Medina priča

12-10-2011

 

Dobar dan, ja sam medvjedić Fredi.

Već mi je 10 godina i dovoljno sam velik da krenem u svijet. Iako su me moji mali prijatelji, djevojčica Višnja i dječak Zlatko , molili da još ostanem s njima da se i dalje zajedno igramo, ja sam zamolio njihove roditelje da me povedu na Rodinu rasprodaju. Tamo bih volio, zajedno sa starim dječjim kolicima, auto sjedalicom, nekoliko igračaka i dvije vreće uščuvane dječje odjeće, pronaći nove vlasnike. Želio sam da me pronađu neka druga djeca i povedu me sa sobom kući kako bih upoznao neku novu obitelj i vidio neke druge predjele.

Stigli smo mi tako u petak prijepodne na prijem robe, a na ulazu nas je dočekao natpis još nekoliko prodavatelja.

Unutra je već sve bilo sve užurbano, puno volonterki i volontera iz Udruge koji su zaprimali robu, sortirali je, označavali, slagali, vješali na vješalice… pripremali „štandove“ i radili još puno drugih stvari.

 

Za nekoliko stolova su sjedile neke tete koje su primile sve što je stiglo sa mnom, a i meni su dale jedan žuti kartončić sa nekoliko brojki napisanih zelenim flomasterom. Rekao sam da ću držati ceduljicu u ruci do kraja Rasprodaje, no teta iz Rode je rekla kako je sigurnije da mi je pričvrsti za uho. Dodala je kako neće boljeti pa je napravila “klik” sa malim „pištoljičićem“  (rekla je da se zove „splinter“, kao onaj lik iz Ninja -kornjača!).

(fotka 4)

I tako sam ja, prvi puta u životu, dobio naušnicu. Cool!

(fotka 5)

Poslije su me stavili da sjedim i čekam u jednoj od kutija, baš kao što su ove na slici. Rekli su mi da pričekam dok me netko od volontera ne stavi na moje mjesto. Sjedio sam strpljivo i gledao što sve rade volonteri. Moram vam priznati, uz sve te ljubazne tete i stričeke volontere, počeo sam se osjećati pomalo osamljeno i na trenutke sam se poželio vratiti kući, mojim najdražima, Višnji i Zlatku.

(fotka 6)

Nakon nekog vremena me je jedna druga teta premjestila na plavi tepih u kutu. Tamo je već bilo puno drugih igračaka s kojima sam se upoznao, a  dolazila su i djeca volontera koja su se igrala sa mnom. Jedan dječak me vozio na svojem kamiončiću, a neka curica me zagrlila i ponijela sa sobom na drugi kraj veeeelike dvorane (poslije su me volonteri ipak vratili natrag da im ne smetam). I tako smo se zabavljali do kasno u noć dok nisu volonteri otišli kućama …

A kakav je tek onda počeo tulum među igračkama… neću ni pričati J

(fotka 7)

Ujutro sam se rano probudio jer je počela buka: ponovo su stigli volonteri, pomicali stolove i pripremali se za dolazak kupaca. Iako sam se jučer tijekom noći dobro zabavio sa drugim igračkama, shvatio sam da se želim vratiti mojim prijateljima Višnji i Zlatku. Čvrsto sam odlučio da ću, ako me netko i bude htio kupiti, reći da sam se ipak odlučio vratiti kući.

Točno u 9 sati su ušli prvi kupci i nastala je velika graja, veća nego na dječjim rođendanima. Svi su tražili odjeću, kopali po stvarima, izabirali… dosta ih je došlo i do mene. Neki su samo rekli “Uh, koliki medo, ne bi nam stao ni u gepek” ili pak “Za njega bismo trebali posebnu sobu”, no nekima sam se svidio pa su me željeli povesti sa sobom. Najviše mi je bilo žao jedne curice, Snježane, koja se rasplakala kad sam joj rekao da nisam na prodaju. No, sjetio sam se mojih prijatelja kod kuće pa sam je samo zagrlio i rekao da se nadam kako će ovdje naći nekog drugog prijatelja.

(fotka 8)

I tako je došlo i 13 sati i kraj rasprodaje. Sad su opet volonteri trebali vratiti svu neprodanu robu vratiti nazad na brojeve onih koji su ju dali na prodaju. Prvo su skinuli svu odjeću sa vješalica te pokupili obuću i nas igračke. Zatim su nas stavili na dvije veeeelike hrpe: jednu za nas sa žutim ceduljama, drugu za one sa plavim.

E, onda su nas razvrstavali po boji flomastera kojom je napisana šifra – zelena, crvena, plava ili roza. “Zelena, zelena” vikao sam mojim volonterima kako bi me što prije izvukli iz te gužve.

(fotka 9)

I onda sam se lijepo naslonio na stol za nas žuto-zelene. Teta nas je dalje razvrstavala po pojedinačnim brojevima i ja sam se našao ponovo zajedno sa nekim komadima one odjeće i nekoliko igračaka s kojima sam bio predan dan ranije. Nestrpljivo sam čekao da moji dođu po mene …

(fotka 10a-10b)

Ovdje sam sreo i svog daljnjeg rođaka, medvjedića Zvonka; on je još mali i bilo mi žao što je sam morao čekati dolazak svojega vlasnika.

(fotka 11a-11c)

Malo poslije su opet došli drugi volonteri te trpali odjeću i obuću u vrećice, a mene su lijepo posjeli pored vrećice da je čuvam. Baš sam bio ponosan!

(fotka 12a-12f)

Dok su jedni rastavljali „štendere“ za odjeću, razvrstavali robu, čistili paviljon, motali tepihe… dotle su drugi sređivali papire i pripremali novac za isplatu.

(fotka 13a-13c)

Opet su složili stolove za prihvat prodavatelja i oni su počeli pristizati jedan po jedan. Tete su im davale novac od prodane robe, a morali su i pregledati neprodanu robu da vide je li sve tamo, a i da vide zašto roba nije prodana – bilo je tu i poderane odjeće, prljave… reklamnih majica …

(fotka 14)

Tamo negdje na kraju su došli i moji po mene … kad su čuli da sam ipak odlučio ostati obradovali su se i čvrsto me zagrlili! 

Ali, možda me opet jednom neke daljine povuku… na neku novu Rasprodaju!