Izborili smo se da bude savršeno

12-10-2011

 

Od prvog trenutka kada sam saznala da sam opet trudna, bila sam presretna, jednako kao i u svojoj prvoj trudnoći. Suprug i ja smo se šalili da mi, kada odlučimo napraviti bebu, ne „prtljamo“ previše i napravimo to isprve kako treba. Uzbuđenje i radost pratili su me do kraja i osjećala sam se savršeno u svom tijelu, bila zadovoljna sobom i stanjem u kojem jesam. Znala sam i točno kako bi trebao izgledati moj porod: željela sam da ide prirodno koliko god je moguće, željela sam da mi ne prokidaju vodenjak „da se toga što prije riješim", da me ne požuruju „dripom kako bih bila „što prije gotova", da ne rezuckaju moje tijelo bez mojega dopuštenja "da beba brzo izađe van", da mi ne pritišću trbuh kako se ne bih namučila tiskanjem…. Najviše od svega sam željela da naše čedo, kojemu smo se tako radovali, donesem na svijet polako, a svojem tijelu dam vremena onoliko koliko bude tražilo, kako bismo i tata i ja u tom trenutku mogli uživati kao u svemu prije i poslije toga. Željela sam to sve ostvariti u bolnici u Varaždinu, jer imam pravo na to i ne želim putovati stotinama kilometara daleko da bih dobila ono što sam zaslužila. Ono što sam ja smatrala da osoblje treba činiti je nadgledanje mojega poroda, praćenje mojega ritma, izuzeće medikamenata samo zato "što se to tako u ovom rodilištu radi". Nisam htjela da primjenjuju ikakve zahvate na meni "jer je to rutinski i bit će gotovo za trenutak", sve dok porod protječe normalno i dok je sve u redu. A ako nešto bude i trebalo činiti, željela sam znati o čemu se radi i sudjelovati u odluci zajedno sa suprugom. Jer, ne donosim samo ja ovo dijete na svijet, stvorili smo ga zajedno, zajedno ćemo ga odgajati i zajedno trebamo sudjelovati u porodu.

Sjećam se još uvijek svojeg razmišljanja prije prvog poroda kada sam mislila da iskrivljuju sliku oni koji kažu kako se kod nas nepotrebno medikalizira i pokušava voditi porod: dripom, rezanjem međice, pritiskom na trbuh ... a sve zbog toga da beba izađe na ovaj svijet nekoliko sati ranije, često iz posve nejasnih razloga. Sati koji su tako nevažni kada se uzme u obzir kolika je blagodat prirodni, „nedirigirani“, polagani porod. Nešto što roditelji proživljavaju duboko, lagano, i prisebno te svjesno suzdržavaju svoju radost prema tom biću koje dolazi, da bi sve eksplodiralo od sreće - kada se ono rodi. Zašto Majci Prirodi u većini normalnih poroda ne dopuštamo da učini svoj posao? Također nisam bila svjesna da između ovoga što se kod nas prakticira, a to je interventni i medikalizirani porod, i onoga kako se to radi u drugim rodilištima, a to je taj čudesni čin dolaska novog bića na svijet koji treba biti što manje ometan - postoji velika razlika. Ono čemu se žene nadaju, čemu sam se i ja nadala, a to je da će im netko olakšati boli i pomoći, vrlo često se pretvori u lanac medikalizacije koji odvede tijelo putem kojim nikako nismo željeli poći. Tada sam još bila u uvjerenju kako je porod nešto tako prirodno, da ne trebam previše oko toga znati i da će, uostalom, liječnici dati sve od sebe da učine najbolje za moju bebu i mene. Nakon prvog poroda, promijenila sam mišljenje u potpunosti.

Prije drugog poroda, odlučila sam da ću se ovaj put sama pobrinuti kako bi ovaj put porod bio moj i naš najintenzivniji i najljepši događaj - događaj koji će nas ozariti uvijek kada ga se sjetimo. Odlučila sam i da ću se svim silama boriti i zanemariti sve ono što me bude ometalo na tome putu. Možda je žalosno da se danas roditelji moraju boriti da tako i bude, ali ja to gledam kao jednu fazu u civilizacijskom napretku koja se mora proći: i nama je bolje nego onima prije nas, a onima iza nas će biti bolje nego nama. Svaki, barem i mali korak naprijed je, ipak, korak naprijed, a ne nazad, i svima koji dolaze iza nas će biti za taj korak lakše. Samo treba hrabrosti da svatko napravi taj jedan mali korak.

Moj prvi korak je bio „čeprkanje“ po Internetu, jer knjige koje sam čitala prije prvog poroda nisu mi dale dovoljno hrabrosti da se izborim da sve bude pod mojom kontrolom. I tako sam jednom pokušala pronaći stranice te udruge RODA, za koju sam čula u nekoliko navrata na televiziji. Kada sam vidjela koja riznica informacija se nalazi na tim stranicama i koje nepresušno vrelo znanja i raznih iskustava je nadohvat ruke, dobila sam želju da se i ja učlanim. Ta moja odluka da se ovaj put bolje pripremim i informiram polučila je rezultat kojem sam se nadala i priželjkivala ga – moj drugi porod protekao je uglavnom onako kako sam ja htjela, i malo što se događalo bez mojega pristanka.

Termin poroda bio je 27.07., ali se bebaču očito nije dalo u borbu koja ga je očekivala – odlučio je ostati unutra koliko god se bude moglo. Tjedan dana prije termina dobila sam uputnicu za prvi ctg. Dva dana prije termina išli smo na drugi ctg i amnioskopiju i tada su mi rekli da je plodova voda zrela i pitali želim li da me naruče za porod. Ja sam pitala postoji li neki razlog za to i podrazumijeva li to indukciju poroda. Doktorica je odgovorila da je točno da to podrazumijeva indukciju, i da je razlog plodova voda koja je zrela pa nema razloga da se čeka. Moja želja je bio što prirodniji porod sa što manje požurivanja, pa sam odgovorila: "Ako beba ili ja nismo u opasnosti – želim izbjeći indukciju ako se ikako može". Sestra i doktorica su se nasmiješile i nešto prokomentirale u stilu kako ne razumiju zašto bih željela izbjeći indukciju. Moj odgovor da, koliko znam, to podrazumijeva i drip, koji svakako želim izbjeći, dobio je komentar da žene kažu kako su trudovi pod dripom bolniji, ali da to nije točno (?!) jer drip samo uravnotežuje trudove. Prešla sam bez komentara preko tog odgovora i u tom trenutku postala sigurna u opravdanost svoje odluke da budem ustrajna i odbijem svaku intervenciju koja nije nužna, a pogotovo olako i rutinski donešenu odluku o primjeni dripa, ili inducirani porod i sl.. Osim, naravno, u slučaju da nešto ne izađe iz okvira normalnog i prirodnog tijeka poroda. Ali, postavilo se pitanje kako ću ja znati je li sve ok, i hoću li uspjeti skužiti kada se nešto sugerira olako i rutinski, a kada iz nužnosti.. Svakom izjavom u smislu "ženama se samo čini da ih to više boli, ali nisu u pravu" gubila sam povjerenje u dobre namjere osoblja. Odlučila sam ostaviti si još malo vremena za razmišljanje s obzirom da je plodova voda bila još uvijek u redu. Dr. Jukić koji je bio na mojem trećem ctg-u i amnioskopiji 2 dana nakon termina, rekao je da je plodova voda mliječna i ponovo mi ponudio indukciju. Ja sam opet upitala jesmo li u opasnosti beba ili ja i što to znači da je "plodova voda mliječna". Doc mi je opširno objasnio kako to znači da je idealno vrijeme za porod, ali da, ako ne idemo na indukciju, takva plodova voda može biti i 7 dana, a da još uvijek nije opasna za bebu pa se, prema mojoj odluci, može pričekati i prirodan početak poroda. Ja sam bila presretna i osjetila sam olakšanje jer mi je objasnio i druge detalje i nije slijepo inzistirao na bolničkoj rutini. Upisao je u knjižicu da nisam zainteresirana za inducirani porod, i pokušao je uskladiti moje želje i rezultate pretraga. I on i ja smo znali da je mala granica između mliječne i mutne plodne vode, ali ja sam odlučila pričekati i on se složio, uz uvjet stalne kontrole plodove vode. Naručio me na kontrolu u ponedjeljak.

U nedjelju navečer, nakon dosta napornog vikenda sa šetnjama, brigom za curicu od 2,5 godine koja je bila kod djeda i bake i upravo u završnoj fazi kozica (velika opasnost koja je davala bebaču još jedan razlog da pričeka koliko može), i svih ostalih aktivnosti koje idu uz vikend, otišli smo na spavanje. Meni se učinilo da me nekako čudno bole križa, ali to sam osjećala u tom tjednu već u nekoliko navrata. Susprezala sam ushićenje i odlučila ne probdjeti cijelu noć u iščekivanju, nego je prespavati. A taj put me vodila misao da i ako to i jeste TO, bolje da se odmorim prije „dana D", nego da ga dočekam iscrpljena. Cijelu trudnoću sam priželjkivala da bebica ne bude veća od 3 kg, pazila sam što jedem, što i kako radim, pila sam vitamine, prema preporuci, radila masaže i sve ostalo što se preporuča. Težina mi se povećavala svaki mjesec za 1 kg, što je bilo kao „školski primjer“, a i tlak je bio uredan. Osjećala sam da je i sada sve još uvijek u granicama normalnog tijeka, pa suprugu nisam ništa rekla i on je uskoro spavao. A i ja.

Ujutro sam se probudila čudno odmorna jer sam prespavala cijelu noć bez žgaravice, i bila sam vesela zbog toga. Na neugodnu amnioskopiju sam se spremala kao na nešto što se mora, pa se trebam potruditi da ne mislim na to. Nadala sam se da će na amnioskopiji biti netko od liječnika koji su savladali tehniku pregleda, a ne jedna od liječnica koje su, nažalost, završile specijalizaciju a nisu naučile kako izvesti bezbolan ginekološki pregled. Suprug je bio na službenom putu, a ja sam obavila nekoliko telefonskih razgovora da si organiziram prijevoz do bolnice i nazad. Otišla sam u bolnicu oko 9:30h ujutro, i sjedila u čekaonici do 12:30, čekajući ctg i amnioskopiju. Boljela su me malo križa, ali mislila sam da je to od dugog čekanja i sjedenja na ne baš udobnim stolicama. Došla sam na red skoro zadnja, i nakon ctg-a koji je zabilježio trud (ali bilježio ih je i na prijašnjim pregledima), došla sam kod doktorice D. na amnioskopiju i pregled. Tu je postalo zanimljivo.

Doktorica D. je rekla: "Gospođa je otvorena 4cm, neću raditi amnioskopiju, vodite je u rađaonu". Ja sam ostala šokirana jer me nije pitala želim li ja uopće ostati u bolnici, a kamoli otići u rađaonu i želim li, uostalom, uopće i roditi baš u tom rodilištu. Valjda sam joj izgledala kao netko bez želja i mašte, (neću reći bez mozga), pa se iznenadila kada sam pitala znači li to da će porod nastupiti uskoro, ili smo i beba i ja u opasnosti ako ne ostanem u rodilištu. Doktorica D. je odgovorila da nismo u opasnosti ali je za nju porod počeo, jer je ctg zabilježio trud, a kako doktore svi povlače na odgovornost ako nešto ne ispadne dobro, njezina odluka je da ostanem u rodilištu. „Uostalom, sami ste došli u rodilište, a porod je nešto što se ne može izbjeći; što Vam je sad tu čudno“? - rekla je doktorica gubeći strpljenje. „Da, ali došla sam na amnioskopiju, a ne na porod“, rekla sam; „a i trudovi su tako slabi da ja još ne osjećam da je porod počeo“. „Pa zar Vam je sad bitno hoćete li ostati u rodilištu sad, ili za nekoliko sati“? – pitala je doktorica. „Važno mi je jer nemam svoje stvari, nisam se istuširala, nemam spavaćicu, suprug nije došao sa mnom itd., a osjećam se još uvijek dobro i bez potrebe da riskiram ležanje na krevetu od 10 ili 15 sati ili drip“, odgovorila sam. Zaboravila sam reći da su nam i na Tečaju rekli kako nema potrebe za dolaskom u rodilište sve dok trudovi ne budu barem na svakih 5 min. „Mi ćemo Vas pripremiti, a kada vam suprug dođe, dovest ćemo ga u rađaonu“, rekla je hladno dr. D. Međutim, tijekom razgovora ja sam postala još sigurnija u to da neću dopustiti da me doktorica pokoleba, jer sam jasno shvatila njihova stajališta o dripu, indukciji poroda, važnosti muževe nazočnosti, a i bila sam povrijeđena time što je dr. popunila one obrasce za prijem u rodilište, a da me prethodno nije obavijestila niti išta pitala. Porod je bio na pragu, bila sam vesela i jedva čekala da javim mužu da je konačno počelo, ali sam osjećala da će do poroda proći još dosta sati i došla mi je na pamet misao: "Ako sada dopustim da me tu zadrže, sigurno me neće trpjeti 10-15 sati, pa će me pokušati na sve načine uvjeriti da se bez dripa neću nikada poroditi“. Brinulo me što je doktorica odbila napraviti amnioskopiju na koju sam došla, pa nismo znali kakva je plodova voda, ali sam se nadala da bi me upozorila da smo stvarno u nekoj opasnosti. I, odlučila sam – IDEM NAZAD DOMA. Doktorici sam rekla: "Dobro, za Vas je porod počeo pa me morate službeno primiti; ali ja mogu svojevoljno otići, zar ne. Osim toga stanujem 10 minuta od bolnice pa ću se vratiti ubrzo“. „Ili ako osjetim da se nešto dramatično počelo događati, također ću odmah doći. "Ovo mi se još nije dogodilo, porod ne možete izbjeći", odgovorila ja doktorica. Shvatila sam da je daljnja diskusija suvišna, jer doktorica nije bila spremna na razgovor, niti je željela dogovoriti sa mnom sljedeće korake. Jednostavno sam se okrenula i otišla u kabinu, a dokumentacija je ostala. Obukla sam se i još sam malo pričekala u kabini da vidim hoće li mi netko vratiti papire ili me upozoriti ako nešto nije u redu, a onda sam pomislila: „Ništa mi ne govore, znači sve je u redu, idem doma a oni neka čuvaju dokumentaciju“. Adrenalin mi je naravno skočio, tako da stvarno nisam uopće osjećala trudove.

 Nazvala sam tetu da dođe po mene, a supruga da mu kažem kako su me htjeli ostaviti u rodilištu, ali da ja idem doma. Suprug se nasmijao, i rekao da i on uskoro stiže doma. Kada sam došla u stan, teta nije htjela otići dok ne dođe suprug, iako sam joj ja govorila da jedva da osjećam nešto nalik na lagane trudove. Istovremeno sam si mislila: „Samo da još i vodenjak ostane u komadu – i na dobrom smo putu. Ubrzo je došao suprug, a teta je otišla doma zbunjena jer joj se koraci koje sam ja poduzimala nisu uklapali u njezino viđenje poroda. Pa sad bi već trebalo zavijati rotirajuće crveno svjetlo, sa mnom u kolima hitne pomoći. Otišla je ne vjerujući da stvarno treba otići. Suprug je došao doma, a kako ja nisam od jutra jela niti pila ništa osim jednog komadića kruha s nekim namazom, a bila sam i jako žedna, prvo smo ručali a ja sam od uzbuđenja sasvim malo jela i pila. Zatim smo se oboje istuširali, ja sam obavila i svoj ritual osobne higijene pred porod i pokušala se smiriti. Shvatila sam da je konačno došao taj trenutak, i susprezala sam silnu radost koja je rasla u meni. Htjela sam izljubiti supruga od radosti, ali smo se oboje trudili biti staloženi, i zadržati hladnu glavu za sve što nas čeka. Znali smo da je Zakon na našoj strani, ali kruta bolnička pravila nisu. Zatim sam malo prilegla čekajući trudove i osjetila potrebu da zaspim. Suprug je nešto čeprkao po kompjuteru da skrene misli i pouzdao se u to da ja znam što radim i što sada činiti, s obzirom da ne osjećam trudove, a mene je mučila misao da se u bolnici sada sigurno oporavljaju od šoka i iščekuju me nazad pa se nisam mogla potpuno opustiti i zaspati. Razmišljala sam i o svojem prvom porodu i o tome kako mi nitko nije želio reći da nedostatak zraka u ležećem položaju potječe od sindroma "vena cava", nego su mi ponavljali da se smirim i prestanem tako loviti zrak, a na preklinjanje da mi daju nešto za bolove nakon što me je počeo „trgati“ drip, dobila sam apaurin. No za drip nisam morala nikoga preklinjati, dobila sam ga bez moga znanja i pristanka. Radilo se, doduše, o drugom rodilištu. Sve me je to uznemiravalo i učvršćivalo moju misao da ovaj puta trebam biti odlučnija i konkretno reći suprugu kako da mi pomogne. Negdje od 17h rekla sam suprugu da idemo, jer moje "začas ću se vratiti" traje već 5 sati, kod kuće se ne mogu opustiti i zaspati, nešto nalik na lagane trudove osjećam, a i u bolnici znaju da trebam doći. Otišli smo u rodilište.

Tamo nas je dočekala ista sestra, i naravno napomenula da sam rekla kako ću se odmah vratiti. Odgovorila sam da sam čekala supruga. Nakon toga sam se ja išla presvući, a suprug je čekao u hodniku i čuvao mi torbu.  U prijemnoj sobi mi je sestra dala Izjavu pristanka na potpis, a kada sam ju počela čitati sa namjerom da se potpišem uz napomenu da molim da se zahvati ne poduzimaju bez moga pristanka, uz prethodno informiranje, sestra me prekinula i rekla: "Tu se samo dolje potpišite". Kada sam odgovorila da ću je potpisati, ali da molim da mi netko objasni na kakve se konkretno medicinske postupke i zahvate moj potpis odnosi, sestra je bila šokirana. Rekla je da još nikada nitko nije odbio potpisati taj papir. I da je liječnik taj koji odlučuje o intervencijama te zar ja mislim da sam stručnija od doktora da odlučim što treba a što ne. Odgovorila sam da nisam stručnija, ali želim znati o čemu se radi i kakvi su to postupci koji bi se eventualno mogli na meni učiniti, a liječniku ne smije biti teško objasniti mi sve što me interesira. Sestra je pitala što to znači, a ja sam rekla da znači da mi nitko ne smije dati aspirin ako mi ne objasni zašto je potreban i prije nego ja pristanem na to. Tada je sestra rekla da se ta Izjava mora potpisati, a ja sam rekla da imam informaciju iz Ministarstva da se ne mora prije nego mi netko objasni moguće postupke. Također sam napomenula da imam ružno iskustvo sa prvog poroda, kada me je sestra navela da potpišem nepopunjenu Izjavu te uvjerila da će mi liječnik naknadno objasniti ako nešto budem trebala znati, a nakon toga moje želje više nitko nije želio čuti pa čak niti smatrao potrebnim da me obavijesti da će uslijediti primjena nekog postupka. Sestra je tada bila već vidljivo ljuta i odgovorila je da će o ovome morati obavijestiti doktoricu i pozvati ju da dođe. Ja sam odgovorila: „Naravno, pozovite je“!. I došla je dr. A.Š. te prokomentirala "a, gospođa je odbila potpisati", i napomenula da će se upisati i da sam od prijema u bolnicu do sada, u međuvremenu napustila rodilište, da ne bi ispalo kako me nitko nije gledao 5 sati. Zatim me je pregledala tako da sam od muke stiskala zube, i konstatirala da sam otvorena (ne sjećam se  točno, ali mislim – 5 cm). Ja sam zamolila doktoricu da mi objasni što me to boljelo kod pregleda, a ona je, ignorirajući moje pitanje, nastavila popunjavati papire ni ne pogledavši me, niti mi je objasnila koji su to postupci za koje bih trebala potpisati Izjavu pristanka. Bila je ljuta i jasno je davala do znanja da ne želi nikakvu konverzaciju pa je ostalo je na tome da sam ja odbila potpisati Izjavu. Doktorica je zauzela stav da sam odbila sve intervencije generalno i, iako to nije bilo točno, nije željela o tome razgovarati. A ja nisam željela dalje inzistirati i ulaziti dublje u konflikt. Mislila sam, nema veze, ako mi ne želi objasniti za što od mene traži potpis, prije svake intervencije ćemo dogovoriti da li je želim ili ne, pa ćemo onda posebno potpisati/ne potpisati suprug ili ja, ako bude potrebno. I tako je u načelu i bilo. Suprug cijelo vrijeme nije znao što se događa iza vrata jer je bio zamoljen da čeka u hodniku. Meni je bilo smiješno durenje doktorice i mislila sam: "Pa neće se valjda spustiti na taj nivo da se kasnije sveti ili ugrožava bebu ili mene". A možda je i nagluha pa nije čula moja pitanja, iako je sjedila 20 cm od mene. Nakon toga, sestra me je odvela u rađaonu.

Brijanje i klistir nisam odbila, (iako sam načelno protiv toga), ali sam tražila da se upotrijebe britvice za jednokratnu upotrebu koje sam i donijela. Smatrala sam da kod toga mogu udovoljiti osoblju, ako to njima nešto znači. Sestra koja to radi se uvrijedila i nakon što je nastojala upotrijebiti sav svoj autoritet kako bi me uvjerila da se njihov aparat za brijanje sterilizira redovito, a mijenjaju i žilete – odustala je i popustila upotrijebivši moj jednokratni pribor, uz opasku da sam onda mogla to i sama napraviti, što uostalom i jesam, ali nije bilo prema standardima bolnice. Sestra me je ostavila, a ja sam neko vrijeme proboravila u wc-u, zatim se istuširala i javila sestri da sam gotova.

Onda su me uveli u sobu za rađanje. Tada su doveli supruga koji je, jadan, već bio lud od brige što se događa. Bilo je oko 19 h, ja sam se smjestila na krevet i razgovarala sa suprugom i primaljama koje su me došle pogledati. Malo sam se opustila nakon borbe u predrađaoni i počela osjećati lagane trudove, ali takve da još uvijek ne bih išla u bolnicu da nije bilo jutrošnjih događaja. Tada je došla jedna ljubazna starija primalja i rekla: "Sada ćemo Vam dati dripeka". Pitala sam je zašto. Primalja je ljubazno odgovorila: „Da budete brže gotovi“. Odgovorila sam joj da se osjećam dobro i da bih pričekala sa dripom ako je sve u granicama normale. A suprug je dodao: "Nama se trenutno nikuda ne žuri, cijeli ovaj dan odvojili smo samo za porod". Primalja se malo uozbiljila i rekla: „Dobro, onda ćemo vam dati samo infuziju? Ja sam opet pitala zbog čega infuzija ? Odgovorila mi je: Da se bolje osjećate“. „Ali ja se savršeno osjećam za sada, hvala, malo ćemo još pričekati“, rekla sam. Primalja se tada potpuno uozbiljila i izašla iz rađaone. No, iako je bio 01.08. nitko me nije pitao kada sam zadnji puta uzimala tekućinu i jesam li možda žedna ili želim u wc. Znala sam da mogućnost dehidracije rodilja rješavaju infuzijom, ali ja sam se osjećala dobro i nisam željela da me tretiraju kao bolesnika. Pa još prije neki dan liječnik iz Engleske se čudio zašto u Hrvatskoj rodilje za vrijeme poroda ne piju tekućinu! Vrlo jednostavno, dobiju infuziju - valjda je jeftinije.

Zatim su došle dvije mlade primalje i doktorica A.Š. sa nekakvim papirom. Obratila mi se gledajući mimo mene: “Potpišite tu da ste odbili drip“! Ja sam rekla: „Naravno, pokažite mi gdje“. Potpisala sam i uz doktoričinu opasku "odbila drip" dodala rukom svoju napomenu "do daljnjega". Željela sam pitati doktoricu o dripu i zašto je potreban te uspostaviti kakvu-takvu komunikaciju, no ona je brzo izašla. Zatim se jedna primalja vratila u sobu sa onim istim papirom i pitala: "Što znači to „do daljnjega"? Ja sam odgovorila kako to znači da se nikada ne zna kako će porod napredovati i hoće li na kraju biti možda potreban drip te sam zamolila da se malo pričeka sa rutinskom primjenom dripa.

Bila sam sretna što sam se doktorice barem privremeno riješila, da se mogu konačno malo opustiti te sam razgovarala sa mladim primaljama i suprugom. Ponudile su mi loptu, što sam s veseljem prihvatila, zatim su mi ponudile da me odvedu u wc, razgovarale smo o epiziotomiji i mojim stavovima o tome, zatim sam ja spomenula kontrolirano tiskanje itd., no primalje u tu temu nisu baš željele dublje ulaziti. Trudovi su bili potpuno neravnomjerni, što se vidjelo na ctg-u. Nekoliko puta mi se ctg pomaknuo, pa je pokazivao nekakve bezveznekrivulje; ja se nisam obazirala na to, a kada su dolazile primalje u sobu, popravljale su ctg, pregledale me i govorile kako su trudovi neravnomjerni. Ja sam pretpostavljala da su neravnomjerni zbog mog adrenalina koji je divljao svaki puta kada sam čula neke korake da se približavaju mojoj sobi. Kada me je primalja vodila u wc, pitala me želim li Dolantin. Ja sam odgovorila da ću razmisliti o tome i pitala koje je zadnje vrijeme da o tome odlučim s obzirom da se za sada osjećam dobro.

Nakon nekog vremena došao je dr. Jukić, pozitivan lik u ovoj priči, i nakon pregleda rekao da lijepo napredujem. Rekao je: „Još se smijete, onda još nismo blizu“! Ponudili su mi ponovo Dolantin, a ja sam pitala o mogućim posljedicama. Doktor je odgovorio da se Dolantin već dugo primjenjuje i da bi se znalo da postoje neke posljedice. Tijekom cijelog boravka u rađaoni, suprug me je podsjećao da je anesteziologinja tu i da će je on zamoliti da mi da epiduralnu, samo neka mu dozvolim. I on i ja imali smo traume sa prvog poroda kada sam jako teško podnijela drip i kada sam, bez snage i izvan sebe od bolova, u trenucima očaja i plača, željela da se nešto dogodi kako bi se taj trenutak prekinuo, a ja nestala te samo zbog tog malog bića koje trebam donijeti na svijet otklanjala sam misli na najgore. Zasad sam uporno odbijala suprugove molbe, i mislila kako još nije došao trenutak da poželim nestati. Mogu još malo dalje.

Iza 21h počela sam osjećati dolazak pravih trudova i počela me polako hvatati panika i strah od scenarija prvog poroda - bojala sam se da ne dođem opet u situaciju da molim za bilo što, a da onda nitko ne reagira, a "trenuci očaja" dolaze jedan za drugim, ponovo i ponovo, u beskonačnost. Suprug me nije ohrabrivao da to možemo ovaj puta bez droge i kada su mi ponovo ponudili Dolantin, pristala sam. Primalja mi je dva puta objasnila učinak i pitala da li ju razumijem, što mi je ulilo povjerenje u nju. Dr. Jukić me je nakon toga pregledao i rekao: “Blizu smo“. Pitao me je pristajem li da mi prokine vodenjak. Odgovorila sam da nisam sigurna i da ne mogu razmišljati usred pregleda. Doktor je govorio da smo blizu i da bi se moglo dogoditi da beba pusti mekonij, te da prokidanje neće biti ništa neugodno. Primalja je napomenula doktoru da ja nisam dala Izjavu te da pričeka moj pristanak. Trudovi su se pojačavali, i usred neugodnog pregleda, u djeliću trenutka, odlučila sam dati pristanak jer mi je prolazila kroz glavu riječ "mekonij" i nisam se usudila reći „ne“, a znala sam da moram nešto odlučiti. Vodenjak je bio prokinut, a plodova voda bila je u redu. Trudovi su istog trenutka postali značajno bolniji, a ja sam pomislila je li ovo bilo neophodno. No ja sam bila ta koja je dozvolila prokidanje vodenjaka i na meni je sada bilo da izdržim do kraja. Još uvijek sam osjećala da nisu došli oni neizdrživi trenuci i da mogu još malo. Saznanje da je anesteziologinja negdje u zgradi i da postoji mogućnost epiduralne davalo mi je hrabrosti da izdržim još malo, a ako stvarno dođem "do onog trenutka", reći ću suprugu.

Tada su svi otišli iz rađaone, a ja sam sa suprugom uspješno "prodisavala" prave trudove koji su me žestoko primali. Znala sam da smo blizu i veselila se tome, usprkos boli. Još uvijek sam imala kontrolu nad sobom, trudovi su bili jaki, a ja sam bila sretna što nismo još došli do očekivane patnje i neizdržive boli i što je moje tijelo u stanju proizvesti vlastite, prave trudove. Ali bila sam i u strahu kada će doći ona "faza očaja". Ali ovaj puta nije došla: u 23h ispustila sam prvi grrrrrr, koji je očito bio tako znakovit jer su se primalje u sekundi stvorile u sobi. Glavica se vidjela, nisam mogla vjerovati da smo već na kraju. Primalje su me pokušale okrenuti na leđa, u "položaj kukca", ali ja sam skupila snage i usprotivila se. Govorila sam: „Dignite me, dignite me“!, i pokušavala sam se podignuti. Podupro me je suprug pod leđa, a primalja mi je podmetnula jastuk. Rekla je da ne zna kako izvesti to što ja želim, ali je ipak spustila donji dio kreveta koliko se moglo, nekih 20-ak cm. Rekla je da to nije dovoljno za sjedeći položaj, ali beba je već išla van. Ja sam bila u nekom poluležećem-sjedećem položaju, i bila sam sretna što ne osjećam gušenje kao kod prvog poroda u ležećem položaju. Glavica je izašla, ali je primalja onda počela govoriti da moram jače tiskati, spominjala je ctg, i svi su vikali da jače tiskam. Primalja je rekla: „Malo ću Vam pritisnuti trbuh gospođo, čujete li me“? Znala sam koje su moguće posljedice toga zahvata i koje je mišljenje FIGO-a o njemu, ali pomislila sam da je sada jedino beba bitna i kada sam čula supruga da spominje ctg odlučila sam prikloniti se procjeni primalje. Rekla sam: Dobro“. Zatvorila sam oči i davala sve od sebe, a kada sam osjetila peckanje znala sam što se događa, ali mislila sam: "Ma što god se događa meni nije bitno, beba je sada jedino važna". U tom pritisku je i beba izašla, a ja sam naravno tada i popucala. Interesantno je da, koliko trudovi bole, toliko sam izlazak bebe ne boli u onoj mjeri u kojoj se očekuje, pa kada bi trajao i duplo duže, majka je jednostavno tada u nekom posebnom stanju da ne osjeća bol u pravom smislu, nego više neki pritisak uz osjećaj olakšanja i sreće.

por_jan_valentinaz

I bio je tu: naš dečko, od 4550 gr. i 54 cm., tata i ja smo se smijali i plakali od sreće. Ljubili smo našu bebu, a ona je odmah počela tražiti ciku. Bila sam sretna što je porod bio tako prekrasan, i ispunjena osjećajem silnog ponosa i radosti. To je trajalo nekoliko trenutaka, a tada su bebu uzeli, jer je došla doktorica da me zašije. Netko je poslije spomenuo kako bih, da su znali da je beba tako velika, vjerojatno išla na carski. A kako nitko to nije znao, da se dogodila indukcija i ubrzavanje poroda, moje tijelo se sigurno ne bi uspjelo tako brzo prilagoditi i izvesti to uspješno. No ja sam sa svojih 55 kg ipak uspjela to sama: ne mogu vjerovati, silno sam ponosna. Ne želim niti razmišljati o posljedicama i patnji da sam pristala na indukciju i na drip i da nisam dala svojem tijelu tih 23 sata da odradi svoj posao.

Primalje su bile same kod izgona i balansirale su na tankoj granici između mojih želja i uvriježenih postupaka koje inače primjenjuju. Suzdržale su se od epiziotomije jer sam im dala na znanje kako bih je željela izbjeći, masirale su međicu i trudile se poštovati moje želje. I zahvalna sam im na tome. Kasnije su rekle da je tkivo bilo nevjerojatno elastično i da je glavica lijepo izašla, a ja sam surađivala s njima. Međutim, tada se tkivo počelo skupljati i njima se činilo da steže vrat bebe. U tom trenutku im se situacija činila opasnom i odlučile su kako se ne može čekati da trudovi sami poguraju bebu na svijet.

Doktorica se pojavila nakon poroda i kada je vidjela kako je velika beba, da sam popucala (što ja nisam doživjela strašno u usporedbi sa epiziotomijom kod prvog poroda), izgubila je kontrolu i počela me je šivati odmah nakon što je sjela, prije početka djelovanja anestezije. Tada sam ispustila prve krike tokom cijelog boravka u rađaoni i zamolila doktoricu da pričeka malo jer anestezija nije počela djelovati, ali ona se oglušila i nastavila. Ja sam se počela braniti i u toj agoniji jasno govorila da prestane, međutim i dalje nije bilo reakcije, a onda se umiješao suprug i rekao:"Supruga vam govori da prestanete, stanite"!. Svi sa kata su čuli vikanje i došli su u rađaonu, a ja sam uz podršku supruga četvrti puta ponavljala doktorici da stane sa šivanjem i da mi se više ne približava. Doktorica je počela govoriti da "se ovako nešto događa jer nisam bila pristojna", da pod lokalnom anestezijom šivanje mora boljeti i nakon što se konačno digla sa stolice po prvi puta mi se direktno obratila riječima da mogu i manje vikati. Ja sam odgovorila da moja želja da rodim bez dripa nije nepristojnost i kako joj to ne daje pravo da mi se sveti te da anestezija i postoji zato da djeluje, a ako ne djeluje da je nestručno primijenjena... i da sam je prvo lijepo zamolila da prestane, a da ću ja prestati vikati kada izađe van. Tada je netko počeo objašnjavati da je doktorica u pravu i da se smirim, a ja sam rekla da ću se smiriti kada doktorica napusti rađaonu. Osjećala sam se kao da je neko nedostojno biće diralo svojim rukama po meni, a ja se uz sve protivljenje nisam mogla obraniti. Smirila sam se i opustila kada je doktorica izašla van, i zatvorila od umora na trenutak oči.

Šivanje je završio mladi doktor nakon što je, naravno, pričekao nekoliko minuta da počne djelovati anestezija, a ja sam se potpuno opustila i mislila: "Ipak može i neboljeti, bila sam u pravu"!  Nekoliko uboda igle sam osjetila, ali to je bilo zanemarivo. To je bio onaj isti doktor Jukić koji je surađivao sa mnom od početka uzastopnih amnioskopija, i koji se cijelo vrijeme ponašao profesionalno, čak se i šalio na kraju kako bi umanjio napetost koja je nastala u rađaoni.

Bezrezervna podrška supruga davala mi je hrabrosti da se borim za sve što sam smatrala potrebnim, a on je uskočio u pravim trenucima. I zbog toga ga još više volim iako nije svjestan što je značila njegova podrška za mene i za siguran dolazak našeg malog zlata na ovaj svijet. I kod rođenja naše curice borili smo se da ostvarimo našu želju da budemo zajedno kada to toliko željeno malo stvorenje bude dolazilo na svijet, jer smo mislili da nećemo ničim moći nadoknaditi ako propustimo proživjeti zajednički to iskustvo.

Mi imamo danas kćerkicu koja obožava svojega bracu, i malog dječaka koji nikada ne plače, smije se na svaki dodir i riječ bilo koga od nas, savršeno napreduje na mojemu mlijeku, a ja svaki dan pomislim: "Da su svi porodi ovakvi i da su sva djeca ovakva, koji roditelj ih ne bi poželio barem troje"?

V.Z.

Objavljeno 10. veljače 2006.