Kako je stigla Zvjezdica

12-10-2011

ZvjezdicaPremišljam od kud početi pisati priču o mom porodu... Kada je zapravo počeo moj porod? Što se mene tiče, negdje mjesec-dva prije termina kada sam se osjetila dovoljno informiranom o porodu i na osnovi toga definirala porod kakav želim, prirodan porod, bez suvišnih požurivanja i kemije.


Na zadnjem redovnom pregledu, u srijedu 18.10., s punih 37 tjedana, bila sam 2 prsta otvorena. Beba je bila namještena u idealnom položaju i moj doktor je rekao da sam malo više trudna, s ovom dijagnozom da bi me inducirali. Hehe, ne bi išlo...

Nakon tog pregleda dosta sam krvarila, pa kada je i drugi dan još bilo krvavog iscjetka, javila sam se svom doktoru koji me uputio da se za svaki slučaj javim u predrađaonu na pregled. Kad sam došla, stavili su me na ctg koji je zabilježio trudove. Osjetila sam ih i ja, ali ništa više nego stezanje maternice. Nimalo bolno, za mene obične BH kontrakcije. Vaginalnim pregledom ustanovljeno je da sam otvorena 6 cm i na sve te činjenice, dežurni doktor me pitao «Što ćemo?», a ja samouvjereno ko iz topa «Idem doma». Skupilo se i nekoliko dragih primalja pa se smijulje i prognoziraju da se vidimo još noćas. Na izlazu mi doktor priznaje da me nevoljko pušta i da će porod ići brzo, neka se vratim čim počnem nešto osjećati. Ok, vidimo se...

Ali te se noći ništa nije događalo, niti sutradan, niti sljedeće noći i kako je vrijeme sve više odmicalo, ja sam se sve više opuštala i zaboravljala da sam toliko otvorena i nastavila s uobičajenim aktivnostima. Jedino je povišeni tlak bio nešto što me pomalo brinulo, ali tu me prijateljica koja je završila tečaj za doulu umirila da nije neuobičajeno da je takav pred porod.

U subotu ujutro sam osjetila jedan trud, onako školski, počeo je od križa pa prema maternici, baš sam mu se razveselila. Bilo ih je još par nakon njega, ali svaki sve slabiji... Opet ništa. Ni sljedeću noć ništa, ni cijelu nedjelju ništa... Tek me navečer šokiralo kada sam vidjela otečene noge pred spavanje (u ovoj trudnoći do tada nisam uopće oticala).

U ponedjeljak, 23.10.2006. sam se probudila s tlakom 150/90, nisam više bila otečena, ali sam ipak odlučila sve prijaviti svom doktoru. Dosta ozbiljnim glasom mi je rekao da nemam više što čekati, otvorena sam 6 cm, imam visoki tlak i natičem, neka se javim u rađaonu da idem na indukciju. Bojala sam se da će tako biti... Nisam žurila, skuhala sam si nescafe, pročitala forum i čula se s prijateljicom-doulom koja mi je dala zadnje savjete i dodatnu injekciju samopouzdanja da se pokušam boriti protiv indukcije. Nazvala sam i dragog koje je bio u laganoj panici, uskoro je trebao krenuti na službeni put, dogovorili smo se da mu javim čim saznam što će biti.

Oko 13h sam krenula u bolnicu, mama me vozila i putem smo se smijale toliko da sam mislila da ću se od smijeha poroditi u autu. Rekla sam joj neka sjedne na kavu, da neću uzeti torbu već se nadam da nakon pregleda idem kući.

U rađaoni su me čekali, prikopčali na CTG i ostavili... Dr. Blagajić je očitao nalaz i ustanovio da imam trudove, iako iregularne, de facto nije bilo razmaka između njih, već bi bilo po 5-6 trudova zaredom jačine 80 (na skali od 0-100) i nakon kojih bi malo pali otkucaji bebinog srca. On nikako nije bio za to da idem kući. Ja nikako nisam bila za indukciju. Postigli smo kompromis, prihvatila sam njegov prijedlog da ostanem na opservaciji u predrađaoni, da dobijem Normabel nakon kojeg će trudovi ako nisu pravi potpuno stati, a ako su pravi onda će se izregulirati.

Bila sam uvjerena da ću nekoliko dana provesti u predrađaoni. Javila dragom neka opušteno ode na put, ali neka se sutra vrati čim prije. Brinulo me i da li se dobiva hrana dok sam u predrađaoni, uvijek imam strah od gladi u bolnici. Od Normabela sam odspavala neko vrijeme i probudili su me da me opet prikopčaju na CTG.

Predrađaona je bila prazna, samo jedna žena i ja. Nju je dosta boljelo, a CTG joj je bilježio trudove od 20, ona je mene svako malo u nevjerici ispitivala da zar ja zaista ništa ne osjetim kad se moji penju do 80-90. Ne, zaista, osim stezanja maternice – ništa, nikakvih bolova.

Oko 19h dolazi dr. Habek, predstavlja se, upoznat je s time da ne želim indukciju i u neformalnom razgovoru mi daje podršku za prirodan porod. Pregledava me – 7 cm otvorena. Ipak, pita da li želim da mi probuše vodenjak (hahaha) i da on sada ide na večeru pa da ćemo se dogovoriti kada se on vrati. Vrlo umirujuće je djelovao na mene.

Nakon večere dolazi on sa sestrom u pratnji, značajno mi govore kako su sada bile RODE na TV-u i kako nije istina da se na SD onemogućava rodilji da rodi kako želi. Ma, kao da su čekali da priznam da sam RODA.

Pitao me kako želim roditi, u kojoj pozi, da mogu klečeći ili čučeći, da se taj novi stol može podesiti... Pitao me i da li želim klistir, što sam odbila. Brijanje nisu ni spomenuli. U takvom ugodnom ćakulanju sam ja primijetila da mi je spavaćica mokra pod guzom... dr. je pogledao i ustanovio da mi je vodenjak pukao, ali visoko i da zato voda samo polako kaplje. E, to me šokiralo, tu sam shvatila da ću ja roditi. Večeras, noćas, bez mog dragog... Od svih mojih želja za porod kakav želim, najveća je bila da on bude uz mene. Niti njemu nije bila opcija da ne bude prisutan.

20h. U tom nekom bunilu pristajem da mi prokinu vodenjak. Odjednom kao da mi ništa više nije bilo važno. Sve je krenulo u krivom smjeru, nije bilo mogućnosti da imam porod kakav sam htjela. Uhvatila me malodušnost i počela sam se samosažaljevati... Imala sam tako jasnu viziju njegovih snažnih ruku i njegove podrške na porodu. A sad sama, rodit ću opet sama... Razmjenjujemo sms-ove, ne znam ko koga tješi, on mene ili ja njega... I tada, između njegovih sms-ova stiže Majin «Ako želiš – doći ću». Trgnuo me iz mojih crnjaka, odgovaram «Dođi».

Tada već osjećam trudove, u trudu i potrebu za wc-om. Sestra me zabrinuto gleda i kaže neka ne tiskam jako. Tada i shvaćam da taj pritisak i nije vezan uz nuždu već uz trud. Sele me u boks, prikopčavaju na CTG i ubrzo dolazi moja vila u zelenom. Poznati, topli osmijeh drage Maje, samo joj u očima vidim uzbuđenje. Šalimo se, gledamo CTG koji bilježi nešto, ali ne i moje trudove jer se sonda pomaknula... Ne paše mi ležanje, pitam sestru da idem na wc pa me otkapča. Kad sam se vratila, nisam se nikome javila već ostajem stajati uz krevet tj. stolac za rađanje.

Pričam s Majom i vrtimo kružno bokovima obje. Ne znam koja je prva počela, ali baš mi paše. U trudu se zaustavljam, lagano raširenih nogu nakon svakog pokapam pod krvlju. Zabavlja me ta «lokvica», imam neku viziju da kad je ispunim cijelu da ću biti spremna za tiskanje. Nakon svakog truda je sve ispunjenija.

Sad su trudovi već prilično bolni. S bolovima nemam problem, ali mi je strašno teško i bolno suzdržavati nagon za tiskanjem koji svakim trudom postaje sve nesnošljiviji. Molim Maju da mi doda mobitel da još jednom nazovem dragog jer sam svjesna da uskoro neću moći. On je sav izvan sebe... Prekidam razgovor jer dolazi još jedan trud, ne mogu... To je bio zadnji moj stojećki trud. Dolazi primalja i špota me što stojim i tjera da legnem, prikopčava opet na CTG.
Maja prati dinamiku mojih trudova i najavljuje mi svaki. Primijetila je da idu dva slabija pa jedan jaki.

U trudu baljezgam, ni sama ne znam da li se šalim ili sam ozbiljna u svojim jadikovkama Maji da ja ovo ipak ne mogu, neka ona rodi umjesto mene, da hoću i epiduralnu i carski... Tu me Maja tješi da sam u tranziciji i da pričam koješta. Bilo je 21,30 i Maja obećava da sam za pola sata gotova. Pola sata?!? Činilo mi se da neću moći još pola sata.

Susprezanje od tiskanja postaje nemoguće. Najradije bih molila primalju da mi dozvoli da tiskam pod bilo koju cijenu – ne da. Tu mi je Maja rekla čarobne riječi, ako ne mogu više suzdržavati se neka tiskam samo malo, tek toliko da mi pritisak popusti. I jesam, koje olakšanje, ipak je bol tada svedena na izdržljivu.

Ubrzo mi počinju razmještati stol u sjedeći položaj, dižu nogare i ostajem u nekom polučučećem-sjedećem-ležećem položaju. Fantastična stvar kod poroda bez dripa i kemije je što i kod najvećih trudova između njih sam potpuno bistra i bez ikakvih bolova. Tako i sad između dva truda slušam upute kako da tiskam u slijedećem.

Prvi trud u kojem tiskam. Uzimam zrak i tiskam, koje olakšanje, to je ono što je moje tijelo tražilo već neko vrijeme. Tiskam i bojim se prestati jer osjećam glavicu na izlazu. Trud popušta i ja stajem.

Maja mi ushićeno govori da vidi glavicu, pitam je da li ima kosice. Kaže da ima, smeđe. Tu priznajem da sam pomislila da me mulja, ali shvaćam njezinu ulogu u kojoj me ohrabruje. U svim nagađanjima kako će nam izgledati beba, dragi i ja smo samo u jednom bili složni – bit će ćelava. Maja pita primalju smijem li dotaknuti glavicu, meni u glavi odzvanjaju riječi s njenog poroda nakon što je osjetila Nolinu glavicu na izlazu «mogla bih sve ispočetka». Primalja ne dozvoljava uz smiješno obrazloženje da nemam sterilne rukavice.

Opet dolazi trud, uzimam zrak i tiskam, dugo... Primalja mi kaže neka na brzinu ispustim zrak, uzmem novi i nastavim odmah dalje tiskati. Slušam je i osjetim kako je glavica izašla, a ubrzo za njom iskliznulo je i cijelo tijelo. Moja zvjezdica je rođena, odmah mi je stavljaju na trbuh i ona se istog časa umiri i prestane plakati.

Dalje je sve u magli, Maja koja ushićeno nešto govori, primalja, svjetla i sjene... Samo je jedan osjećaj savršeno bistar; to malo, toplo, debeljuškasto tijelo prekriveno verniksom pod mojim rukama. Na trbuhu osjećam njezine nježne pokrete, iste onakve kakve sam do malo prije osjećala u trbuhu, sada osjećam na njemu.

Još dok mi je bila na trbuhu zovem dragog, ali ne znam ni što sam mu rekla ni što je on meni rekao. Pijana sam, opijena ljubavlju...

Jako mi je važno bilo da ne režu pupkovinu prije nego prestane pulsirati, ali nisam se toga sjetila tada. Vjerojatno zato što je Maja bila uz mene. Ona je cijelo vrijeme brinula o «tehničkim» stvarima i pogađala se s primaljom i doktoricom. Kasnije mi je rekla da je dosta dugo nisu prerezali.

Uzeli su mi bebu na kupanje, vaganje, mjerenje i tek sam se tada sjetila pitati Maju da li je curica. Maja me zbunjeno pogledala jer je i ona zaboravila pogledati. Ali je, curica je, 3650g, 51cm, Apgar 10/10 rođena 23.10.2006. u 21.47. – moja Vega.

Ubrzo su mi je vratili i stavili na prsa. Zvjezdica je odmah znala što joj je činiti, a ja sam bila očarana kojom je snagom vukla... Dojili smo dugo i gledala sam je zaljubljeno.

Oko 23h sam ostala sama, bebu su uzeli na pedijatriju, a ja sam slala sms-ove. Prije ponoći bila sam na odjelu neprestano ponavljajući da želim 24h rooming-in. Nije prošlo 10-ak minuta od kako sam došla u sobu kad su mi je donijeli. Divota poroda bez epiziotomije je što sam odmah sjela po turski i dojila je. Tu prvu noć sam je više gledala nego što sam spavala. Uzimali su mi je samo ujutro na vizitu od 7-10h. Od 15,30-17 i od 21-22h su uvijek pitali da li želim da je odnesu. Za manje od 2 i pol dana smo puštene kući. Cimerice iz sobe su priznale da je nikada nisu čule plakati.

Iako će vječno u mom srcu ostati rupa što tata nije bio na porodu, u njegovom srcu će ostati još veća. Ja sam imala Maju, jedno posve drugačije iskustvo, uskraćeno za emotivni doživljaj tate i mene, ali obogaćeno jednom dimenzijom daleko veće sigurnosti, senzibiliteta, povjerenja... koji samo doula može dati na porodu...

Egemama

 

Ako ste propustili Majinu divnu priču o njenom prvom doularenju i kako je ona doživjela rođenje male Zvjezdice, možete je pročitati ovdje.

 

Objavljeno 11.01.2007

 

Ovdje možete napisati svoj komentar na ovaj tekst ili pročitati komentare drugih posjetitelja foruma.