Imamo li pravo zvati se sisavcima - 1. dio

12-10-2011

Riječ sisavac (lat. mammalia) potječe od riječi mamma što znači dojka. U posljednjih 10.000 godina na Zemlji živi oko 5.000 poznatih vrsti sisavaca, a nove se vrste svakodnevno otkrivaju. Samo u 21. stoljeću dokumentirano je stotinjak novih vrsta.

Što su sisavci?

Sisavci su toplokrvni kralježnjaci koji udišu zrak i doje svoje potomke mlijekom koje nastaje u mliječnim žlijezdama ženki. Dijele se na prasisavce, tobolčare i više sisavce (placentalni sisavci).

Tijekom svog razvoja sisavci su naselili gotovo sva životna područja na Zemlji  - žive pod zemljom, na tlu, u vodi i u zraku. Prilagođavajući se tim različitim uvjetima života razvili su vrlo različite oblike. 

Najmanji sisavci na svijetu su svinjoliki šišmiš i mali etrurski miš, koji teže svega oko 2 grama, dok je najveći plavi kit koji teži oko 150 tona. Koliko je do sad poznato, uz to što je najveći sisavac, plavi kit je i najveća životinja koja je ikad živjela na Zemlji. Zanimljivo je spomenuti da srce odraslog kita teži oko tone, a aorta mu je tako velika da bi čovjek mogao plivati kroz nju. Najduži zabilježeni primjerak bio je dug 33,58 metara, a najteži je težio 190 tona.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Najveći kopneni sisavac je afrički slon koji teži i do 12 tona, dok je najviša žirafa koja naraste do 6 metara visine.

Zajedničke karakteristike većine sisavaca su sisanje, odnosno dojenje, rađanje, dlake, heterodontno zubalo, tri slušne kosti u srednjem uhu, dijafragma, sekundarno nepce te velik razvijen mozak.

Sposobnost ženke sisavca da proizvede mlijeko je definirajuća osobina sisavaca. Mliječne žlijezde zapravo su uvećane i preinačene znojne žlijezde.

Placenta je privremeni organ kod ženki sisavaca koji joj omogućuje da hrani mladunca dok se razvija u njenoj utrobi. Najrazvijenija je kod viših sisavaca (placentalnih sisavaca), no razvija se i kod nekih drugih životinja koje nisu sisavci, kao što su morski psi. U malo drugačijem obliku prisutna je i kod tobolčara, iako se ne smatra pravom placentom budući da se ne ugrađuje u zid maternice kao kod viših sisavaca i ima puno kraći vijek trajanja. Kod prasisavaca se placenta ne razvija.
Kod mnogih sisavaca majka nakon koćenja pregrize pupčanu vrpcu i pojede placentu. Taj čin naziva se placentofagija. Zanimljivo je da gotovo svi placentalni sisavci jedu placentu, čak i biljojedi. Izuzetak su jedino perajari (morski lavovi, morževi, tuljani i slično), kitovi, dupini i deve.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Dakle i primati, skupina sisavaca kojoj pripadaju i ljudi, jedu placentu. U mnogim kulturama placenta je jako cijenjena, no nakon rođenja djeteta, ljudi ju rijetko jedu. Oni koji zagovaraju placentofagiju kod ljudi vjeruju da sprječava poslijeporođajnu depresiju i neke druge tegobe kod majke.

Placenta ima visoku razinu prostaglandina koji stimulira vraćanje maternice na prijašnju veličinu, a sadrži i male količine oksitocina koji djeluje opuštajuće na ženku i uzrokuje stezanje mišića oko mliječnih žlijezda. 

Svi sisavci, osim prasisavaca, rađaju žive mlade. Prasisavci legu jaja (čudnovati kljunaš i kratkonosi kljunasti ježak), a mladunci tobolčara rađaju se vrlo nerazvijeni.

Dlake su jedno od najuočljivijih obilježja sisavaca. Iako neke vrste, kao što su kitovi i dupini, uopće ili gotovo nemaju dlake, u fazi embrionalnog razvoja ipak ih imaju, budući da su se i te vrste razvile od predaka koji su imali krzno.  Kitovi i dupini rađaju se s brkovima.

Kod različitih vrsta sisavaca, dlake mogu imati više različitih funkcija: mogu služiti kao regulator topline, kao optička zaštita (primjerice polarna lisica ih koristi za stapanje s okolinom), kao sredstvo sporazumijevanja (nakostriješen vrat znači agresivnost), kao osjetilo opipa (brkovi) ili pak mogu označavati razliku između spolova (griva kod muških lavova). Kod nekih se sisavaca dio krzna razvio u bodlje.



 

Većina sisavaca ima heterodontno zubalo u kojem se nalazi četiri tipa zubi: sjekutići, očnjaci, pretkutnjaci i kutnjaci. Neke vrste sisavaca imaju zube bez korijena koji rastu neprekidno tijekom čitavog života, a troše se čestim korištenjem. To su, na primjer, prednji zubi glodavaca, kao i kljove kod slonova i morževa. Neki sisavci uopće nemaju zube (prasisavci i kitovi usani), a neki imaju sve zube jednake (kitovi zubani i dupini). Sisavci imaju 2 skupa zubi u cijelom životu – mliječne i trajne. Za usporedbu, gmazovi i ribe mijenjaju zube koje izgube tijekom cijelog života.

Sisavci imaju veći i bolje razvijen mozak od drugih životinja, a dvije polutke velikog mozga su povezane. Među najinteligentnije sisavce spadaju čimpanze, dupini i ljudi.

Dio mozga koji se u evoluciji mozga prvi razvio je limbički sustav. On je odgovoran za naše emocije, instinkte i nagon za preživljavanje kada smo u opasnosti ("fight or flight" – bori se ili pobjegni). Reakcije koje dolaze iz ovog dijela mozga ne nadzire racionalni mozak, neokorteks. Neokorteks (lat. neo+korteks; nova kora) je evolucijski najmlađa moždana kora i zajednička je svim sisavcima. Neokorteks je odgovoran za razmišljanje, odlučivanje, planiranje, govor kod ljudi te mnoge druge više funkcije.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

U evoluciji mozga neokorteks se razvio zadnji, a razvija se i dalje. Što je on razvijeniji, to je i sisavac razvijeniji. Isto tako, što je neokorteks veći u odnosu na ostale strukture mozga te ima više brazda, to je i sisavac razvijeniji, a njegovi procesi razmišljanja i zaključivanja su na višoj razini. Iako je neokorteks zajednički svim sisavcima, upravo je njegova razvijenost ono što ljude razlikuje od ostalih sisavaca. Prema dosadašnjim spoznajama ljudi imaju najrazvijeniji mozak. Iako nismo ni najveći, ni najsnažniji, a i prilično smo ranjivi u odnosu na neke druge sisavce, upravo nas tako razvijeni mozak u većini situacija čini nadmoćnima u odnosu na ostale sisavce. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ipak - za reprodukciju, rađanje i laktaciju sisavcima neokorteks nije potreban. Samo moždane strukture unutar i oko hipotalamusa, dakle one koje dijelimo i s najprimitivnijim sisavcima, su aktivne pri parenju, rađanju i laktaciji. Pretjerana stimulacija racionalnog mozga može omesti funkciju upravo tih struktura. Prilikom rađanja potrebno je reducirati stimulaciju neokorteksa na minimum, jer svaka stimulacija tog racionalnog dijela mozga može omesti napredovanje poroda, usporiti ga, a ponekad i onemogućiti.

Zanimljivo je da ženke drugih sisavaca, čiji mozak nije razvijen kao ljudski, imaju strategiju rađanja u privatnosti. Ženke sisavaca koji su aktivni danju, obično rađaju noću, a vrijedi i obrnuto: ženke onih vrsta koje su koji su aktivne noću, rađaju danju. Uzrok tome je vjerojatno da se zaštite od uznemiravanja pripadnika vlastite vrste.

Koje su još karakteristike specifične za sisavce? Samo se kod sisavaca nalaze 3 slušne kosti u srednjem uhu: čekić, nakovanj i stremen.

Donja čeljust kod sisavaca sastoji se od samo jednog zgloba. Samo sisavci imaju dijafragmu, plosnati mišić koji razdvaja prsnu od trbušne šupljine.
Sisavci imaju sekundarno nepce koje omogućava disanje za vrijeme hranjenja, što znači da im nosnice ne završavaju u ustima, kao što je to slučaj kod gmazova.

A što je s dojenjem?

Jeste li ste ikada vidjeli da životinje vode svoje mladunce nekoj drugoj vrsti na dojenje?
U prirodi postoje situacije kada mladunče doji ženka nekog drugog sisavca, primjerice kada mladunče ostane bez majke pa ga ona posvoji, ali osim u tim izuzetnim situacijama, svi sisavci doje svoje mladunce i nikada ih ne hrane mlijekom neke druge vrste. Mlijeko svake vrste sisavaca omjerom sastojaka razlikuje se od mlijeka drugih sisavaca, odnosno, prilagođeno je rastu i razvoju potomaka svake od tih vrsta. Sastav mlijeka povezan je s brzinom rasta mladunaca pojedine vrste. Mladunci koji u kratkom vremenu moraju nakupiti dovoljno sala da ih štiti od hladnoće, sišu mlijeko s visokim udjelom masnoće – takvo je, na primjer, mlijeko tuljana. Mlijeko s visokim postotkom bjelančevina pak omogućuje mladuncima da brzo rastu i sazrijevaju. Ljudi spadaju među sisavce koji najsporije rastu.

 

 

 

 

 

 

 

 

Trajanje dojenja kod drugih sisavaca obično ovisi o vremenu koje je potrebno da mladunci postanu dovoljno zreli kako bi se brinuli sami o sebi, tako da dojenje predstavlja sponu između djetinjstva i zrelosti.

Žena koja postaje majka i počinje dojiti, često započinje majčinstvo sa strepnjom hoće li uspjeti u dojenju. Mi, ljudi, jedini smo sisavci koji "doje svjesno", odnosno, koji svjesno pokušavaju nadzirati taj proces. I jedini od svih sisavaca imamo problema s dojenjem. Ženke drugih sisavaca, naročito one koje žive u svom prirodnom okruženju, nemaju problema s dojenjem. Na njih ne utječu savjeti prijateljica i susjeda, reklame ili povratak na posao. Njima nitko ne govori kako trebaju dojiti, da im je mlijeko slabo ili da je mlijeko ženke nekog drugog sisavca jednako dobro ili čak bolje za njezino mladunče. Slabije razvijen neokorteks im to olakšava. Mi ne možemo znati koliko životinje razmišljaju i o čemu, no vrlo vjerojatno ne razmišljaju o svemu tome, one jednostavno - doje.

Kod ljudi, ometanje dojenja postoji u gotovo svim kulturama i religijama. Životinje koje žive u zatočeništvu ponekad imaju problema s dojenjem ako nemaju priliku vidjeti druge ženke koje doje, a to se najčešće događa primatima. Gorilama koje žive u zoološkim vrtovima puštaju snimke drugih gorila koje doje. Zabilježen je i slučaj jedne ženke gorile koja je imala velikih problema s dojenjem pa su njezini čuvari za pomoć zvali savjetnice za dojenje iz LLLI. Pomogli su joj tako što su članice, mame, dolazile na smjenu dojiti pred njezinim kavezom.

Pripremile: MajaM i VirginiaZ

Rad je prezentiran na 1. Rodinoj mliječnoj konferenciji, održanoj u listopadu 2007. u Zagrebu

 

Objavljeno: 21. lipnja 2008.

 

Tekstovi o dojenju, kao i fotografije na stranici www.roda.hr vlasništvo su udruge Roda, i ne smiju se prenositi bez odobrenja. Ukoliko želite širiti znanje o dojenju pozivajući se na naše stranice, kontaktirajte nas na e-mail: dojenje@roda.hr     

Hvala.