Nacionalna populacijska politika, I. dio
12-10-2011
Na temelju članka 80. Ustava Republike Hrvatske, Hrvatski sabor na sjednici 24. studenoga 2006., donio je
NACIONALNU POPULACIJSKU POLITIKU
I. UVOD
U gotovo svim razvijenim, ali i mnogim zemljama u razvoju, u cilju usmjeravanja razvoja i obnove stanovništva te vlastite održivosti, poduzimaju se temeljito i sveobuhvatno razrađene mjere iz područja socijalne, gospodarske, stambene, obrazovne, pravne, financijske, porezne i drugih politika. Navedenim se mjerama utječe na vitalne i gospodarske procese određene države, s krajnjim ciljem podizanja prirodnog prirasta. Riječ je o populacijskoj politici kao odgovoru na konkretnu nastalu nepovoljnu demografsku situaciju u području sastavnica prirodnog kretanja stanovništva.1
Populacijska politika skup je mjera i akcija, najčešće ugrađenih u pozitivna zakonska rješenja i provedbene akte, kojima država usmjerava razvoj vlastita stanovništva, njegovo brojčano kretanje, prostorni razmještaj, brojnost živorođenih i umrlih, a posredno usmjerava promjene u dobno-spolnim, socioekonomskim i obrazovnim strukturama stanovništva te strukturama obitelji, kućanstava, naselja, regija, kao i odnosa napučenosti urbanih i ruralnih prostora.2
Ovisno o postavljenim ciljevima usmjeravanja demografskih procesa, snazi djelovanja i učinkovitosti ciljanih pronatalitetnih aktivnosti i mjera, duljini i vremenu primjene propisanih mjera, država kroz različite političke akcije može polučiti manju ili veću uspješnost populacijske politike. Većina zemalja zapadne, sjeverozapadne i južne Europe nema eksplicitne populacijske politike, a glavnine pronatalitetnih mjera, ako postoje, nazivaju se mjerama obiteljske politike, socijalne politike, fertilno – relevantne socijalne politike ili u najboljem slučaju politikom o stanovništvu. Službenu populacijsku politiku razmjerno dugo i s odgovarajućim uspjehom imaju Francuska i Švedska.3
Populacijsku politiku, ovisno o primijenjenim mjerama i aktivnostima, u teoriji populacijske politike razvrstavamo u četiri osnovna tipa, a oni se po željenom učinku dijele na:
a) kvantitativne, kojima pripada:
– ekspanzivni (pronatalitetni i/ili imigracijski) tip4 – u primjeni u većini europskih zemalja, od velike ekonomske krize iz tridesetih godina prošloga stoljeća,
– restriktivni (denatalitetni i/ili emigracijski) tip5 – u primjeni u većini azijskih i latinoameričkih država nakon Drugoga svjetskog rata,
– redistributivni tip6 – organiziran i gospodarski i/ili politički »potican« prerazmještaj stanovništva (najčešće unutar granica vlastite države), te
b) kvalitativni, kojem pripada:
– eugenički tip7 – ima za cilj podizanje kvalitativnih značajki stanovništva. Ovaj tip populacijske politike ostvaruje se kroz mjere zdravstvene, obrazovne i nekim mjerama ekonomske politike.
Hrvatska država dosad nije imala cjelovitu i sveobuhvatnu nacionalnu populacijsku politiku, unatoč tomu što neke od pokušaja takve politike možemo prepoznati u Nacionalnom programu demografskog razvitka8 i Nacionalnoj obiteljskoj politici.9
Obzirom na uočene demografske pravce razvoja u Hrvatskoj, tijekom dvadesetoga i u prvim godinama dvadeset prvoga stoljeća, nametnula se obveza zaustavljanja, a u konačnici pozitivnog usmjeravanja vitalnog razvoja stanovništva. Osmišljena hrvatska populacijska politika usmjerena u pravcu razvoja i obnove vlastita stanovništva, čini se, daje nam izgledne mogućnosti za zaustavljanje negativnih demografskih kretanja.
Temeljni cilj ovako osmišljene Nacionalne populacijske politike bio bi pomlađivanje i brojčani porast stanovništva u Hrvatskoj. Ostvarenje ovoga općeg cilja moguće je ostvariti kroz:
– povećanje nataliteta sa svrhom da u određenom dužem razdoblju postignemo zadržavanje nataliteta iznad stope mortaliteta, koju je moguće dostići stopom nataliteta oko 15‰,
– postizanje optimalnoga migracijskog obrasca kroz zaustavljanje koncentracije stanovništva u velikim urbanim središtima, uz poticanje razvoja manjih urbanih naselja, kao sredina u kojima je, prema svim istraživanjima, stopa prirodnog prirasta viša; ovom procesu može pridonijeti i zaustavljanje sveprisutnije urbano-ruralne polarizacije prostora, poduzimanje mjera u svrhu zaustavljanja iseljavanja mladih iz ruralnih područja i hrvatskih prostora, plansko i selektivno naseljavanje u rijetko naseljena i manja naselja (redistributivna politika),
– poticanje povratka hrvatskog iseljeništva, kao najpoželjnijeg izvora doseljeničkog toka,
– poticanje uravnoteženijeg razmještaja stanovništva i demografskog razvoja putem prostorne preraspodjele stanovništva u svrhu njegova ravnomjernijeg razmještaja i regionalnoga demografskog razvoja, pretežito migracijom radne snage, čime bi omogućili »rasterećenje« velikih urbanih aglomeracija i stvaranje razvojnih jezgri u zaostalim područjima, što je vezano uz prostorno planiranje.
U postizanju željenog cilja moguće je primijeniti tzv. ekspanzivni tip populacijske politike, uz odgovarajuće mjere redistributivnog tipa, ali dijelom i činitelje imigracijskog oblika ekspanzivne politike. Mjere sadržane u Nacionalnoj populacijskoj politici dio su ukupnih nastojanja hrvatskoga društva za usmjeravanje kretanja stanovništva u željenom pravcu, imajući na umu da sve ono što činimo danas daje učinak kroz dvadeset do trideset godina. Ova spoznaja, kao i dosadašnje pojedinačne aktivnosti u otklanjanju negativnih migracijskih i natalitetnih kretanja, predstavljaju poticaj za osnaživanje ukupnih nastojanja u zaustavljanju uočenih i vrlo zabrinjavajućih demografskih procesa.
II. DEMOGRAFSKO STANJE I PROMJENE U STRUKTURI STANOVNIŠTVA REPUBLIKE HRVATSKE
Republika Hrvatska sa 4.437.460 stanovnika10 ili 78,4 na jedan četvorni kilometar (dalje u tekstu: st/km2) pripada skupini rijetko napučenih europskih zemlja, jer oko tri četvrtine zemalja Europe ima gušću naseljenost. Iza ove prosječne gustoće naseljenosti prostora Republike Hrvatske, po regijama, zamjetna je vrlo neujednačena razmještenost stanovništva. To je razvidno na razini županija, počevši od Ličko-senjske županije kao najrjeđe naseljene s 10 st/km2 do najgušće naseljene Međimurske županije sa 162,4 st/km2. Grad Zagreb, u ovim mjerilima, pripada karakterističnom urbanom području s gustoćom naseljenosti od 1.214 st/km2. Nadalje, unutar regija i županija zamjetne su značajne razlike glede gustoće naseljenosti i općega kretanja stanovništva, posebice između gradskih i seoskih područja, odnosno između izrazitijih urbanih i ruralnih općina te između naselja u nizinsko-ravničarskim i brdsko-planinskim područjima.
Prema popisu stanovništva iz 2001. godine u 546 jedinica lokalne samouprave (423 općine i 123 grada) zabilježene su vrlo velike razlike u gustoći napučenosti stanovništva u odnosu na prethodno popisno razdoblje. Primjerice, neke su općine, posebice one u brdsko-planinskom (dinarskom) kršu i na otočju, populacijske polupustoši (subekumene),pa je tako opću gustoću do 10 st/km2 imalo devet općina i grad Obrovac. U njima je na 9,5% državnog teritorija živjelo samo 0,7% stanovnika Republike Hrvatske, od čega u općini Civljane 1,7 st/km2, slijedi općina Udbina s 2,4 st/km2, Lanišće na Ćićariji s 2,8 st/km2, Lovinac s 3,2 st/km2, Karlobag s 3,6 st/km2, Gračac s 4,1 st/km2, Ervenik sa 4,7 st/km2 itd.
Nasuprot navedenim primjerima, mnoge su općine gusto napučene i prenapučene. Uglavnom je riječ o općinama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj te gradovima (administrativnim i gospodarskim središtima) diljem Republike Hrvatske. Ako se izuzmu gradovi, u kojima je po naravi stvari gušća naseljenost, najnapučenije su prigradske općine, kao na primjer: Dugi Rat (670 st/km2) i Podstrana kod Splita (631,7 st/km2), Viškovo kod Rijeke (479,2 st/km2) i Sv. Nedjelja kod Zagreba (392,7 st/km2). Usmjeravanje stanovništva u gradove i njima gravitirajuće općine imalo je za posljedicu stvaranje gusto napučenih krajeva, s 300 i više st/km2, tako da je na 4,1% teritorija Republike Hrvatske 2001. godine živjelo 41,8% ukupnoga hrvatskog stanovništva.
Omjer između najrjeđe i najgušće naseljene općine, odnosno općine Civljane, koja se nalazi u brdsko-planinskom području, i općine Dugi Rat, koja se nalazi u neposrednoj blizini Grada Splita, iznosi 1: 394, iz čega se može zaključiti kakav utjecaj imaju visoko urbana područja na migraciju stanovništva. Ako se u razmatranje uzmu sve administrativno-teritorijalne jedinice, dakle i najveći gradovi, onda ovaj omjer iznosi 1: 1.947, što je vrlo nepovoljna slika naseljenosti stanovništva na prostorima Republike Hrvatske.
Za bolje razumijevanje ovih demografskih zbivanja, pa tako i za prikaze značajnih promjena u razmještaju stanovništva, ovisno od zemljišta, vode i drugih prirodnih resursa, tijekom proteklih desetljeća 20. stoljeća, mogu poslužiti podaci iz popisnih godina na početku i kraju proteklog stoljeća.
Tablica 1. Prikaz promjene strukture naselja na područjima Republike Hrvatske 1900. i 2001. godine
|
Naselja prema broju stanovnika
|
Popis stanovništva 1900. godine
|
Popis stanovništva 2001. godine
|
|
Naselja
|
Stanovništvo
|
Naselja
|
Stanovništvo
|
|
Broj
|
% od ukupno
|
Broj u ‘000
|
% od ukupno
|
Broj
|
% od ukupno
|
Broj u ‘000
|
% od ukupno
|
|
do 49
|
319
|
5,0
|
10
|
0,3
|
1.570
|
23,2
|
33
|
0,7
|
|
50 – 99
|
669
|
10,4
|
50
|
1,6
|
1.008
|
14,9
|
73
|
1,7
|
|
100 – 199
|
1.310
|
20,5
|
194
|
6,1
|
1.341
|
19,9
|
193
|
4,4
|
|
200 – 299
|
1.079
|
16,9
|
267
|
8,4
|
756
|
11,2
|
184
|
4,1
|
|
300 – 499
|
1.277
|
19,9
|
496
|
15,7
|
816
|
12,1
|
315
|
7,1
|
|
500 – 999
|
1.133
|
17,7
|
788
|
24,9
|
719
|
10,6
|
505
|
11,4
|
|
1.000 – 1.999
|
484
|
7,5
|
651
|
20,6
|
322
|
4,8
|
448
|
10,1
|
|
2.000-9.999
|
120
|
1,9
|
403
|
12,8
|
189
|
2,8
|
724
|
16,3
|
|
10.000-99.999
|
11
|
0,2
|
302
|
9,6
|
35
|
0,5
|
951
|
22,4
|
|
100.000 i više
|
0
|
0
|
0
|
0
|
3
|
0,0
|
1.011
|
22,8
|
|
Ukupno
|
6.402
|
100
|
3.161
|
100
|
6.759
|
100
|
4.437
|
101
|
Izvor: J. Gelo, A. Akrap, I. Čipin »Temeljne značajke demografskog razvoja Hrvatske – Bilanca 20. stoljeća«; Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Zagreb 2005.11
Nakon Drugoga svjetskog rata strukturu naseljenosti Hrvatske obilježavala je visoka disperzivna naseljenost s početka stoljeća, odnosno vrlo velika brojnost malih naselja. Ovakva struktura naselja bila je posve neprimjerena tadašnjim izmijenjenim društveno-gospodarskim uvjetima i ubrzanoj industrijalizaciji, odnosno razvoju sekundarnih i tercijarnih djelatnosti. Proces ubrzanog napuštanja agrara i razvoj industrije imao je za posljedicu iseljavanje ruralnih područja i određenu, urbanu, koncentraciju stanovništva.
Tablica 2. Prikaz kretanja zastupljenosti ukupnoga poljoprivrednog stanovništva po spolu u odnosu na ukupno stanovništvo Republike Hrvatske po popisnim godinama
|
Poljoprivredno stanovništvo
|
Popisna godina
|
|
1961.
|
1971.
|
1981.
|
1991.
|
2001.
|
|
ukupno poljoprivredno stanovništvo
|
1.824.819
|
1.211.999
|
667.696
|
409.647
|
246.089
|
|
muški
|
797.608
|
534.966
|
292.170
|
190.637
|
124.478
|
|
ženski
|
1.027.211
|
677.033
|
375.526
|
219.010
|
121.611
|
|
Ukupno stanovnika u RH
|
4.159.696
|
4.426.221
|
4.601.469
|
4.784.265.
|
4.437.460
|
Izvor: DZS; Statistički ljetopis, 1986.; 1997.; 2004.
Veća naselja, odnosno gradovi, postavši nositelji tadašnjega gospodarskog razvitka, sve više su akumulirali radno i fertilno stanovništvo, a samim time jačali i populacijski. U procjeni ovog učinka valja imati na umu da se gradovi općenito ne razvijaju i ne mijenjaju kao entiteti nezavisno od svog okruženja. Znano je da ni jedan grad ne raste isključivo na temelju svog populacijskog prirasta, već, naprotiv, tomu pridonose selektivni imigracijski tokovi, koji prije svega dolaze iz seoskih područja.12
Tablica 3. Prikaz prirodnog prirasta stanovništva u gradskim i seoskim naseljima u Hrvatskoj, u vremenskim intervalima od pet godina, od 1964. do 2004. godine
|
Godina
|
Prirodni prirast
|
|
u Hrvatskoj
|
na 1.000 stanovnika
|
u gradskim naseljima
|
na 1.000 stanovnika
|
u seoskim naseljima
|
na 1.000 stanovnika
|
|
1964.
|
25.740
|
6,2
|
11.518
|
7,9
|
14.222
|
5,3
|
|
1969.
|
16.787
|
4,0
|
12.122
|
7,2
|
4.665
|
1,9
|
|
1974.
|
15.984
|
3,8
|
14.692
|
7,7
|
1.292
|
0,6
|
|
1979.
|
17.081
|
3,9
|
18.699
|
8,6
|
– 1.618
|
– 0,7
|
|
1984.
|
9.355
|
2,1
|
14.554
|
6,2
|
– 5.199
|
– 2,5
|
|
1989.
|
2.143
|
0,5
|
7.437
|
3,0
|
– 5.294
|
– 2,6
|
|
1994.
|
– 4.506
|
– 1,0
|
3.437
|
1,4
|
– 7.979
|
– 4,2
|
|
1999.
|
– 6.774
|
– 1,6
|
– 904
|
– 0,4
|
– 6.172
|
– 3,4
|
|
2004.
|
– 9.449
|
-2,1
|
|
|
|
|
Izvor: A. Akrap, »Zapošljavanje u inozemstvu i prirodna depopulacija seoskih naselja«, Društvena istraživanja broj 72-73, str. 690, Institut društvenih znanosti »Ivo Pilar«, 2005. (*Napomena: prazne rubrike u tablici posljedica su nedostupnosti relevantnih podataka u vrijeme nastanka tablice.)
Dakle, na prostorima Republike Hrvatske, u drugoj polovini 20. stoljeća dogodio se vrlo izražajan prijelaz od jednog na drugi tip naseljenosti. Posljedice su više nego očite, populacijski su ispražnjena mnoga sela, posebice ona podalje od civilizacijskih i razvojnih tokova. U tom prostornom kretanju stanovništva populacijski su bujali veći gradovi na štetu sela, odnosno malih i srednjih naselja, a sve ovo imalo je izrazito nepovoljnu posljedicu koja se ogleda u neravnomjernomu prirodnom prirastu i razmještaju stanovništva, a u konačnici i u nemogućnosti za ujednačeni društveno-gospodarski razvoj.
Polarizacijski demografski razvoj, odnosno međuregionalne razlike, posebice urbano-ruralna podvojenost, već je duže vrijeme proces koji poprima opću značajku, a u novije je vrijeme obilježje gotovo svih hrvatskih županija. Prethodno navedeni pokazatelji o razmještaju stanovništva zorno ilustriraju ovu pojavnost.
Kontinuirana koncentracija stanovništva u manjem broju naselja i u novije vrijeme, jačanje ovog procesa izvorište je mnogih nepovoljnih socijalno-gospodarskih i demografskih učinaka, među kojima je populacijski i radno neproduktivni ruralni prostor. Ilustracija ovih kretanja su podaci po kojima je 2001. godine u gradskim naseljima (prema uzorku od 143, odnosno 2,1% ukupnog skupa naselja) živjelo 56% stanovništva Republike Hrvatske, a ostalo stanovništvo je bilo »raspršeno« u 6.616 neurbanih naselja! Još izraženiji pokazatelj ove razvojne i demografske polarizacije je pokazatelj da je u četiri makroregionalna središta, 2001. godine, živjelo 27,6% stanovništva Republike Hrvatske, od čega 17,6% u Gradu Zagrebu.
Nepovoljna migracijska kretanja u drugoj polovini 20. i u prvim godinama 21. stoljeća odrazila su se i na dobni/spolni sastav stanovništva. Ubrzano starenje i vrlo visoka zastupljenost ostarjelih u ukupnoj populaciji stanovništva Republike Hrvatske odlika je koja ne jamči brzi vitalni oporavak. Godine 2001. udjel mladih u dobi 0 – 19 godina bio je 23,8%, a starih, u dobi od 65 godina i više, 15,8%. Ostarjelo stanovništvo i daljnje starenje stanovništva obilježava sve hrvatske županije, a najnepovoljniju dobnu strukturu ima Ličko-senjska županija, s udjelom od 22,7% starijih u ukupnom broju stanovnika. Prema popisu 2001. godine, zastupljenost starijeg stanovništva od 20% i više zabilježena je u 166 od 546 gradova i općina.
Tablica 4. Prosječna životna dob stanovništva Republike Hrvatske po popisnim godinama
|
Stanovništvo po prosječnoj dobi
|
Popisna godina
|
|
1953.
|
1961.
|
1971.
|
1981.
|
1991.
|
2001.
|
|
muški
|
29,34
|
30,53
|
32,44
|
33,80
|
35,37
|
37,50
|
|
ženski
|
31,91
|
33,26
|
35,48
|
37,14
|
38,71
|
41,00
|
|
Ukupno stanovnika
|
3.936.022
|
4.159.696
|
4.426.221
|
4.601.469
|
4.784.265.
|
4.437.460
|
Izvor: DZS, Statistički ljetopis 2004.
Ova, nepovoljna, dobna struktura stanovništva neizbježivo izaziva i druge negativne procese koji još više pogoršavaju sadašnje stanje, a ogledaju se u ubrzanoj, spontanoj emigraciji, depopulaciji određenih prostora i Republike Hrvatske u cjelini, s trendom demografskog izumiranja. Taj je proces zahvatio neke prostore do te mjere da imamo općine s izrazito velikim udjelom starog stanovništva, u pravilu u krajevima sociodemografske depresije, tj. perifernim prostorima Republike Hrvatske, posebice u područjima koja su bila zahvaćena ratnim stradanjima (tako u općini Civljane imamo 59,2% starih, u Erveniku 43,4%, u Lovincu 41,2%, u Kijevu 40,5% itd.).
Tijekom proteklih pedeset-šezdeset godina, ta su demografska kretanja, uz promjene tipologije naseljenosti, za posljedicu imala promjene običajnih, etičkih, socijalnih, kulturnih navika i vrijednosti, pa tako i u odnosu na obitelj i njezinu brojnost. Opravdano se pretpostavlja da je tom učinku pridonio novi stil industrijskog/poslijeindustrijskog načina života i društveno izmijenjeni položaj žene, koja od kućanice postaje aktivan gospodarski subjekt i član.
Tablica 5. Žene u dobi od 15 do 49 godina koje nisu rodile i koje su rodile, prema broju živorođene djece po popisnim godinama
|
Popisna godina
|
Žene koje nisu rodile
|
Žene koje su rodile
|
Žene prema broju živorođene djece
|
|
1
|
2
|
3
|
4
|
5
|
6
|
7
|
8
|
9
|
10+
|
|
1981.
|
377.693
|
718.751
|
236.705
|
337.772
|
93.614
|
29.690
|
10.920
|
4.848
|
2.436
|
1.114
|
664
|
988
|
|
1991.
|
353.536
|
723.534
|
215.039
|
390.740
|
85.260
|
20.156
|
5.696
|
2.245
|
1.003
|
532
|
2.418
|
445
|
|
2001.
|
404.574
|
663.869
|
181.527
|
343.616
|
102.375
|
25.112
|
6.774
|
2.345
|
1.020
|
507
|
299
|
294
|
Izvor: DZS, Statistički godišnjak 2004., str. 103.
Tablica 6. Žene u dobi od 15 do 34 godine koje nisu rodile i koje su rodile, prema broju živorođene djece po popisnim godinama
|
Popisna godina
|
Žene koje nisu rodile
|
Žene koje su rodile
|
Žene prema broju živorođene djece
|
|
1
|
2
|
3
|
4
|
5
|
6
|
7
|
8
|
9
|
10+
|
|
1981.
|
319.325
|
337.467
|
141.674
|
158.838
|
28.674
|
5.728
|
1.455
|
552
|
273
|
86
|
48
|
139
|
|
1991.
|
309.818
|
323.274
|
127.923
|
160.535
|
27.248
|
4.986
|
1.106
|
443
|
176
|
81
|
693
|
83
|
|
2001.
|
356.011
|
227.391
|
93.225
|
98.655
|
27.719
|
5.804
|
1.329
|
378
|
180
|
61
|
40
|
0
|
Izvor: DZS, Statistički godišnjak 2004., str. 103.
Društvene promjene u posljednjih 60 godina i promjene u stilu i navikama življenja odrazile su se i na odnos prema bračnosti. Iz godine u godinu broj sklopljenih brakova u Republici Hrvatskoj je u padu, s izravnom posljedicom pada novorođene djece. Opadanje broja novorođene djece za posljedicu ima stagnaciju priljeva stanovništva radne dobi (od 15 do 64 godine), nasuprot porastu broja stanovnika u dobi iznad 65 godina, što izravno ugrožava vitalne i radne potencijale države.
Tablica 7. Prikaz broja sklopljenih brakova, rođene djece u braku i izvan braka po odabranim godinama
|
Godina
|
Stanovništvo u ‘000
|
Broj sklopljenih brakova
|
Ukupno rođeno djece
|
Od toga izvan braka
|
Prosječno rođeno djece po jednom braku
|
|
1953.
|
3.946
|
36.852
|
89.784
|
8.069
|
2,436
|
|
1958.
|
4.089
|
37.359
|
77.771
|
6.385
|
2,082
|
|
1961.
|
4.169
|
36.634
|
74.190
|
5.259
|
2,025
|
|
1966.
|
4.300
|
36.896
|
71.325
|
4.094
|
1,933
|
|
1971.
|
4.430
|
37.701
|
64.891
|
3.387
|
1,721
|
|
1976.
|
4.517
|
35.019
|
67.054
|
3.288
|
1,915
|
|
1981.
|
4.606
|
33.855
|
67.455
|
3.538
|
1,992
|
|
1986.
|
4.667
|
30.495
|
60.226
|
3.761
|
1,975
|
|
1991.
|
4.789
|
21.853
|
51.829
|
3.905
|
2,372
|
|
1996.
|
4.494
|
24.596
|
53.811
|
3.834
|
2,188
|
|
2001.
|
4.437
|
22.076
|
40.993
|
3.845
|
1,857
|
|
2004.
|
4.437
|
22.700
|
40.307
|
-
|
1,776
|
Izvor: DZS, Statistički godišnjak SR Hrvatske 1986.; Statistički ljetopis 1994., 1997. i 2004. i www.dsz.hr pristup stranici 23.3.2006.
Tablica 8. Prikaz broja djece u dobi do 14. godine, stanovništva u dobi od 15. do 64. godine života te 65 godina i više po popisnim godinama i spolu
|
Godina
|
Spol
|
Stanovništvo u ‘000
|
Udjel u ukupnom stanovništvu u %
|
|
Ukup-no
|
0-14 god.
|
15-64 god.
|
65 i više
|
Ukupno stanov.
|
ukupno
|
0-14 god.
|
15-65 god.
|
65 i više
|
|
1953.
|
M
|
1.861
|
540
|
1.210
|
111
|
3.936
|
47,28
|
13,72
|
30,74
|
2,82
|
|
Ž
|
2.075
|
525
|
1.386
|
164
|
52,72
|
13,34
|
35,21
|
4,17
|
|
1961.
|
M
|
1.986
|
576
|
1.290
|
120
|
4.160
|
47,74
|
13,86
|
31,00
|
2,88
|
|
Ž
|
2.174
|
558
|
1.428
|
188
|
52,26
|
13,41
|
34,33
|
4,52
|
|
1971.
|
M
|
2.139
|
514
|
1.453
|
172
|
4.426
|
48,33
|
11,62
|
32,83
|
3,88
|
|
Ž
|
2.287
|
494
|
1.536
|
257
|
51,67
|
11,17
|
34,70
|
5,80
|
|
1981.
|
M
|
2.227
|
497
|
1525
|
205
|
4.601
|
48,40
|
10,80
|
33,14
|
4,46
|
|
Ž
|
2.374
|
474
|
1577
|
323
|
51,60
|
10,30
|
34,28
|
7,02
|
|
1991.
|
M
|
2.319
|
482
|
1635
|
202
|
4.784
|
48,47
|
10,07
|
34,18
|
4,22
|
|
Ž
|
2.465
|
459
|
1644
|
362
|
51,53
|
9,59
|
34,37
|
7,57
|
|
2001.
|
M
|
2.136
|
388
|
1482
|
266
|
4.437
|
48,14
|
8,75
|
33,40
|
5,99
|
|
Ž
|
2.301
|
370
|
1501
|
430
|
51,86
|
8,34
|
33,83
|
9,69
|
Izvor: DZS, Statistički godišnjak SR Hrvatske 1986.; Statistički ljetopis 2004.
Trend pada broja sklopljenih brakova, te u vezi s tim smanjenje broja novorođene djece sa zabilježenim dugogodišnjim negativnim kretanjima broja djece u dobi do 14 godina, ubuduće će odrediti kretanje vitalnih i radnih tokova stanovništva na prostorima Republike Hrvatske.
Uočeni negativni demografski trendovi u Republici Hrvatskoj, po ocjenama svjetskih i domaćih stručnjaka, već su izazvali i nadalje će biti jedan od dugoročnih uzročnika koji će utjecati na promjene u dobnoj strukturi stanovništva, a time i na sve društvene tokove. U sadašnjoj konstelaciji (nečinjenja) valja očekivati daljnji pad prirodnog prirasta stanovništva, produljenje životnog vijeka, veća migracijska kretanja radnog i fertilnog stanovništva, rast ukupnog udjela starijeg stanovništva u ukupnoj populaciji sa svim implikacijama u gospodarskom i socijalnom području.
Po projekcijama srednjeg fertiliteta s migracijama, može se očekivati da će u Republici Hrvatskoj 2015. godine živjeti 4.039.146 stanovnika, 2025. godine 3.918.436, 2035. godine 3.812.731, te 2050. godine 3.677.585 stanovnika.13 Usporedno s ovom promjenom mijenjat će se i dobna struktura stanovništva sa sve većim udjelom starijih. Na temelju iste metodologije, procjenjuje se da će u 2015. godini u ukupnoj populaciji hrvatskog stanovništva osobe u dobi od 65 do 69 godina činiti 5,27% stanovništva, 2025. godine 6,79%, 2036. godine 6,30% te 2050. godine 7,43%. Do sličnih rezultata istraživanja došli su i stručnjaci Ujedinjenih naroda po kojima će na našim prostorima zastupljenost stanovništva starijeg od 65 godina za pedeset godina porasti za oko 2/3.14
II. dio
|
