Ne tresite svoje dijete!

12-10-2011

"Sindrom trešnje djeteta" je zločin koji obično nema svjedoka, a čije su žrtve premalene da bi mogle identificirati napadača. Sindrom se manifestira učestalim drmanjem dojenčeta od strane roditelja ili skrbnika. Trajno oštećenje mozga i psihičke ozljede djeteta mogu nastati od samo jedne "epizode" drmanja.

Napadačke priče

Istaživanja koja su provedena u državi New York pokazuju da su u  75% napada počinitelji roditelji. Od toga je 60% očeva ili muških skrbnika (očuha, majčinih prijatelja...). Tek je ranih 60-tih godina ovaj oblik zlostavljanja dojenčadi priznat i službeno potvrđen. Ispočetka su to nazivali "sindrom izmučenog djeteta" jer je bilo dosta razmimoilaženja u liječničkim nalazima od strane doktora i priča roditelja o samom nastanku ozljeda.

Istraživanja su pokazala da počinitelji tih nehotičnih ozljeda dolaze iz raznih socijalnih, kulturnih i ekonomskih skupina te da to nije zločin isključivo siromašnih. U većini nezgoda pokazalo se da su roditelji nesvjesni specifičnih ozljeda do kojih dolazi trešnjom djeteta te da su potcijenili snagu kojom to čine.

Nadalje, istraživanja uzroka ovakvog zlostavljanja upućuju da je redovito, ponavljano drmanje djeteta odraz nesigurnosti s djetetom, stresnog roditeljstva te nepovezanosti unutar same obitelji.

Najčešći izgovori roditelja su:

* dogodilo se slučajno (zaniječu trešnju djeteta, pripisuju ozljedu padu)

* tresli smo dijete da bismo ga oživjeli

* liječnički nalaz nije istinit

Roditelji i skrbnici najčešće odbijaju liječničke dokaze i poriču optužbe podignute protiv njih. No niti same presude nisu često provedene do kraja jer se dogodi da se ni medicinski stručnjaci u potpunosti ne mogu složiti oko uzroka oštećenja ili pak smrti.

Tek u zadnjih 10-15 godina usavršavanjem medicinske opreme za skeniranje mozga te boljim razumijevanjem sastava i uloge tkiva mozga, medicinski stručnjaci postaju upućeniji u razloge nastanka "sindroma".

U Engleskoj i Walesu teže je provesti statistička istraživanja jer podaci o slučajevima nisu dostupni. Ipak, u Somersetu i Avonu, gdje je nastojanje da se prikupe podaci omogućeno, pokazalo se da je od 9. mj. 1999. g. do 9. mj. 2002. g. čak u 23 slučaja zlostavljanja djeteta upisana ozljeda glave. Od toga je šestero djece umrlo, a ostali pate od raznih stupnjeva oštećenja mozga. Mnogo je takvih slučajeva ostalo neotkriveno jer je teško utvrditi točan razlog ozljede, a i sami stručnjci se često ne mogu složiti oko uzroka nastalog oštećenja. Jedino u slučaju smrti moguće je obdukcijom dokazati da se radi o zlostavljanju te se mogu utvrditi različiti stupnjevi neuroloških oštećenja i oštećenja mozga.

Određeni pokazatelji mogu i ranije ukazivati na zlostavljanje "drmanjem", ako su pravovremeno uočeni. Takva djeca najčešće pokazuju pretjeranu razdražljivost, imaju teškoće s disanjem, poremećaj koncentracije, povraćaju, teško gutaju, otečeni su i znoji im se čelo, neujednačene su im zjenice, oči su im krvave, imaju napade, ukoče se ili padaju u stanje apatije ili pak kome.

Često su djeca učestalo zlostavljana od strane roditelja ili skrbnika pa je na doktorima ili soc. radnicima da na vrijeme reagiraju, osobito ukoliko su djeca dovedena u bolnicu ili je takvo neobično stanje djeteta prijavljeno od strane zabrinutog člana obitelji ili susjeda.

Na europskoj su konferenciji o ovom problemu policijski predstavnici iz Somerseta i Avona istaknuli nužnost povećanja "brige" oko ovakvog kriminalnog ponašanja. Svoju upućenost u rješavanje tih problema objasnili su načinima  kojima su do sada radili na tim sumnjivim slučajevima te da takvim radom mogu odoljeti izazovima ovih zločina. Policiji predstavlja problem pri njihovu rješavanju što ne smiju sumnjati u riječi napadača- zlostavljača (koji sebe predstavlja kao brižnog roditelja), pogotovo što nema svjedoka samog čina. Policija priznaje da se često moraju suzdržavati od donošenja preduhitrenih zaključaka te da tijekom prikupljanja dokaza prema roditeljima trebaju pristupati s razumijevanjem, simpatijama i povjerenjem. Posljedica toga je nužnost uske suradnje policije s udrugama za  pomoć kako djeci, tako i roditeljima, jer je potvrđeno da u većini slučajeva napadači pate od psihičkih, mentalnih i emotivnih stanja koja su ih dovela do toga da tresu svoje dijete. Zato pristup i način rada policije treba prilagoditi ovoj vrsti zločina.

Edukacija roditelja

Mnoga su istraživanja "sindroma trešnje djeteta" provedena u proteklih 10 godina kako bi se potaknulo educiranje roditelja i skrbnika. U New Yorku su dr. M. Dias, dječji neurokirurg i njegove kolege započeli program podučavanja roditelja novorođenčadi već u samim rodilištima. Program se temelji na spoznajama da:

1. većina ljudi zna da je opasno tresti dijete

2. trešnja djeteta predstavlja trenutačan pad samokontrole skrbnika, odnosno krizu nastalu jakom frustracijom

3. 75% zlostavljača su roditelji (60% muški)

4. program edukacije ciljan je na roditelje, osobito očeve (očuhe, mamine prijatelje...) 

Program je započeo s radom 1998. g. tako što je po bolnicama medicinsko osoblje, više medicinske sestre i drugi, provelo po pola sata sa svakim od roditelja upoznavajući ih sa sindromom. Od roditelja su tražili da pročitaju određene letke i pogledaju video zapis prije nego otiđu kući s novorođenčetom. Zatim su ih zatražili da potpišu izjavu da neće tresti svoje dijete.

Nakon 4 godine programa postignut je zavidan uspjeh. Došlo je do 50% smanjenja broja incidenata. Pretpostavlja se da je mogućnost roditelja da uvidi posljedice trešnje djeteta omogućila veću samokontolu u stresnim situacijama, odnosno da su roditelji spoznali postojanje i drugih, alternativnih načina izbacivanja negativne energije kada se osjećaju stresno.

Na sličan je, također uspješan način program proveden i u državi Utah 1997. g. te je utemeljen na još nekoliko pretpostavki do kojih su došli prijašnjim proučavanjem zlostavljača tijekom godina. To su:

1. kod drugih oblika zlostavljanja postoji nakana, dok kod trešnje djeteta nije nakana ozlijediti dijete

2.ovakva vrsta zlostavljanja može biti 100% zaustavljena

3.briga oko ozlijeđenog djeteta državu puno košta, bolje ju je spriječiti i uštedjeti novac.

Program prevencije sprječavanja sindroma uključuje osposobljvanje osoblja u bolnicama i rodilištima za širenje važnih obavijesti o opasnostima potresanja djece. Od osoblja se očekuje i da ponude pomoć roditeljima oko "rukovanja" djecom. Program je upućen roditeljima koji očekuju rođenje bebe, posebno očevima. Naglašava se i važnost uključivanja očeva u njegu djeteta, poput mijenjanja pelena, pripreme hrane, jer ono im daje samopouzdanje i sigurnost u ophođenju s bebom.

Kao rezultat svega je znatno smanjenje zlostavljanja djece drmanjem.

Govornici na europskom kongresu izrazili su nadu i optimistična očekivanja oko smanjenja broja ozlijeđene djece ako se slične mjere provedu na području Europe, ali još uvijek puno novca treba za istraživanja i prevenciju te za  programe edukacije roditelja.

Prevela: Renci

Izvor: Nursery World, 21 August 2003