Kako se rodio Mislav

12-10-2011

 

 

 

 

 

 

 

16.9. 2001. bio mi je termin. Provela sam dan u laganim i nepravilnim kontrakcijama ali još ništa nije počelo.

18.9. ginekolog me je naručio na pregled plodne vode u bolničkoj ambulanti. U 8 sati sam s mužem i torbom za rodilište došla u ambulantu. Torbu sam ponijela jer su mi mnoge rekle da amnioskopija zna potaknuti porod. Ginekolog me je nakon pregleda (koji mi nije bio baš bezbolan) rekao da je plodna voda mutna, mekonijska i da moram u rađaonu. Dodao je i to da mi cerviks nije još zreo i da moram biti strpljiva i da ću do navečer roditi.

Stresla sam se, pokušavala se sjetiti kakve ono posljedice može ostaviti takva plodna voda, po glavi su mi se počele motati infekcije ove i one vrste, ali sam brzo odagnala takve misli, izašla iz ordinacije i ruku pod ruku s mužem otišla do prijema u rađaonu.

Tad mi je zbilja bilo teško ostaviti ga i počeo me je hvatati lagani strah. Ali, što je tu je, poljubili smo se i mene je sestra, dok sam se svlačila i oblačila njihovu spavaćicu ispitivala i pisala podatke u karton.

Nakon toga sam morala svoju odjeću strpati u vrećicu koju je ona predala mužu a ja s torbom i s njom na kat, na pripremu – brijanje (doma se nisam usudila obrijati jer od trbuha se nisam dolje vidjela), klistiranje i moj prebrzi odlazak na zahod umjesto šetanja i čekanja da klistir do kraja počne djelovati. Zatim su me polegli na krevet u predrađaoni tik do boksova, skoro na prolazu. Odmah su me priključili na CTG. Torbu sam morala ostaviti u ormaru i iako mi je bila na pogledu nisam mogla do nje.

Pitala sam sestru mogu li uzeti pumpicu s vodom jer mi se usta suše, a ona meni: "ni slučajno, ti ne smiješ piti", i odmaglila je dalje. Bilo je 9:30. Zatim je došao moj ginekolog koji i inače radi u bolnici i koji mi je radio amnioskopiju i rekao da neće ići tako brzo da se sporo otvaram i da će mi dati gel. Rekoh OK. Nakon kratkog vremena je krenulo, trudovi sve jači i jači.

Na sat se nikako nisam uspjela skoncetrirati. Neobično mi je bilo da su momenti bez truda tako bistri, mozeš o svemu razmišljati, a kad dođe trud – samo čekaš da prođe.

Kako sam bila odmah do boksova, slušala sam više poroda i zavidila ženama koje su već rodile. Mene je počelo užasno boliti. Nisam se smjela maknuti zbog CTG-a i jedva su mi dopustili da se bar malo okrenem na bok.

Onda sam osjetila potrebu za velikom nuždom i skužila sam da se nisam dobro očistila. Zvala sam sestru i rekla joj o čemu se radi i ona mi je donijela gusku i rekla: "Ajde sad tu digni guzicu i na krevetu obavi što treba". Bože, mili, ljudi prolaze non stop, žene leže do mene, a kako ću se ležeći olakšati. I jesam malo, ali sam malo i promašila gusku. Onda me je pustila u WC.

Koja je to razlika imati trudove dok šetas i dok ležiš (a trudovi su već bili svakih par minuta). Šetala sam što duže, napravila posao u WC-u i onda još malo prošetala, vlažila usta na pipi s vodom, uspjela sam čak i izvaditi mobitel iz torbe i javiti se mužu i Danieli32.

Onda su me ugledale i vratile na krevet i opet prikopčale CTG. Mene je i dalje sve jače i jače bolilo. Žene su prolazile, rodile i odlazile. Došli su i popodnevni sati i ostala sam sama u rađaoni. Previjala sam se od bolova, koliko sam se mogla maknuti zbog CTG-a. Stvarno sam mislila da ja to ne mogu izdržati. Ništa mi nije pomagalo, ni molitva krunice, ni vizualizacija, ni progresivna relaksacija kad nema truda, ni disanje dok je trud. Čak su me sestre upozoravale da ne dišem tako kako smo učili na tečaju – kao kako to dišem, jel mi dobro!?

Onda je došao jedan doktor i pregledao me, rekao da sporo to ide i probušio mi vodenjak Nije mi bio ugodan osjećaj, nisam znala što mi radi, samo sam osjetila oticanje vode.

Onda je bolilo još jače. Opet sam bila sama i bilo mi je užasno, bol za bolom. Nisam neka maza, ali nisam bila spremna na takve bolove. Onda je dosla čistacica, riba ona pod ispod mene a ja njoj: "Pomozite mi molim Vas, ja ne mogu više!", stvarno sam bila u užasnom stanju, a ona meni: "Ajde, bogati, svaka je rodila i ti ćeš" i nastavi mesti.

Ja se stidim sad, ali toliko je bolilo da nisam mogla mislit svojom glavom, što se ono kaže. I onda su došli opet, pogledali me i u rađaonu samnom. Tamo su mi skinuli CTG, a ja pitam mogu li ja malo hodati, hehe, kako su me pogledali. Priključili su mi drugi CTG, onaj koji ide na djetetovu glavicu i više nije bilo mrdanja, a nisam mogla ni na boku ležati.

I dalje je bolilo za poluditi. Rekli su mi da mi ne smiju ništa dati zbog sporog otvaranja. Nakon nekog vremena ipak su mi dali dolantin. Malo je popustilo, ali baš malo. Onda je opet krenulo i stvorio se i doktor i još jedna babica i rekli mi: "Sad tiskaj." Mene je to stvarno iznenadilo, kako sad odjednom tiskanje, mene boli isto kao prije sat vremena, ne osjećam da je sad nekakav progres, ali ajde.

Tiskam ja tako prvi put, i drugi put i hvale me kako dobro tiskam (ja u pauzi kažem, učila sam na tečaju), tiskam i treći put i četvrti put i počnu se derati: "Nemoj sad stati, tiskaj!" Ja se naprežem i peti put, šesti put doktor je na meni, sedmi put i sestra, i eto i Mislava!

E moj Bože, ništa ljepše u svom životu ja nisam vidjela, nikad se ljepše nisam osjećala, on je bio najljepša beba koju sam vidjela. Prestalo me boliti, ustvari puno me je manje sve bolilo. Oprali su ga i dali mi ga na prsa. Ljudi moji, i sad mi suze teku, neponovljiv je to osjećaj. I odnijeli ga onda i nakon nekog vremena je došla doktorica i sašila me.

Reznuli su me dobro, šavova je bilo k'o u priči, a ja sam brbljala s njom, veselila se, jedva čekala da ponovo vidim svoje zlato. To je bilo u 18:30.
Još dva sata su me ostavili u predrađaoni, opet samu. Zatim su me odvezli na odjel na kojem nije bilo slobodnih kreveta nego su me smjestili na pomoćni, koji je mali uski i tvrdi ležaj na 20 cm od poda tako da sam jedva s kolica uspjela leći na nj.

U 21h donijeli su djecu na podoj i donijeli su mi njega. Plakala sam od sreće. On mali, zamotan, sladak ko šećer. Nisam uopće znala kako ga staviti na prsa, pa su mi cure iz sobe pokazale. On je vukao k'o veliki, ja sam i dalje plakala. Onda sam nazvala muža, koji je već slavio i mali je malo zakmečao ja sam i dalje plakala, a muž je pitao je li se to on čuje pa je plakao i on. Kako mi je tada muž falio! A falio mi je i cijeli dan...

Sutra sam dobila normalni krevet pa smo Mislav i ja na njega mogli komodno leći. Bila sam sretna. Iskustvo poroda nije bilo kako sam mislila – uvjeti su bili gori, ali osjećaj je bio predivan i puno ljepši i jači nego što sam mogla zamisliti. Porod je krasan doživljaj, čini ženu ženom. Bar sam ja to tako doživjela.

Splitske rodilje, ne dajte se uplašiti, znate i same kakvo nam je rodilište i ja se nadam da će mi drugo (i treće) dijete ugledati svijet u puno boljim uvjetima, u novom rodilištu i uz prisustvo muža.
O boravku u rodilištu drugom prilikom.

 Zrinka