Kako se rodila Matilda

12-10-2011

Odlučili smo nakon pet godina braka imati dijete. Napunila sam 31 godinu i odlučno se bacila na čitanje literature o trudnoći križajući dane na kalendaru, mjereći temperaturu (i odustala nakon dva mjeseca jer nam dijete nije nikako išlo od ruke), dogovarajući se sa suprugom, koji je non-stop na službenim putovanjima izvan Hrvatske, kada će biti kod kuće.
Nakon pola godine, negdje između suprugovog dolaska iz Belgije i odlaska u Makedoniju, toga divnoga utorka dogodila se naša djevojčica, naša Matilda. Imala sam neki osjećaj da ću ovaj put ostati u drugom stanju i samo sam se smijala. U trbuhu su mi letjeli leptirići od treme što ću uskoro postati mama. Nakon dva tjedna nisam očekivala mjesečnicu jer mi je nešto govorilo da više nema smisla i da sada to mora biti to. Kućni test pokazao je plus.

Na Badnjak sam prvi put vidjela svoje dijete na ultrazvuku i službeno postala trudnica. Datum poroda: 20. kolovoza 2002.g. Trudnoću sam izvrsno podnosila. Od prvoga dana sam puno hodala, stalno bila vani na svježem zraku, mučnine me nisu mučile, trudnoća je tekla bez problema.

Veselilo me kada bih se lijepo obukla, našminkala, uzela dobru knjigu i otišla van da uz rijeku čitam ili se prošećem gradom. Kroz cijelu trudnoću osmijeh nije silazio s moga lica. U 30. tjednu trudnoće čak odlazim na more, plivam i s 13 kg viška u badiću izazivam poglede na plaži. Mjesec dana prije poroda s ogromnom trbušinom odlazim u Opatiju na Gibonnijev koncert. Rekla sam da me u tome ništa neće spriječiti, pa makar tamo i rodila. Malo mi je već postalo teško, ali sebi nisam htjela priznati da sam na rubu snaga. Potajno sam u sebi htjela da se to dijete već konačno rodi. Natekle su mi ruke, stopala i lice. Gegala sam se, jedva dizala iz kreveta, spavala s tri jastuka između nogu i pod leđima. No, nisam se žalila. Znala sam da to sve tako mora biti i da je drugo stanje zapravo najljepše stanje u životu žene.

U ponedjeljak, osam dana prije termina uhvatilo me čišćenje terase. Saginjala sam se, dizala posudice s cvijećem, zalijevala surfinije koje su, zanemarene zbog moje trudnoće, tužno visjele, micala paučine po kutovima. Navečer sam suprugu rekla da ću sigurno roditi kad me uhvatilo veliko pospremanje.
Tu noć sam mirno prospavala i u 6 sati ujutro ustala kako bih otišla na nužnik. Sjela sam na rub kreveta i osjetila nešto mokro ispod sebe. Probudila sam supruga i rekla mu smireno da mi je puknuo vodenjak. On je odmah skočio iz kreveta i pomalo nervozno gledao u mene, zbunjeno se pitajući je li 13. kolovoza 2002.g. dan kada će postati otac. Umirila sam ga i rekla neka spremi doručak i postupi kao i svakog dana. Još me ništa nije boljelo, voda mi se cijedila niz noge i otišla sam pod tuš.

S tri sloja higijenskih uložaka i ručnikom između nogu sjedila sam na krevetu i čekala da voda iscuri kako bih mogla nešto odjenuti na sebe i otići u bolnicu. U međuvremenu sam doručkovala (šalicu kave i krafnu), pročitala novine i provjerila imam li sve pri ruci. Torba je bila već spremna i samo sam trebala ubaciti dokumente, novčanik i mobitel. U 7 sati i 10 minuta sjeli smo u auto i otišli u bolnicu.

Još uvijek nisam imala trudove pa sam imala vremena za fotografiranje za uspomenu (ja kako ulazim u auto, suprug koji sprema torbu za bolnicu u auto, ja ispred rodilišta u različitim pozama).
Ušli smo u rodilište gdje nas je primila vrlo ljubazna sestra. Objasnila mi je gdje se mogu presvući i dala mi spavaćicu.

U Općoj bolnici Karlovac morate nositi njihove spavaćice, a buduće tate mogu biti na porodu ako su završili tečaj pripreme za porod, ali ima i supruga koji su i bez završenog tečaja bili na porodu ako su to željeli. Moram pohvaliti svoga supruga koji je bio jedini muškarac na tečaju za trudnice, jedini je vježbao, disao i tiskao s nama trudnicama te posjetio rodilište u obveznom obilasku. Sestra je suprugu rekla da ode kući i da će ga zvati kad budem spremna za porod. Mene je čekao klistir i brijanje.

Nakon prijave podataka, mjerenja težine i tlaka, legla sam na stol. Zaboravila sam na stid jer mi je jedino bilo važno da što lakše prođem te nezaobilazne i najneugodnije faze poroda. Sestra me vrlo stručno obrijala i dala mi klistir. U istoj prostoriji nalazi se WC, odijeljen samo zavjesom, i u prvi mah sam se zapitala kako ću obaviti nuždu kad se prostorijom motaju sestra i čistačica. No, one su nakon deset minuta otišle drugamo i dale su mi mira. Držala sam klistir jer su nam na tečaju rekli da izdržimo što duže možemo kako bi klistiranje bilo učinkovito. Nakon prvoga vala učinkovitosti prošetala sam hodnikom jer hodanje ubrzava čišćenje crijeva. Nakon tri pražnjenja rekla sam, iscrpljena, da je bilo dosta jer više ne mogu. Već sam kod kuće obavila i veliku i malu nuždu pa sam se zapitala otkud sve to.

Pozvala sam sestru i rekla joj da sam gotova i da idemo dalje. Odvela me u boks gdje sam legla i čekala doktora koji me pregledao. Trudovi još nisu došli iako je prošlo dva sata od puknuća vodenjaka. U deset sati trudova još nema i odlučuju mi dati drip. Došao je suprug i konačno sam dobila lagane trudove. Nisu bili jaki i počela sam prvo disanje. Suprug je brojao sa mnom i močio mi usta gazom natopljenom vodom. Iako sam disala kroz nos, usta su mi se brzo sušila.

Uglavnom sam žmirila tijekom trudova i sebe hrabrila da to nije ništa i da moram pobijediti bol.

U 11 sati počeli su vrlo jaki trudovi i počela sam disati drugim tipom disanja. Liječnik je dolazio svakih 15 minuta i provjeravao jačinu trudova i otkucaje bebinog srca. Stalno me pitao boli li me jer nisam nijednom zajauknula. Trudovi su bili bolni, ali moram priznati da sam očekivala veću bol. Imala sam često bolne mjesečnice koje su me jače boljele nego trudovi. I disanje mi je jako pomoglo jer sam puno manju bol osjećala dok sam bila usredotočena na ritam disanja i na brojanje. Nisam imala vremena misliti na bol.

U 12 sati došla je sestra koja me primila, liječnik koji me nadgledao tijekom trudova, još dva liječnika i jedna liječnica. Bila sam jedina rodilja to jutro pa nisu imali drugoga posla. Liječnica me hrabrila i govorila u koji položaj ću se postaviti i kad mogu tiskati. Porod je počeo.

Za 5 minuta svi su bili spremni i na svojim mjestima. Bila sam iznenađena njihovom brzinom, pedantnošću i organizacijom pa sam odmah shvatila da sam sretna što ću roditi u ovako dobro uigranom rodilištu. Svi su bili ljubazni i ja sam im bila najvažnija na svijetu. Legla sam na desni bok i digla lijevu nogu savinutu u koljenu. Osjećala sam ogroman poriv za tiskanjem. Čekala sam znak za početak. Liječnica je rekla: "Hajde, Andrea, počnite sada tiskati!"

Okrenula sam se na leđa, uhvatila se rukama za kožne remene sa strane kreveta i odlučila roditi svoje dijete. Duboko sam udahnula zrak (baš onako kako smo učili na tečaju), suprug mi je podigao glavu, stisnula sam oči i cijelo lice te počela tiskati.

Nakon 10 sekundi trud je prestao i čekala sam sljedeći. Liječnica me hrabrila i rekla da sam žena-zmaj jer dobro tiskam i dišem. Cijelo vrijeme nisam otvorila oči i čekala sam, odmarajući se i opuštajući, novi trud.

Liječnica me opet pozvala na tiskanje, no ja sam stvar preuzela u svoje ruke. Žmireći sam joj rekla da neću još i da čekam jači trud. "Evo ide, još malo, još malo i počet ću tiskati. Evo ga!" bile su moje riječi upućene liječnici. Udahnula sam i tiskala. Nisam glasa pustila. Imala sam osjećaj da će mi se cijelo tijelo raspuknuti, a posebno glava. Istisnula sam zrak i spremno odlučila pripremiti se za sljedeće tiskanje kad sam začula suprugov glas: "Andrea, gotovo je, rodila si!"

Otvorila sam oči i ispod sebe ugledala štrucu koja se spremala zaplakati, nasmiješene liječnike i sestre. Brzo sam pogledala na sat i rekla liječniku koji mi je pomagao pri porođaju da je 13 sati i 5 minuta. Nisam uopće osjetila kad je ta štruca od 4100 g i 50 cm izašla van.

U tom trenutku oči su mi se zacaklile. "Matilda moja, lijepa moja djevojčice, curice moja mala!" Odnijeli su je na pranje i pedijatru na pregled. Za minutu sam je dobila u naručje.

Suprug nas je slikao, a ja sam svoju Matildu stisnula, ljubila joj obraze i gledala ima li sve prste na ručicama. To je sve trajalo par minuta, a onda su je odnijeli u drugu prostoriju. Mene su pripremili za drugi dio poroda: izbacivanje posteljice. Samo sam osjetila kako je nešto šljapnulo ispod mene i da je sve bilo krvavo. Presvukli su presvlake ispod mene i pripremili sve za šivanje. Suprug je cijelo vrijeme stajao uz mene. Imala sam veliki rez i bez obzira što sam dobila dvije inekcije anestetika, osjetila sam ubode igle da sam čak par puta zajauknula, ali tiho. Čak sam držala supruga za ruku kako bih si barem našla utjehu u njemu.

U 14:30 sve je bilo iza mene. Moja mi je djevojčica ležala u naručju, a sestra je izvlačila bradavicu na mojim grudima kako bismo obavili prvi podoj. Moram priznati da sam tijekom cijele trudnoće imala izražene bradavice na grudima, ali sada, kad su trebale započeti svoju funkciju, zakazale su. A i moja Matilda je stisnula usta čim joj se bradavica primakla. Mučili smo se dobrih deset minuta, ali dijete nije uhvatilo dojku. Sestra mi je rekla da će mi, kad dođem u sobu, sestra za djecu pomoći staviti dijete na prsa.

Odvezli su nas u sobu i smjestili u krevet. Dijete je svih pet dana boravka u bolnici uz majčin krevet (rooming in). Dolaskom u sobu počinje moja noćna mora. Niti jedna sestra nije došla pomoći staviti mi Matildu na prsa iako sam ih stalno molila. Dojke su mi bile velike i teške, dijete veliko i gladno, a i treba biti spretan da u isto vrijeme podigneš veliku dojku, izvučeš bradavicu koja za 10 sekundi ponovo nestane i staviš je bebi koja urla od gladi u usta i još k tome okreće glavu na drugu stranu čim joj primakneš dojku.

Nakon par neuspješnih stavljanja na prsa i neprestanog plača djeteta (a i mojega), došli su sestra i pedijatar, pregledali mi bradavice i istog trena me otpisali kao dojilju. Pedijatar je prokomentirao: "Grudi za izložbu, a ništa od njih!" Komentar me povrijedio jer sam htjela dojiti svoje dijete, samo mi je trebala mala pomoć dok se same ne uigramo. Dali su mi dva lista papira na kojima je pisalo sve o dojenju i rekli da to moram obvezno pročitati. Htjela sam im reći da to već znam jer devet mjeseci nisam ništa drugo ni čitala nego o trudnoći, dojenju i bebama. Teoriju sam vrlo dobro znala, ali praksa je drugo. Mlijeko je dolazilo, ali sporo i vrlo malo.

Koliko mi je porod bio brz i lagan za prvorotkinju i tridesetogodišnjakinju, toliko mi je boravak u bolnici bio paklenski. Sestra koja pere babinjače došla je nakon tri dana i pitala me treba li me oprati. Zbunjeno sam gledala u nju i odgovorila da se ja od prvog dana dižem i perem sama. Gdje je bila prvi dan kad mi je to bilo najpotrebnije.

Postporođajnu depresiju nisam imala. Potrošila sam je za ovih pet dana boravka u bolnici.

Sada Matilda ima 16 mjeseci, zdrava je, napredna, sretna i nasmijana beba. Imamo uigrani ritam, svaki dan smo u šetnji, igramo se, pjevam joj i pričam. Dobra je djevojčica i vesela sam što smo još uvijek po cijeli dan zajedno i što ne moram na posao.

Sve ono što sam slušala od drugih o porodu (bolovi, vikanje, urlanje) ja nisam osjetila. Mogu reći da sam imala idealan porod, a to se može postići samo dobrom pripremom, samodisciplinom i dobrom koncentracijom. Nadam se da ću svojim iskustvom nekome pomoći. Sretno!


Andrea G.Z.