ini se poprilino daleko jer je neko vrijeme gunao, a onda ga se vie nije ulo valjda nije mogao dugo izdrati).

Nakon to sam se obrisala, primalja me povela prema raaonici - jedva sam doekala. Otvorila je vrata, a prizor... Super! Kada je ve puna, svjetlo malo prigueno, moja lampica sa eterinim uljem ve gori, pale radio i stavljaju moju kazetu, a najbolji dio Domagoj ve stoji tamo i eka me. S gutom sam se popela i bunula u kadu. Dali su mi lufti da stavim ispod glave, pitali elim li da mi stave koju gumenu patkicu u kadu, pitali kakva je temperatura vode (traila sam jo malo toplije) i jo malo priguili svjetla. Uivancija!! Postavila sam se na koljena i rukama nalaktila djelomino na lufti, a djelomino na kadu. Poeo je prvi trud u vodi. Nije ba bio ugodan (mislim da sam malo zanemarila onaj najavljujui dio truda pa me djelomino iznenadio), no kako sam izjavila da kree trud primalja je uzela neki tu koji isputa mali mlaz tople vode i poela me s njim polijevati po leima pritom me lagano rukom masirajui. Ma nisam mogla vjerovati! Ne samo da mi je tono to pasalo u tom trenutku, nego sam ostala bez rijei na njezinu brigu!!! Sjetila sam se pritom kako je moja sestra na porodu bila veinu vremena sama i tek je na samom kraju (kad je ve mislila da ide glavica) poela zvati doktore, a ja sam se uasavala pomisli da bih mogla ostati sama i, po svoj prilici, izgubiti kontrolu nad sobom i trudovima ako bi me uhvatio strah. A kad tamo, ne samo da je netko tu sa mnom od poetka, nego me jo i masira!!! I tako, trudovi su se nastavljali, bili su slini kao do sada, a najvanije je da su jo uvijek imali dovoljnu pauzu izmeu sebe da se za to vrijeme ponovo potpuno opustim i pripremim za sljedei. Nakon nekog vremena sam dobila dosta jaki nagon za tiskanjem, a bila sam uvjerena da ne smijem tiskati pa nisam znala kaj bi sa sobom. Borila sam se s tim kako sam znala, no primalja je to primijetila pa mi je rekla da se opustim (konkretno, da opustim guzu koju sam, ini se, toliko istiskala da sam imala mali muskulfiber sljedei dan) i dala savjet neka samo stisnem kada mi doe, ali neka isputam zrak pritom. E to je ve bilo lake. Ubrzo sam primijetila i da mi moje usporeno i duboko disanje vie ne pomae, pa sam prela na ono ubrzano koje su nam pokazali na teaju u Rijeci, s ponekim dugim izdasima pri emu bih popustila nagonu i tiskala. Primalja me pohvalila da sam dobro odradila taj trud i to mi je jako puno znailo za samopouzdanje (Domagoj je kasnije komentirao da sam bila smijena jer sam joj se u pauzi zahvalila to me pohvalila i rekla joj da mi to puno znai). No, razmak izmeu trudova je jo uvijek bio dovoljno velik da se stignem opustiti (pa se sjeam da je u jednom trenutku ula doktorica pa kad je vidjela kako leim u kadi, jedna noga napola izbaena van, lufti i jedna ruka ispod glave, a s drugom rukom si ulijevam vodu iz tua u usta i zatim ju u luku ispljunem van daleko u dno kade, sa osmijehom me pitala jesam li ja tu na odmoru ili sam dola roditi) ). U samo jednom sluaju su se dva truda nalijepila jedan na drugi i to je bilo grozno! Sjeam se da je prvi ve prolazio i ja sam se ve poela oputati, a nikako da proe. Komentirala sam da zato jo, kvragu, nije gotov i teko se nosila s njim. ak sam i malo ustala iz kade (na koljena) pa sam prostenjala 'joj, mama'. Ipak, ve u sljedeoj pauzi sam se ponovo koncentrirala pa je bilo sve ok. Budui da mi je vrijeme provedeno u kadi malo zbrkano, vie se ne sjeam u kojem dijelu je to bilo, no negdje pred kraj je dola doktorica i htjela prokinuti vodenjak. Na to je moj Dom skoio i rekao da mi to radije ne bismo, a doktorica nas je u udu gledala. Onda je ona poela objanjavati zato misli da bi trebalo, no meni je poeo trud pa sam se iskljuila (a imala sam dovoljno povjerenja u Domagoja i njegov sud) i kad su me pitali kaj bi, ja sam rekla da mi je svejedno pa je i Domagoj pristao. Nakon to mi je prokinula, trudovi su bili jai i intenzivnije me nagonili na tiskanje. To vrijeme sam jo uvijek bila u poluleeem-polusjedeem poloaju pa me primalja zamolila da se probam ponovo prebaciti u poloaj na koljenima i laktovima kako bismo pomogli bebi da se bolje namjesti i da se jo malo spusti. Dok sam bila u tom poloaju, sugerirali su mi da popipam glavicu rukom, a ja sam mislila da se ale pa sam zbunjeno stvarno ila popipati. A jo sam bila zbunjenija onim to sam osjetila!! Nekakvo zguvano tkivo, uinilo mi se kao da beba ide na guzu (ili piu) van! I ima nekakve dlake po sebi!! (Kasnije, kad se beba rodila, na vrhu glave sam primijetila da je koa jo uvijek zguvana, kao presavijena na jednom dijelu. Vjerojatno je to bio dio koji sam napipala!). Bila sam sva u sto uda!!! U jednom trenutku je primalja smireno objavila da emo u sljedeem trudu pokuati tiskati (vratila sam se u leei poloaj, na njihovu sugestiju), a ja se sjeam da to uope nisam shvatila dovoljno ozbiljno uope mi nije palo na pamet da bi s tim tiskanjem mogla izai beba. Tako da sam ja nekako to tiskala, a valjda sve napol ozbiljno. Kasnije mi je Dom rekao kako je u tom tiskanju bebina glava malo izala van, a kad sam ispustila zrak i udahnula za novo tiskanje se vratila natrag unutra. A ja pojma nisam imala.  Nakon tog tiskanja su rekli neka par trudova samo prodiem, tako da se beba stigne malo odmoriti od tog napora, a oni su s ctg-om lovili bebino srce da vide jel sve ok. Sjeam se da je to tiskanje bilo super, veliko olakanje, inilo mi se kao da konano radim ono to moje tijelo toliko zahtijeva od mene, tako da sam s nestrpljenjem iekivala sljedee tiskanje (makar i pomalo s tremom, jer mi je poelo dolaziti 'iz guzice u glavu' da bi s jednim takvim tiskanjem mogla izai i beba!). Ono to mi je bilo malo nezgodno pri tome je bio poloaj. Naime, oni su sugerirali da tiskam u leeem poloaju (poluleei, poto ustvari sjedi na povienom dijelu kade), a noge sam trebala skvriti i povui ih rukama prema sebi. To dranje nogu mi je bilo dosta naporno i glupo. Mislim da bi mi bilo lake da sam se mogla negdje oduprijeti s nogama nego ovako (Domagoj je u jednom trenutku predloio da mi on dri noge, no nisu se s tim sloili nemam pojma zato. On je imao zadatak da me odostraga pridrava ispod ruku, da ne potonem. I vrlo ga je ozbiljno doivio poto sam slijedei dan otkrila poveu masnicu na lijevom ramenu). Nakon par prodisanih trudova, ponovo sam dobila zeleno svjetlo za tiskanje, no i opet ni (a Dom kae da je sad ve glavica skoro napol izala van, pa se povukla natrag). Opet ctg, pa par prodisanih trudova, pa opet tiskanje. Ovaj put sam uprla iz sve snage, a doktor je stavio ruku visoko na moj trbuh i Dom kae da je pritisnuo toliko da mu je cijela ruka ula u moj trbuh i da mu je skoro maknuo ruku, a ja se samo sjeam da me je taj poloaj ruke podsjetio da trebam tiskati i visoko iz trbuha pa jesam. Tiskala sam tri puta (nakon drugog tiskanja je trud ve proao, no rekli su kako nema veze, da je glava ve skoro vani i da neka nastavim tiskati pa jesam) i onda osjetila olakanje. Pogledala sam i glavica je bila vani! Ne sjeam se jesam li i dalje neto tiskala ili ne, ali se sjeam da je primalja malo vrtjela bebu pa su izala i ramena, pa tijelo, guza, pa mala pauza, a onda su se, uz nekakvo udno odgurivanje iznutra, i noge pojavile vani. Netko je rekao da pogledam bebu da je vani, no ja sam ju ve odavno gledala!! Polako su ju poeli primicati na povrinu, pravog malog ovjeka, i poloili meni na trbuh. Ajme, kakvo malo i mekano stvorenje. Odmah sam je zagrlila s obje ruke i desnom mazila po leima te dala poljubac u malu glavicu. Bila je jo sva nekako masna od vernixa, a opet toliko mekana i njena. Leala je mirno i sklupano na mom trbuhu, a ja sam se udila toj maloj glavici i malim rukama i nogama. Onda sam u magli ula da netko spominje rezanje pupane vrpce i da se Domagoj neto buni pa sam i ja kao u snu ponovila njegove rijei: 'Mi ne bi da se odmah ree'. Ipak, izgleda da jesu (tonije, Domagoj je) pa ju je pedijatrica uzela na stol. Tek u tom trenutku sam se sjetila pa sam pitala Domagoja: 'to je?', a on je umirujuim glasom odgovorio: 'Ma nita, to je krv iz pupane vrpce.', 'Ma ne to, koji je spol???' (poto u trudnoi nismo htjeli pitati). Na to je pedijatrica malo pomaknula bebu da joj vidimo piu i rekla: curica. A ja u pla. (Ma vjerojatno bi se rasplakala da je bio i deko, spol mi uope nije bio bitan, ali je konana spoznaja kojeg spola nam je beba bila emocionalno preintenzivna u tom trenutku). Veselje oko bebe se ubrzo prekinulo sa nekom glupom i iznenadnom boli u donjem dijelu trbuha, sestra je neto dolje petljala i pritiskala trbuh. Iznenaena neoekivanom boli sam protestirala da me to jaako boli i neka prestane, a Domagoj se sav izbezumio jer kae da u cijelom porodu nisam ni na to toliko intenzivno reagirala pa mora da je boljelo ko vrag. (Kad razmislim, vjerojatno to i nije toliko boljelo u usporedbi sa porodom, ali sam tamo svaki trud iekivala i doekivala s dobrodolicom, koliko se to moglo, a ovo je bilo totalno iznenaenje pa je valjda uzvik bio vie zbog oka.) Ipak, u tom trenutku je ta posteljica koju je sestra povukla izala van uz osjetni ljap i bol je istog trenutka prestala. Mene su tad pozvali da izaem iz kade i preselim se na krevet, pa su mi ponovo dali bebu (i ona i ja jo uvijek potpuno gole, pokrivene hrpom runika i plahtama), a primalja nam je pomogla da po prvi put primimo cicu u usta. Ja se nisam mogla nauditi tom malom stvorenju koje tako smireno lei kraj mene i vue kao mali sivonja (to potvruje i jako smijena slika koju je netko u tom trenutku napravio.). Malo mi je taj cijeli dogaaj mutan pa se vie ne sjeam u kojem je trenutku uslijedilo ivanje (imam 5 povrinskih avova i jedan na drugom sloju, bar sam ja tak skuila, no kau i doktor i primalja da sam dobro prola jer je beba dosta velika 4100 & 55, a ja prvorotkinja sa dosta krutom meicom i da bi rana od epiziotomije bila i dua i ne samo povrinska..) I, gdje je bila beba sve to vrijeme?! Uglavnom, u maenju i hranjenju su nas zatim dosta dugo ostavili da uivamo (meni se inilo kao cijela vjenost, no realnije je rei sat, dva), a onda su bebu uzeli na pregled u djeju sobu, ja sam ostala jo malo na krevetu u raaonici na promatranju, a Domagoja su poslali da odnese nae stvari u apartman koji smo se dogovorili iznajmiti, te da nas tamo prieka. Ja sam u sobu dola za oko pol sata, a beba ubrzo nakon mene. Sreom, svi u raaonici su rekli kako nema nikakvih problema da Domagoj bude i nou s nama u sobi tako da smo prvu no proveli sve troje zajedno, beba je spavala sa mnom u krevetu, a Dom i ja smo prvi dio noi proveli prepriavajui dojmove s poroda. No, Domagoja je u sitne sate ipak svladao umor pa je zaspao, a ja sam od silnog adrenalina ostatak noi provela buljei u tu malu trucu koja je spokojno spavala pokraj mene i mazei tu malu glavicu i njenu kosicu (svaki put bi se prisjetila da sam isto to osjetila pod prstima i kada sam popipala glavicu jo u kadi..), a s prvim zrakama sunca je i mene (konano) svladao umor pa sam i ja, zadovoljna to je sve toliko prekrasno zavrilo, konano zaspala.

Pa jo jednom od mene:

Napokon, da nakon brojnih proitanih pria o porodu na Forumu, i mi moemo napisati svoju. I da moemo zahvaliti svima koji su opisivali svoja iskustva, jer su nam time pomogli to bolje se pripremiti. Hvala, hvala!

itajui prie s poroda stjecali smo samopouzdanje, dobivali slike to sve moemo oekivati te saznali to treba poduzeti kako bismo porod doekali to bolje. Iako smo razgovarali s puno prijatelja i poznanika, itali o porodu u desetak raznih knjiga i bili na dva trudnika teaja, ipak smo (osim sebi) najvie vjerovali onom to smo proitali na ovim stranicama. A znate i sami da proturjenih miljenja ima gotovo o svakom pojedinom postupku u porodu. U stvari na Rodinim stranicama smo uope i shvatili da porod moe tei na vie naina, ovisno o pristupu rodilje ili doktora koji asistira pri porodu. itanje lanaka o porodu potaklo je i razna razmiljanja. Od toga da je porod sasvim prirodan in na kojemu poiva cijela ljudska vrsta, do toga da je to najvaniji dogaaj u ivotu roditelja. I poto smo na tim naelima doivljavali porod, htjeli smo ga iskusiti primarno kao neto nae i bebino. A uvidjeli smo i to da, zbog toga to je porod esto i proces povienog rizika za enu i dijete, esto rodilja postaje objekt cijelog procesa i sam porod nepotrebno postaje, umjesto prirodnog, medicinski proces. I to smo eljeli izbjei.

U skladu sa svojim stavovima, htjeli smo to prirodniji porod i to je mogue vie kao privatan dogaaj, te u to veoj mjeri pod Majinom kontrolom. Naravno, sigurnost i zdravlje nismo htjeli riskirati, iako smo shvatili da niti tu stvari nisu crno-bijele, ali to je ve druga tema. Uprkos brojnim tabuima u naim rodilitima i nespremnosti medicinskog osoblja na alternativu, dvije stvari su ipak slobodne: izbor rodilita i vrijeme dolaska u rodilite. To smo htjeli iskoristiti. Iako iz Zagreba, izabrali smo rodilite u Rijeci. Kao prvo, imaju 24h rooming in i daju dobru pomo u dojenju. Zatim, imaju porod u vodi, to se poklopilo s Majinom sklonosti k vodi te s tim da porod u vodi automatski otklanja neke, u mnogim rodilitima ak i rutinske procedure, kao npr. drip, intravenski put ili nemogunost kretanja. Takoer je, prema dosadanjem iskustvu u Rijeci, uestalost epiziotomija u vodi etiri puta manja nego na suhom unato tome to su veinu poroda u vodi obavile prvorotkinje. I jo neto, to uope nije bilo nevano. Na topicu o rijekom rodilitu su se javile i primalje iz rodilita to je ukazivalo na to da uvaavaju stavove o kojima se pie na forumu.

Prvi osobni kontakt s rodilitem bio je uvodni sat na teaju za trudnice. I bio je razoaranje. Naime, doktor koji je drao teaj nije djelovao niti malo otvoren za suradnju ili za potivanje elja trudnica. Nakon toga smo vie puta kontaktirali s rodilitem te bili na jo tri predavanja na teaju (teaj u Rijeci se sastoji od osam predavanja). Rezultat: sestre u raaoni su nas oduevile i sasvim nam vratile povjerenje u rodilite.

Sljedeu peripetiju smo imali oko klamidije. Naime, preduvjeti za porod u vodi su uredna trudnoa i testiranje na neke bakterije, izmeu ostalih i na klamidiju. Poto su klamidija i bakterioloki bris cerviksa bili napisani na poleini papiria koji je sluio kao podsjetnik, Maja ga je vidjela tek tri tjedna prije termina. to znai ve unutar perioda koji se smatra normalnim za porod. A testiranje traje tjedan dana. Uh, taj smo tjedan svaki dan objanjavali bebi da jo malo prieka. I dosta strijepili. Ali beba je ve onda bila dobra i posluala. I kad je proao taj tjedan, tada je tek slijedio ok: nalaz na klamidiju pozitivan! O joj, nesree li. To nam stvarno nije bilo ni na kraj pameti. Bilo je i suza. Zakljuili smo da je to vjerojatno od bazena, na koji je Maja ila jo i u sedmom mjesecu trudnoe. Ali, to je tu je. Sad je prvo trebalo otii na Forum i itati sve o klamidiji. Nakon toga je Maja otila ginekologu i dobila Hiramicin. Kupila lijek, poela itati upute, a kad tamo pie: nije za trudnice niti za dojilje. Molim? Pa zato joj je onda to dao? Na kraju smo dobili miljenje od est razliitih ginekologa (zvali smo i Rijeko rodilite) i rezultat je: tri za sumamed, dva za eritromicin i jedan za hiramicin. Pa sad budi pametan. Uzeli smo sumamed, priekali nekoliko dana i opet na testiranje. Sad se ve termin opasno pribliio, a nai strahovi da neemo uspjeti ostvariti porod u vodi jako porasli. Takoer i komunikacija s bebom - neka se jo strpi. Ti su dani vrlo sporo prolazili. No, na kraju su nalazi bili ipak u redu. Napokon je sve bilo spremno! Beba, sad moe!

Na prvi pregled u Rijeku smo otili 28.5. Napokon smo upoznali i glavnu sestru u raaonici, sestru Silvanu s kojom smo se ve vie puta uli telefonom te doktora Sindika koji je i ef raaonice. Na pregledu je sve bilo u redu. Dodue nisam ba bio zadovoljan to nisu uvaili termin prema ultrazvuku. Naime, 28.5. je bio termin prema datumu zadnje menstruacije. Majin ginekolog je ve na prvom ultrazvuku rekao kako je termin kasnije i stavio 1.6. (to je ostalo u dokumentima kao slubeni termin), a kasnije je rekao da misli da je termin, zapravo, 5.6., to je odgovaralo onom to smo i mi izraunali uzevi u obzir trajanje Majinih ciklusa. Tako da smo mi smatrali da je termin 5.6. (to sam i na Forumu stavio kao oekivani datum roenja, a pokazalo se da smo bili u pravu). No budui da se doktor ravnao iskljuivo prema terminu zadnje menstruacije, upisao je u nalaz da je danas proao termin. To je imalo za posljedicu dvije stvari. Prvo, nakon termina je, zbog poveavanja rizika od komplikacija, potrebno ii na preglede svaka dva dana, a drugo, opasnost da bi oni mogli, ako pravi termin proe za samo tjedan dana, inzistirati na indukciji. To se dodue uvijek moe izbjei nedolaskom u bolnicu. Ii na preglede u Rijeku svaka dva dana bilo bi i skupo i naporno. Mogli smo ii na pregled u bolnicu u Zagrebu, ali onda bismo trebali objanjavati zato neemo kod njih, nego u Rijeci, pa nam se ni to nije svialo. A Majin ginekolog kota, a i kasnije smo saznali da ne radi pregled plodove vode. Tako da je Maja otila jednom na pregled ginekologu, gdje su ultrazvukom vidjeli da je dijete OK i to je bilo to. Do termina.

Imali smo plan, ako trudovi ponu prije, sjesti u auto i otii u Rijeku. No to se nije dogodilo. Poto 5.6. pada u subotu, odluili smo dan ranije otii na pregled u Rijeku te smo rezervirali sobu u Opatiji. Pregled OK, soba OK, Opatija super. E da. Jo jedna stvar koja je takoer zanimljiva. Zadnjih par dana Maja ba nije dobro spavala i budila se po noi tako da je bila sva nikakva. Ipak, naveer smo otili etati uz more. Kad smo se vratili zaspali smo ko bebe i probudili se ujutro odmorni kao to nismo bili ve tjednima.

I dok smo se jo izleavali, oko 10 je poelo neto. Nakon nekoliko tih netoa, Maja je ve bila prilino sigurna da su to kontrakcije. Dodue, u poetku smo vjerovali da su trudovi lani. Ubrzo smo otili u etnju i tako proveli gotovo cijeli dan. Kad sada razmiljam o tome, mislim da je to bilo najbolje to smo mogli napraviti. Najvie me fascinira utjecaj vanjskih faktora na uestalost i intenzitet trudova. Npr. pri laganoj etnji izmeu trudova, javljaju se na svake tri i pol minute plus ili minus 10 sekundi. Zatim zbog umora odluimo sjesti na klupu i tada trud doe za 6 ili 7 minuta. Ili, jednom smo se poeli lagano klackati u parku uz stazu. Tada je trud doao za oko 2 minute. Isto tako, Maja je jednom lagano poskoila sa staze na plau (zidi visine oko pola metra), pa je trud doao takoer ve za 2 minute. I, to je takoer zanimljivo, trajanje samog truda je uglavnom bilo proporcionalno s intervalom. Tj. kad smo sjeli na klupicu trudovi su bili rjei, ali dulji i jai. Prosjeno trajanje trudova je bilo 40-50 sekundi. Nakon vraanja u kontinuiranu etnju ponovo se uspostavila pravilnost intervala. Sad mi pada na pamet da je sasvim mogue da bi uz leanje na leima trudovi bili konstantno rjei i dosta jai. A sumnjam da bi otvaranje bilo tako efikasno ko to je bilo Majino. I da bi bilo puno bolje kad bi kod teme o olakavanju poroda doktori razmiljali o takvim stvarima, umjesto o narkoticima i epiduralnoj. Uz nas, bilo je naravno i drugih etaa. Neki su moda mislili da Maji nije dobro, neki nisu ni shvatili da se neto udno dogaa, a neki su vjerojatno mislili da smo se posvaali (u poloaju Maja naslonjena na ogradu sa zatvorenim oima, a ja stojim pored i gledam uokolo). Sumnjam da je itko od njih shvatio to se u stvari dogaa. Uglavnom, negdje oko 6 smo definitivno shvatili da je to TO i da bismo trebali u bolnicu. Al trebalo je prvo doi do auta. Tempom oko 100 metara po trudu. Putem do sobe su trudovi u jednom dijelu poeli dolaziti na manje od dvije minute i tad smo se malo zabrinuli (i alili se: "Bolje prirodan porod, nego porod u prirodi.").

U pola osam smo doli u bolnicu. Na ulazu odmah trud. Mi automatski u uvjebanu pozu. Budui da nema ograde, ja stanem ispred Maje, okrenut ramenom prema njoj. Ona mi stavi ruke na rame te nasloni elo na njih. I ja moram utjeti, jer se Maja koncentrira. Kad eto odmah sestre s porte. Kaem da idemo na porod, a ona pone micati Majine ruke s mog ramena i pone je neto ispitivat. Maja se, uprkos tome, pokuava i dalje koncentrirati na trud, a ja kaem: "ekajte malo, ba ima trud." No to se sestru nije ba puno dojmilo nego ona i dalje inzistira na razgovoru s Majom. Onda sam joj rekao da neka je pusti na miru i neka mene pita to treba. "Pa neete vi rodit." Uh! Sreom, taj tren je trud proao, Maja je neto odgovorila i mi smo proli dalje.

Maja je ula na pregled, ja ostao na klupici. Jedna od bojazni je bila da nas ne razdvoje, nju stave u predraaonu, a ja ekam. No, za par minuta dolazi doktor. "Vidim da ste dobro nauili ginekologiju." Kod mene iznad glave upitnik. "Molim?" "Skoro ste je vi poraali." E, to mi se ve svidjelo. "Zato? Koliko je otvorena." "Skoro do kraja. 9 centimetara.", kae doktor prilino mrko. A ja se ponem smjekati i mislim si: "To te ja pitam."

Nakon jo malo ekanja (uglavnom zbog klizme i punjenja kade) dali su mi odijelo, navlake za cipele i kapu te me uveli u raaonicu. Po Majinoj elji stavili smo lampicu s eterinim uljem. Svjetlo je bilo prigueno i atmosfera prilino ugodna. Eto i Maje. Opet smo skupa. Nakon ulaska u kadu Maja je iskuala par poloaja i zakljuila da najmanje boli kad klei nagnuta prema naprijed i naslonjena je na rub. Ubrzo je otkrila da joj u trudu jako godi tuiranje po leima s toplim mlazom. Jer, osnovno je bilo, za vrijeme truda pronai nain da to manje boli, a izmeu trudova se to vie opustiti i odmoriti, a nikako ne izgubiti to vrijeme strahujui od sljedeeg truda. Maji je to i uspjelo. Sve su sestre bile ljubazne, a posebno smo zahvalni sestri Barbari na uvaavanju naih elja, strunosti i uviavnosti. I na tome to je tijekom trudova uvala Maju od nezgodne prakse drugih da joj za vrijeme truda neto priaju i oekuju da im ona odgovori. I time joj narue koncentraciju kojom se borila protiv bolova brojei u sebi i ponavljajui samoj sebi da se opusti. Ve je poela dobivati i lagani nagon za tiskanjem. Nakon cca 45 minuta je doktorica koja je u meuvremenu dola htjela probuiti vodenjak. Tu smo se nali u dvojbi. Naime, mi smo protiv toga, no kod buenja dok je ena do kraja otvorena i kada svaki as vodenjak moe i sam puknuti, vie i nije velika razlika. Njihov razlog je bio da skrate boravak u vodi, jer je kod njih praksa da nakon dva sata boravka u vodi ene moraju izai i neko vrijeme provesti vani, pa bi se moglo dogoditi da na kraju porod bude dovren vani. Poto nismo imali niti jedan poseban razlog protiv, sloili smo se. A dosta nam je znailo i to to je doktorica rekla da e napraviti kako hoemo (iako mi se ini da je bila jako iznenaena kad smo prvo rekli da ne elimo). Ve je sljedei trud bio znatno jai i poeo je nagon za tiskanjem. Od tad nadalje su trudovi bili pojaani, a (kae Maja) najtei je bio nagon za tiskanjem. Zamolili smo da neka pokuaju ne raditi epiziotomiju i rekli su da e probati. Beba je izala iz tree. Prvi puta je trud poeo, Maja je stisnula koliko je mogla i bebina glava je izala par centimetara. Zatim je udahnula, na to se glava vratila unutra. Kod slijedeeg pritiska je glava izala moda do pola. Tad je trud prestao i bebica se vratila u Maju. Pri slijedeem tiskanju je Maja uprla jo jae tako da je prvi puta glava izala do pola, udahom se malo vratila, slijedeim potiskom je izala jo malo, ali je opet trud prestao. Tad su svi poeli vikati da neka svejedno stisne. Stisnula je, ali nije bilo dovoljno. Beba se opet povukla natrag. Uspjela je kod slijedeeg truda. Trea srea. I kad je izala glava odmah je nastupilo olakanje. Ramena i tijelo je sestra izvukla sama. S iznimkom to se na kraju beba jo odgurnula nogama. I jo neto. Poto sam gledao kako glava izlazi, nisam se mogao nauditi obliku glave u trenutku izlaska. I prije sam znao da bebe nakon poroda imaju malo izduenu glavu. No to nije nita u usporedbi s tim kako je glava izgledala u trenutku izlaska. Prvo je izlazila naborana koa (otprilike kao zguvani runik), a zatim uska, uska glavica. I tek nakon izlaza, u vodi, meni je izgledalo kao da se glava rairila. A kako je tek izgledala sa strane lica? Nakon to su bebu polako izvadili iz vode dali su je Maji. Boravak u vodi je trajao 1,5h. E pa, ako je beba pri izlasku doivjela promjenu, Maja je doivjela jo veu. Dok je bila u trudovima, ni meni nije bilo svejedno. Bio sam prilino napet, to zbog toga da sve bude ok, to zbog njenih bolova. No kad je bilo gotovo, ona se ponaala kao da je sat i pol uivala kupajui se s bebom, a ne raajui. Kompletno se promijenila. Ja, moram priznati, taj prvi susret s naom bebom, nisam doivio toliko emotivno. Jo sam bio pod dojmom cjelodnevne Majine borbe s trudovima. A s druge strane i malo prestraen, jer je beba bila prilino plavkasta. A onda je uslijedilo iznenaenje. Ni pet ni est, nego kare prema pupkovini. "Ne. ekajte jo malo.", kaem ja. Al u tom trenutku svi prisutni (tri sestre, dvije doktorice i doktor) kao da su cijelo vrijeme samo ekali da prereu tu pupanu vrpcu. Tako da su tipaljke sjele na nju, a meni su uvalili kare. Eh da, sad sam jo ja kriv. Ma ionako su tipaljke ve vjerojatno zaustavile protok krvi. Cak! I iz pupkovine je potekla prilina koliina krvi u vodu. Bebu je uzela pedijatrica i taj se dio odvijao vrlo brzo tako da nisam ba dobro zapamtio. A valjda sam bio i pod dojmom. Ono to se jo sjeam je da beba nije odmah proplakala, nego tek na stolu i to uz malu pomo kisika. Osim toga, bila je malo mlitava i plava, tako da je dobila apgar 7/9. Zato se nadam da je to opravdanje tako brzom rezanju pupkovine. Iako bi mi u stvari bilo loginije da, ako beba ne die, pedijatar oisti dine putove i izmasira je, dok je jo pupkovina opskrbljuje kisikom, a ne, dok beba jo ne die, nego dobiva kisik jedino preko pupkovine, mi cak. No, dobro. Ipak je u tom sluaju najvanije da prodie. I jo jedna stvar koju smo planirali drugaije je samostalno poraanje posteljice. Umjesto toga, nakon to su vidjeli da se tipaljka na pupanoj vrpci pomakla malo prema dolje, zakljuili da se posteljica odljutila. Tad je sestra s vanjske strane pritisnula Majinu maternicu i lagano povukla ostatak pupane vrpce. U trenutku pritiska na maternicu Maja je viknula: "Joj! Boli me." Na to je sestra: "Ma znam. To malo boli." "Al jaaaako boli!" I to mi se nije uope svidjelo, jer to je bio najglasniji Majin uzvik to sam uo tijekom cijelog poroda. A uvjeren sam, nepotreban, jer bi vrlo vjerojatno nakon par minuta posteljica i sama izala.

Odnijeli su bebu na pet minuta te je poslije donijeli Maji. Pomogli su joj i pri prvom podoju. Uspjeno. Nakon toga je slijedilo ivanje. Poto je beba bila 4100/55, a uz to i prvorotkinja (Maja, ne beba), Maja je dosta pukla. Tako da ima pet povrinskih avova i jedan na drugom sloju. No, to je u svakom sluaju bolje od 3-5 avova na sva tri sloja, to bi bila posljedica epiziotomije. Zahvalni smo sestri Barbari i doktorici na tome. I to usprkos injenici da je tijekom poroda meica bila dosta kruta, a beba velika. ivjela voda! A poslije smo saznali i to, da nismo vie puta traili izbjegavanje epiziotomije, da bi je vjerojatno napravili.

Nakon to je beba bila s nama dok je Maja bila jo u raaoni na promatranju, odnijeli su je na djeji odjel na jo neke procedure i pitali da li elimo da nam je noas priuvaju da se odmorimo. "Ne, ne!" Tako da su rekli da e je brzo donijeti kod nas u sobu. Joj to ne volim izraze tipa brzo, odmah ili uskoro. Tako da smo mi nakon pola sata zamolili sestru da pita to je s bebom. Ubrzo nakon toga su je donijeli. Jupi! Uzeli smo apartman (jako lijepo ureen, jedina mu je mana to nema kadu za kupanje bebe). To kota 400 Kn/dan, ali ja mogu cijeli dan biti s Majom i bebom (ne i preko noi) pomaui Maji, umjesto da eem po Rijeci i ekam vrijeme posjeta. Poto je promatranje u raaoni zavrilo oko 23:30 ostao sam s Majom i tu prvu no. I to je bio jako dobar potez. Ne zato to bi Maja inae tu no neto spavala, nego zato to sam mogao smiriti bebu kad je plakala ili je uzeti da podrigne nakon dojenja. To bi Maji bio velik problem odmah nakon poroda i ivanja. I tada bi vjerojatno bila prisiljena zamoliti sestru da je uzme u djeju sobu. A otpoetka je ideja bila izbjei rastavljanje od bebe.

I druga stvar koja nam je bila vana je pomo pri dojenju, koju je Maja dobivala konstantno. Sestrama nije nikad bio problem ostati s Majom i po pola sata ako je imala kakvih problema. A bilo ih je. Takoer su nam pokazali kako previjati bebu te smo je previjali i sami i tako stekli samopouzdanje za odlazak kui. Budui da u apartmanu nema kade za kupanje, svako jutro sestra uzima bebu odnosi je u djeju sobu te je okupa (tj. istuira nad kadom), izvae i presvue. Odmah prvi dan sam zamolio da idem sa sestrom i gledam. Sestra je to radila vrlo spretno i sve skupa je bilo gotovo za oko 5 minuta. Ali ipak, naa je beba cijelo to vrijeme plakala. Tako da smo drugi dan zamolili da pranje i vaganje bude u naoj, umjesto u djejoj sobi. Zahvalni smo im to su nam taj zahtjev i ispunili. Poto kod nas nije bilo kade, bebu su samo obrisali mokrim maramicama. Na taj smo nain mogli osigurati da prva pranja bebi ne budu plaua, nego zanimljiva iskustva.

U svakom sluaju, usprkos problemima zbog udaljenosti, uspjeli smo postii sve najvanije to smo htjeli: zdrave beba i Maja, te veina dogaaja pod naom kontrolom. Bez dripa, bez poloaja kukca, bez injekcije u ruci, bez epiziotomije, te svoenje boli na prihvatljivu razinu prirodnim metodama, tako da bude i bez sredstava protiv bolova. Uz to, nakon poroda uspjeno zapoeti dojenje i cijelo se vrijeme u bolnici brinuti za bebu. Bismo li to mogli postii u nekom drugom naem rodilitu? Kamo sree da uskoro bude mogue u svima.

Maja i Domagoj