Hvala vam što pomažete preživjeti...

18-07-2012

 

Mnogo puta dosad su me bacili u bitke koje nisam tražila, u bitke koje nisu bile lake, ali ni u jednoj od njih nisam imala ovakve osjećaje jada, bijesa, tuge, ljutnje i bespomoćnosti. Ni u jednoj od njih nisam imala toliki grč u želucu, toliku težinu u grudima, toliko stegnuto grlo. Ni u jednoj nisam imala toliku želju da vrištim toliko glasno da izbrišem svijet, ni u jednoj od njih nisam ovoliko proplakala. Plačem zbog ljudi koji pokazuju toliko licemjerja smijući vam se u lice uvjereni u vlastitu nadmoć i veličinu, nesvjesni da im se nadmoć i veličina mogu rasplinuti poput mjehurića od sapunice. Plačem zbog ljudi kojima nije jasno zašto se ne pomirimo sa životom i srećom skrojenima od starih prnja, skrojenih njihovim vlastitim rukama koje do sada nisu držale škare, dok svoje kupuju u ekskluzivnoj trgovini Rodeo drivea.

 

Ja sam jaka žena. Nema od plakanja ništa osim otečenih očiju, ne smijem pasti, lakše ću stići do cilja na nogama, moram obrisati suze i ići dalje.

 

Otvaram The Forum, u svakom trenu pun podrške, čitam post "draga moja - nije potrebno biti u istoj koži da bi se dala podrška za ispravnu stvar... mi koje imamo djecu, itekako dobro znamo za što se vi borite" i suze ponovo kreću, ali ovaj put prema usnama razvučenima u osmijeh.

 

Trgne me zvuk SMS-a, čitam: "Naravno da ćemo doći puhat balončiće s vama, vodimo i klince. Pusa". Suze se ponovo slijevaju preko osmjeha. Još jedna poruka! "Doći ću te podržat, al nisam ti ja za puhanje balona, obući ću majicu Vivalarevolution". Znam da nisi samo uz mene, prijatelju..i opet plačem. Brišem suze. Zove me prijateljica i pita hoće uzeti fotoaparat? Zbunila me, ne razumijem o čemu govori. Kaže: „Pa za Trg!“ Pitam je dolazi li to i ona? Kaže: „Naravno!“ Ne mogu više govoriti, grlo mi se steglo. Hvala ti, moja plavokosa prijateljice.

 

Palim TV, vidim Karmen daje tisućupetstoti intervju...Bože, odakle toj ženi toliko snage? Djeluje tako krhko i nježno, a pogledaj koliko je jaka. Ona ima dvije male djevojčice i otkada sve ovo traje, ne vjerujem da ima vremena grliti ih, možda ih mjesec dana ljubi već uspavane da bi nama dala priliku da i mi dobijemo ta mala bića stvorena da ih se voli. Imam li i ja toliko veliku dušu koja bi na njenom mjestu bila spremna učiniti toliko mnogo za druge? Karmen je gotova s intervjuom, evo ministra, nježnost koju osjećam otjerao je udarac u trbuh i vilica mi se grči. Slušam kako govori da će novi zakon biti bolji za nas jer propisuje 6 postupaka umjesto 3. Čvršće stisnem daljinski i vičem: „To ne propisuje Zakon! To ide preko HZZO-a! Joooooooooooooooj!!!“ Ustajem i bijesno hodam po stanu. Moram nešto raditi, eksplodirat ću! Sarkazam mi je uvijek služio kao dobar štit od ovakvih stvari i pomišljam: bilo bi i meni bolje da sam napravila 100 sklekova i 200 čučnjeva, umjesto da sam više puta pročitala Zakon i naučila o njemu više od onoga koji ga je propisao. Nepozvana, pada mi na um španjolska čizma, a slijede ju i ostali rekviziti. Ne, ne, odlazite, trujete me! Sjedam u lotos i pokušavam otjerati misli.

 

Vraćam se forumu, čitam postove žene iz Udruge kojoj je dijete u bolnici, a toliko se trudi da nam pomogne. Čitam drugu, i ona ima djecu, nema nikakve veze s MPO-om, ali pokušava nas savjetovati i uputiti. Osjećam ogromnu zahvalnost prema svima njima i molim blagoslove za njih i njihove obitelji. Koliko truda ulažu! Što bih ja mogla učiniti? One to čine i za mene, što bih ja mogla? Pokušavam razmišljati, ali ponovo me paraliziraju emocije.

Dolazi poruka: "Čuo sam se sa H., dolazim i ja. Kaj pred Krležom u 11.45?". I još jedna: "Na poslu sam, stisli me rokovi, ali do 12 dolazimo i nas dvije". Suze. Dragi moji prijatelji, tko bi rekao, kad smo zajedno srijedom 1. sat markirali povijest i visili u omiljenom kafiću da ćemo i nakon 15. godina biti toliko povezani? Grlo mi se steže.

 

Gledam mjehuriće od sapunice glave podignute prema nebu i suncu...divni su. Osjećam se kao dijete. Osjećam se sretno. Suprug je uz mene i puše iz sve snage. Puše za naših 5 beba koje su nas napustile. Puše za naše dijete koje će tek biti rođeno. Volim ga. Volim ga svom snagom. Želim da ima dijete. On je moja stijena. On ne plače. On ne plače preda mnom. Prijatelji su oko mene. Pušu i oni. Jedan statira u majici. Mama i tata su iza mene, pušu i oni za svoju i za svu drugu unučad. Sjetim se S. I ona i njen muž su željeli doći. Nije mogla. Jučer je mobbing kulminirao i slomila se. Nažalost, ne čudi me. Previše nas, zbog pokušaja da dobijemo dijete, trpi i na poslovnom planu. Udišem najdublje što mogu i pušem i za njihovo dijete, i za njihove snove. Suze kreću. Spuštam glavu, neću plakati. Ja sam jaka žena. Netko me grli. Dižem glavu i ugledam djevojku kojoj sam bila krizmana kuma. Došla je i ona i njen dragi. Došli su puhati za svu djecu i za sve snove. Došli su puhati i za svoje dijete. On je prebolio karcinom. Ne mogu bez medicinske pomoći dobiti dijete. Mladi su i na početku. Još uvijek nemaju onu duboku tugu u očima. Bože, ne daj im da je dobiju...Suze kreću...

 

Ponovo sam na internetu. Čitam postove. I stare i nove. Lakše mi je preživjeti ovo uz njih. Čitam. SDP, HNS i Čehok napustili sabornicu! Nemaju kvorum! Nemaju kvorum! Nemaju kvorum! Čitam kako se pojavio tračak nade i bol zbog prazne utrobe se čini manja. Čitam kako je jedan zastupnik iz opozicije napisao da se, kada je pročitao s kakvim smo snažnim emocijama, strepnjom i suzama pratile izglasavanje zakona, osjećao kao najponosniji čovjek na svijetu jer su se pokušali oduprijeti toj navali primitivizma i nazadnjaštva. Ne vidim dalje...suze mi magle vid. Imate zašto i biti ponosni! Svi vi! I ja sam ponosna na sve vas! Ne želim vas navoditi poimence, puno vas je stalo uz nas i borite se svim snagama koje su vam na raspolaganju! Puhali ste balončiće za našu djecu i za naše snove. Oduvijek sam smatrala da se lijepe emocije najbolje izražavaju zagrljajem. U vlastitim mislima imam najveće ruke na svijetu i grlim vas sve svom snagom...Hvala vam.

Nedjelja je. Ručali smo i muž pere suđe u kuhinji. Umorna sam. Već dvije noći nisam spavala. Previše emocija i misli. Idem na balkon, prolazim pored televizora, dopire mi do ušiju pitanje novinara upućeno članu stranke koja je predložila zakon, koji je njegov osobni stav o zakonu koji će nama odrediti život. Kaže zastupnik da nema stava. Novinar primjećuje da bi bilo dobro da do izglasavanja zakona stvori stav. Vrištim. Prozor je otvoren i nije me briga!

Zar je to moguće? Odrediti tolikim ljudima sudbinu tako lako, tako nonšalantno, bez razmišljanja rasprsnuti snove o djeci, o obitelji? Žele izglasati zakon. Lako će dići ruke. Ne djeluju kao da znaju puno o tome, ali koliko god lagano podigli ruke, uništit će naše mjehuriće od sapunice...jecam, glava mi puca... tijelo mi se trese... zar je zaista moguće...

Nedjelja navečer. Ležim u krevetu. Već 3. noć zaredom ne mogu zaspati... osjećam se malo i nemoćno... suze kreću u tišini... puštam ih..

Ja sam jaka žena. Nema od plakanja ništa osim otečenih očiju, ne smijem pasti, lakše ću stići do cilja na nogama, moram obrisati suze i boriti se.

Ustajem iz kreveta, palim kompjuter i pišem:

"Mnogo puta do sada..." 

 

 

Napisala:  aenea

Objavljeno: 18. srpnja 2012.