Luka - najpoznatija IVF beba hrvatskoga web-a

12-10-2011

 

 

 

 

 

 

 

 

U bolnicu sam primljena 6 dana prije termina, a sve kao blaga mjera opreza uz nadzor samo zbog činjenice da je do trudnoće došlo nakon 8,5 godina braka, iz četvrtog postupka «in vitro fertilizacije». Preskačem te nebitne dane u bolnici.

U noći sa subote na nedjelju sam osjećala prilično jake bolove, nalik na menstrualne. Ovi bolovi su bili dovoljno intenzivni da me cijelu noć ostave bez sna, iako nisam ni trenutak pomislila da imaju veze sa trudovima. Bol je bila konstantno prisutna a ne u razmacima, kao što bi to bili trudovi. U subotu oko podne sam osjetila prvi trud. Nakon što je prošao, smijala sam se od sreće – jer počelo je!!! To jutro na redovnom pregledu sam bila otvorena samo 2-3 cm, a amnioskopija je pokazala da je plodna voda blago mliječna.

Trudovi su pomalo skraćivali razmake, ali sve do navečer nije bilo pravilnosti. Tako se znalo dogoditi da imam 3 truda u razmaku od 3 minute, svaki u trajanju od 2 minute, a onda 15 minuta ništa. Navečer me medicinska sestra ugledala na hodniku usred truda i obavijestila dežurnog doktora. Nakon pregleda, uslijedilo je razočarenje; otvorena 3 cm ali cerviks gotovo nestao. Ostala sam na odjelu, tražeći sobe u kojima još uvijek ima budnih žena.

Oko ponoći, u sobu mi ponovo bane sestra, i kaže da doktor traži da dođem u predrađaonicu. Ja na sto čuda, jer osjećam da se ništa drastično nije promijenilo u zadnjih dva sata – pregled je pokazao da stvarno i nije.

U predrađaonici me obriju i nekim čudom zaborave klistirati. Jedan nula za mene, mislim se ja. Priključe me na CTG. Moji čudni trudovi se nastavljaju, čak i prorijeđuju. Između trudova zaspem i hrčem jer nos mi je totalno začepljen. Upravo zbog toga, nitko me previše ne pregledava i zapravo me ignoriraju. Hehehe, dva nula za mene! Oko 4 sata ujutro osjetim da iz mene curi. Mislim da mi je pukao vodenjak. Ipak, odlučim se šutjeti. Nastavljam se truditi, i u pauzama opet hrčem.

U 7 ujutro dolazi dežurni doktor. On me pregleda, i ustanovi da sam otvorena 5 cm. Ja izjavim da mi je u 4 pukao vodenjak, oni kažu da nije. Ma nisam toliko blesava, nerviram se. Oni pojašnjavaju da možda i je malo pukao vodenjak, ali u gornjem dijelu, dakle nedovoljno za aktivno vođen porod. Uvode me u rađaonicu (boks), doktor mi izvri amniotomiju, priključi unutarnji CTG i priključi oksitocinsku infuziju.

Uskoro su počeli jaki trudovi s vrlo kratkim razmacima, i porod se intenzivirao. U jednom trenutku, ne znam točno kad, došao je doktor koji me je pregledavao u trudnoći i propisao neku injekciju, objasnivši mi da ona djeluje dvojako: pomaže bržem otvaranju, i ujedno donekle smanjuje osjet boli uz osjećaj ošamućenosti (ukoliko se dobro tempira vrijeme davanja). I zaista, nakon te injekcije čini mi se da sam minutu imala trud, a drugu minutu spavala. Pogledavala sam na sat i nadala se da će sve biti gotovo oko 9 (naslušala sam se priča o porodu u roku od 2 sata nakon priključenja dripa), međutim, kako je vrijeme prolazilo, to sam bila sklonija vjerovati da moja beba čeka rođenje na termin, ali ne u dan, nego u sat!

Oko 10,10 sati sam osjetila nagon za tiskanjem. Pokušala sam dozvati neku sestru ili doktora, ali iz mene je izlazio vrlo slabašan glas. Sjećam se da sam bila na sto čuda; većina žena urla iz petnih žila, a ja ne mogu biti dovoljno glasna da bi me netko uopće čuo!? Ipak, tuda je prolazio neki mladi liječnik stažist, i rekao mi da će pozvati dežurnog doktora. Na svu moju sreću, u roku od odmah je stigao onaj moj doktor. Pregledao me i rekao da sam potpuno otvorena. Dao mi je uputu da tiskam. U tom tisku nešto je rukom namjestio, ne znam da li djetetovu glavicu ili ušće maternice. Rekao je: ok, sad ćemo rađati! Moram napomenuti da je cijelo vrijeme imao široki osmjeh na licu, i da me taj osmjeh strahovito ohrabrio. Spustio je potom donji dio kreveta i nastao je ginekološki stol. U međuvremenu, tu se nacrtalo 5-6 liječnika i babica, valjda nitko drugi nije rađao, a svi su bili na poslu. Doktor mi je rekao: čim osjetiš, tiskaj iz sve snage. Kad sam osjetila nagon, namjestila sam pozu kao na tečaju, čvrsto zatvorila oči i pazila da ne tiskam u glavu nego tamo gdje treba. Svi su mi složno govorili: bravo, bravo, još malo, još malo... I rodio se Luka Ivan, iz jednog tiska, 8. travnja, 2002. u 10,20 ujutro, u 10 minuta točno 38 tjedana nakon «in vitro» oplodnje (40 tjedana prema menzesu).

Pokazali su mi moje malo čudo koje je vrištalo iz petnih žila, pokazali su mi da je muško, a na zalijepljenoj glavici sam vidjela kosicu uvijenu u male loknice (poslije se ispravila, ali ima vremena!). Poljubila sam ga, totalno izbezumljena i u nevjerici. Potom su ga odnijeli na vaganje i pranje, a meni dali mobitel (gle sad tog čuda) te sam se javila suprugu, rekavši da sam rodila prije 1 minutu, i da ne znam težinu i duljinu.

Rađanje posteljice je potrajalo, možda oko 45 minuta. Zahvalna sam što nisu prejerano forsirali povlačenje, iako je bilo nekoliko vrlo pažljivih pokušaja. Nije to mene ništa bolilo, ali me malo zabrinulo. Kad je posteljica konačno rođena, zamolila sam doktora da je pažljivo pregleda. Posteljica je izašla savršena, u komadu.

Potom je uslijedilo šivanje epiziotomije (uopće nisam osjetila čin rezanja). Moj doktor mi je osobno zašio. Činjenica je da to tu i tamo zaboli, ali ja zaista ne bih pretjerivala jer nakon poroda, to zaista ne može biti strašno. Naknadno mi je patronažna sestra rekla da već 3 godine nije vidjela tako zašivenu epiziotomiju, a da se i tada radilo o nekoj liječnici koja je rodila. Čini mi se da ja uopće i nemam klasične šavove, pretpostavljam da mi je napravio unutrašnje sa apsorbirajućim koncem. Osmi dan nakon poroda, u stanju sam satima sjediti na tvrdoj stolici. Baš sam doktoru zahvalna zbog toga.

Zbog samog rađanja, moj porod će mi uvijek biti u prelijepoj uspomeni. Nisam u stanju prisiliti se opisivati vam uvjete u splitskom rodilištu, sada samo mislim na onaj lijepi dio.

Daniela Š.