Kako je doplivalo vrijeme za sretnije pjesme

12-10-2011

 

Omi i LiamNakon popriličnog niza godina i našeg pokušavanja i nepokušavanja začeća, ovog ljeta napokon je uspjelo! Zanimljivo je to da sam ja već unutar sebe na neki način odustala, ali ne kukavički, već pobjedonosno. Rekla sam - ok, pa mora postojati način da budem sretna i bez (druge) bebe. Predala sam osjećaje boli i praznine svom klaviru i osjećala se oslobođeno! To je bila neka vrsta „closurea“, depresivne Anite koja plače (na ovaj ili onaj način) svaki put kad vidi bebe ili trudnicu.

Izgleda da je Liam čekao i tražio upravo to – moje iscjeljeno srce prije nego je „odlučio“ postati mojim sinčićem. I hvala mu na tome! Iako sam svih ovih godina željela ponovno postati mama, toliko malo, ali ipak toliko puno mi je nedostajalo da postanem kompletna osoba i da se u potpunosti definiram (kao dužnost samoj sebi) prije njegova dolaska.

Nevjerojatno kako se životne kockice (ipak) poslože kada je vrijeme za kompletnu sliku. Da sam znala da će tako biti, manje bih brinula i bilo bi više sretnijih pjesama. No, nije važno, njihovo vrijeme tek je došlo.

MOJ PRVI POROD

 Prošlo je više od sedam godina od moje trudnoće s našom predivnom kćerkicom Omi. Tada smo bili puno mlađi, zreli i nezreli na svoj način, ali i tada, kao i sada, potreba da učinimo isključivo sve najbolje za našu bebu, u nama je bila najsnažniji poriv. I prvi put sam se izborila za što prirodniji - nemedikalizirani porod i osim visoke razine boli i šoka zbog epiziotomije i šivanja, za bebu je sve prošlo lijepo, što je najvažnije. Zamračena prostorija, pupkovina prerezana nakon pulsiranja, kupanje bebice u toploj vodi te 24 sata rooming in. Ipak, taj porod mi je dugo boravio u sjećanju u obliku svojevrsnog zida koji me dijelio od želje (tj. hrabrosti) za drugim djetetom.

Vjerujem da i najjača bol, ali ona produktivna, poput trudova, ne može izazvati bilo koju vrstu „traume“ u ženi, kao bol prouzročena neočekivanim i neprirodnim aktom (rezanja, u mom slučaju). To mogu tvrditi sada, potpuno sigurna, nakon svog drugog poroda tijekom kojeg sam osjećala sigurnost u osoblje i samu sebe, a moje želje -za jedan od najvažnijih događaja u mom životu, bile su poštovane i ostvarene.

 MOJA DRUGA TRUDNOĆA, INFORMIRANJE, PRIPREMA

 Tražila sam na internetu informacije o porodu u vodi u Rijeci i naišla na moje drage Rode. Iz dana u dana čitam o raznim temama i ne mogu vjerovati onom što vidim! Moji spontani zaključci i stavovi u koje vjerujem su i stavovi nekog drugog... ta, ja nisam sama! Mom duhu vuka samotnjaka ovo je bio svojevrstan znak da ću napustiti pusti otok i biti dio nečeg, a ovaj put tome neću reći ne.

Inače, u ovoj sam trudnoći intenzivno radila i tek dan i pol prije poroda, dovršila sam sve projekte i „krenula“ na zasluženi odmor šest dana prije termina (dan i pol prije poroda). Od kolega sam već dobijala šaljive komentare poput: „Anita, najvažnije je da sve snimiš, a onda uzmeš laptop i miksaš sa slušalicama u rodilištu.“ Ha-ha. Tako sam tek u 37. tjednu e-mailom kontaktirala Barbaru Finderle (čiji sam kontakt dobila od dvije „Rode“) koji je sadržavao hrpu pitanja. Ona je, na moje iznenađenje, s ljubavlju i voljom odgovorila detaljno na sva pitanja, a prilikom njenog dolaska u Zagreb smo je i upoznali. Mom suprugu je posebno puno značio taj susret jer je stekao dojam kako se nećemo morati mačevati tijekom poroda i to ga je opustilo. Barbara nas je također znalački osvijestila u vezi svih mogućih rizika, ali i u vezi svega ostalog što nam može biti omogućeno.

U 38. tjednu bila sam u KBC Rijeka na CTG-u i UZV te pregledu kod dr. Finderlea koji mi se također jako svidio, a to nije tako česta stvar s dr. Genijalan par, moglo bi se reći.

Tada je bebač procijenjen na veličinu 3700 g što me malo preplašilo.... zbrajala sam tjedno 200-250 g i baš me nekako bilo strah. Nadala sam se da neće preći 4 kg.

POROD

 Bila sam, kao i obično, budna do 2-3 ujutro. Moj muž je taman završio s krečenjem predsoblja i hodnika i krenuli smo na spavanje. Spavala sam vrlo plitko. Probudilo me kupaonsko svjetlo, odnosno moja kći i otišla sam k njoj te je čvrsto grlila. Osjećala sam nevjerojatnu ljubav i povezanost s njom. Ona, iako mamurna i u polusnu, uzvratila mi je zagrljaj punom ljubavlju. Vrativši se u krevet, u 4.16 nešto me zaboljelo, tipa menstrualnih bolova u donjem dijelu trbuha, s time da je trajalo petnaestak sekundi i na kraju zaboljelo dva-tri puta oštro pa stalo. Cijeli prošli tjedan ti su bolovi znali dolazit, pa boljeti po pola sata (u komadu) na dan i prestati.

Moje sjećanje na početak trudova s Omi je da su to bili bolovi u bubrezima, tj. križima i tako sam očekivala da će krenuti i ovaj put. Potpuno uvjerena da ću ih prepoznati jer ipak ja već znam kako to sve izgleda.

No dobro.. nije ta bol bila prestrašna i legnem dalje za spavanje, kad ono opet. Još ne reagiram. Ali ponovi se opet. Sjetih se kako na mobitelu imam štopericu pa ajde da probam štopati. I tako uključim štopericu i reset, start, stop, reset, start, stop......... poput hipnotizirane budale sjedim na rubu kreveta, mjerim razmak između bolova koji je 6 minuta i svaki put razrogačenih očiju stisnem ponovno reset i start štoperice. Nevjerojatno je kako je prošlo toliko vremena u tako jednoličnoj radnji i još nevjerojatnije je to koliko sam cool (ne)reagirala na sve u potpunosti sumnjajući da bi to moglo biti to (kao da je termin godinama svjetlosti udaljen). Em što nisu bolovi u križima, nema prirodnog čišćenja,  a i „nemoguće“ je da trudovi krenu na svakih 6 minuta bez da su ranije krenuli s većim razmakom. Kako su sve te solucije nemoguće, nisam bila potaknuta pokrenuti se, dovršiti spremanje torbe, probuditi Filipa, već sam to vrijeme provodila sama sa sobom u nekoj vrsti šećuće meditacije i glađenju trbuha. To me poprilično psihički nahranilo.

Šetala sam po stanu i promatrala svijet kroz kuhinjski prozor, njegove boje ranog jutra, hladne, meditativne i mirne te ugledala predivnog svjetlo sivog, gotovo bijelog goluba na rubu krova susjedove kuće. Dotakao me taj prizor jer me podsjetio na naše „prijateljstvo“ s golubom iste boje kad sam bila trudna s Omi (došao nam je na ruke,  moju i zatim mog muža). Pomislila sam na tren: „Je li to možda neki znak da bi danas...?“.. i samoj sebi odmahnula rukom i dodala komentar da sam valjda prerasla te priče sa znakovima.

U 6 sati trudovi su počeli na svakih 5 minuta i nešto malčice intenzivniji, iako to još uvijek nije bilo ni do pola bilo koje vrste nepodnošljive boli (kakve se sjećam). Tada odlučim da bi vjerojatno bilo pametno ići u Rijeku pa ako i ovo nisu pravi trudovi, mogli bi biti znak da će ipak uskoro, za koji dan, doći i oni pravi. S tom idejom krenem buditi Filipa. Skroz mu smireno govorim da nisam sigurna, ali neka se probudi da se spremimo pa da idemo polako. Kad se digao i vidio me tijekom jednog truda, iskomentirao je kako to baš i nisu neki trudovi i krenuo u kupaonicu (iako stvarno i nisu bili, morala sam prokomentirati da što on zna o trudovima, na što je on odgovorio da ih se sjeća od prvi put – kao da ih je on imao....joooj, muškarci, nemogući i neodoljivi...).

U međuvremenu sam se čula s primaljom kojoj je ovo također čudno zvučalo da je krenulo sa 6 minuta razmaka, ali nije ni ona mogla garantirati je li ili nije to to. Predložila je da ako sumnjam da dođem i da je baš njena smjena cijeli dan. Nazvala sam mamu da joj kažem da me nešto krenulo boljeti, ali da to vjerojatno nije to (još sam umanjila priču kako bih spriječila njenu paniku jer joj je odlazak u Rijeku s trudovima ionako zvučao pretjeran...). Došla je za nekih pola sata, pomogla nam oko spremanja. U tom međuvremenu trudovi su već krenuli intenzitetom koji je govorio da je to ipak to. Bili su na 5 minuta ako mirujem, a na 3 kada šećem ili nešto radim. Spremali smo se polako i bez panike. Otišla sam do kćerkice pozdraviti se s njom, a njoj su krenule lagane suzice na oči kad sam joj rekla da mi jako pomaže misliti na nju kad me zaboli (vidjela me tijekom jednog truda). Grlile smo se, a ona je bila tužna i nekako posebno mirna. Ali srećom, ne na način koji bi me zabrinjavao.

I tako krenusmo oko 8 sati za Rijeku. Vani totalna gužva. Užas. Kolona... Mama me prati do dolje (na trećem smo katu) dok je Filip otišao u garažu po auto i vidim njen paničan izraz lica kad je shvatila da sam imala trud u ulazu, pa opet kad smo došli 20m dalje.... Vidim da je strašno preplašena i krenem je tješiti. Ona ništa ne govori, ne komentira i ne sugerira, promatra me u čudu i vidim da je boli zajedno sa mnom.

Krećemo. Filip nekakvim forama i puteljcima izbjegava gužvu i polako dolazimo na autocestu. Trudovi u autu već su bili skroz ozbiljni. Nisam progovorila niti riječ. Tijekom truda zatvorila sam oči i nisam mislila na apsolutno ništa, postojala je samo ta bol, svaka misao još je više otežavala, svaki pokušaj bijega učinio je bol jačom, zato sam ostala s njom. Masirala sam si desni dio križa tijekom trudova i to mi je jako pomagalo. Voda pri ruci je također bila bitna. Pronašla sam način disanja koji mi je odgovarao (brzo, kratko disanje). Spontano je krenulo na usta, ali bih svjesno prebacila na nos jer mi se onako grlo prestrašno sušilo. Trudovi u autu su bili na 3 minute već nakon 15 minuta puta. Uspjela sam nazvati primalju putem i javiti joj da dolazimo i da je to definitivno to i da su trudovi na 3 minute. Ne znam je li se šalila ili nije kad je rekla: „Nadam se da te muž zna poroditi u autu.“ Zatim me pitala je li vodenjak pukao na što je reagirala s olakšanjem kad sam rekla da nije.

Vožnja je protekla skroz koncentrirano. Filip je bio maksimalno usredotočen voziti najbrže što može (a to je bilo koliko auto ide), šutili smo, sjećam se opetovanih radnji prije tunela, njegovog skidanja naočala te ponovnog stavljanja pri izlasku iz tunela, pa promatranje digitalnog sata u autu i zbrajanje plus 3, plus 3... sad će...... I trud svako malo. Još uvijek je vrijedilo pravilo neodvraćanja pozornosti tijekom truda. Unatoč tome što su bili stvarno jaki i bolni, nekako sam pomislila, ma ako je ovo to, pa ja to mogu, graniči s nepodnošljivim, ali mogu. Naravno, takve misli postoje kad trud prođe.

Ulazimo u Rijeku, zovem primalju i objašnjavam čudnim riječima gdje smo upravo, ali ona shvaća. Čekamo da skrenemo za bolnicu, zbuni nas jedan trud što je uletio na minutu razmaka i fulamo to skretanje jer Filip još uvijek prebrzo vozi. Kvragu. Sad vraćanje preko zabranjenih smjerova da uđemo gdje treba, no nije ni to problem. Oko 9:35 dolazimo pred bolnicu. Pretpostavljam da je ovo za mog muža bila vožnja iz snova. Žena koja ne komentira vožnju i čija je jedina izgovorena rečenica bila: „Vozi što brže!“

Primalja Barbara me čeka, idemo liftom gore ona i ja, Filip ostaje ostavljati podatke.

Vodi me na WC, daje ružičastu spavaćicu i stavlja me na CTG. Zatim pregled doktora Sindika, a bila je tamo i sestra Silvana. Sugerira mi da dišem drugačije nego što sam disala. Tim načinom disanja boljelo me puno jače pa sam se vratila svom načinu. Otvorena sam 8,9 cm. Pitaju me neka rutinska pitanja, ja to jedva poodgovaram i Barbara me vodi u sobu s kadom. Klistir nisam primila. Što se stolice tiče, uopće ih nisam imala više nego inače. Doktor je htio prokinuti vodenjak, ali je primalja rekla da ja to neću znajući moje zahtjeve (iz ranijih razgovora). Jako me opustilo kad sam vidjela da je ona na sebe preuzela „brigu“ oko eventualne „borbe“ oko mojih zahtjeva.

Legla sam u kadu (oko 10 sati) koja me čekala puna. Ubrzo je stigao i moj muž u zelenom „odijelu“. Voda je bila jako topla, maksimalno ugodno topla (inače ne volim pretople kupke, ali sad mi je to jako odgovaralo). Mmmmm, super. Stvarno sam se opustila. Do sljedece minute kad je krenuo trud. Nije bio puno slabijeg intenziteta nego na suhom. Ali opuštanje između trudova vrijedilo je zlata. Ne sjećam se točnih sati i slijeda svega jer već sam se u autu osjećala prilično „drogirano“ i neprisebno. To je valjda ta kemija što mozak luči da lakše podnesemo bol. Znam da sam gledala poluotvorenih očiju i bila u skroz čudnom stanju.

Cijeli ovaj porod, od prvog smiješnog trudića, do opako bolnog izgona, bio je popraćen nekom vrstom koncentracije da to sve napravim kako treba, slušam što mi kaže primalja, da ne pokušavam bježati u mislima te da budem u maksimalnoj tišini. Kako su trudovi od početka dolazili često, nisam uspjela zaspati kao što sam u prvom porodu konstantno radila. Zapravo, čak sam i uspjela na tren, pa je Filip nešto rekao i opet ja na njega: „Šuti, spavam.“ Iz nekog razloga svaka njegova riječ mi je izuzetno smetala ma koliko nježna i dobronamjerna bila. Njegovo prisustvo mi je bilo jako bitno, gotovo nužno, ali isključivo bez razgovora.

Jedno sam vrijeme klečala naslonjena na rub kade, a muž me masirao po donjem dijelu leđa tijekom trudova i polijevao vodom po leđima. Gotovo cijelo vrijeme smo sami s Babarom, a kada netko drugi od doktora ili sestara uđe u prostoriju, osjećam kako me to ometa i smeta, kao da mijenja „atmosferu“ i unosi neku vrstu straha i podsjećanja da sam ustvari u bolnici, iako vidim da su dobronamjerni i znatiželjni.

10:30 Barbara me pita za vodenjak, hoću li da ga ipak prokinu. U principu sam mislila ako je samo on taj koji sprječava daljnji tijek poroda, zašto ne, ali tijekom našeg razgovora on puca sam. Ok, riješeno.

Uh, tu već kreću trudovi koji su već vrlo bolni. Vraćam se u ležeći položaj i sad su trudovi popraćeni tiskanjem koje trebam suspregnuti. To je prilično teško jer se to tiskanje događa samo (i bez mog svjesnog napora) i dovoljno je samo da dišem i da tiskanje ide još jače. Praktički povlačim zrak natrag u sebe da spriječim tiskanje. Barbara me jasno vodi i govori što i kad trebam i to je izvrsno. Usredotočavam se da napravim to što mi govori. Ponekad mi ne uspije u potpunosti jer ne stignem na vrijeme. Ali definitivno ovo tiskanje sprječavam tim čudnim „zagrcavanjem“ zraka jer drugačije ne ide (tj. inače ipak tiskam). Ona svako malo provjerava koliko se beba spustila te CTG-om otkucaje srca.

11:30 Sestra Silvana umjesto da zatvori vodu, otvori snažan mlaz ledeno hladnog tuša direktno meni u glavu te po Filipu i Barbari i to poprilično. Uuh, koji šok između trudova. Znam da sam u jednom momentu blesavo pomislila da je možda netko mislio da mi treba hladan tuš (s obzirom da mi je glava gorila od vrućine)... ali ovo je ipak bila slučajnost. Iako me iznenadilo, hladnoća mi je dobro došla.

U sobi su sad bila prisutna dva doktora, pedijatrica, sestra Silvana i Barbara. Filip me držao ispod pazuha i dizao jer sam se uporno spustala sve niže, a Barbara objašnjava da je bebač na 1 cm od izlaza i da kada dođe trud, da u njegovom klimaksu uzmem zrak i guram iz sve snage bez zvuka i to 2-3 puta po trudu, odnosno koliko uspijem.

11:40 Bebina glavica se nazire i Barbara mi kaže da je mogu popipati. Bila je meka i puna kosice..... slatka Liamova glavica. Kad je glavica bila na pola vani, to je počelo biti prestrašno. Znam da sam trebala trud ispuštati sa „ssss“ i da je bilo nevjerojatno teško i bolno. Zatim nova vrsta boli. Došlo je do širenja međice i onog ključnog momenta pucanja ili nepucanja. Tu sam morala stati i koristiti taj „ssss“. Peklo je strašno! Govorila sam „Peče, pečeeee“..... Bila sam 100% uvjerena da ću sad popucati, da će mi se raspast sve što imam jer je apsolutno sav taj „obruč“ pekao nevjerojatno jako (i uopće me u tom trenu to nije brinulo... nek pukne ako treba, mislila sam, samo neka bebač izađe). Nisam bila toliko pribrana da se sad prisjetim točno slijeda kad je i što bilo, ali uglavnom kad je prošlo to pečenje i glavica izašla, bilo je vrijeme za pravo tiskanje bez obzira na trud. Sjećam se da je bio jako važan momenat u kojem uzimam dah. Ako ga uzmem prerano, istrošim ga prije nego krene kako treba, a ako uzmem prekasno, onda se već disanje i sve krene formirati po svom i ne uspijem ga dobro iskontrolirati, osim raspodijeliti na kratke dahiće koji nisu dovoljno jaki za izgon. Tako sam se na to koncentrirala i mislim da sam to sve bolje radila.

Bol je bila bjesomučna. Kod posljednjeg guranja iz moje dubine izlazio je vrisak, ne kao reakcija na bol, već zajedno s njom. Tada su mi primalje rekle da ne vičem, nego da dalje guram s tim ssss. Automatski sam ih poslušala bez napora.

11:50 Liam se rodio!!! Stavili su mi ga na trbuh, zagrlila sam biće koje je bilo u mom trbuhu devet mjeseci, moje dijete, moja beba! Pogledala sam svog supruga koji je mirno gledao suznih očiju. Kako je Liam bio prilično plav, prerezali su mu pupkovinu relativno brzo da ga pregledaju. Sve je bilo ok, ali zbog te plavičastosti apgar je 8/9, 3910 g težak i 53 cm dug. Pregledali su ga te zatim dali u naručje Filipu, dok je meni sestra Silvana izvadila posteljicu. Legla sam na ležaj i primila svoje dijete u naručje i sad je bio cijelo vrijeme sa mnom, čak i kad su me pregledavali i vidjeli da sam na dva mjesta malo pukla iznutra pa su prvo rekli da to ni ne treba šivati, ali onda se doktor odlučio ipak staviti po jedan mali šav. Stvarno je bilo u tren gotovo. Otpjevala sam bol u par tonova za svaki šav i to je bilo to. A Liam je cijelo vrijeme bio u mom naručju.

Onda su nas ostavili same. Nije htio papati. Brinulo me što će biti s dojenjem jer mi se grudi uopće nisu napunile i činilo se da u njima nema apsolutno ništa osim par kapi vodice. Nekako smo se malo pomučili pa je nakratko prihvatio papati, a onda smo svi troje zaspali u sobi s kadom.

Apartman na 5. katu još nije bio spreman pa smo malo pričekali. U tom apartmanu je kadica pa bebu pregledavaju i presvlače predamnom, a to smo naravno i željeli. Kad su mene vozili u apartman (iako sam se cijelo vrijeme bunila da ja mogu sama do gore), bebu su uzeli. Kad smo došli gore, moj muž  je već postao nervozan što ga ne vraćaju pa je išao vidjeti. Čekao je zamotan u tetra pelenu na pregled i spavao. Ipak su nam ga vratili odmah i više se nismo razdvajali do zadnjeg dana prije polaska kući zbog pregleda. Divno ga je bilo imati uz sebe.

Rođen je u ponedjeljak prijepodne, a pustili su nas doma u srijedu prijepodne. Naravno, za to sam morala pitati, inače bi bili (uobičajeno) dan više u rodilištu.

 PRVI DANI U RODILISTU

 Boravak u apartmanu mi je bio vrlo važan. Prisustvo muža (podrazumijeva se i bebač cijelo vrijeme) mi je jako puno značilo i unatoč tome što mi je „trebao“ kuhati s obzirom da sam vegetarijanka, odlučila sam da ostane uz mene, a da ću se nekako snaći uz hrpu hrane koju smo uzeli. Čak su se i u bolnici potrudili nešto napraviti za mene što stvarno cijenim i nisam očekivala uopće! Osoblje je bilo predivno! Svi od reda.. od čistačice koja pjevuši.. do žene širokog osmijeha koja je donosila hranu tako da su zidovi cijelog odjela propatili od njenih kolica,... pa glavna sestra i sve druge sestre. Svi! Jedino, bila je jedna sestra koja je kupala Liama prilično grubo i rekla mu da je kreštavac, a on se popiškio na nju tako da se i to završilo pravedno. Ha-ha.

Liam je gotovo stalno spavao, osim kad bi papao. Moj muž i ja smo ga neprestano gledali u čudu, razmišljali koliko se sve brzo i predivno odvilo, bez ikakvih problema i sve nekako usklađeno (od goluba do „slučajnosti“ da je smjena anđeoske primalje Barbare bila upravo tada, pa da nam se frend u Rijeku vratio taman tjedan dana ranije da muž ima gdje prespavati itd itd.. a da ne govorim o prirodnom tijeku poroda za koji najviše mogu zahvaliti Barbari Finderle koja radi u službi Majke Prirode.).

Čudim se svom čuđenju tome kako prirodno teku prirodne stvari!

Ali evo, uspjela sam i ovaj put u nemedikaliziranom porodu i nisam popucala (a ako ja nisam, nitko neće!) i predivno sam sposobna od prvog dana sjediti, kretati se, brinuti se samostalno za svoje dijete što mi je donijelu puuuno veću razinu zadovoljstva nego da to ne mogu. Bila sam puna snage da uživam u svom novom valu majčinstva!

Moram priznati da sam drugi dan shvatila da imam jaku potrebu doći u moje uobičajeno okruženje, u moj dom, biti sa svojom cijelom obitelji, u svom krevetu, u svom miru. Kad bih pomislila da ćemo ostati dan dulje, psihičko stanje bi mi se skroz promijenilo...

Zahvalna sam na tome što je bilo sve u redu i što napokon i opet mogu vjerovati da je u životu sve dobro! Moj znanstveni dokaz za to se upravo rasteže.

Ako ima išta za čime mogu žaliti, to je onda svaki ovaj trenutak kada prođe, ali umjesto toga gledat ću samo naprijed kao da će ovo „sada“ vječno trajati i zapisati nikad ne zaboravljenu Liamovu sonatu.

Anita AZ