Mama, oduševljeni tata i Ben, naša maskota dojenja

12-10-2011

 

 

 

 

 

 

 

 

Prvo mama

Kako su sumnjali na bebin zastoj u razvoju zadržali me u bolnici od 05.02.2003.
Odjel na kojem se čuva trudnoća jadno izgleda, sobe su s tužno sivim pločicama po zidovima, kreveti neudobni, a posteljine vjerojatno nema niti jedne u komadu – sve su poderane.
No, unatoč tako sivoj atmosferi moj duh je bio pozitivan prva dva dana u bolnici – vratit ću se na to kasnije. Hrana je bila …ma, kao i u svim bolnicama – neukusna pa mi je dragi kuhao svaki dan neke fine stvari, mmmmm. Ispunjavao mi je sve želje i stalno kupovao poklone, a joj, bio je predivan.

Ekipa je bila super, jedna cura s Rodinog foruma ( naša Anchie76), jedna s m&b (Sanika), a treća supruga od poznanika od muža, sve tri smo bile zajedno na vježbama disanja.
Sanika me dočekala i sljedeći dan otišla u rađaonu, Anchie76 se također sljedeći dan javlja iz rađaone, a za nevjerovati i Tanja u rađaoni. Sve tri rodile isti dan.
Par dana sam, tako, bila u obilasku beba i jedva čekala da odem i ja u rađaonu.
But, cure sa svojim bebačima otišle kućama, a moj Ben još u buši.

Eh da, moje cimerice:-))
Nakon dva dana stigla nam je u sobu najglasnija hrkačica na svijetu!!!!!!!!!!!!!!
To je bilo nešto strašno – ta djevojka je hrkala jače i glasnije od bilo kojeg muškarca kojeg poznajete – mi doslovce nismo spavale. Kako nas je četvero bilo u sobi, nas tri smo pokušavale na sve moguće načine prekinuti njezino hrkanje no ništa nije uspijevalo, tako da smo bile prisiljene družiti se cijelu noć.
Drugo jutro stiže doc na vizitu i sav u čudu:"Što je s ovom sobom danas, sve imate visoki tlak"….zabrinuo se on, ali ubrzo i sam shvatio uzrok…Kad je na večer došao u vizitu, naša hrkačica je imala novine preko glave i pilila sve u šesnaest, trebalo mu je malo duže da ju probudi - ne moram vam pričati da smo se smijale satima (a znate kako se teško smijati s velikim trbuhom). I tako smo se mi smijale noćima, a danju hodale s podočnjacima i koristile njene posjete (kojih je bilo dosta) za spavanje, jer kad bi ona bila u sobi i ležala na krevetu - da, da znate kaj je radila.
Ne moram vam ni pričati da su nas svi na odjelu zezali, "kako nam je spavati? i jesmo li umorne?" –njeno hrkanje je odzvanjalo na cijelom katu po noći.
Kako smo tulumarile noćima, ja bi zvala Schaphru i pričala s njim i svako malo: "jel' čuješ?".

Rađaona je bila kat iznad nas i ponekad su se čuli krikovi iz nje, jako spooky , no moja hrkačica je mene toliko ohrabrila DA SAM JEDVA ČEKALA DA ODEM GOREEEE….
Imala sam potpisanu izjavu da pristajem na sve bolove samo da idem u rađaonu jer sam sad već bila kronično umorna i neispavana .
Prve trudove sam osjetila noć prije poroda 11.02. oko jedanaest na večer, polako su krenuli, a ja sam si samo mislila: "Neka je ovo zadnja noć u sobi.".
Pokušala sam se naspavati, ali naravno bezuspješno, uglavnom slijedeći dan 12.02. nikako da prođe, kad sam bila na uzv ujutro, pitam ja doktora: "jel' to to, i hoću li uskoro?" - veli on meni da mu ne izgledam uvjerljivo i smije se.
Pih, lako se njemu šaliti ne mora on još jednu noć provesti kraj hrkačice.
Cijeli dan u iščekivanju, trudovi nepravilni i fino me bole, malo šetkam, pa ležim, pa sjedim…uglavnom kako mi je bilo ugodnije. Došle frendice pa me nasmijavale, ja jedva sjedim, ne mogu se prestati smijati, a boli me i vičem da ću se poroditi:-)))))

Ja više ništa nisam znala, možda to nisu trudovi – ma jesu!! kako ne bi bili; a kako onda bole pravi… totalno zbunjena i pomalo nervozna, kaos u glavi.
Bližilo se vrijeme drugog ctg-a, ja na hodniku jedva hodam, ulovi me dr i pita da li imam trudove, ja njemu "toplo se nadam da su trudovi, idem sad na ctg".

Došao i on na ctg, nekako mu se nisu sviđali otkucaji srca za vrijeme trudova, nakon pola sata ctg-a on mene pregleda i oko pola devet pošalje u predrađaonu.
Kako sam ja poletno otišla po stvari u sobu i sva sretna odlepršala gore.

Prikopčali oni mene naravno na ctg i - nastala tišina………..dvije žene leže i šute, ctg kucka svoje i nestalo mog uzbuđenja……..Zdravstveni djelatnici umiru od smijeha jer gledaju na TV film "Tito i ja".
Brzo ja zovem Schaphru i sad kad da dođe?, glupo da sjedi satima vani – ok, javim se kad mi nešto konkretnog kažu. Dođe doktor i veli da na ctg-u nema trudova (a kaj je ovo kaj ja osjećam?-prvo kaj sam pomislila je da će me vratiti natrag u sobu, neeeeeeeeeeeee) i da će čekati do jutra, a ako ni onda neće biti ništa da će me inducirati.

Sestra mene krene 'pripremat', legnem ja na stol i kako sam bila obrijana prije osam dana mislila sam da će ponovo, no ona sva sretna da ne treba ništa brijati ja još sretnija. Zatim klistiranje – bilo je ok, jer u bolnici danima nisam ništa obavila po tom pitanju, koje olakšanje uffffff.

Javim se ja svom dragom i dogovorimo se da ne dolazi i da čeka moj poziv.

Mene ponovo na ctg, a atmosfera u predrađaoni –koma, nekako me to skroz oneraspoložilo.
Nisam mogla pričati sa Schaphrom, jer je jedna žena spavala, a druga je bila isto na ctg-u i naravno ona grozna tišina….ali nije dugo trajalo.

Oko pola dvanaest, svi oko mene, okreću na leđa, pregledavaju, i ustanovi doc da sam otvorena pet prstiju, probušio mi vodenjak - pravac - rađaona.

Sestra mi sprema stvari, a ja hoću nazvati Schaphru, i sad njoj objašnjavam da ga moram nazvati da krene jer nije u bolnici, no ona mene nije skužila i samo me tetoši, smirite se ima vremena da se javite suprugu.

Smjestili me na zeleni stol, stavili na bok, i opet prikopčali na ctg (nikud bez njega).
Napokon uspijem poslati sms dragom da sam u rađaoni, da su mi dali drip i da ga čekam.

Brzo je stigao, čula sam kad je pozvonio i vidjela sestru kako mu nosi obleku da se preskine, srce mi je zatitralo, bila sam jako uzbuđena što je došao. Znala sam da mi je najbitnije da on bude kraj mene, ali ovoliku silu emocija nisam očekivala.
Ušao je u zelenoj manduri , torbici oko struka u kojoj je bio fotić, špricalicom u ruci i smješkom na licu.
To je bilo to, ne znam kako da opišem taj osjećaj koji sam osjetila kad mi je stigao, ništa više nije bilo strašno najednom jer to postao onaj naš porod koji smo priželjkivali.

Rađaona je bila samo naša, smijali smo se i pričali, trudovi su polako rasli.
Zanimljivo je što svaki puta kad bi trud prošao ja bi nastavila pričati kao da me nije niti ništa omelo.
Ja bih ga samo stisnula za ruku i disala. On je disao sa mnom, pazio na ritam i mjerio trudove, jer je ctg prestao išta pokazivati. Kako su postali sve češći više nisam pričala nego dolazila do zraka, (špricalica me je spasila jer nakon svakog truda Schaphra bi me osvježio) on bi mi rekao 'ajde pripremi se ide slijedeći i cijelo vrijeme pričao koliko traje kad će proći kako da dišem… bio je pravi trener. Kad bi došla doktorica on bi joj izreferirao: trudovi traju toliko i toliko razmaci su toliki i toliki. I kaže ona meni da sam otvorena devet prstiju i da ću roditi za petnaest minuta, nisam mogla vjerovati. Bilo mi je već koma, trudovi su me opako pičili, (e da bili su mi dali i neke droge), pa sam bila ošamućena i jedino što mi je prolazi kroz glavu je bilo: Ok, ovo je zadnji puta.

Ode doktorica i veli da ju zovem kad osjetim nagon na tiskanje. Što je ubrzo i uslijedilo.
Dahtala sam cijelo vrijeme i mislim da me je pravilno disanje spasilo, uglavnom sam se jako koncentrirala samo na disanje. Schaphra mi je cijelo vrijeme pričao, baš se i ne sjećam svega, ali znam da sam ga slušala odnosno njegov glas me smirivao.
Kad je krenulo tiskanje nije još dugo trajalo. Nisam sigurna ali mislim da nisam dugo tiskala, jednom ili dva puta sam se izgubila na kraju s disanjem pa mi je izletio samoglasnik aaaa i onda je zabolilo, no Schaphra me odmah vratio na pravi put, stalno me ljubio i šaputao mi na uho…

…i odjednom sestra kaže vidim glavicu nakon toga Schaphra usklikne da vidi kosicu.
Zadnji push je bio iz sve snage i nakon toga olakšanje … i zatim plač…. stigao je Benedikt!!!!

Bilo je 02:25, brzo sam pogledala na sat.
A meni; kao da me ništa i nije bolilo par sekundi prije – nevjerojatno!

Ja ništa nisam vidjela i digne njega babica, a on sav crven od krvi i beči se iz sveg glasa, isprala ga i stavila meni na prsa, o Bože, Beni se umirio i škicao nas jednim okom.

Bio je predivan……….

Schaphra izvan sebe škljoca fotićem. Totalno smo bili u transu.
Babica Benija stavi na cicu, a on odmah papa, tu nas je pokosio do kraja.
Najljepši i najdivniji trenutak u životu.

Mazili smo se nekih petnaestak minuta i onda su ga odnijeli…
Schaphra me poljubio i otišao u svojim mislima.

Mene su ubrzo nakon toga uspavali da me sašiju, nisam osjetila kad su me recnuli, ali sam sigurna da nije bilo potrebno. Danima kasnije sam plaćala taj danak-grozno. Kaže mi Schaphra da je doktorica rekla sestri, kad je ova rezala, doostaa!

I to je to.
Moje sunce su mi uskoro donijeli i nisam ga mogla prestati ljubiti.

A sad tata

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Evo, gotovo je...
Pravi i ozbiljniji trudovi su počeli oko 23, sve je bilo gotovo u 2:25...
Mali Benedikt ima 3 kilograma i 50 centimetara i prekrasan je...
A moj doživljaj...
PREDIVNO!
Još je sve friško - prvo smo disali zajedno, ja sam štopao trudove i razmake, koji su postajali sve duži i kraći.
Toliko sam se unio u sve to (CTG nije niš pokazival) da nisam mogao vjerovati kada sam ugledao glavicu i kosicu kako vire... a onda - samo je ispuznuo van i odmah kmee, kme...
Sestra ga pere, on plače, i onda ga stavi mami na prsa... i mir!
Tišina, ZASPE i pljucka i kašljuca tu i tamo.
Nakon podužeg slikanja, sestra ga je zamotala (odmah je upišal pelenu ), oprostih se od njih dvoje i eto me ovdje... zbunjen....

Kao prvo - podrška je neopisivo značila Niki. Malo štopanja, malo špricanja, RAZGOVORA, bez veze ako treba, samo da se priča... Rekao sam joj da to nije bol (a pjesnika:))) nego je bol kad netko umre, a ovo samo naš sinčić hoće vidjeti svoje starce i tak to, pa je brže prošlo i imala je više snage... nakon 6-og tiskanja (ako se ne varam) već je bio vani.

Kao drugo - fakat prođe brzo - cijeli porod sve skupa s malo jačim trudićima je trajao četiri sata (dakle u rađaoni) - ali, moj bože, pa to je preletjelo kao ovo pisanje posta (inače brzo pišem, da netko ne posumnja).

Kao treće, last but NOT LEAST - kakvo je to prekrasno iskustvo, biti tamo u trenutak kad smo svi postali obitelj, vidjeti to malo lišce i sićušnog anđelčića, smežuranog, nježnog, nezaštićenog, zbunjenog... (kad se samo sjetim da će za 18-20 godina vikati PUSTITE ME NA MIRU!! i I AM FREEE :))
No dobro, nek mu bude...

 I još malo slika

 Joj kako sam lijep!:

 

 

 

 

 

 

 Auuuu, hoću svojoj mami!!!:

 

 

 

 

 

 

 

 Vaganje:

 

 

 

 

 

 

 

 Prvo tuširanje:

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Još Nikinih i Benovih slika možete vidjeti u našemu tekstu o položajima pri dojenju.