Kodeks medicinske etike i deontologije

12-10-2011

U Narodnim novinama 47/2004, od 13. travnja 2004., objavljen je Kodeks medicinske etike i deontologije koji je sastavni dio Zakona o liječništvu. Etika je znanost o moralu, a deontologija doktrina prema kojoj se postupci vrednuju prema usklađenosti s važećim pravilima, za razliku od vrednovanja prema njihovim posljedicama. Izraz "deontologija" se najčešće upotrebljava u smislu kodeksa profesionalne etike u zdravstvu. Na temelju članka 174. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (»Narodne novine« 75/95., 11/94 i 1/97) i članka 14. Statuta Hrvatske liječničke komore, Skupština Hrvatske liječničke komore je na svojoj sjednici održanoj 20. lipnja 2002. godine donijela Kodeks medicinske etike i deontologije. Na temelju članka 45. Zakona o liječništvu (»Narodne novine« 121/03) na sjednici održanoj 29. listopada 2003. godine, Skupština Hrvatske liječničke komore donijela je Izmjene i dopune članka 10. Kodeksa medicinske etike i deontologije te utvrdila pročišćeni tekst koji glasi:

KODEKS

MEDICINSKE ETIKE I DEONTOLOGIJE

1. Temeljna načela

Članak 1.

(1) Liječniku je časna dužnost svoje životno usmjerenje i svoju struku posvetiti zdravlju čovjeka.

(2) U tom smislu on će poštovati ljudski život od njegova početka do smrti, promicati zdravlje, sprječavati i liječiti bolest te poštivati ljudsko tijelo i osobnost i nakon smrti.

(3) Liječničku će pomoć pružati jednako svima bez obzira na dob, spol, rasu, narodnost, vjersko ili političko uvjerenje, društveni položaj, poštujući pri tom ljudska prava i dostojanstvo osoba.

(4) Svim svojim sposobnostima čuvat će plemenitu tradiciju liječničkog poziva održavajući visoke standarde stručnog rada i etičkog ponašanja prema bolesniku i njegovim bližnjima te zdravim osobama.

(5) U svojem će djelovanju čuvati ugled i dostojanstvo liječničkog staleža i časno se odnositi prema kolegama.

(6) Svoje znanje i umijeće uvijek će odgovorno primjenjivati u skladu s načelima ovog Kodeksa.

(7) Genetski testovi i preinake genoma dozvoljene su isključivo u zdravstvene svrhe.

2. Dužnost prema bolesniku

Članak 2.

(1) Liječnik će smatrati dobrobit bolesnika svojom prvom i osnovnom brigom.

(2) Svoj će posao obavljati stručno i etički besprijekorno, ne iskorištavajući bolesnika niti emotivno, niti tjelesno, niti materijalno.

Osim redovne nagrade za liječnički rad, u obliku plaće ili honorara i zadovoljstva da je pomogao bolesniku, stjecanje materijalne i druge koristi iz njegova liječničkog rada nije u skladu s ovim Kodeksom.

(3) Poštovat će pravo duševno sposobnog i svjesnog bolesnika da dobro obaviješten slobodno prihvati ili odbije pojedinog liječnika, odnosno preporučenu liječničku pomoć. Kad bolesnik nije sposoban o tom odlučivati o tome odlučuje njegov zastupnik, a ako zastupnik nije prisutan, liječnik će, ako s odlukom ne može pričekati, primijeniti po svom znanju najbolji način liječenja.

(4) Pregled i pružanje liječničke pomoći djeci i malodobnim osobama, liječnik će učiniti uz suglasnost roditelja ili skrbnika, odnosno starijih najbližih punoljetnih članova obitelji, osim u hitnim slučajevima. On će primijeniti najprikladniji postupak, a otkloniti zahtjeve laika koji bi mogli ugroziti zdravlje ili život malodobne osobe. Pri sumnji na zloporabu ili zlostavljanje djece, liječnik je dužan upozoriti odgovorna tijela, obazrivo čuvajući privatnost i interes djeteta odnosno malodobne osobe općenito.

(5) Liječnik će predlagati i provoditi samo one dijagnostičke postupke koji su nužni za pouzdanu dijagnozu te samo ono liječenje koje je u skladu s provjerenim standardima suvremene medicinske znanosti.

(6) U svojem postupku s bolesnikom liječnik će postupati ekonomično, sukladno racionalnoj medicinskoj praksi: nepotrebne preglede i liječenje neće provoditi, bez obzira tko snosi troškove skrbi za bolesnika.

(7) Liječnik će na prikladan način obavijestiti bolesnika o dijagnostičkim postupcima i pretragama, njihovim rizicima i opasnostima te rezultatima, kao i svim mogućnostima liječenja i njihovim izgledima na uspjeh te mu primjereno pružiti potrebne obavijesti kako bi bolesnik mogao donijeti ispravne odluke o dijagnostičkom postupku i predloženom liječenju. U slučaju malodobnih osoba ili onih koji ne mogu donositi odluke o sebi, liječnik će se obratiti bolesnikovim roditeljima ili pravnim zastupnicima, odnosno, ako to nije moguće, odgovornost će podijeliti savjetujući se s drugim liječnicima.

(8) Obveza je liječnika da pokaže razumijevanje za zabrinutost bolesnikovih bližnjih, da ih o bolesnikovu stanju ispravno obavješćuje te da s njima surađuje u bolesnikovu korist.

(9) Bolesnik ima pravo saznati istinu, kao i dobiti na uvid cjelokupnu medicinsku dokumentaciju o svojoj bolesti. Iznimno od ovog pravila, ako liječnik ocijeni da će time bolesnik doći u težu zdravstvenu situaciju, nije dužan bolesniku reći istinu niti mu dati na uvid medicinsku dokumentaciju. Isto tako uvažit će se želja bolesnika da ne bude obaviješten o svojoj bolesti.

(10) Za vrijeme svoje odsutnosti liječnik je dužan pobrinuti se za stalnu medicinsku skrb svojih bolesnika.

(11) Ako potrebe liječenja bolesnika prelaze liječnikove mogućnosti, znanje ili vještine, on će se pobrinuti da bolesnika preda na skrb drugom liječniku koji takve uvjete može ostvariti. Ako sam bolesnik isto zatraži predat će ga na skrb drugom liječniku. Ako liječnik ocijeni da su mu u brizi za bolesnika potrebni stručni savjeti drugih liječnika, predložit će sazivanje liječničkog konzilija.

(12) Ako se bolesnik, koji je dobro upoznat sa svojim stanjem, a sposoban je da samostalno odlučuje, ne ponaša sukladno s potrebama liječenja i prevencije bolesti, liječniku je iznimno dopušteno takvoj osobi odbiti daljnju skrb, pod uvjetom da ga prethodno uputi na drugog liječnika ili zdravstvenu ustanovu. Jednako tako može liječnik postupiti prema bolesniku koji se svjesno ponaša nedolično, uvredljivo ili prijeteći, osim ako u ovakvim slučajevima prijeti bolesniku opasnost za život, tada mu je liječnik dužan pomoći.

(13) Sve ono što je liječnik obavljajući svoju dužnost saznao smatra se liječničkom tajnom. Liječnik ju je dužan čuvati i pred bolesnikovim bližnjima, ako to bolesnik želi, a i nakon njegove smrti, osim u slučaju kad bi čuvanjem liječničke tajne ugrozio život i zdravlja drugih ljudi. Čuvanje liječničke tajne proteže se i na informatičke sustave u kojima se pohranjuju podaci.

(14) Liječnik ima pravo na priziv savjesti, ako time ne dovodi u opasnost život bolesnika.

(15) Liječnik se ne smije upuštati u osobne ili obiteljske probleme bolesnika, niti pokušavati utjecati na njega izvan onoga što zahtijeva njegovo liječenje.

3. Planiranje obitelji i regulacija ljudske plodnosti

Članak 3.

(1) Obveza je liječnika da prihvaćene suvremene postupke antenatalne i postnatalne skrbi primjenjuje sa svrhom da pomogne rađanje, rast i razvoj zdrava djeteta.

(2) U planiranju obitelji, liječnik će promicati ponajprije odgojne i prirodne metode, a zatim one metode planiranja obitelji koje su u skladu s medicinskim spoznajama i moralnim stavovima žene i muškarca. Liječnikova je dužnost upoznati ženu i muškarca s načinom djelovanja i štetnosti pojedinih kontraceptivnih sredstava, odnosno postupaka.

(3) U okviru liječenja neplodnosti liječnik mora znati da primjena metoda asistirane reprodukcije, uključujući i izvantjelesnu oplodnju, pretpostavlja razumijevanje biti takvih postupaka i osoba koje im se podvrgavaju. Dužnost je liječnika poznavati etičko vrednovanje pojedinih metoda prema prihvaćenim suvremenim stavovima.

(4) Nije dozvoljeno korištenje postupaka medicinski pomognute reprodukcije u svrhu odabiranja spola osim za izbjegavanje ozbiljne nasljedne bolesti vezane za spol.

4. Umirući bolesnik

Članak 4.

(1) Ublažavanje patnje i boli jedna je od osnovnih zadaća liječnika. To je posebno važno u skrbi oko umirućeg bolesnika, kada će liječnik bolesniku uz lijekove nastojati pružiti i svu duševnu pomoć, poštujući bolesnikovo uvjerenje i želje. Istodobno će liječnik upoznati i bolesnikove bližnje o njegovom stanju i nastojati postići njihovu suradnju na ublažavanju bolesnikovih tegoba.

(2) Namjerno skraćivanje života u suprotnosti je s medicinskom etikom. Želju dobro informiranog bolesnika, koji boluje od neizlječive bolesti, jasno izraženu pri punoj svijesti u pogledu umjetnog produživanja njegovog života, treba poštovati. Ako bolesnik nije pri svijesti, liječnik će postupiti po svom najboljem znanju i savjesti, a u skladu s načelima izrečenim u ovom članku.

(3) Nastavljanje intenzivnog liječenja bolesnika u ireverzibilnom terminalnom stanju nije samo medicinski neutemeljeno nego isključuje pravo umirućeg bolesnika na dostojanstvenu smrt.

5. Presađivanje tkiva i organa

Članak 5.

(1) U slučaju moždane smrti, utvrđene na stručno prihvaćeni način, liječnik smije u okviru pozitivnih propisa održavati život organa, dijelove tijela ili tkiva koji se mogu iskoristiti u svrhu liječenja drugih bolesnika. O namjeri da s mrtvog tijela presadi dijelove tijela, organa ili tkiva, liječnik će obavijestiti najbližeg člana obitelji.

(2) Liječnik koji sudjeluje, ili bi mogao sudjelovati, u postupku presađivanja ne može sudjelovati u donošenju odluke o moždanoj smrti davaoca, zbog mogućeg sukoba interesa.

(3) Ako liječnik sudjeluje u presađivanju tkiva ili organa sa živog davaoca, dužan ga je savjesno upoznati o naravi zahvata i njegovim mogućim posljedicama.

6. Biomedicinska istraživanja

Članak 6.

(1) Pri znanstvenom istraživanju liječnik će se pridržavati propisa Helsinške deklaracije i njenih revizija.

(2) Osnovna je svrha istraživanja na ljudima unaprjeđenje profilaktičkih, dijagnostičkih i terapijskih postupaka te razjašnjavanja uzroka i nastanka bolesti. U njima dobrobit pojedinca ima prednost pred interesima znanosti i društva. Dužnost je liječnika da u medicinskim istraživanjima štiti život, zdravlje, privatnost i dostojanstvo ispitanika.

(3) Liječnik koji poduzima istraživanja u području biomedicine mora biti znanstveno obrazovan i osposobljen. On će plan istraživanja podastrijeti na ocjenu nadležnom neovisnom povjerenstvu u pogledu znanstvene opravdanosti i etičke prihvatljivosti. U tom prijedlogu moraju biti jasno ocijenjene moguće opasnosti i poteškoće u usporedbi s očekivanom dobrobiti za pojedinca i koristi za društvo.

(4) Koristi, rizici, poteškoće i učinkovitost nove metode treba usporediti s najboljim postojećim profilaktičkim, dijagnostičkim i terapijskim metodama. To ne isključuje primjenu placeba ili neliječenja, ako takvih metoda nema.

(5) U određenim istraživanjima valja prosuditi i moguću štetu za okoliš, a tamo gdje su uključene pokusne životinje primijeniti načelo najmanje patnje.

(6) Liječnik koji vodi istraživanje će osobe koje budu obuhvaćene istraživačkim projektom temeljito upoznati sa smislom rada, očekivanom koristi i mogućom opasnosti te će nakon toga pribaviti njihov pismeni pristanak. Ako to zbog malodobnosti, lišene poslovne sposobnosti ili stanja svijesti ispitanika nije moguće, pristanak će se zatražiti od njegova zakonskog zastupnika.

(7) Ako ispitanik tijekom istraživanja postane sposoban za samostalno odlučivanje, istraživač mora za nastavak istraživanja dobiti njegov pismeni pristanak. Ispitanik može, bez posljedica za njega osobno, u svako doba odustati od daljnjeg sudjelovanja u istraživanju.

(8) Istraživač će posebice paziti na okolnosti, pod kojima ispitanik zbog bilo kakve ovisnosti o istraživaču teško može odbiti pristanak.

(9) Istraživanje novih profilaktičkih, dijagnostičkih i terapijskih postupaka mogu provoditi samo neovisni istraživači u okvirima odobrenog plana kliničkog pokusa. Usvajanje, primjene i širenje znanstveno neprovjerenih postupaka te pobuđivanje lažne nade u bolesnika i njegovih bližnjih, povreda su medicinske etike.

(10) O postignutim rezultatima liječnik-istraživač obavijestiti će, prema pravilima znanstvenog izvješćivanja, znanstvene i stručne krugove na medicinskim javnim sastancima i u medicinskim časopisima, a širu javnost tek nakon što je o njima utvrđeno stručno mišljenje.

7. Ljudski genom

Članak 7.

(1) Zabranjen je svaki oblik diskriminacije neke osobe na temelju njezina genskog nasljeđa.

(2) Testovi koji pretkazuju naslijedne bolesti, bilo da služe za prepoznavanje nositelja gena odgovornog za bolest, bilo za otkrivanje nasljedne predispozicije odnosno prijemljivosti za bolesti, mogu se izvoditi jedino u zdravstvene svrhe ili kao dio znanstvenih istraživanja u zdravstvene svrhe i to nakon nepristranog genetskog savjetovanja.

(3) Zahvati usmjereni na preinaku ljudskog genoma mogu se izvoditi samo u preventivne, dijagnostičke i terapijske svrhe uz uvjet da se te preinake ne prenose na potomstvo.

(4) Stvaranje genski identičnih osoba suprotno je etici i poštivanju ljudskog dostojanstva. Zabranjen je svaki postupak namijenjen stvaranju ljudskog bića genski istovjetnog s istim genetskim sustavom drugom ljudskom biću, bilo živom ili umrlom.

8. Odnos prema osobama s ograničenom slobodom

Članak 8.

Liječnik koji radi u ustanovama zatvorenog tipa osobito će čuvati prava bolesnika u tjelesnom i duševnom pogledu i paziti na njegovo osobno dostojanstvo. Prisilno liječenje i hranjenje dopušteno je samo u slučajevima kada bolesnik nije sposoban da o tome svjesno odlučuje. Ako duševno zdrava i punoljetna osoba odbija hranu, liječnik to mora poštovati. Liječnik nikad neće sudjelovati u nasilju prema čovjeku.

9. Odnosi prema drugim liječnicima, struci i Komori i Zboru

Članak 9.

(1) Častan će se liječnik odnositi prema drugim liječnicima onako kako bi on želio da se odnose prema njemu.

(2) Svojim učiteljima iskazivat će poštovanje i zahvalnost za znanje, vještine i odgoj koji je od njih primio.

(3) Ako drugi liječnik zatraži od njega stručni savjet i/ili pomoć, bilo izravno ili preko informatičkih sustava, pružit će mu je nesebično i prema svom najboljem znanju i koristi za bolesnika.

(4) Obveza je liječnika koji upućuje bolesnika drugom liječniku da ga obavijesti o pojedinostima koje bi mogle na bilo koji način naškoditi odnosno ugroziti zdravlje ili život liječnika.

(5) U slučaju da liječnik dozna o neodgovarajućem postupku kolege u etičnom, moralnom ili medicinskom pogledu, liječnik to neće raspravljati s bolesnikom, s njegovim bližnjima ili drugim kolegama. Takav postupak neće razotkriti u sredstvima javnog priopćavanja, već će se obratiti Hrvatskoj liječničkoj komori i njenim tijelima.

(6) Suradnike ili drugo osoblje liječnik će upućivati na učinjene propuste na način koji neće povrijediti njihovo ljudsko dostojanstvo, a nikad pred bolesnikom ili njegovim bližnjima.

(7) Liječnik može preuzeti skrb nad bolesnikom drugog liječnika samo na zahtjev dotičnog liječnika ili bolesnika.

(8) Stalno obrazovanje i praćenje napretka u struci dužnost je i dug prema bolesnicima kako bi uvijek mogao pružiti vrhunsku zdravstvenu zaštitu. S tim u svezi pratit će stručne rezultate svog rada odgovarajućom dokumentacijom.

(9) Čuvat će svoj stručni ugled i neovisnost, ne pristajući da mu se ime ističe i povezuje s trgovačkim aktivnostima radi stjecanja osobne koristi. Izbjegavat će stjecanje i širenje ugleda neodmjerenim samoisticanjem i netočnim samooglašavanjem u sredstvima javnog priopćavanja.

(10) Neće surađivati s pojedincima, ustanovama ili društvima koji zloupotrebljavaju povjerenje javnosti zastupajući neprovjerene tvari i postupke namijenjene liječenju, čuvanju i promicanju zdravlja.

(11) Hrvatsku liječničku komoru smatrat će svojom stručnom maticom, čuvajući i promičući njen ugled, kako u struci, tako i u široj javnosti.

10. Završne odredbe

Članak 10.

(1) Poštivanje odredaba ovog Kodeksa obvezatno je za sve liječnike.

Povrede odredaba Kodeksa disciplinske su povrede. Postupak utvrđivanja i izricanje kazni i mjera za iste propisan je Pravilnikom o disciplinskom postupku Hrvatske liječničke komore.

(2) Član Hrvatske liječničke komore ima pravo i dužnosti da o svakom kršenju odredaba Kodeksa obavijesti Povjerenstvo za medicinsku etiku i deontologiju koje prati primjenu Kodeksa.

(3) Članovi su dužni odbiti svaku stručnu radnju koja je u suprotnosti s načelima iznesenim u Kodeksu, a Hrvatska liječnička komora im je dužna u tome pomoći svojim ugledom i pravnim sredstvima, ako to bude potrebno.

(4) Kaznena i prekršajna odgovornost liječnika ili disciplinska odgovornost u zdravstvenoj ustanovi, trgovačkom društvu ili drugoj pravnoj osobi koja obavlja zdravstvenu djelatnost ne isključuje pokretanje disciplinskog postupka protiv liječnika pred nadležnim tijelom Hrvatske liječničke komore.

(5) Smatra se da je liječnik kojeg je Sud Komore proglasio nedostojnim za obavljanje liječničke djelatnosti povrijedio odredbe Kodeksa.

(6) Ovaj Kodeks stupa na snagu osmog dana nakon objave na oglasnoj ploči Hrvatske liječničke komore, a objavljuje se u »Liječničkim novinama«.

(7) Kodeks se objavljuje u »Narodnim novinama«.

Predsjednik Skupštine
Hrvatske liječničke komore
Ante Županović, dr. med., v. r.

 

Pripremila: Vedrana V.
Izvor: Narodne novine 47/04
Objavljeno: 25. listopad 2004.