Intervju s Inom May Gaskin: Trebamo iskusne, sposobne i pametne primalje

12-10-2011

 

Ina May Gaskin, danas sigurno najpoznatija svjetska primalja, ističe da je srž primaljstva skrb za ženu dok očekuje i rađa dijete. Sage femme, mudra žena, što na francuskome znači primalja, pomoćnica u porođaju par exellence, ne bi mogla započeti svoj put "pravovjernije": sama rođena u rodilištu, odrastala je a da nikad nije čula ni riječ o primaljstvu. Magistrirala je englesku književnost i prvo dijete rodila u bolnici.

No tada se, kao i u svakoj tako upečatljivoj biografiji, dogodilo nešto prijelomno - pomogla je ženi koju su porođajni trudovi iznenadili na putovanju. Kako sama kaže, nakon tog je događaja nekoliko dana bila njime potpuno obuzeta. I primalja je rođena. Stjecala je iskustvo pomažući mnogim ženama i učeći iz različitih pisanih i usmenih izvora. Kao osjećajna, empatična i inteligentna čitačica govora tijela razvila je jedinstvenu praksu pomoći pri porođaju. Njezini zapisi precizno dokumentiraju događaje od prvoga porođaja. Rezultati su primjer izvrsnosti u svjetskim razmjerima. Ina May Gaskin žena je prodornih modrih očiju koje blistaju od radosti. No kada se spomenu medicinske zloporabe, u njima se pokaže užasnutost.

 

Tko je zapravo primalja?

Primalja je osoba koja dobro poznaje fiziologiju rađanja i koja s ljubavlju promatra procvat porođaja, kada se žena otvara kao nikada dotad u životu. Pomaže ženi u trudnoći, brine se za nju i dijete u porođaju i nakon njega. S pomoću znanja i vještina, katkad samo svojom nazočnošću, pomaže rodilji da se opusti i prepusti porođajnoj ekstazi, da osjeti oboje, napor i euforiju iskustva porođaja. Nikako nije liječnikova pomoćnica, a još manje izvršiteljica njegovih naredbi, iako su neke primalje prisiljene biti upravo to, što je žalosti vrijedna degradacija primaljskog poziva koja ne koristi ni njima ni majkama.

 

Kakva ste vi primalja?

Prije svega samouka… Primaljstvo sam počela učiti u tridesetim godinama, kada sam spoznala da mogu pomagati ženama pri porođaju, kao događaju koji će ih osnažiti i pri kojem ću poštovati cjelovitost porodnog događanja. U Tennesseeju smo sedamdesetih godina prošloga stoljeća osnovali skupinu pod nazivom Farma, koju danas zbog suživota ljudi, prirode i poštovanja temeljnih mirovnih načela, ekologije permakulture i različitih duhovnih praksi mnogi uvrštavaju u američku "antikulturu". Tamo živim i radim kao primalja, kada ne putujem, i vodim Primaljski centar. Moj se rad temelji na oživljavanju primaljske tradicije, dopunjene iskustvom, te na očuvanju i razvijanju primaljskih vještina. I posebnoj etici, koja se bitno razlikuje od prevladavajuće u današnjem porodništvu.

Porođajna skrb u Americi vrlo je problematična jer je medikalizirana, utemeljena na shvaćanju da porođaj bez intervencija i lijekova ne može završiti bez oštećenja majke ili djeteta ili obojega. Za rođenje prvog djeteta nisam našla nikoga tko bi razmišljao drugačije, i rezultat je bilo iskustvo porođaja koje me opterećivalo još mnogo godina, a i moju kćer jer je bila porođena uz pomoć porođajnih kliješta, pa je prva 24 sata bila odvojena od mene. U porođaju nisam sudjelovala jer sam dobila spinalnu anesteziju, a da me prethodno nitko ništa nije pitao. Kada su mi kćer konačno donijeli, nisu me preplavili osjećaji, koje sam očekivala i koje opisuju žene nakon porođaja, one koje su same u središtu događanja i odlučivanja.

Iz iskustva svog porođaja i njegovih posljedica – što se nije slagalo s mojim stavom o materinstvu – mogu reći da je raskorak bio golem i da sam imala teškoće kada sam ga htjela premostiti u skladu s mišlju poznate feminističke autorice Barbare Katz Rotman: "Porođaj nije samo rođenje djeteta već i rođenje majke." Rođenje prvog djeteta poučilo me o nekim potpuno neprimjerenim stavovima zdravstvenog osoblja i često krutoj praksi, koji su bili uvriježeni u bolnicama, u kojima rađa većina žena zapadnog svijeta.

 

Odlučno vodite samostalni primaljski centar na Farmi u Tennesseeju. Opišite nam svoja iskustva.

U modernom svijetu uobičajene porođajne prakse povezane su sa skoro potpunim brisanjem istinske uloge primalja, do kojeg je u SAD-u došlo negdje početkom 20. stoljeća. S tim gubitkom počela se širiti nesigurnost jer primalje i žene više nisu međusobno razgovarale o različitim vještinama i znanjima povezanim s pomoći pri porođaju. Također se prekinuo prijenos tradicionalnog znanja o trudnoći i porođaju na mlađe generacije. Posljedica te šutnje jest velik strah od porođaja, koji je mnogo jači nego što je bio u vrijeme kada su žene rađale kod kuće sa sposobnim, iskusnim i mudrim primaljama.

Kad sam postala primalja, u SAD-u nije bilo nikakvih formalnih mogućnosti za stjecanje primaljske izobrazbe. Zato sam svoje osposobljavanje morala organizirati sama. U svojoj smo skupini bile ovisne jedna o drugoj. Učile smo kako pomagati pri porođaju i kako njegovati rodilje na načine koje su ljudi upotrebljavali prije uvođenja različitih tehnologija, koje lako mogu biti primijenjene u korist majke i djeteta, ali ih se može i zlorabiti – a znamo da se danas događa oboje. Svoje mlađe troje djece rodila sam kod kuće uz pomoć onih kojima sam sama pomagala da steknu potrebnu izobrazbu.

Od 1970. pomogle smo sa suradnicama kod oko 2500 porođaja. Među njima je bilo mnogo stavova zatkom i dvojaka, pri čemu su se svi dvojci rodili vaginalno. Moram reći da su naše rodilje vrlo zadovoljne. Naša je statistika odlična - to nam priznaju svi, od liječnika do znanstvenika. Postotak carskih rezova u našem je centru manji od dva, a u SAD-u je skoro 25. Pritom je smrtnost majki u SAD-u problem, kojem se na žalost ne posvećuje dovoljno pozornosti.

 

I u Sloveniji je ta smrtnost podcijenjen problem. Kad je riječ o carskom rezu, prema ocjenama stručnjaka SZO-a postotak carskog reza trebao bi se kretati između deset i petnaest. Zašto je u SAD-u tako visok?

U SAD-u se tako bojimo porođaja - govorim o liječnicima, ženama i nekim primaljama - da smo dosegnuli postotak carskog reza koji je opasan za žene. Previsok broj kirurških zahvata dokazano povisuje postotak žena koje trpe od posljedica povezanih s operacijom. Neke i umiru zbog operacijskih komplikacija. Danas se carski rez izvodi i u slučajevima koji bi se lako mogli riješiti drugim, blažim postupcima ili zahvatima. Liječnici tako gube mogućnost za učenje i utvrđivanje značajnih vještina za pomoć pri vaginalnom porođaju, što u situacijama koje zahtijevaju hitnu intervenciju znači veliko pomanjkanje zdravstvenih stručnjaka.

 

Kakvu važnost imaju porođaji izvan rodilišta? U Sloveniji je ovog časa nemoguće dobiti pomoć pri porođaju izvan rodilišta…

Ako sve žene rađaju u bolnicama, gubimo velik dio prednosti koje ženama donosi fiziološki porođaj. To je povezano s bolničkim pravilima i rutinskim postupcima, koji često sprečavaju njegov normalni tijek. Brojne žene u rodilištima rađaju u neprirodnim položajima, zbog rutinske upotrebe elektronskoga fetalnog monitoringa prisiljavaju ih da leže satima. Porođaj bi bio učinkovitiji kad bi se rodilja kretala, bilo bi joj mnogo udobnije. Usto, dokazano je da rutinska upotreba monitoringa nije korisna za zdravlje majke i djeteta.

Pri porođajima izvan rodilišta zahvata ima znatno manje, upotreba lijekova minimalna je, sloboda žena veća. Tako je više mogućnosti za buđenje mudrosti ženskog tijela, koje zna kako roditi, isto kao što znamo kako se ljubiti. Ako žena uza se ima dobru primalju, a možda i doulu, iskusnu pomoćnicu u porođaju, koje su joj sve vrijeme na raspolaganju, ako se primalja brinula za nju u trudnoći, žena se bez straha može prepustiti porođajnom procesu.

Danas je znanstveno dokazana sigurnost porođaja izvan bolnice – primaljsko znanje uz ostalo uključuje duboko poznavanje fiziologije porođaja, ali i sigurnost. Primalje znaju kada je nužna medicinska pomoć, kada je važna dobra suradnja sa zdravstvenim osobljem. Na Farmi od samog početka surađujemo s liječnicima, savjetujemo se s njima, jer kod doista rijetkih komplikacija njihovo znanje i vještina uistinu su dobrodošli. Ako se pak liječnici svojim pristupom miješaju u normalni porođajni proces, sputavaju ga nepotrebnim zahvatima i lijekovima, mogu prouzročiti nepotrebne komplikacije.

Mi ljudi jako smo daleko od svakodnevnog dodira sa životnim procesima, koji najbolje prolaze ako se u njih što manje miješamo. Imamo malo iskustva sa životinjskim porođajima i samo malo djece zna kako se kote kuja ili mačka. Previše ljudi misli da je porođaj poseban oblik mučenja koje bi morali pod svaku cijenu izbjeći. Kad skupina žena počne govoriti o svom iskustvu prirodnog porođaja, često čujemo vrlo praktične i mudre savjete, što učiniti da porođaj bude što sretniji. Na primjer: "Pomaže glasanje dubokim glasom, a nikako nije dobro cviljeti." Takvo znanje o umjetnosti rađanja, na koje je suvremena kultura zaboravila, može umanjiti strah od porođaja u obitelji. 

 

Danas imamo naprednu tehnologiju, između ostaloga i epiduralnu analgeziju. Nije li problematično povezivati žene s prirodom?

Obično žene u porođaju osjećaju bol, neke više, neke manje. Možda one koje još nisu rodile ne znaju da usprkos tome što trudovi bole, bol dođe i prođe, između trudova osjećate se normalno. Strah povećava bol, a s druge strane bol postaje podnošljiva u nazočnosti iskusne primalje ili doule.

Mislim da žene koje žele lijekove protiv bolova, moraju te lijekove i dobiti. Treba samo naglasiti da, ako žene ne prisiljavamo da u porođaju leže, ako imaju jednostavna pomagala kao što je uže na koje se mogu objesiti svom težinom, loptu na kojoj mogu sjediti i micati zdjelicu, kadu punu ugodno tople vode u koju mogu uroniti, broj onih koje će trebati lijekove protiv bolova bit će manji. Tako možemo izbjeći potencijalno negativno djelovanje lijekova protiv bolova, koje nije zanemarivo.

 

Razvili ste koncepciju uz pomoć koje razjašnjavate događanja u porođaju. Između ostalog spominjete zakon sfinktera – zvuči malo smiješno.

Sa zakonom sfinktera možemo razjasniti ponašanje žene u porođaju. Neki organi, kao što su primjerice mjehur, rektum i maternica, imaju otvore koje nazivamo sfinkteri. To su kružni mišići, koji su obično zatvoreni, i samo se povremeno lagano otvore da bi nečemu omogućili izlaz. Tim mišićima ne možemo upravljati, ne možemo im zapovjediti da se otvore. Isto tako od njih ne možemo zahtijevati da se opuste. To je jako dobro poznato ženama koje su rodile u rodilištu, gdje se takve naredbe često koriste. Mišići sfinktera najbolje djeluju u zamračenoj, tihoj prostoriji, u intimnoj atmosferi, jer su nekako sramežljivi. Vole da ih hvalimo i da smo nježni i strpljivi s njima. Ako predodžba o djelovanju sfinktera djeluje smiješno, utoliko bolje, jer ako se vlasnica sfinktera smije, oni se otvaraju više nego obično.

 

Rodilji rado savjetujete neka dopusti da to odradi njezina mala majmunica. Kakva "mala majmunica"?

Svaka od nas u sebi ima malu majmunicu, koja u porođaju može doći do izražaja. Ima sposobnosti rađanja koje imaju gorile, čimpanze ili orangutani. To je malo divlja majmunica, kojoj nije važno koliko je vremena prošlo od početka porođaja, ne obazire se na primjerenost položaja, zauzima onaj koji joj odgovara, u kojem se u tom trenutku naprosto dobro osjeća. Ljudska navika da unaprijed mislimo, iako se spontana tjelesna radnja događa bez toga, može samo ometati. Ženi koja želi što jednostavniji porođaj savjetujem da u porođaju razmišljanje i nadzor malo potisne. Ako joj se u porođaju pleše, neka pleše.

 

Vaša prva knjiga, Spiritual Midwifery (Duhovno primaljstvo) danas slovi kao prijelomna knjiga u tom području.

Duhovno primaljstvo započeto je 1973., kada su neke moje prijateljice zapisale svoje doživljaje s porođaja. Ne samo da je njihovo pisanje odlično nego u njima ima puno upotrebljivih savjeta koji mogu nadahnuti druge žene. Kada sam prvi put bila trudna, nisam mogla pronaći knjigu koju sam željela – to bi bila knjiga brojnih različitih priča s porođaja, koje bi mi rekle što se može dogoditi u porođaju. To je jedan od najboljih načina psihičke pripreme.

Moja druga knjiga, Mudrost rađanja, porođajni je vodič namijenjen sadašnjoj generaciji žena, čiji je strah od porođaja mnogo veći od straha njihovih majki. Govorim o tom strahu, jako iscrpno razlažem porođajni proces i nudim razne postupke, korake i položaje koji pomažu pri navigaciji u porođajnom putovanju; veseli me što je ta knjiga upravo prevedena na slovenski.

 

Koliko je za trudnicu i rodilju važna ljubav? Postoji li uistinu orgazmički porođaj? Žene s traumatičnim iskustvima u porođaju na to će se gorko nasmijati.

Ljubavni dodir pomaže ženi da se otvori i da njezina porođajna aktivnost bude učinkovitija. Seksualnost je važan dio porođajnog procesa – upravo je iznenađujuće koliko su dugo medicinski, ali i primaljski udžbenici zanemarivali tu očitu činjenicu. Poznato je da  u nekih žena u visokoj trudnoći porođaj počinje neposredno nakon spolnog odnosa. U ejakulatu su prostaglandini, prirodni hormoni koji pomažu da se vrat maternice počne otvarati. Primalje na Farmi znaju također da je dobar poljubac odlično sredstvo protiv porodnog bola, on opušta i potiče izlučivanje hormona sreće.

Najveća tajna u našoj kulturi povezana s porođajem jest da neke žene u porođaju dožive orgazam. To vam nitko ne može obećati, ali fiziološki je moguće. Neke primalje o tome ne žele govoriti, jer to ženi ne možeš osigurati. Kao što joj ne može ni muž u seksu. Bila sam iznenađena što ga je doživjelo više od petine žena koje sam o tome pitala. O tim iskustvima napisale su neke zanimljive komentare, koje sam uključila u Mudrost rađanja. Sigurna sam da čitanje o tome trudnice istodobno smiruje i nadahnjuje. 

 

Što je s nazočnošću drugih pri porođaju?

Bilo je slučajeva kad smo kolegice i ja zamolile nekog od nazočnih da napusti prostoriju ako smo zaključile da loše djeluje na ženu, da se ne može dovoljno opustiti i otvoriti svoje tijelo onoliko koliko je nužno za prolazak djeteta. Znam da neke žene imaju loša porođajna iskustva. Sigurna sam da se dobar dio njih može pripisati nesigurnoj okolini i pomanjkanju potpore u porođaju, a katkad i  nevjerojatnom pomanjkanju dubljeg znanja o fiziologiji porođajnog procesa među primaljama i liječnicima.

Žensko tijelo u većini bolnica ne djeluje tako dobro kako bi moglo jer je često odnos prema ženama potpuno suprotan od onoga što trebaju. Bezbroj puta slušala sam priče o grubom odnosu, lošoj potpori, neugodnom nadzoru i neumjesnim opaskama, čak o zlorabljenju moći i položaja. Zamislite skupinu muškaraca kojima bi naredili da legnu, rašire noge i zatim dobiju erekciju. Samo bi rijetkima takvo što uspjelo pred skupinom žena koje bi iznad njih ocjenjivale napredak, pri čemu bi možda i komentirale veličinu organa.

Mi primalje pokušavamo u porođaju postaviti ženu u središte događaja i ponuditi joj ono što treba, da njen porođaj bude iskustvo koje će je ojačati i kojemu će se vraćati po nadahnuće i snagu. Postoje događaji koji nas neposredno i duboko obilježe. Jedan od njih je i porođaj. 

 

Mnoge stvari o kojima govorite, mnogima zvuče nevjerojatno... 

Činjenica je da su ženama ukrali porođaj, otuđene su od vlastitog tijela. Jedva da znamo kakvu si štetu činimo. Svjedoci smo toga da sve više žena spoznaje da je primaljska skrb u času kad postaju majke njihovo pravo, za koje je vrijedno boriti se. Možda će naši unuci biti dovoljno pametni pa će više cijeniti drevnu mudrost tijela u porođaju. Danas, po dugogodišnjim iskustvima i poznavanju porođajne prakse u različitim dijelovima svijeta, sigurna sam da će se porođajna skrb preoblikovati tako da se približi mom pogledu na porođaj, a ne obratno. Vjerojatno nisam obična primalja, ali nešto mi govori da će vrijeme pokazati kako sam samo malo ispred vremena.

 

Razgovor s Inom May Gaskin, Dnevnikov Objektiv, 17. studenoga 2007., str. 22-23 
Tekst: Zalka Drglin

Preneseno sa stranica Hrvatske udruge primalja: http://www.udrugaprimalja.hr/zanimljivosti_detaljnije.aspx?ID=20

Objavljeno 7. ožujka 2008.