Na koljenima na podu

12-10-2011

Ne znam kada zapravo počinje ova duga priča. Možda počinje s razgovorima s prijateljicama koje su rodile prirodno, možda s čitanjem Rodinog portala i foruma, možda s našom trudnoćom ili čak s time kad smo se MM i ja upoznali... Mislim da je najtočniji početak onaj najdavniji kad su nam još u djetinjstvu roditelji htjeli pružiti sve najbolje i svojim primjerom pokazali da su djeca najvrednije i najbolje u našim životima. Zato smo i mi Nikoli htjeli pružiti jedan predivan početak i nadamo se da smo u tome uspjeli.

Trudnoća je prošla prilično uredno. Dosta sam radila, putovala autom i avionom, išla na vježbe za trudnice, plivala u moru... Dr. Vrčić, koji mi je pratio trudnoću, savjetovao mi je dijetu zbog šećera i kolestaze, što je bilo odlično jer se zato nisam puno udebljala. O porodu smo MM i ja dosta razgovarali s prijateljima, proučavali priče i članke objavljene na Rodinim stranicama i portalu, čitali Michaela Odenta, Inu Mae Gaskin, Searsove, bili na predavanju Andree Robertson... Meni je bilo dosta korisno sjetiti se okota mojih kujica i često sam tokom trudnoće znala reći da bih voljela roditi kao one. Na podu, u svojem vlastitom gnijezdu, okružena ljudima koji su mi dragi, bez bespotrebnih uplitanja u taj prirodni proces. Odabir rodilišta u Feldbachu te povjerenje u sebe i svoje mogućnosti dosta su približili Nikolin porod tim idealnim uvjetima.

U Feldbach smo krenuli u četvrtak, 9.8.2007. tj. tjedan i pol prije termina jer je dr. Vrčić na pregledu u srijedu vidio da sam otvorena dva prsta, da je beba nisko i da bi porod mogao uslijediti u idućih par dana. Smjestili smo se u hotel i u dobrom raspoloženju proveli petak šečući po gradu i okolici (našli smo dobar restoran, obišli konjičko natjecanje, pregovarali s policajcem oko kazne za prebrzu vožnju...). Navečer su nam se pridružili moji roditelji koji su zaključili da im je lakše provesti godišnji odmor s nama u iščekivanju, nego negdje na moru, gdje nemaju potpuni uvid u situaciju. U subotu smo opet proučavali okolicu, obišli par golf terena i sl. Popodne smo MM i ja, umjesto da se odmaramo, kako smo rekli starcima, pokušali malo potaknuti stvar prirodnim metodama i zbilja, prije večere, meni su počele nepravilne i ne jake kontrakcije. Nitko se nije previše uzbuđivao oko toga, pa smo mirno večerali u finom restoranu u obližnjem dvorcu. Ja nisam mogla puno jesti jer sam bila zabrinuta zbog tih kontrakcija, ali sam po uputi iz knjige Sears&Sears popila čašu šampanjca i pojela odličan desert od šumskog voća. Nakon večere, ipak sam predložila da odemo u bolnicu pogledati o čemu se radi.

Ušli smo u rodilište oko 10 sati i primila nas je jako draga babica Ulrike. U rodilištu je bio polumrak, mir i tišina i atmosfera je bila super. Ulrike me stavila na CTG koji je pokazivao kontrakcije, ali nije mogla odrediti da li su to pravi ili pred-trudovi. Onda smo otišli u rađaonu, gdje sam se legla na strunjaču da me Ulrike pregleda. Ustanovila je da sam otvorena samo dva prsta, pa je pozvala doktoricu da se s njom konzultiramo o tome što ćemo dalje. Doktorica je napravila UZV, koji je pokazao da je Nikola super i da su protoci odlični te je procjenila da ima četiri kile – kasnije se pokazalo da je imala pravo.

Kako nije imalo smisla čekati u rodilištu da kontrakcije budu jače, dogovorili smo se s babicom i doktoricom da odemo natrag u hotel i javimo se kad nam se bude činilo da porod intenzivnije počinje. Na koncu su kontrakcije prestale oko 2 u noći što nam je svima bilo žao jer smo se nadali da će se Nikola pojaviti tu noć. Ipak, zaključili smo da je ovo bila dobra generalna proba i da se svi nakon nje osjećamo opuštenije i sigurnije. Idućih par dana nije se ništa događalo. Mi smo i dalje dosta hodali okolo, igrali golf, išli u Graz u shopping itd. Ja sam po uputi cura s foruma koje su ustanovile da to potiče otvaranje, (a zapravo zato što mi je pasalo) svaki dan konzumirala ananas u raznim oblicima: u soku, sladoledu, salati... U ponedjeljak smo imali s dr. Miglarom dogovoren pregled koji je pokazao da je sve ok i da mirno dalje možemo čekati porod. U utorak je MM morao do Zagreba pa se dogovarao s Nikolom da se ne pojavi baš na taj dan. U međuvremenu su moji predložili da se preselimo u hotel u obližnjim toplicama, kako bismo mogli uživati u wellnessu, kad se već ništa drugo ne događa.

U srijedu je bila Velika Gospa. Trenutak prije nego što sam se probudila sjetila sam se da je blagdan i u polusnu sam zamolila Majku Božju Bistričku da, ako njoj to ne bi smetalo i ako misli da bi to bilo u redu, urgira na pravom mjestu da se Nikola danas rodi. Naravno, nisam taj čas dobila odgovor pa sam taj san zaboravila čim sam se probudila. Odmah nakon doručka spakirali smo stvari i preselili se u toplice, u prekrasni mali hotel koji je opskrbljen bazenom, saunama, masažnim tuš-kabinama i sl. Svi smo željeli što prije isprobati te divote, a kako smo bili gotovo sami na bazenu s protočnom vodom koja se cijela izmjeni svakih pola sata, nije bilo razloga da se i ja ne okupam. Čak sam si nekoliko puta uključila protustruju i plivala dok se nisam umorila. Nakon kupanja MM je predložio da opet provježbamo prirodne metode poticanja poroda, nakon čega je slijedio lagani objed u pizzeriji – naravno, jela sam pizzu s ananasom. Nakon toga smo se išli odmoriti u sobe.

Ja sam tada opet osjetila trudove i dok je MM spavao, meni su trudovi postajali sve jači. Nekoliko puta sam išla na wc pa sam primjetila i laganu sukrvicu. Čim sam osjetila prvi jači trud, automatski sam pomislila: «o Bože, nek ovo prestane». Ipak, istog trenutka sam shvatila da bih voljela roditi i da to mogu jedino ako budem imala dovoljno jake, česte i duge trudove. Od tada pa do kraja poroda nisam poželjela da prestanu. Hodala sam po sobi gore-dolje, a nakon nekog vremena morala bih kleknuti kako bih lakše podnijela bol za vrijeme truda. Probudila sam MMa i neko smo vrijeme brojali razmak između trudova. Oko 5 sati, kad su trudovi bili na manje od 10 minuta, javili smo se mojima i rekli im da želimo ići do bolnice da vidimo da li su ovo možda pravi, ili opet pred-trudovi. Meni se činilo da me bole više nego oni od subote, ali po dolasku u Feldbach nismo utrčali u bolnicu nego smo se još malo šetali ispred bolnice. Ni kad smo se popeli gore, nismo odmah otišli u rodilište nego smo malo sjedili u čekaonici. Ja sam doduše hodala gore-dolje i svako malo išla na wc. Svi su bili cool, jedino je mojoj mami malo bilo teško gledati kako me boli. Zato sam odlučila poslati svoje roditelje natrag u hotel (tata se veselio večeri), a MM i ja smo pozvonili na zvono ispred rađaone.

Otvorila je neka mlada djevojka kojoj smo rekli da su mi trudovi bili do nedavno na 5, a sada su već na 2 minute, te da traju oko 40-45 sekundi. Ona je razočarano rekla da tako kratki trudovi vjerojatno ne znače skori porod, pa sam ja brzo dodala da malo krvarim. To su čule babice koje su stajale u blizini i odmah su me ljubazno preuzele s rječima: «Onda je vjerojatno to to», «Idemo na CTG vidjeti o čemu se radi» i sl. Tu sam odmah vidjela koliki je utjecaj okoline i adrenalina na mene, jer samo zbog komentara te djevojke, idućih 10 minuta nisam dobila ni jedan trud. Kad sam se malo smirila CTG je opet počeo pokazivati kontrakcije, a čim je ljubazna babica Anna Prutsch rekla da se nada da će naša beba danas doći na svijet, kontrakcije su postale jake i učestale kao prije. Anna mi je pomogla oko disanja i podsjetila na tehniku koju sam već uvježbala na tečaju kod gđe. Ive Kolić. Nakon CTGa predložila je da me pogleda u rađaoni. Polako smo odšetali do najbliže rađaone u kojoj je već bio lagani mrak. Inače, kako je bio blagdan, bolnica je bila mirna i pusta. MM je rekao kako je super da nikog drugog nema u rodilištu, ali nam je Anna rekla da još 3 žene upravo rađaju. To se nije ni čulo ni vidjelo. U rađaoni sam se legla na strunjaču, a Anna me pregledala. Kad je rekla da sam otvorena 8 cm nisam joj vjerovala. Ipak, činilo se da je uvjerena da je to točno jer je odmah svim babicama govorila «Ste čule, ona je otvorena već 8cm!».

Posjela me pored sebe za kompjutor, gdje mi je postavila još par pitanja, te smo joj MM i ja rekli da želimo prirodan porod, da želimo isprobati kadu i sačuvati matične stanice iz bebine pupkovine. Naravno, za vrijeme trudova nisam trebala odgovarati na pitanja, nego mi je babica pomagala da pravilno prodišem svaki trud. Savjetovala mi je da se za vrijeme truda njišem u kukovima, i općenito ponašam kako mi najviše odgovara u datom trenutku. Kad je upis podataka bio gotov krenuli smo u rađaonu s kadom gdje je Anna punila kadu, a ja sam odabrala temperaturu vode. MM i ja smo mislili da ćemo sada samo isprobati koliko mi odgovara kada, da ću onda opet izaći, pa da ću se pred izgon opet vratiti u kadu. Nismo ni slutili kako će brzo sve biti gotovo... Nekoliko trudova sam provela u kadi i isprobavala sam razne položaje. MM je telefonirao, fotkao i držao me za ruku ili smo se u miru ljubili. Bilo mi je ugodno i Anna je rekla da joj se čini da dobro podnosim trudove. Ja sam u šali odgovorila da je sve ok dok ne vičem da želim epiduralnu i druge lijekove za ublažavanje boli. Anna se samo nasmijala i rekla da je sada tako i tako kasno za epiduralnu jer sam već skoro skroz otvorena. To me već malo uozbiljilo, zajedno s trudovima koji su se pojačavali. Tada je došao doktor Gangl i rekao da mora s nama razgovarati. Priopćio nam je da nije moguće izvaditi krv iz pupkovine ako je beba rođena u kadi, jer je tada teško osigurati sterilnost uzorka. Trebali smo odabrati između izgona u kadi i matičnih stanica, pa smo odabrali matične stanice. Tako i tako, ja se nisam baš super osjećala u kadi tj. tvrdo dno me žuljalo za noge. U kadi sam se opuštala još nekoliko minuta, a onda smo krenuli u rađaonu sa strunjačom.

Putem sam pitala babicu da li smijem otići na wc. Rekla je da naravno da mogu i da probam odsjediti par trudova na wc-u jer bi to moglo potaknuti pucanje vodenjaka. Otišla sam na wc i to mi je bio skoro najteži dio poroda. Trudovi su bili užasno jaki, bilo mi je vruće tako da je MM morao mahati vratima da dobijem više zraka, a vodenjak nije pokazivao nikakve znakove pucanja. Nakon par trudova bilo mi je dosta pa sam uz pomoć MMa krenula natrag u rađaonu. Na hodniku smo sreli jednu trudnicu koja je isto trebala roditi, ali još nije izgledala kao da je trudovi bole. Skoncentrirala sam se da joj se nasmješim i da ne djelujem ukomirano da se ženska ne prestraši, ali čim smo izašli iz hodnika u našu rađaonu, bacila sam se na strunjaču i sklupčala se na koljenima. MM mi je pomogao da skinem spavaćicu jer sam se skuhavala. Odmah nam se pridružila babica koja me opet pregledala. Rekla je da sam otvorena skoro do kraja i da, ako želim, legnem na desni bok jer mi s te strane još fali pola cm. Nikakvo ležanje mi nije padalo na pamet, već mi je bilo dosta to što sam tih par sekundi morala leći na leđa da me pregleda.

Rekla sam da želim biti na koljenima i držati se za švedske ljestve, pa mi je Anna počela namještati jastuke na koje sam mogla osloniti ruke. Također, pomogla mi je preko trbuha navući «čarapu» ispod koje je stavila sonde od CTGa. Smanjila je rasvjetu i pitala da li želim da radio ostane upaljen ili da ga ugasi. Odabrala sam tišinu i zamolila MMa da preuzme odgovaranje na pitanja jer sam se htjela što više koncentrirati na trudove i pravilno disanje. U nekoj fazi ponovno se pojavio i dr. Gangl, ali ne sjećam se točno kada. Nakon par trudova babica je vidjela da mi jastuci nisu dovoljna potpora i dovukla je veliku tapeciranu kocku na koju sam mogla osloniti laktove. To je bilo super jer sam mogla klečati s rukama dosta visoko na ljestvama, bez da sam trošila puno energije na održavanje u vertikalnom položaju. Naravno, trudovi su bili jači kad bih uspravila gornji dio tijela i odmah su se javljali ako bih se sjela na stopala da se malo odmorim. Bilo mi je dosta teško disati jer sam se morala koncentrirati da ispuštam zrak kako ne bih tiskala jer još nisam bila dovoljno otvorena. Kad me idući put pregledala, Anna je predložila da mi prokine vodenjak jer sam bila skoro sasvim otvorena. Ja sam jako željela da to ne napravi jer sam se cijelu trudnoću nadala da će sam od sebe puknuti tokom poroda, ali skoro sam pristala na bušenje. Sva sreća pored mene je bio MM koji je bio malo racionalniji, pa je pitao da li bi bio problem da pričekamo još neko vrijeme. Anna je rekla da nije problem tako da sam se opet vratila u svoj omiljeni položaj na koljenima. Bila sam jako zahvalna MMu pogotovo kada je vodenjak u idućem trudu prsnuo sam od sebe. Hrpa tople vode smočila mi je noge i strunjaču ispod mene. Anna je stalno mijenjala upijajuče plahte i čudila se ogromnoj količini vode koja je nastavila izlaziti i tokom idućih trudova. Naravno, tada su trudovi postali još intenzivniji i mislim da sam ušla u tranziciju.

Jako sam se koncentrirala na disanje i na to da ne tiskam pa sam rekla MMu da ne mogu slušati ništa što mi babica i doktor govore nego samo da mi javi kad kažu da mogu tiskati. Naime, MM je cijelo vrijeme bio pored mene, a babica je bila iza mene na strunjači. Trudovi su bili sad već ozbiljno bolni, tako da sam si pomogla micanjem zdjelice i laganim cviljenjem kad je bilo najteže. MM je djelovao malo zabrinut i između trudova me pitao da li me jako boli. Govorila sam mu «Ma ne ljubavi, ne boli to tak jako. I ti mi puno pomažeš.» To je bilo točno i njegova prisutnost i podrška su mi jako uljepšali cijeli porod. Nije mi ni u jednom trenutku palo na pamet vikati ili biti loše volje. Samo sam si mislila «kad već nisam išla na carski, moram se potruditi izgurati tu bebu na prirodni način». Napokon je došlo i to famozno tiskanje, što je bilo super, ali je prvi pokušaj bio prilično komičan. Na početku tog truda, kad je Anna rekla da mogu tiskati, ispustila sam zrak kao tokom dvadesetak prethodnih trudova tako da nisam imala nikakav potisak. Odmah u idućoj pauzi, Anna je došla pored mene i pokazala mi pravilno disanje za vrijeme tiskanja. Od idućeg truda bilo je puno bolje i glavica se počela brzo spuštati kroz porođajni kanal. Mislim da sam se tada malo pokakila, a Anna je to spremno dočekala s nekakvom gazicom. Naravno, nije mi se to činilo kao nešto neugodno, nego samo znak da su mi odgovarajući mišići opušteni i da su spremni za prolazak bebača.

Uskoro je Anna vidjela glavicu i pozvala MMa da je pogleda. Rekla mu je da mi kaže da je vidio glavicu i on mi je odmah to rekao. Ja sam mu rekla da je to baš lijepo i nasmijala sam se tome. Bilo mi je jasno da mi žele pružiti podršku i reći da porod ide jako dobro, ali meni nije trebao njihov poticaj jer sam se i sama odlično osjećala.

Tiskala sam još par trudova, ali ne punom snagom, jer me možda malo bilo strah da ne popucam i da me ne boli previše. U jednom trenutku, babica i doktor su počeli gledati CTG i nešto razgovarali, a ja sam, kroz maglu tranzicije, skužila da se radi o tome da bebini otkucaji padaju. Anna mi je rekla da će me prebaciti u neki drugi položaj i maknula je kocku na koju sam se do tada oslanjala. Dok je ona micala kocku, ja sam se primila za švedske ljestve i čim sam se tako uspravila osjetila sam da dolazi ful jaki trud. Rekla sam da me puste, da ne želim mijenjati položaj i stisnula ful jako, ovaj put bez zadrške. U tom jednom trudu, Nikola je cijeli izašao van, sa svoje 4,060 kg i 55 cm.

Anna ga je uhvatila i spustila na strunjaču. Ja sam se sama okrenula i sjela pored njega da ga prvi puta pogledam. Bio je jako taman, ali ne ljubičast, imao je bijela leđa i sav je bio mokar i krvav. Ne mogu baš reći da mi je bio lijep. Htjela sam pitati da li je dobro, ali se Anna smijala i pokazivala nam kako Nikola piški tak da sam si mislila da je valjda sve ok, ako se žena tako veselo smije. Doktor je MMu dao škare da prereže pupkovinu i on je to odmah odlično obavio iako je prije govorio da ne želi. Valjda je shvatio ozbiljnost situacije. Doktor se odmah bacio na vađenje matičnih stanica, a Anna je malo Nikoli pročistila nosić, dala ga meni u ruke i zamotala nas u ručnik. Ja sam ga držala i nisam mogla vjerovati kako je malen i tanak i kako je dobar. Samo je žmirio i sklupčao se meni u krilu. MM nas je fotografirao, a ja sam ga pozvala da mi se stane iza leđa jer mi je bilo teško sjediti na podu bez naslona, a i osjećala sam kako krv curi iz mene pri svakom pomaku. Tako smo neko vrijeme sjedili i mazili se svo troje, a onda su Anna i MM odnijeli Nikolu do pulta koji je bio udaljen par koraka. Tamo ga je Anna izmjerila i izvagala i stavila ga u vodicu da ga MM okupa. Dok je on to radio, vratila se k meni na pod, da me pregleda i izvadi posteljicu. Stavila mi je ruku na trbuh i htjela stisnuti, ali sam je zaustavila i rekla da želim prirodni porod posteljice. Odmah je shvatila što želim, pomogla mi da se ugodno legnem na strunjaču i donijela Nikolu.

Rekla mu je: «Ajde, sad ćeš pomoći mamici da izađe posteljica», polegla ga pored mene i u idućem trenutku on je sisao. Tad mi je već bio predivan. Činilo mi se da je tek par puta povukao kad su ponovno počele kontrakcije. Anna je Nikolu predala MMu, a meni je pomogla da se okrenem na leđa i skvrčim noge. Malo sam stisnula i ogromna posteljica je izašla u komadu. Dok su je babica i doktor pregledavali, MM je nosio Nikolu, a ja sam ga fotkala. Nakon toga me doktor morao zašiti jer sam malo popucala, ali to naravno nije bolilo jer me polio lokalnim anestetikom. Imala sam po tri šava sa svake strane, ali samo prema naprijed, radi klečećeg položaja u kojem sam bila. Međica mi je ostala bez ogrebotine. Još smo pričekali da me Anna opere i obuče i već su dovezli krevet na koji smo se Nikola i ja legli za promatranje.

Stavili su nas u susjednu sobicu s foteljom za tatu, u kojoj smo imali svoju privatnost, a sestre su bile na dohvat ruke. Anna se sjela pored nas i rekla nam da je porod bio nevjerojatan i da su rijetki tako prirodni i pozitivni porodi. Mi smo se čudili i rekli da smo mislili da je u Feldbachu uvijek tako, ali Anna je stalno govorila kako bi bilo krasno da su svi parovi tako informirani i da sve žene tako veselo i s lakoćom rađaju. Došle su nam čestitati i druge babice, došao je i doktor kojem sam morala potpisati neke formulare vezano uz matične stanice i dobili smo čestitku osoblja s potpisima doktora i babice. Onda nam je Anna rekla da trebamo potpisati nekakav formular ako želimo poklon bon od Milupe. Vjerojatno smo je jako čudno pogledali jer je počela objašnjavati da je to proizvođač dječje hrane. Odmah smo rekli da znamo što je Milupa, ali sam ja pokazala na Nikolu koji je bezbrižno sisao na mojim prsima i rekla da tu imamo sve što njemu treba. Anna je bon rastrgala na komadiće i otrčala se u hodnik hvaliti drugim babicama kako mi ne želimo uzeti bon. Mi smo se samo smijali, uživali u Nikoli i razgovarali s obitelji i najbližim prijateljima na telefon. Ja sam stalno mirisala svog sinčića koji je zahvaljujući tatinom kupanju još bio prilično krvav i imao je sljepljene uši. Iako sam tada mami na telefon u šali rekla da smrdi, mislim da nikad neću zaboraviti kako mi je lijepo mirisao.

MM je pitao sestre da li bi moji roditelji mogli doći i oni su se pojavili već za pola sata. Bili su oduševljeni time što mogu vidjeti i dodirnuti svog unuka odmah po porodu, pogotovo zato što su prve unuke (moje nećake) prvo vrijeme gledali samo kroz staklo u Petrovoj bolnici. Uskoro su po nas došle sestre s odjela za bebe. Prvo su nam čestitale, a onda su Nikolu i mene pregurale u naš apartman gdje je već čekao krevet za MMa. Fiksirale su krevete tako da smo dobili pravi bračni krevet uz koji je bio mali kinderbet. Pitale su da li želim Nikolu imati uz sebe ili da ga prenesu u krevetić. Ja sam rekla da bih radije da bude uz mene. Odmah su rekle da je to u redu i jastukom za dojenje i stranicom njegovog krevetića osigurale da Nikola ne može pasti na pod. Donijele su mi termosicu čaja za dojenje i pitale što želimo jesti sutradan. Nakon odabira ručka pitali smo da li sada možemo dobiti ikakvu hranu. Sestra se ispričavala jer je već bila ponoć i kuhinja nije radila, pa nam je mogla donijeti samo kruh, putar i druge namaze. Ja sam umirala od gladi, a kriške kruha koje mi je mazao MM bile su mi fantastične. Još su mi sestre pomogle da odem na wc koji je bio u sklopu apartmana. Malo mi se zavrtilo, ali tu je već bio spreman mokar ručnik, otvoren prozor i sestre koje me ljubazno dozivaju da se ne srušim. Objasnile su nam kako da ih zovemo ako bilo što zatrebamo i zaželjele nam laku noć. Uskoro je Nikola mirno spavao ispred mene i MM iza mene, ali ja nisam mogla zaspati do šest ujutro. Gledala sam u svog malog anđela, uživala u svakom pokretu koji bi napravio i u sreći što je sve tako dobro prošlo.


I idućih dana bilo je kao na praznicima. Apartman je bio odličan, opskrbljen kupaonicom, televizijom, radiom, frižiderom... Sve, od poda do štokova, se čistilo dva puta dnevno, redovito su nam mijenjali posteljinu, donosili nove zalihe spavaćica, ručnika, uložaka, pelena i odjeće za bebu... Hrana je bila jako dobra, uz doručak smo dobivali novine, svježi čaj je bio na dohvat ruke. Najbolje od svega bilo je susretljivo i stručno osoblje bolnice. Svi, od čistaćice do šefa odjela, prema nama su se odnosili s poštovanjem. Kad bi se prvi puta pojavili, čestitali bi nam na krasnoj bebi, a tek onda nas nešto pitali ili obavljali svoj posao. Liječnici u viziti isto su nam čestitali, pitali kako smo i da li smo zadovoljni. Došao nam je i dr. Miglar koji je već čuo kako je porod lijepo prošao, te se šalio da je to zbog kupanja u ljekovitoj termalnoj vodi. Jednom je Nikola dojio za vrijeme vizite i nikome nije palo na pamet da ga prekida, nego se jedna liječnica vratila kasnije da mi opipa trbuh. Od Nikole se nismo odvajali niti na trenutak, a prije svake sitnice su nam obrazložili što moraju napraviti i pitali nas za dopuštenje. Čak je i MM mogao biti prisutan na pregledima koji su se odvijali u sobi u koju je inače dozvoljen ulaz samo mamama i bebama. Tih par dana u bolnici omogućilo nam je da se lijepo odmorimo i uhodamo svo troje. Nije bilo tate koji čeka nekoliko dana da prvi puta primi svoje dijete nego je MM od početka jednako kao i ja sudjelovao u svemu. Npr. kad je Nikola prvi puta štucao, uzbuđeno je zvao sestru i s njom pretresao sve moguće načine zaustavljanja štucanja. Od svega nam je najbitnije bilo da dobro započnemo dojenje i da se u njemu uhodamo prije odlaska doma, a sestre su nam u tome stalno pomagale. Jedna sestra je oko mene namjestila sedam jastuka, kako bi mi bilo ugodno, pokazala mi sve položaje i kako da pravilno namjestim Nikolu dok doji. Druga mi je njegovala bradavice homeopatskim tonikom i lanolinskim kremama. Treća mi je dala hladne obloge kad mi je drugi dan po porodu krenulo mlijeko. Kad me baš jako bolilo, jedna sestra mi je rekla: «Dojenje je kao plan, ima uspona i padova, a na kraju je uvijek predivno.» Izgleda da se i Nikoli svidjelo, jer je treći dan na vaganju prije odlaska doma, opet imao svoju porođajnu težinu.

Kad smo kretali iz rodilišta, sestre su Nikolu smjestile u njegovu autosjedalicu u kojoj je mirno spavao sve do Zagreba.

Jedno jutro u Feldbachu došao nam je čestitati i direktor rodilišta. Pitao nas je kako smo, da li smo zadovoljni uslugama rodilišta, te rekao da se nada da se vidimo i na porodu idućeg djeteta. Odmah smo rekli da i mi to jedva čekamo.

Monchou

Objavljeno 11.4.2008

Ovdje možete napisati svoj komentar na ovaj tekst ili pročitati komentare drugih posjetitelja foruma.