Klarina priča

12-10-2011

This is for my friend Vicki: thank you for your support

Sjedimo u sobi, moja djevojčica i ja - unutar našeg komadića vremena i prostora. Gledam po sobi: na stolu su knjige, buket suhog cvijeća, novine. Stari sat kuca na zidu, minutu kao i svaku drugu. Bebine male usnice skupljene su oko moje bradavice. Osjećam pokrete jezika, čujem je kako guta. Tamnoplave okice gledaju me spokojno. Spojene smo u tom dragocjenom trenutku.

Za nas dvije ovo nije uobičajen ritual hranjenja. Ovo je rijedak trenutak bliskosti, komadić vremena dragocjen kao poklon.
Nakon nekoliko minuta odvaja se, okreće glavicu, zatvara usta i zatvara oči. Gledam je kako spava i osluškujem. Pitam se je li sita ili će se za nekoliko minuta probuditi i tražiti bočicu.

***

Kada su mi nakon poroda Sunčicu stavili na prsa, bila je malena i topla. Koža joj je bila plavičasta i disala je ubrzano. Mazili smo se malo, svi troje zajedno, a onda su je odnijeli u intenzivnu njegu. Nisam ni pitala mogu li je odmah pokušati dojiti – rođena je u 35-tom tjednu i dobila apgar ocjenu 7/8.

Navečer, kada sam bila u stanju hodati, otišla sam je vidjeti na prenatalni odjel. Izgledala je tako malena u velikoj prozirnoj kutiji inkubatora. Ležala je na trbuhu, još uvijek smećkastoplave kože, s natečenim sklopljenim kapcima.

Na majušnom licu je imala masku za kisik, a na nožici pričvršćen monitor koji očitava otkucaje srca. Preplavio me je osjećaj grižnje savjesti. Iako sam zadnja tri mjeseca praktički provela u krevetu, možda sam trebala još više mirovati. Možda nisam trebala oprati one šalice, nisam sama trebala slagati bebinu robicu, možda sam trebala jesti ležećki, a ne stojećki... možda bismo izdržale još koji tjedan i moja djevojčica ne bi sada bila u inkubatoru. Ali odbacila sam tu misao. Zadnje što sad moja Sunčica treba je da energiju trošim na žaljenje za propuštenim. Izdržale smo puno. Sjećam se kako su mi pred 10 tjedana, nakon serklaže, liječnici rekli da će biti jako dobro ako izdržimo do 32. tjedna. Mi smo stigle do 35-tog.

Gledala sam je i plakala. Liječnik mi je rekao da nema većih problema i da neće dugo biti u inkubatoru. Pitala sam hoću li se moći izdajati i nositi joj mlijeko.

- Naravno - odgovorio je - čim vam dođe mlijeko, dat ćemo vam izdajalicu.

Gledala bih je satima da sam mogla stajati ili sjediti, ali više nisam imala snage. Jedna sestra me je otpratila do sobe. Legla sam u moj krevet kraj kojega je bila prazna kolijevka.

Moje cimerice vježbale su dojiti svoje bebe. A moje dojke izgledale su jednako kao i prije poroda, potpuno prazne. Znala sam da će mlijeko doći sporije ako nema bebe koja bi ih stimulirala sisanjem. Okrenula sam se prema zidu i pokušavala masirati dojke onako kako sam vidjela u knjizi. Činilo se besmisleno - ipak sam pokušavala jer je to bilo jedino što sam mogla učiniti. Nisam dugo mogla zaspati, unatoč iscrpljenosti - zbog izmiješanih osjećaja radosti i strepnje, zbog plača tuđih beba u sobi i zbog prazne kolijevke pored mog kreveta.

Sljedećeg jutra gledala sam kako Sunčicu hrane na sondu. Sestra joj je tanku cjevčicu ugurala u grlo. Polako je iz velike šprice istisnula 20 ml adaptiranog mlijeka. Pitala sam što je to.

- Posebno mlijeko za nedonoščad - rekla je. Moje dojke bile su još uvijek sasvim prazne. Osjećala sam se sasvim odvojena od male djevojčice u inkubatoru.

Za vrijeme posjeta suprug i ja došli smo zajedno. Postoji posebna procedura kod ulaska u prematurni odjel. Najprije treba zasukati rukave i dobro oprati ruke crvenim deterdžentom koji stoji na desnoj strani malenog umivaonika. Zatim ih dobro osušiti papirnatim ručnicima i premazati dezinfekcijskim sredstvom, koje je plave boje, i se nalazi na lijevoj strani umivaonika. Posjetitelji koji su došli izvana, trebaju obući bijeli mantil za jednokratnu upotrebu, što se veže na leđima. Nakon toga možete ući u odjel, prići inkubatoru i staviti ruke unutra. Mazili smo male ručice i kosicu, oprezno da je ne preplašimo i rasplačemo.

Sestra ju je ovaj put hranila na bočicu. Rekla je da je to umori, pa joj zato ponekad daju mlijeko preko sonde. Pitala sam kada će je hraniti mojim mlijekom i zašto su mi još uvijek dojke prazne. Rekla je neka ne brinem i neka se strpim još dan ili dva.

I tog dana i večeri, kada bih pritisnula dojke prstima, iz bradavice bi izašla samo jedna prozirna kapljica. Počela sam postavljati pitanja, gnjaviti sestre, raspitivati se za izdajanje. Govorili su mi da se strpim, da će mlijeko doći iznenada. Nakon što sam pitala nekoliko puta, sestra na prematurnom odjelu dala mi je izdajalicu i rekla neka pokušam.

Pokušavala sam, bradavice su boljele, ali ništa nije izlazilo iz njih. Sestra je dolazila u sobu pomagati mojim cimericama koje su dojile. Ja sam plakala okrenuta zidu i pokušavala se izdajati.

Treći dan je krenulo - nekoliko kapljica, tek toliko da prekriju dno izdajalice. Sestra na prematurnom rekla je da će mi dati sterilni izdajalicu kada uspijem skupiti za cijeli obrok. Do tada neka samo vježbam i stimuliram bradavice. Jer da za bebu ne bi bilo dobro da dobije izmiješane dvije vrste mlijeka. 30 ml - to je bio cilj.

Namjestila sam alarm na mobitelu na svaka tri sata. Izdojila bih koliko je išlo, po nekoliko mililitara iz svake dojke. Nije bilo dovoljno - mlijeko bih bacila u umivaonik, oprala izdajalicu i pustila je da se suši. Razmak od tri sata činio se kao vječnost. Moja djevojčica je bila u prozirnoj kutiji, jedva sam je mogla dotaknuti. Čeznula sam za time da joj barem mogu odnijeti mlijeko.

Navečer sam uspjela skupiti 30 ml. Jedva - točno do crtice. Sretna i ponosna, odnijela sam pokazati na prematurni odjel.
- Odlično - rekla je mlada sestra koju sam prvi puta vidjela. Uzela je izdajalicu i rekla da će mlijeko dati bebi. Ja sam rekla da mlijeko nije čisto, jer sam izdajalicu samo ispirala u mlakoj vodi, i da su mi rekli da će mi tek sada dati steriliziranu. Dobro, odgovorila je s prizvukom "šteta". Meni je bilo žao jer mi se učinilo da sam ipak mogla i ranije donositi mlijeko. Možda nisu sve sestre dijelile mišljenje da treba čekati dok ne uspijem skupiti dovoljno za cijeli obrok. Možda je Sunčica ipak mogla dobiti početni kolostrum. No, to više nisam mogla promijeniti. Dobila sam steriliziranu izdajalicu i dogovorila sam se sa sestrom da ću doći za šest sati - znala sam da ću za početak moći skupiti dovoljno mlijeka tek za svaki drugi obrok.

Pet sati kasnije, ustala sam iz kreveta s laganom nervozom, kao da krećem na neki važan ispit. Ispit koji ima samo jedno pitanje: 30 ml, da ili ne.

Izdojila sam dovoljno, čak i malčice više. Sat vremena kasnije gledala sam kako sestra hrani Sunčicu s mojim mlijekom. Podigla ju je jednom rukom, unutar inkubatora, a drugom držala bočicu. Malena je jela zatvorenih očiju, protežući malene ručice kao da pokušava uhvatiti nešto nevidljivo. Gledala sam je s pritajenim strahom, čekajući reakciju, mrštenje, plač. Nije ga bilo. Zaspala je smirena, sita od mog mlijeka. To je bio nestvaran, fascinirajući osjećaj.

Sljedećih pola dana nosila sam mlijeko svakih šest sati, za svaki drugi obrok. Onda sam s oduševljenjem otkrila da imam dovoljno za svaki. Četvrti dan života Sunčica više nije trebala adaptirano mlijeko.

Namještala sam mobitel da me budi i donosila mlijeko svaka 3 sata. Danju su mi sestre dopuštale da sama nahranim Sunčicu, noću bih samo ostavila bočicu i vratila se u sobu. Jedna sestra je predložila neka noću ne dolazim - neka se naspavam, a ona će malenoj dati adaptirano mlijeko. Odgovorila sam da ne dolazi u obzir - toliko sam se namučila da mi uspije izdajanje i bilo bi šteta da moja djevojčica dobiva adaptirano mlijeko. Odgovorila bih možda i nešto drugo da sam tada znala koliko je važno često noćno izdajanje.

Kad su mi je donijeli u sobu, dobila sam upute da ne pokušavam s dojenjem dok malo ne ojača - jer je preslaba i jako pospana zbog žutice i da bi mogla gubiti na težini. Ipak sam pokušala, cimerice su me gledale kao da radim nešto zabranjeno i jako tvrdoglavo. Nije uspijevalo - Sunčica bi povukla nekoliko puta i odustala.

Kada smo došli kući pokušavala sam svako malo, ali bez uspjeha. Sunčica bi uhvatila dojku napola čvrstim stiskom, povukla nekoliko puta i stala. Čak i kad bi joj mlijeko samo curilo u usta, ne bi gutala – mlijeko je curilo po njoj, po meni i po krevetu, a ona bi ostajala gladna.

Izdajala sam se, muž i ja smo je hranili na bočicu. Rasla je i dobivala na težini. 3000 grama, 3200, 3500 grama... U međuvremenu sam čitala o dojenju, postavljala pitanja, tražila savjete, pokušavala sve što se činilo smisleno. Sjedila bih pred računalom usred noći, s izdajalicom u jednoj ruci i čitala tekstove o dojenju. Pokušavala sam dojiti u raznim položajima, u polumraku, noću, ujutro kad je Sunčica bila najmirnija, u hodu, uz laganu muziku.

Nabavila sam silikonske bradavice i pokušavala dojiti u položaju koji je sličan onome kad jede iz bočice – tako da Sunčica leži na krevetu a moja dojka je iznad je. Uspjelo je, pojela je nešto i zaspala. Bila sam presretna. Ali uspjelo je samo jednom, sljedeći puta je okretala glavu i nervozno mahala ručicama skidajući silikone s mojih bradavica.

Jednom se uspjela najesti rano ujutro. Ali već sljedećeg jutra nervozno je okretala glavu od dojke. Pokušavala sam uporno, ali nakon sat vremena bile smo obje mokre od znoja, a ona uplakana i gladna.

Sljedećih mjesec dana isprobavala sam različite položaje, različita doba dana, osvjetljenje, muziku, dojenje sa silikonskim bradavicama i bez njih, dodir koža-na-kožu, kratko izdajanje tako da krene otpuštanje mlijeka... i sve ostalo što sam pročitala i čula. Nije bilo puno koristi.
Na kraju sam odlučila odustati. Skoro svaki pokušaj završavao je plakanjem i time da bih gladno i nervozno dijete na kraju nahranila uz pomoć bočice. Dojenje bi trebalo biti nešto lijepo, umirujuće, bliskost i nježnost, a ne suze. Umjesto toga, Sunčica bi se slatko i zadovoljno napapala samo iz bočice. Odlučila sam da je neću više gnjaviti i da ću se nastaviti izdajati. Doduše, bilo me je strah da ću brzo izgubiti mlijeko ako ne budem dojila. Tražila sam informacije o izdajanju i saznala da se to neće dogoditi ako se budem redovito izdajala.
- Koliko izvadiš, toliko se ponovno stvara, to ti je kao kod krave - našalila se moja prijateljica.

Onda su počeli grčići. Nismo spavali noćima. Sunčica zbog grčića nije mogla jesti, plakala je i od bola i od gladi, jedva bi nešto uspjela pojesti na bočicu. Da i nisam prije toga odlučila odustati, pokušaji dojenja činili bi se besmislenima. Nosila sam je, pjevala joj, skakala s njom na lopti, zaspale bismo tek pred jutro i prespavale pola dana. Nastojala sam preko dana izdojiti dovoljno mlijeka za noć, jer se nisam mogla istovremeno izdajati i tješiti uplakano dijete. Ali jedne noći sam ostala bez pripremljenog mlijeka.

Sunčica je bila gladna, a ja joj nisam imala što dati. Bilo mi je žao buditi muža koji je ionako bio neispavan, a ujutro je morao na posao. No nisam imala izbora, namjeravala sam mu dati Sunčicu da je malo nosi i tješi dok ja izdojim mlijeko. Već sam krenula prema spavaćoj sobi s našom djevojčicom u naručju kada sam primijetila da ona pokretima traži dojku. Otvarala je ustašca i namještala glavu prema mojoj dojci prekrivenoj grudnjakom i pidžamom. Ponašala se kao da nije provela dva mjeseca jedući iz bočice. Zastala sam i pomislila - pa zašto ne probati još jednom?

Podigla sam pidžamu i otkopčala grudnjak, onako stojećki, bez silikonske bradavice i bilo kakvog posebnog položaja. Sunčica je prihvatila moju bradavicu i počela sisati, kao da je to nešto najuobičajenije i potpuno prirodno.

Nisam mogla vjerovati. Moja djevojčica doji! Sisala je i gutala mlijeko sa zadovoljnim izrazom lica. Zaboravila je na grčiće, nervozu i potrebu za bočicom. Legla sam s njom u krevet i pustila je da sisa. Uhvatila se za mene čvrsto, kao da želi nadoknaditi sve propuštene tjedne. Ležale smo tako dugo, možda satima, uživajući u novootkrivenoj bliskosti. Činilo se da smo povezane, ne samo međusobno, nego i sa cijelim svemirom.

Da želim priču s "happy endom", završila bih je ovdje. No životne priče nemaju hepiendove, imaju samo nove početke i borbe koje počinju iznova - samo što su njihovi junaci jači i znaju puno više.

Tako smo od tada i nas dvije - znale smo da možemo. Ali nije išlo glatko. Napapala bi se na dojci jednom, najviše dva puta za redom, ali onda bi postajala nervozna i ne bi se smirila dok ne bi dobila bočicu. Jednom mi je uspjelo uspavljivanje dojenjem, sljedeće večeri bi je moji pokušaji samo razbudili. Unatoč početnom uspjehu, kada je imala grčiće obično ne bi prihvaćala dojku. A ja više nisam znala da li da se izdajam niti koliko često da to radim. Ako bih ispraznila dojke, Sunčica nije imala što dojiti. A opet, ako se ne bih izdojila, a ona bi tražila bočicu, nisam joj imala što dati. Čitala sam da bih se trebala izdajati poslije podoja, no to je bilo teško izvesti jer nismo imale ritam obroka - ponekad bi bila sita nekoliko sati, ali ponekad bi tražila ponovni obrok za 15 minuta. Osim toga, bilo me je i strah prorijediti izdajanja - Sunčica je s dojke jela male obroke i bojala sam se da mi se ne smanji proizvodnja mlijeka.

Ipak smo napredovale. Skoro polovicu obroka uspijevala je pojesti bez bočice. Noću se više nisam izdajala, samo bih je polegla kraj sebe i nahranila u polusnu. Bilo je predivno što više nisam morala ustajati iz kreveta usred noći ni odlaziti u drugu prostoriju prati bočice i sjediti s izdajalicom u ruci.

Ali onda se razboljela. Počelo je sa laganim šmrcanjem koje se pretvorilo u sasvim začepljen nos i probleme s disanjem. U početku se nismo uplašili jer nije bilo temperature. Ali nije htjela jesti. Vježbanje dojenja nije dolazilo u obzir - probušili smo dodatne rupice na dudici da joj olakšamo hranjenje.

Nije prestajala plakati. Išli smo na hitnu dvije noći za redom - oba puta dobila je inhalaciju i injekciju, ali poboljšanje je bilo samo privremeno. Druge noći, nakon povratka s hitne, nije zaspala satima. Negdje pred jutro muž je pjevao našoj uplakanoj djevojčici, a ja sam sjedila pored njih i plakala. Te noći smo naučili kako je strašno biti roditelji koji ne mogu pomoći svom djetetu.

Sljedeće jutro su je zadržali u bolnici s dijagnozom upale uha i upale pluća. Bolnica u koju smo primljeni omogućava majkama da budu s djecom. Doduše, dojenački odjel nema mogućnosti da to bude tijekom čitavog dana. Smjestili su me u jednu zgradu u kompleksu bolnice a svaka tri sata sam mogla doći dojiti Sunčicu - osim noću, za noć bih ostavljala izdojeno mlijeko sestrama.

Pranje ruku u crvenoj i plavoj tekućini, oblačenje mantila prije ulaska u sobu s krevetićima - rutina je podsjećala na dane u inkubatoru. Mantil koji su mi dali imao je proreze za dojke. Sunčica je ležala u svom krevetiću, lijekovi su pomagali i disala je smireno. Pokušala sam je dojiti, u sobi je bila vaga koja mi je omogućavala da znam koliko je pojela.

Nije išlo - pojela bi vrlo malo i umorila se. Počela sam donositi izdojeno mlijeko, ali i tako je jela malo. Ustvari, ne puno manje nego kod kuće, ali nisam imala mogućnosti dojiti je na zahtjev. Dolazila sam svaka tri sata i pokušavala je privoljeti da pojede što više, da ne bude gladna do sljedećeg hranjenja. Ostajala bih s njom po sat vremena, sve dok ne bi ponovno ogladnila, ili bih ostavila bočicu i zamolila sestre da joj daju još malo ako zaplače.

Dani su mi prolazili kao u magli. Hranila bih je, zatim bih otišla sama nešto pojesti, izdojiti mlijeko za sljedeći obrok i vraćala se natrag. Liječnik je poslije vizite rekao da oporavak teče dobro i da će tjedan dana u bolnici biti dovoljno.

Većina djece na dojenačkom odjelu dobivala je adaptirano mlijeko. Ipak, u bolničkoj blagovaonici upoznala sam i druge majke koje doje.

Jedna od njih rodila je svog dječaka nakon rizične trudnoće, dolaze na vježbe jer mu je na porodu oštećeno rame. Svjesna je koliko je dojene korisno za njezino dijete i nada se da neće ostati bez mlijeka - što se dogodilo njezinoj sestri.

Majka šestero djece provela je noć u bolnici jer je njezin osmogodišnjak pao i rasjekao čelo. Rekla je da se žuri kući jer doji najmlađe dijete, staro godinu i pol. Doji ga, ne zato što je pročitala gomilu literature o zdravstvenim prednostima dojenja - nego zato što joj je tako jednostavnije.

Sedamnaestogodišnja majka, čija djevojčica ima bronhitis, rekla je da voli dojiti. Nije znala da se mlijeko stvara na osnovi ponude i potražnje, ni koliko izdojeno mlijeko može stajati u hladnjaku, niti da postoji SOS telefon za dojenje.
- Ja nju volim dojiti - rekla je - to je tako lijepo.

Pred kraj liječenja, kada je Sunčica postala živahnija i veselija, dojila sam je nekoliko puta. Htjela sam iskoristiti mogućnost da je izvažem i znam točno koliko je pojela. 40 mililitara za 15 minuta dojenja. To je premalo za obrok. Brojka je bila obeshrabrujuća, ali i motivirajuća. To je malo, ali je ipak nešto. Ipak nešto pojede - možda će biti bolje.

Zadnju večer prije odlaska kući pojela je sve što sam donijela u bočici i htjela još. To me je radovalo, da joj se apetit povećava. Istovremeno, imala sam problem - uplakano dijete i praznu bočicu. Pokušaj da je stavim na prsa završio je vrištanjem. Nisam imala izdajalicu kod sebe pa sam zamolila sestru da mi zagrije dio mlijeka koje sam donijela za noćna hranjenja. Sestra mi je donijela mlijeko u bolničkoj bočici - istoj onakvoj iz kakve je Sunčica jela svake noći. Ali i pokušaj da je nahranim s tom bočicom završio je vrištanjem - malo lice zgrčilo se od energičnog (iako još malo promuklog) plača. Morala sam preliti mlijeko u našu bočicu. Sunčica je dobila ono što je željela i napapala se zadovoljno.

Bila sam sretna što je natjerala i mene i sestru da udovoljimo njenoj želji - to je značilo da je zdrava. Zahvalila sam sestri, koja se nasmijala i rekla da joj je drago vidjeti je tako zahtjevnu i zdravu. Ja sam dodala da bih voljela da smo uspjeli s dojenjem jer tada ne bismo imali ovakvih problema.
- Znate što ću vam ja reći u vezi dojenja - rekla je sestra - Neka sve zlo ide s time. Vi ćete se malo više potruditi oko izdajanja, ali ona će ipak dobiti vaše mlijeko. Važno je da je zdrava.

Prekjučer smo došli iz bolnice. Sunčica ima punih 12 tjedana. Grčići popuštaju, nervozna je navečer, ali to je sitnica u usporedbi s napadima plača koji su trajali satima. Još malo kašlje i promukla je, ali skoro se ni ne primjećuje da je bila bolesna.

Počela se smješkati kada joj se priča i kada je zadovoljna. Prihvaća dojku kada je smirena, želi bočicu kada je nervozna. Ja opet ne znam kada da se izdajam, a kada ne. Da je pokušavam dojiti kada je nervozna ili ne. Isprobavam i pokušavam. Dojimo češće nego prije bolnice - i opet, napredujemo polako.

***

Možda bih trebala pričekati da vidim kako će naša priča završiti, pa je tek onda zapisati. Tada bih vam mogla reći kako je završila. Onda bi na kraju teksta mogla biti, na primjer, rečenica: danas Sunčica ima četiri mjeseca i dojimo bez problema.... Ili rečenica: Sunčica ima šest mjeseci i još kombiniramo dojenje i izdajanje. Ili nešto treće...

No priču završavam sada, zato što kraja nema i nije važan. Važno je pokušavati, iz dana u dan raditi najbolje što možeš, rasti i učiti. Kraj priče ne postoji - to je samo put - prema svakom novom gutljaju, kilogramu i centimetru više, prema prvom osmjehu, prvoj riječi i koraku.

Naši mali koraci na velikom stubištu života.

 

 

 

 

Klara

Objavljeno: 22. travnja 2007.

 

 

 

Tekstovi o dojenju, kao i fotografije na stranici www.roda.hr  vlasništvo su udruge Roda, i ne smiju se prenositi bez odobrenja. Ukoliko želite širiti znanje o dojenju pozivajući se na naše stranice, kontaktirajte nas na e-mail: dojenje@roda.hr  Hvala.